Izbor knjiga

U pravosuđu uvijek su se vodile polemike oko jedna velike dileme: smrtna kazna – da ili ne. Koliko ovo pitanje može da bude kompleksno, možda najbolje svjedoče podijeljenja i često suprotstavljena mišljenja u vjerskom svijetu, dakle među onima koji priznaju Stvoritelja kao vrhovni moralni autoritet koji ima pravo odlučivati o životu i smrti. Atestima je takođe jasno, koliko se god dovijali da što više uživaju u izopačenosti i grijehu i izbjegnu njegove posljedice, da mora postojati sistem adekvatnog nagrađivanja i kažnjavanja za činjenje odnosno nečinjenje, upotrebu i zloupotrebu. U protivnom, došlo bi do raspada poretka, čak i na elementarnom nivou egzistencije.

Nećemo se baviti analizom različitih zakona i pravnih normi koje postoje u svijetu, jer nemamo ni vremena ni prostora za takav opsežan posao, niti smo na kraju kompetentni. Ali hoćemo pokušati da uđemo u suštinu samog problema. Vjerujem da smo tu daleko kompetentniji od velikog broja osoba koje se zovu pravnicima, a ovaj članak će pokazati da li je to pretenciozno.

Kao što je svakom ozbiljnijem proučavaocu Biblije poznato, život je dar Boga, proizvod Njegovog stvaranja (jer sve živo nastaje od živog), Stvoritelja koji je vječan (jer nešto ili tačnije Neko u univerzumu mora biti vječan). Da bi taj Neko (Tvorac) bio vječan, mora da zadovolji kriterijume samo-održivosti tj. mora biti savršen. To je zaista velika misao čije dubine nikad ne možemo doseći. Da bi nešto (ili Neko) samo po sebi postojalo, ne dugujući to nikome niti zaviseći od nečega (nekoga) drugog, mora biti savršen(o) u svakom pogledu.

Postavlja se pitanje: kad takvo Biće (Tvorac) stvara, da li će to što je stvorio takođe biti apsolutno savršeno ili neće. Ako „da“, zašto, ako „ne“, opet zašto? Evo prilično jasne logike: Bog ne može stvoriti drugog boga odnosno ne može praviti sopstvenu repliku.[1] Ali ono što može, o čemu nas takođe obavještava Biblija, to je da stvara druga moralna bića po svom obličju, odnosno prema svom karakteru. Biblija dalje kaže da je Bog ljubav (vidi 1. Jovanova 4:8). Osnovna odlika ljubavi je da se ona ne može silom nametnuti. Ne možemo nekoga prisiliti na ljubav. Ne može ni sam Tvorac, niti je ikad imao takvu namjeru. On nam kaže, parafraziram, „kad vidite koliko vas Ja zaista volim, to je ono što će vas privući k Meni“.[2] Ljubav proizvodi ljubav. To znači da je sam Tvorac „ograničen“ svojim karakterom i svojom ljubavi. Ljubav ne može da laže ili čini bilo kakvo zlo. Stoga je to u svijetu u kakvom sada živimo daleko najzloupotrebljavanija riječ ikad. Molim vas, pazite šta nazivate „ljubav“. To je najmanje što možemo da učinimo.

universe

Šta još bitno možemo zaključiti vezano za stvaranje? Da li je Tvorac zainteresovan za materiju ili život? Da li je život u funkciji materije ili materija u funkciji života? Shvatate poentu? Intelektualna perverzija tzv. „teorije evolucije“ i materijalističke filozofije upravo leži u toj zamjeni teza. Mrtva materija je u funkciji živog, ne obrnuto. Božja stvaralačka sila (Riječ, energija, šta god – mi te mehanizme ne znamo) stvorila je materiju, prostor za život i vrijeme. Zašto? Jer sigurno ne postoji nijedan bolji način stvaranja. Podsjetimo se, Bog ne stvara druge bogove, već stvorenja po svom obličju. Stvorenja mogu da imaju uslovni vječni život (namjerno ne kažem „samo“). Zašto? Jer ljubav podrazumijeva slobodnu volju, slobodu izbora, što znači da stvorena moralna bića imaju potencijalno najopasnije oružje u svojim rukama: da aktiviraju zlo. Kako se zlo aktivira? Kad stvorenje odluči da izabere alternativni put, da bude nezavisno od svog Stvoritelja i samo svoj „bog“. Tada se urušava koncept Božjeg stvaranja, prekida se ta tanana nit savršenstva, i stvari se počinju odvijati drugim, neželjenim, tokom. Neželjenim ali ne i nepredvidivim za Boga. Jedan čin pobune napada čitav sistem, ugrožava cijelu koncepciju. Ozbiljni naučnici, proučavaoci zakona nebeske mehanike i fizičari, kažu da je svemir stvoren „na ivici noža“. To znači da se radi o strahovito preciznim zakonitostima i organizaciji atoma koji mogu funkcionisati isključivo na jedan način. Inače ne bi bilo svemira. Niti nas. Već smo rekli da su prostor i vrijeme u funkciji života. Šta onda može poremetiti savršenstvo Božjeg stvaranja? Dezorganizacija materije ili života? Naravno života. I to počevši na duhovnom planu. Ovo nijesam ja izmislio, već shvatio proučavajući Božju Riječ. Nadam se da su vam sada donekle jasnije veze između prostora, vremena i života. I ne mislite da smo se ovim udaljili od teme, jer uopšte nijesmo. Da bismo shvatili pitanja smrti, moramo prvo razumjeti pitanja života. Inače ćemo se vrtjeti u začaranom krugu, baš kao pravosuđe koje ljudi pokušavaju skrojiti po svojoj mjeri a nikako ne uspijevaju u tome.

 

Dva života

Zbog svoje otpornosti i fleksibilnosti kaže se da mačka ima „devet života“. Za one koji to možda ne znaju, mi ljudi imamo dva. Prvi je život podložan propadanju, starenju i smrti, nastao kao proizvod pobune protiv Tvorca, a omogućen isključivo zahvaljujući Božjem Planu spasenja, čiji pravni aspekt je primjenljiv za sve i na svemu.[3] Drugi – vječni život – potencijalno je naša svojina. Konkretno, mi svojom slobodnom voljom i izborom odlučujemo da li ćemo prihvatiti Božji dar spasenja ili nećemo. Stupanje u savez sa Bogom podrazumijeva naše prihvatanje Njegove koncepcije života, i, što je još važnije, Njegove posredničke Žrtve umjesto nas, koja omogućava oproštenje grijeha. Naš praktični, svakodnevni život, odluke koje donosimo, uticaj koji vršimo na dobro ili zlo, pokazuje šta smo zapravo izabrali. Drugim riječima, naša djela su svjedočanstvo. I Biblija kaže da će nam biti suđeno po djelima.[4] Ovo je vrlo važno da zapamtimo radi potpunog razumijevanja pitanja života i smrti, kazne i suda.

Božji plan podrazumijeva odstranjivanje grijeha i zla jednom zauvijek iz svemira. To konkretno znači da nas Bog ne spasava u grijehu, već iz grijeha. Naše pokvareno srce bi željelo da se spasimo u grijehu ali to nije moguće. Grijeh mora izgoreti u nama ili ćemo mi izgoreti zajedno s njim. Na ovoj tački nastaju religijske perverzije u svijetu (naučne i filozofske već smo pomenuli). Kasnije ćemo ući malo detaljnije u to, ne puno naravno jer nema potrebe.

 

Dvije smrti

Kao što imamo dva života, i smrti su dvije. Znam da mnogima ovo može zvučati nebulozno. Ali, molim vas razmislite svojom glavom, ne žabljom koja vidi samo mali dio panorame ispred sebe. Rekli smo da zahvaljujući Planu spasenja potencijalno imamo vječni život. To u stvari znači da prva smrt ne predstavlja realni problem. Stoga je Božja Riječ naziva „spavanje.“[5] Iz tog sna bez snova bićemo probuđeni u jednom od dva čina Božje posebne intervencije koja se u teologiji zove vaskrsenje. Ukoliko nas Bog podigne u život u prvom vaskrsenju, koje slijedi nakon završetka istražne faze Božjeg suda i Hristove posredničke službe, dar spasenja konačno je ovjekovječen za nas. Oni koji budu vaskrsnuti za izvršnu fazu Božjeg suda, primiće smrtnu presudu takođe za vječnost.[6]

 

Kako je moguć vječni život stvorenih bića?

Rekli smo da je jedino Tvorac bezuslovno vječan i samo-održiv. Stvorena bića zavise od Njega i zakona života koje je On uspostavio. Drugim riječima, stvorena moralna bića morala su biti preduprijeđena da ovjekovječe zlo, ukoliko izaberu alternativni put („nezavisnost“). Prva i poslednja knjiga Biblije informišu nas o jedinstvenoj biljci zvanoj „drvo života“.[7] Pristup i korišćenje tog drveta nije dozvoljeno pobunjenicima.

Čak i današnji naučnici mogu utvrditi da je ljudska ćelija stvorena sa potencijalima za vječni život, mozak takođe.

Zaključujemo da vječni život daje Bog i On takođe obezbjeđuje mehanizme za njegovo održavanje.

 

Smrtna kazna ili nasilno slanje u prijevremenu prvu smrt

Da odmah pređemo na stvar. Pitanje koje se postavlja je sledeće: Pod pretpostavkom da smo svi grešni (činjenica koju nam otkriva Božja Riječ[8]), da li mi kao takvi imamo pravo da osuđujemo na smrt druge ljude koji su počinili određena teška krivična djela?

Drugo jednako važno pitanje koje se nadovezuje na ovo: da li je u tom smislu misija Isusa Hrista nešto promijenila? Ili konkretnije, da li je Isus ukinuo određene zakone date pod Starim savezom? Da li su ih možda ukinule novonastale okolnosti (nepostojanje teokratske države i sl.)?

Da bismo sami znali kako da postupamo u određenim specifičnim situacijama u uslovima vladavine zla i grijeha na Zemlji, treba da nas poduči Bog ili nam da određene instrukcije. Da li je On to uradio? Naravno da jeste.

Nastavak >>>



[1] Ovo ima jednu jaku teološku implikaciju, nevezano za temu kojom se bavimo: Isus Hrist – Mesija – mora biti stvarni Bog, od vječnosti, ne prvo stvoreno biće, kako ga mnogi pokušavaju predstaviti.

[2] Vidi Jovan 12:32.

[3] Vidi Kološanima 1:20.

[4] Vidi Matej 16:27; Jov 34:11; Psalam 62:12; Priče 24:12; Jeremija 17:10; Rimljanima 2:6; Otkrivenje 2:23…

[5] Vidi Jovan 11:11; Danilo 12:2; Marko 5:39. O stanju čovjeka posle smrti data su opširna objašnjenja u drugim radovima na ovom sajtu.

[6] Vidi Otkrivenje 20:5, 6, 13-15; Danilo 12:2.

[7] Vidi 1. Mojsijeva 2:9; 3:22-24; Otkrivenje 22:2, 14.

[8] Vidi Rimljanima 3:9-12, 23; 5:12.

Print Friendly, PDF & Email
Arhiva članaka