Izbor knjiga

U doba starog Rima, prije nove ere, neznabošci nikada nijesu čuli za apostola Petra. Ali svako u Rimu je čuo da postoji oltar nekog Petra na Vatikanskom brdu i da je taj Petar, kako tradicija kaže, došao iz Vavilona. Ko je u stvari bio taj Petar? Na to pitanje odgovora jedan šokantan istorijski podatak!

Kada je Aleksandar Makedonski raskrinkao vavilonske misterije iz Mesopotamije i uveo ih u zapadni svijet, one su prvo gravitirale ka Pergamu, a potom ka Rimu. Rim je dugo bio religijski centar, a najvažniji dio Rima bilo je brdo Vatikan. „Vatikansko svetilište izgleda da je bilo dobro poznato … centar kulta … obožavanja Sibile ili Kibele („Majke Božije“) … U blizini Trga Svetog Petra nađeno je ništa manje nego devet zapisa koji se odnose na isti kult…“[1]

Sv. Petar - Jupiter u VatikanuU vrijeme apostola „pagansko groblje ležalo je na okruglom brežuljku koji se zvao Vatikanus“ – vatikanski brežuljak, gdje se danas nalazi sjedište Rimokatoličke crkve. „Latinska riječ ‘vatis’ znači ‘prorok’[2]. U prošlosti je na ovom mjestu postojalo etrursko proročište“, piše Verner Keler u knjizi „Biblija kao istorija,“ str. 390. Zapazite da je ovo satansko proročište bilo lažni prorok – onaj koji je umirivao ljude govoreći im ono što žele da čuju, a bilo je povezano i sa grobljem. Glavni objekat strahopoštovanja na ovom groblju, vjekovima prije Hristovog vremena, bio je oltar ili grob nekog „Petra“! Ali zašto bi pagani ukazivali čast „Petru“ mnogo prije nego što se uopšte znalo za tog apostola?

Odgovor na ovo pitanje zapanjujuće ukazuje na Vavilon i Nimroda. Nimrod je, prema drevnoj tradiciji, onaj koji objelodanjuje tajne, „prvorođeni“ među oboženim ljudskim bićima. On je bio religijski heroj ili zvijezda svog vremena. Nimrod je stoga prozvan „objelodanjivač“ a na vavilonskom jeziku (dijalektu hebrejskog), riječ za „objelodanjivača“ je „PETAR“!

Ali kako je Nimrod – „Petar“ – došao u vezu sa Rimom? Tako što je od svojih progonitelja pobjegao u Rim. Staro ime za grad Rim je „Saturnia”, zapisao je Plinije u svojoj „Prirodnoj istoriji,“ knjiga III. Ali šta znači riječ „Saturnia“? Znači mjesto gdje živi „Saturn“. A stanovnici drevne Italije zvali su Nimroda „Saturnom“, što znači „sakriveni“ – zato što se on „krio u Rimu od svojih progonitelja.“[3] Sakriveni Nimrod otkriven je u Rimu gdje je i ubijen (najvjerovatnije od strane patrijarha Sima tj. Šema). Obožavoci Nimrodovog kulta plakali su nad njegovom smrću, a kasnije je postavljen paganski oltar na vatikanskom brežuljku kao spomen na taj događaj. Stoga nije čudo da su, gdje god da se širila vavilonska misterija, ljudi čuli da je Petar – drugo ime za Nimroda – ubijen u Rimu. Prema saznanjima Alberta Rivere, bivšeg jezuite, pravi apostol Petar nije ubijen niti sahranjen u Rimu, i ti dokazi su vješto zataškani.

„Zašto je Rimska crkva željela da se preseli u Jerusalim? Zašto ostaviti trg Svetog Petra i njegov presto u Rimu? Nakon svega, nije li Petar naopako razapet izvan Rima, kako je Rimska crkva vjekovima govorila o tome? Nijesu li njegove kosti u Vatikanu? Nažalost, nešto kompromitujuće se desilo za rimsku crkvu nedavnih godina. Grob apostola Petra je otkriven u Jerusalimu na lokaciji Franjevačkog samostana zvanog Dominus Flevit.  Kakvo razočaranje za Vatikan! Bilo je vrlo teško tu informaciju održati tajno.“ (Alberto Rivera, „Vatikanske ubice“, iz poglavlja 3 „Crkveni oci“)

Anaklet, koji je bio starešina ili možda biskup u otpaloj rimskoj crkvi, posvetio je stari oltar paganina Petra (ili Nimroda) apostolu Petru oko 80. godine, prema podacima iz Pontifikalne Knjige[4].

Sada je Anakletu bilo lako da ubijedi besposleni paganski narod u Rimu koji je išao sve dalje od istine, a interesovao se za misterije – da je oltar u Rimu mjesto gdje je sahranjen apostol Petar – jer nije li apostol Petar bio u Vavilonu![5] A da bi učvrstio svoju vlast, on je tvrdio da ga je na dužnost postavio sam apostol Petar. Anaklet je tvrdio da je on jedini Petrov naslednik i insistirao na tome da Rim bude novo sjedište svih hrišćanskih crkava.

Kada se i van lokalnih okvira raširila vijest o tome da biskup u Rimu pretenduje na vlast, mnogi drugi lažni učitelji su vidjeli svoju ličnu korist u tome da mu se pridruže pošto bi onda takođe mogli da koriste Petrovo ime i preuzmu običaje koji su se proslavljali u čast paganskog „spasitelja“ i da ih pripišu Hristu, čime bi stvorili svoju ličnu vjersku zajednicu. Eto kako je novo sjedište otpadničkih crkava brzo počelo da gravitira ka Rimu!


Ustanova celibata i papsko nasleđe

„Demonski cilj je da se razvije okultni religiozni sistem i da se kroz njega kontroliše svijet – sistem u koji će narod vjerovati, ubijati za njega i čak biti voljan i umrijeti za njega. Da bi predstavili svoj sotonski sistem svijetu, demoni su upotrijebili dvoje ljudi u Vavilonu: Semiramidu i Nimroda. Semiramida se udala za Nimroda, svog rođenog sina. Prvi grad građen nakon Potopa je bio Vavilon. Demoni su u njemu podigli svoje predstavništvo ili predsjedništvo. Semiramida je bila kraljica Vavilona, a Nimrod je vodio narod u pobuni protiv Boga.

Demoni su tu postavili temelj za svoju religijsku mašinu, kojom će suzbijati Božji rad i poslati milione naivnih ljudi u smrt i vječnu propast.

Evo kako je to postignuto kroz Semiramidu. Ona je bila moćna i vrlo lijepa vještica, potpuno predana demonima. Oni su joj davali mnoge ideje. Semiramida je podsticala čovječanstvo na pobunu protiv Božjeg zakona ženidbe. Ona je osnovala celibat, koji je bio religiozni pokrivač preljubočinstva, bluda, homoseksualizma, sodomizma i lezbejstva. Odatle potiče rimokatolički celibat. Celibat navodno čini sveštenika svetim. Danas, kao i u vrijeme Semiramide, rimokatolici vjeruju da je sakrament svetog reda – celibat, viši nego sakrament ženidbe.

Tako demonsku tradiciju stavljaju iznad Božje naredbe.

Opatice su bile hramske prostitutke, služeći sveštenicima upravo kao i danas. Tada su one bile nazvane – vestalske device. Danas su one „nevesta Hristova“.

Ova institucija je osnovala ispovjedaonicu, da bi lakše zavirila u tajne svojih sledbenika. Narod se bojao svojih sveštenika, bojali su se da ne budu ucijenjeni. Demoni su voljeli ovu ideju. I u budućnosti oni će koristiti ispovjedaonice da uništavaju narode.

Smrt kroz raspeće bila je takođe jedna od demonskih ideja. Krstovi su prvobitno bili pravljeni kao okultni simboli i bili su obožavani u drevnom Vavilonu i Egiptu.

Nimrod je bio majstor rata i čarobnjak, vještac. Pod njegovim vođstvom se razvijala astrologija. On je takođe utemeljio bijelo i crno čarobnjaštvo – magiju. Bio je nazvan Moloh. Žrtve Molohu su bile neobične. Tvorac Bog je uspostavio životinjske žrtve kao simbol strahote koji grijeh izaziva, a Semiramida je objavila da je boginja i zahtijevala je da joj se žrtvuju djeca. Na dječja prsa je urezivan znak krsta i vađeno im je srce. Semiramida je bila utjelovljenje zla.

Jedan od Nojevih sinova, Šem (Sim), Božji patrijarh, koji je živio u to vrijeme, ubio je Nimroda, i tako učinio kraj ovoj okultnoj praksi.

Ali, narod je plakao za Nimrodom. Njihov heroj je bio mrtav. Demoni su upotrijebili Nimrodovu smrt u svoju korist. Semiramida je proglasila Nimroda za boga i nazvala ga je „Val“ – bog Sunca, dok je za sebe uzela simbol mjeseca. Zahtijevala je da mjesec bude obožavan. Onda je zatrudnjela, tvrdeći da je još djevica. Rodila je sina i prozvala ga Tamuz, govoreći svakome da je došlo do reinkarnacije Nimroda. Semiramida je tvrdila da se duh božji inkarnirao u njoj kao majci. Ona je tvrdila za sebe da je božanska djevica – majka, tako da se njen kip na kojem drži malog sina – boga, pojavio svuda. Semiramida je tvrdila da je Tamuz njihov spasitelj. Ovo će demoni koristiti i u budućnosti, da zavedu milione.

Istorija govori da su se izmišljotine o Nimrodu i Tamuzu proširile po svijetu. Tako su izmišljotine postale popularne u religiji, kao i u mitologiji. Bogovi i boginje su bili predmet snova i nade. Sve se na tome temeljilo.

Semiramida je postala poznata kao „kraljica neba“, a danas je nazvana „djevica Marija“. Kroz istoriju se pokazivala u različitim mjestima, uzimajući različite likove. To je demonska reinkarnacija Semiramide u svoj svojoj punini. Svaka zemlja ima svog vlastitog sveca ili djevicu. Pored ovoga, demoni s vremena na vrijeme koriste i silu. Ta se sila često iskazuje kroz lažna čuda. Oni vješto iznose laž, prilagodivši je raznim narodima.

Imaju li demoni silu da učine da se kip miče, a slika progovori? Da, oni su to činili u prošlosti i oni će slično raditi i u budućnosti. Ovakva čuda će zavesti narode i uništiti njihove duše zauvijek.

Ovakve vizije i pojave ukazivale su se u paganskim religijama, kao i u rimokatolicizmu pod imenima Venera, Dijana, Izis, Madona, Gospa Fatimska, Majka božja Bistrička, i tako dalje, a posebno u vrijeme kako se približava kraj ovakvog svijeta. Ova čuda se koriste kao pokretačka snaga isto kao i u ranija vremena…“ (Alberto Rivera, „Vatikanske ubice“, iz poglavlja „Sila“.)

U svrhu ove obmane, statua Jupitera ili Zevsa modifikovana je i posađena na tronu sv. Petra u bazilici sv. Petra u Vatikanu. Očekivano, u istom okruženju nalaze se i svi ostali bogovi starog panteona i kompletni okultni simbolizam…


Biblijski apostol Petar

Petar je bio siromašni ribar (vidi Matej 4:18; Marko 1:16), oženjen čovjek (vidi Matej 8:14, 15; Marko 1:29-31; Luka 4:38, 39; 1. Korinćanima 9:5; 1. Petrova 5:13), pomalo brzoplet i nagao (vidi Matej 16:15-23), sa nekim predrasudama kojih se teško oslobađao (vidi Djela apostola 10:9-48; Galatima 2:11-16), skroman, nepodložan materijalizmu i novcu (vidi Djela 3:6), nepostojan „u tijelu“ (vidi Matej 26:31, 33, 58, 69-75) ali hrabar u Duhu svetome (Djela 4:8-13), jedan od stubova prve hrišćanske zajednice.

Dok je apostol Pavle bio misionar i putnik, usmjeren da propovijeda jevanđelje neznabožačkom svijetu, Petar je djelovao u Jerusalimu, među Jevrejima (vidi Galatima 2:7-9), što je bilo i sasvim logično za čovjeka sa porodičnim obavezama.

Da li je Petar ikada bio u Rimu? Možemo odgovoriti poredivši tu priču sa crkvenom izmišljotinom o Mariji Magdaleni, takođe siromašnoj i „neuglednoj“ Hristovoj učenici, koja je navodno nosila korpu jaja cezaru Tiberiju (!!!) koja su se usput čudom ofarbala u crveno, odakle potiče običaj uskršnjeg bojenja jaja (jer ako kažu odakle zaista potiče taj običaj, i neuki narod se može zapitati pod čijim oltarom u stvari stoje).

Čijim putem vi idete? Biblijskog Petra ili rimskog „Petra“?



[1] „Svetilište Svetog Petra i Vatikanska iskopavanja,“ autor Dž. Tojnbij i Dž. V. Perkins, str. 6.

[2] Latinska riječ ‘vatis’ znači ‘prorok’  ili ‘gatar’, dok ‘kan’ znači ‘zmija’.

[3] „Hronološke starine,“ Džekson str. 233.

[4] Liber Pontificialis I, str. 125.

[5] Vidi Sveto Pismo, 1. Petrova 5:13.

Print Friendly

2 odgovora na Petar rimski ili Petar biblijski

  • Denis kaže:

    Shalom

    Poštovani, molio bih vas dali mi možete obrazložiti navod:
    ” Latinska riječ ‘vatis’ znači ‘prorok’ ili ‘gatar’, dok ‘kan’ znači ‘zmija’.”

    Ja sam bio ustanovio sljedeće:
    Riječ Vatikan dolazi od dviju starih riječi:
    – lat.„ vātēs“ (čitamo „vatis“) – što znači gatar/vrač – LAŽNI PROROK, njem. der Prophet(in),
    – staro-mayanski. „kan“ – što znači ZMIJA
    Dakle “Vatikan” znači “zmijin lažni prorok” (znamo da je “zmija” simbol Sotone u Bibliji).

    ili druga kombinacija

    Riječ Vatikan dolazi od dviju starih riječi:
    – lat.„ vātēs“ (čitamo „vatis“) – što znači gatar/vrač – LAŽNI PROROK, njem. der Prophet(in),
    lat.. can/canonus – što znači ZAKON.
    Dakle “Vatikan” znači “zakon lažnog proroka” (znamo da je gatar ili lažni prorok onaj koji vara ljude demonskom naukom tvrdeći da svoju moć dobiva od Boga).

    Zanima me osobito dali ima negdje riječ can da je latinskog podrijetla i zamjenica za riječ serpet tj. zmija ili za riječ dragon tj. zmaj.

    Unaprijed hvala.

    • PavleS kaže:

      Nijesmo toliko bliski latinskom da ulazimo u te detalje. U svakom slučaju, izvjesno je da taj pojam potiče iz okultizma koji se upražnjavao na jednoj od rimskih “uzvišica”, kao što je slučaj sa gotovo svim crkvama koje se danas smatraju hrišćanskim građevinama.

Pitaj ili komentariši

Arhiva članaka