Izbor knjiga

U postupanju Boga sa čovjekom mi vidimo mudrost kojom božanska pedagogija čuva čovjeka da blagoslove Božje milosti i starateljstva, zbog slabosti svoje prirode, ne pretvori u prokletstvo.

Kada Bog govori o blagoslovima koje pruža svome narodu, tada izriče opomenu da sam narod nema u sebi neke posebne vrijednosti niti zasluga, na osnovu kojih ga On blagosilja:

„Tebe je izabrao Gospod Bog tvoj da mu budeš narod osobit mimo sve narode na zemlji. Ne zato što bi vas bilo više nego drugih naroda prihvati vas Gospod Bog i izabra vas; … Nego zato što vas Gospod voli i što drži zakletvu kojom se zakleo ocima vašim.“ (5. Mojsijeva 7:6-8)

Spasenje nije utemeljeno na tome kakva je naša vrijednost, već na tome kakav je Božji karakter. Mi se ne spasavamo svojom zaslugom već svojim izborom Boga i Njegovog karaktera.

Vjernost Bogu jeste uslov blagoslova, ali ne zato što se tom vjernošću milost zavređuje, već zato što se vjernošću ona prihvata.

Fall-of-Jericho„Nemoj da rečeš u srcu svom: Za pravdu moju uvede me Gospod u ovu zemlju da je naslijedim; … ne ideš za pravdu svoju ni za čistotu srca svojega da naslijediš tu zemlju; nego za nevaljalstvo tih naroda Gospod Bog tvoj tjera ih ispred tebe, i da održi riječ za koju se zakleo ocima tvojim, Avramu, Isaku i Jakovu. Znaj dakle da ti Gospod Bog tvoj ne daje te dobre zemlje za pravdu tvoju da je naslijediš, jer si tvrdovrat narod.“ (5. Mojsijeva 9:4-6)

Da ne bi narod sebi pridao slavu za pobjedu nad okolnim neznabožačkim narodima i tako se opteretio samoljubljem i slavoljubljem, Bog se poslužio Mojsijem:

„I dok je Mojsije držao ruke podignute, Izraelci su bili nadmoćniji, a kad je spustio ruke, Amaličani su bili nadmoćniji.“ (2. Mojsijeva 17:11)

Izraelcima je tako bilo jasno da ne pobjeđuju nekom svojom snagom i sposobnošću. A kako ih je Bog sačuvao da zbog toga ne obožavaju Mojsija, kao da on nekom svojom silom daje snagu Izraelu?

Sveti spisi kažu:

„Kad su Mojsiju ruke otežale, uzeli su kamen, stavili ga pod njega i on je sjeo. A Aron i Or držali su mu ruke, jedan s jedne, a drugi s druge strane, tako da su mu ruke ostale podignute sve do zalaska sunca.“ (2. Mojsijeva 17:12)

Kada Mojsije nema snage da drži sopstvene ruke podignute, kako će imati snage da sam pomogne Izraelu?!

Da ne bi obožavali čovjeka kao spasitelja, Bog je često upotrebljavao ljude koji su sami po sebi slabi. Kada ga je Bog pozvao da izbavi Izrael, Gedeon je odgovorio:

„O Gospode, čim ću izbaviti Izraela? Eto, rod je moj najsiromašniji u plemenu Manasijinu, a ja sam najmanji u domu oca svojega. Tada mu reče Gospod: Ja ću biti s tobom.“ (Sudije 6:15, 16)

Više puta Bog se služio i ženom, preko koje bi učinio velike stvari. Tako je, posebno Izraelcima, bivalo očigledno da sila nije u tijelu, već u Bogu. Ponekad se Bog služio i naizgled „banalnim“ nalozima, da bi tako jasno stavio do znanja da je samo On Spasitelj. Kada su Izraelce u pustinji napale zmije otrovnice, Bog je tražio pogled vjere u bronzanu zmiju prikovanu na štapu (4. Mojsijeva 21:4-9). Svima je bilo jasno da sama zmija nema moći da spase, već da to čudo čini Bog.

Zmija na štapu je zapravo predstavljala zlo koje je Isus svojom smrću prikovao za krst (vidi Jovan 3:14, 15). Imala je svoju racionalnu poruku da ukaže na Plan spasenja, isto kao i obredi ceremonijalnog zakona. Oni nijesu plijenili osjećanja kao neznabožački rituali. Klanje nedužnih životinja ne može da pruži pouzdanje i ohrabrenje tjelesnom srcu. Ali ono može da uputi razumno otkrivenje Plana spasenja umu grešnika koji je kroz Božji zakon osvjedočen o potrebi za Spasiteljem.

Nikakvom ljudskom žrtvom, sopstvenim autoritetom, niti poklonima (mitom), čovjek ne može da zasluži ili zavrijedi naklonost Neba: „Bog veliki, silni i strašni, … ne gleda ko je ko niti prima poklona.“ (5. Mojsijeva 10:17) Zato spasonosni nalog jevanđelja ne traži od čovjeka da on Bogu nešto veliko pruži, već da u svojoj poniznosti i jednostavnosti prihvati ono što mu Bog pruža kao dar svoje milosti.

Kada je bolestan od gube sirski vojvoda Naman tražio čudo iscjeljenja, prorok Jelisije mu je dao jednostavan nalog da se okupa sedam puta u Jordanu. Naman je u početku posumnjao i odbacio Božji spasonosni nalog. „Ali sluge njegove pristupivši rekoše mu govoreći: ‘Oče, da ti je kazao prorok što veliko, ne bi li učinio? A zašto ne bi kad ti reče: Okupaj se, pa ćeš se očistiti?’ I tako siđe, i zaroni u Jordan sedam puta po riječima čovjeka Božjega, i tijelo njegovo posta kao u maloga djeteta, i očisti se.“ (2. Carevima 5:13, 14) Naman nije iscijeljen samim činom kupanja u Jordanu, već vjerom u Boga koju je tim činom samo pokazao.

Kada je žena bolesna od tečenja krvi iscijeljena dodirom Hristove haljine, jasno je da je nije iscijelio sam dodir sa Hristom, jer su Ga i ostali doticali (vidi Luka 8:45). Spasonosna je samo vjera koju je žena na takav način pokazala: „A on joj reče: Ne boj se kćeri! Vjera tvoja pomože ti.“ (Luka 8:48)

Kada su srušeni zidovi Jerihona, to nije postignuto magičnim obilaženjem oko grada, već vjerom u Božju moć koju su na taj način Izraelci pokazali: „Vjerom padoše zidovi jerihonski, kad se obilazi oko njih sedam dana.“ (Jevrejima 11:30)

Da ne bi Božje čudo bilo pripisano prirodnom toku stvari ili slučaju, već da bi bilo pripisano Onome koji nam se preko čuda otkriva, Bog ga vezuje za svoje vjerne sluge. „I kad čovjek pade i dotače se kostiju Jelisijevih, oživje i usta na noge svoje.“ (2. Carevima 13:21) Mrtve kosti proroka Jelisije svakako nijesu mogle dati život, jer život samo od Života može nastati (Omne vivo ex vivo). Tako Bog podsjeća Izraelce na svoju sopstvenu silu i moć, koju vezuje za one principe življenja koje je slijedio Njegov vjerni sluga Jelisije.

Zapazimo da čuda koja je Bog činio nijesu bila zasnovana na određenom principu ili tehnici. Nijesu vojskovođe Izraela držale svaki put podignute ruke, radi Božjeg blagoslova u ratu, niti bi svaki put obilazile oko neprijateljskog utvrđenja da bi se srušili njegovi zidovi. Kada bi nekoga ujela zmija, on ne bi ponovo montirao bronzanu zmiju na štap i gledao u nju. Kada bi se sirske vojvode razboljevale od gube, ne bi se iscjeljivali kupanjem u Jordanu. Kada su ljudi umirali, nisu ih vaskrsavali preko Jelisijevih kostiju, već se to, kao i u ostalim primjerima, dešavalo samo jednom prilikom.

Kada bi ljudi ipak pokušavali da od čuda naprave princip, Bog je svojom intervencijom pokazivao da od vjernosti Njemu, a ne tvari ili magičnoj tehnici, zavisi Njegovo odobravanje i blagosiljanje. Kada su Izraelci pokušali da izvojuju pobjedu protiv Filisteja pomoću Kovčega zavjeta (sa pločama Deset zapovijesti), tada im je Kovčeg bio otet od strane Filisteja (vidi 1. Samuilova 4. glava). Isto tako, Izraelci su kadili bronzanoj zmiji, koju je Mojsije načinio vjekovima ranije, ali je vjerni car Jezekija razbio zmiju da ne bi više služila kao sredstvo za idolopoklonstvo i magiju (2. Carevima 18:4).

Sotona pokušava da zloupotrijebi manifestacije božanske sile, pripisujući samim ljudima, ritualima i stvarima princip čudotvorne moći. I tako, upravo ono sredstvo koje je Bog upotrijebio da bi pokazao da je On moćni Spasitelj, a ne ono samo, Sotona koristi da bi još dublje unizio čovjeka, navodeći ga tako da obožava tvar ili ritual umjesto Tvorca. Njegovo poniženje ljudskog dostojanstva ide čak dotle da ćemo danas u hrišćanskom svijetu vidjeti vjernike koji se u hramu živog Stvoritelja klanjaju pred posmrtnim ostacima stvorenja. Na istoku, vjernici će jesti izmet vrhovnog lame sa Tibeta, itd. Naravno, tu su uvijek čuda (5. Mojsijeva 13:1-4; Isaija 8:20), kojima Sotona i demoni umiruju savjest čovjeka pred njegovim poniženjem: mošti iscjeljuju, izmet vrhovnog lame predstavlja lijek za sve bolesti, sa kipova kaplje krv, i sl. Zdrav razum je odavno žrtvovan da ne bi uznemiravao umrtvljenu savjest:

„Jer kad poznaše Boga, ne proslaviše ga kao Boga … nego zaludješe u svojim mislima i potamnje nerazumno srce njihovo. Kad se građahu mudri poludješe i pretvoriše slavu vječnoga Boga u obličje smrtnoga čovjeka … i većma poštovaše i poslužiše tvar nego Tvorca.“ (Rimljanima 1:21-25)

U čitavoj biblijskoj istoriji, od Adama pa do apostola, nećemo naći ni jedan jedini slučaj da je Bog učinio ikakvo čudo putem ikone, kipa ili slike. Naravno, ne bez razloga. Ukoliko se naša pažnja zadržava na tvorevini umjesto na Tvorcu, to ne može ostati bez posljedica. Dovoljno je vidjeti karakter idolopoklonika, pa shvatiti da se čovjek pretvara u ono što gleda. On je duhovno hladan i mrtav kao i objekat njegovog obožavanja:

„Usta imaju, a ne govore; oči imaju a ne vide; uši imaju a ne čuju; … takvi su oni koji ih grade i svi koji se uzdaju u njih.“ (Psalam 115:4-8)

Zar hladno ljudsko srce treba da griju još hladniji zidovi crkve, relikvije i idoli?!

Bog ne živi u rukotvorenim crkvama (Djela 17:24), već u Njegovoj vjernoj djeci (1. Korinćanima 6:19). Dok se tjelesno srce oduševljava ljepotom građevine crkvenog hrama, duhovna duša zapaža i prepoznaje karakter žive Hristove crkve; zajednice vjernih. Živi čovjek treba da bude svjetlost svijetu (Matej 5:14) i da misli drugih ljudi uzdiže sa onog što se vidi na nevidljivo, sa materijalne na duhovnu stvarnost. Ono što zaista otvara naše srce ka Bogu, to nijesu određene slike, rituali, nazivi (imena) ili pojave, već je to pravilna predstava o karakteru Božje nesebične ljubavi, koju stičemo molitvom i razumnim proučavanjem Njegove riječi. Ta predstava je uzvišena u odnosu na naš karakter i zato će ona i nas uzdići.

________________________________
Za dalje proučavanje:
Čuda – naučni i logički pristup i objašnjenja (pdf)
Poštovanje svetitelja (pdf)

Print Friendly, PDF & Email

Pitaj ili komentariši

Arhiva članaka