Izbor knjiga

U 1. Carevima, u 13. poglavlju, nalazimo jednu veoma zanimljivu priču. Ona nas poziva da se u pitanjima religije oslanjamo jedino na Boga. Ona nas uči da se ne uzdamo ni u koga drugoga, čak ni u nekoga koji se izdaje za „čovjeka Božjeg“.

Solomon je umro i Roboam je preuzeo presto. U trenutku velike krize dobio je rđav savjet zato što se obratio pogrešnim ljudima. Došlo je do pobune. Deset plemena se otcijepilo od carstva i postavilo Jeroboama za svog cara. Tako su Roboamu ostala samo dva plemena od nekadašnjih dvanaest.

Jeroboam je bio oficir u vrijeme Solomonove vladavine, ali je morao da bježi u Egipat. Dok je tamo boravio, upoznao je bogove i običaje Egipćana. Kasnije, kao car Sjevernog carstva, pobojao se da će njegovi podanici i dalje putovati u Jerusalim da služe Bogu u vrijeme praznika. Pobojao se da će njihova srca biti privučena onome koji je vladao Judinim carstvom. Proglasio je zato nove praznike, nove datume i nova mjesta za službu Bogu. Jedno od njih je bilo u Danu, a drugo u Bet-Elu. Naravno nije postavio sveštenike koje je Bog odredio. Umjesto toga birao ih je i iz najnižih slojeva. Čak je i sebe proglasio sveštenikom.

Jednoga dana Jeroboam je stajao kraj oltara u Bet-Elu, spremajući se da prinese žrtvu, kada ga je neki glas zaustavio. Tekst u 1. Carevima, u 13. poglavlju, opisuje šta se dogodilo.

Jedan Božji čovjek je po Gospodnjoj riječi došao iz Jude u Bet-El kad je Jeroboam stajao pored oltara da prinosi kad. On je po Gospodnjoj riječi povikao prema oltaru: „Oltare, oltare! Ovako kaže Gospod: ‘Evo, u Davidovom domu rodiće se sin koji će se zvati Josija. On će na tebi žrtvovati sveštenike koji služe na obrednim uzvišicama i koji na tebi prinose kad, i na tebi će spaliti ljudske kosti’.“ (1. Carevima 13:1-2)

Ovo proročanstvo je bilo objavljeno 300 godina prije nego što se ispunilo! Iako neki kažu da proročanstvo i njegovo ispunjenje podliježu promjeni i slučajnoj podudarnosti, prilično je to teško prihvatiti kad postoji neko tako detaljno proročanstvo kao što je ovo, koje sadrži i ime čovjeka i šta će on tačno učiniti. Jedno je reći: „Padaće kiša u neko doba tristote godine.“ A sasvim je drugo dati pojedinosti kao u ovom slučaju.

Čitamo dalje:

Tog je dana dao i znak: „Ovo je znak koji je Gospod dao: Evo, oltar će se raspasti, i prosuće se masni pepeo koji je na njemu.“ Kad je car Jeroboam čuo riječi koje je Božji čovjek objavio protiv oltara u Bet-Elu, ispruži ruku stojeći pored oltara i reče: „Uhvatite ga!“ I čim je ispružio ruku prema onom čovjeku, ruka mu se osušila i više nije mogao da je privuče k sebi. Oltar se raspao, a masni pepeo s oltara prosuo se, prema znaku koji je po Gospodnjoj riječi dao Božji čovjek.

Dan kada su zaista neobične stvari događale na očigled mnoštva ljudi i cara.

Šesti stih počinje da opisuje cara koji se prividno kaje: Car ovako reče Božjem čoveku: „Molim te, umilostivi lice Gospoda, svog Boga, i moli se za mene da mi ozdravi ruka.“ Tada je Božji čovek umilostivio Gospodnje lice i caru je ozdravila ruka tako da je bila kao i ranije.

Sada je car postao veoma ljubazan: Car reče Božjem čovjeku: „Pođi sa mnom mojoj kući da se okrijepiš, a daću ti i dar.“ Ali Božji čovjek odgovori caru: „Da mi daš i polovinu svoje kuće, ne bih pošao s tobom niti bih jeo hljeb niti bih pio vodu na ovom mjestu.“ (1. Carevima 13:7-8) Očigledno je da je car, čije je srce i dalje ostalo isto, želio da mu čovjek Božji oprosti dotadašnje nepoštene postupke. Ako bi pred očima naroda čovjek Božji prihvatio carev poziv na večeru, izgledalo bi kao da je car povratio ugled, iako nije bilo tako. Čovjek Božji je objasnio zašto ne može da prihvati carevo gostoprimstvo: Jer ovako mi je zapovijeđeno po Gospodnjoj riječi: ‘Ne jedi hljeb i ne pij vodu niti se vraćaj putem kojim si došao’.“ Tako je otišao drugim putem i nije se vratio putem kojim je došao u Bet-El. (1. Carevima 13:9-10). U jedanaestom stihu zaplet je na vrhuncu:

U Bet-Elu je živio jedan stari prorok. Njegovi sinovi došli su kod njega i ispričali mu sve što je Božji čovjek učinio tog dana u Bet-Elu i šta je rekao caru. Kad su sve to ispričali svom ocu, on ih upita: „Kojim je putem otišao?“ Njegovi sinovi su mu pokazali kojim je putem otišao Božji čovjek koji je bio došao iz Jude. A on reče svojim sinovima: „Osamarite mi magarca.“ Oni su mu osamarili magarca i on ga je uzjahao. Zatim je pošao za Božjim čovjekom i našao ga kako sjedi pod jednim velikim drvetom. (1. Carevima 13:11-14)

Da nije možda sjedio tamo razmišljajući o nagradi koju je propustio?

Tada ga upita: „Jesi li ti Božji čovjek koji je došao iz Jude?“ A on odgovori: „Jesam.“ On mu reče: „Pođi sa mnom mojoj kući da pojedeš malo hljeba.“ Ali on od govori: „Ne mogu se vratiti s tobom niti mogu ući u tvoju kuću. Ne mogu jesti hljeb niti piti vodu s tobom u ovom mjestu, jer mi je po Gospodnjoj riječi zapovijeđeno: ‘Ne jedi hljeb niti pij vodu tamo i ne vraćaj se putem kojim si došao’.“ On mu na to reče: „I ja sam prorok kao i ti, i anđeo mi je po Gospodnjoj riječi kazao: ‘Vrati ga sa sobom kući da jede hljeb i da pije vodu’.“ Ali on ga je prevario. Taj prorok se vratio s njim da jede hljeb i pije vodu u njegovoj kući. (1. Carevima 13:14-19)

Ovdje se vidi u čemu je suština pogreške Božjeg čovjeka. Čak i pobožni ljudi, proroci, ponekad su dozvoljavali sebi da se oslanjaju na ljude.

Izvještaj dalje kaže:

Dok su sjedili za stolom, Gospodnja riječ došla je proroku koji ga je doveo nazad. On povika Božjem čovjeku koji je došao iz Jude: „Ovako kaže Gospod: ‘Zato što si se pobunio protiv Gospodnje naredbe i nisi izvršio zapovijest koju ti je dao Gospod, tvoj Bog, nego si se vratio da jedeš hljeb i piješ vodu u mjestu za koje ti je bilo rečeno: ‘Ne jedi hljeb niti pij vodu tamo’, tvoje mrtvo tijelo neće biti sahranjeno u grob tvojih praočeva’.“ (1. Carevima 13:20-22)

U to vrijeme ljudima je bilo veoma važno da budu sahranjeni u porodičnoj grobnici. Zato je ovo proročanstvo bilo teška prijetnja.

Nakon što se prorok koji se vratio najeo hljeba i napio vode, prorok koji ga je doveo nazad osamario mu je magarca. On je otišao, ali ga je na putu napao lav i usmrtio ga. Njegovo tijelo ležalo je bačeno na putu, a magarac i lav stajali su pored njega. Ljudi koji su prolazili tuda vidjeli su mrtvo tijelo kako leži na putu i lava kako stoji pored tijela. Otišavši odande, ispričali su to u gradu u kom je živio stari prorok.

1-Kings-Chapter-13jpgKad je to čuo prorok koji ga je doveo nazad, rekao je: „To je Božji čovjek koji se pobunio protiv Gospodnje naredbe. Gospod je dao da ga lav rastrgne i ubije, po riječi koju mu je Gospod rekao.“ Zatim reče svojim sinovima: „Osamarite mi magarca.“ Oni su ga osamarili. Onda je otišao i našao njegovo mrtvo tijelo bačeno na putu i magarca i lava kako stoje pored njega. Lav nije pojeo tijelo niti je rastrgao magarca. Prorok je podigao tijelo Božjeg čovjeka, stavio ga na magarca i odnio nazad. Tako je stari prorok došao u grad da ga oplače i sahrani. Položio je tijelo u svoj grob, a onda su ga oplakivali: „Jao, brate moj!“ Kada ga je sahranio, svojim sinovima je rekao: „Kad umrem sahranite me u grob u kom je sahranjen Božji čovjek. Moje kosti položite pored njegovih kostiju. Jer će se sigurno ispuniti ono što je on po Gospodnjoj riječi objavio protiv oltara u Bet-Elu i protiv svih svetilišta, svih uzvišica u samarijskim gradovima.“ (1. Carevima 13:23-32)

I tako se zbilo. Razmotrimo tragičnost ovih događaja. U Edemskom vrtu vidimo dvoje ljudi kojima je Gospod nešto kazao. Oni su znali šta je Bog rekao, ali su smatrali da će njihov put ipak biti ispravan. „Bog je rekao, ali mi mislimo da ćemo to poslušati na svoj način.“

Vidimo zlatno tele[1] u pustinji. Kratko vrijeme prije toga narod je čuo opomenu protiv idolopoklonstva iz usta samoga Boga. Ipak, narod je rekao: „Mi znamo šta je Bog zapovijedio, ali mislimo da se obožavanje teleta tome ne suproti.“

Vidimo cara Saula kako postupa na svoju ruku sa ratnim plijenom, suprotno Božjim nalozima.[2]

Vidimo Ananiju i Sapfiru koji su znali za zapovijest da ne svjedoče lažno, ali su mislili da im Bog neće zamjeriti ako slažu apostole.[3] Vidimo Uzu kome je, kao i drugima, rečeno da ne stavlja ruke na kovčeg. Međutim, on je mislio: „Nije ta zapovijest tako stroga.“[4]

Vidimo i proroka koji se vraća iz Bet-Ela. On zna šta je Bog rekao, ali misli… Prorok je učinio dvije greške: prvo, oslonio se na svoju mudrost i drugo, oslonio se na drugog čovjeka.

Čemu nas uči ova priča?

Prva je da i čovjek Božji može da posrne. Neki kažu da čovjek Božji može i da padne. Da li je pao ili je samo posrnuo? Zavisi od toga kako čitate biblijski tekst. Postoje dva načina za čitanje biblijskog teksta. Njenim riječima možete prići potpuno intelektualno, čak i pseudo intelektualno. „Teškoće u razumijevanju Biblije nikada se ne mogu savladati na isti način kao teškoće na koje nailazimo u toku rješavanja filozofskih problema… Razumijevanje biblijskih istina ne zavisi toliko od intelektualne moći onoga koji proučava koliko od iskrenosti namjera i ozbiljne želje za pravednošću.“[5]

Kada bismo ovoj priči pristupili intelektualno, filozofski, mogli bismo kazati: „Kako to da jadnog čovjeka Božjeg koji je posrnuo zato što je bio žedan, pojede lav na putu prema kući, a da Jeroboam, koji je zaslužio da ga sretne deset lavova, prođe bez kazne?“ Da li je to pošteno pitanje? Intelektualno, čini se da jeste. Jeroboam je bio car deset plemena izraelskih. Ruka mu se osušila i sve što je trebalo da učini bilo je da jednostavno zamoli i ruka je ponovo bila zdrava. A čovjeka Božjeg je rastrgnuo lav, neopozivo i nepopravljivo. Zar je to pravo!

Ako ovom problemu pristupimo čisto intelektualno, sa stavom nadobudnog istraživača, šta bismo pomislili? „Upravo to sam i tražio – dobar razlog da odbacim Bibliju i Boga i religiju. Da sve zaboravim i postanem cinik i skeptik.“

Kako da razriješimo ovu zagonetku? Najprije treba da prihvatimo činjenicu da je Bog pošten i pravedan, da je to oduvijek bio i da će uvijek biti. Da li vam ovo tvrđenje zvuči naivno? Ili ste i vi došli do istog zaključka?

Ako nemamo ovu dilemu, onda ovoj priči možemo pristupiti znajući da je Bog ljubav, da nas voli i da je volio i svoje sluge u prošlosti. Treba da se upitamo: „Da li tražim razloge da sumnjam u Bibliju ili želim da pronađem istinu koju Bog želi da mi otkrije preko ove priče?“

Onaj koji sumnja mogao bi da kaže: „Iako je prorok bio čovjek Božji, Bog je samo čekao priliku da ga ubije.“

„Opasno je za nas da zastajemo razmišljajući o tome kakve ćemo prednosti steći ako prihvatimo Sotonine prijedloge. Grijeh donosi sramotu i propast svakoj duši koja mu popušta; ali, ima nešto u njegovoj prirodi što zasljepljuje i vara i tako nas primamljuje lažnim prikazivanjem. Ako se usudimo da stupimo na Sotonino tlo, nije nam obećana zaštita od njegove sile.“[6]

Da li je zaista Bog ubio ovog proroka? Vjerujem da je On prihvatio jedinu alternativu koja Mu je stajala na raspolaganju. Kad je prorok odlučio da Mu bude neposlušan, Bog je dozvolio Sotoni da učini s njime ono što želi. Prema izvještaju koji smo pročitali, očigledno je miješanje natprirodnih sila u ovom slučaju. Lav ubica se svakako nije prirodno ponašao, a ni magarac. Na drugom mjestu Biblija nas obavještava ko je taj što ide ričući kao lav i tražeći koga da proždere?[7] Takođe važno je znati da nas Bog ne štiti bez našeg pristanka. Ako odlučimo da se odvojimo od Njega, mi gubimo Njegovu zaštitu, ne zato što On to želi, već zato što mi to želimo.

To nas dovodi do drugog pitanja. Da li to znači da je čovjek Božji izgubljen za vječnost? Da li je ova neposlušnost zauvijek zapečatila njegovu vječnu sudbinu?

U prvi mah, većina od nas bi odgovorila: „O da, dobio je što je zaslužio. Nema nikakvih izgleda da bude spasen.“ Ovo mišljenje je zasnovano na ideji da ako posrnete ili pogriješite i umrete prije nego što ste imali priliku da priznate svoj grijeh, bićete izgubljeni zauvijek. Nisam baš siguran da se ta ocjena može primijeniti na slučaj čovjeka Božjeg. Nije mi poznat nijedan biblijski tekst koji kaže da je on zauvijek izgubljen, niti da je spasen zauvijek. U knjizi „Put Hristu“ kaže  se da našu vječnu sudbinu ne određuju povremena djela ili nedjela, već smjer u kome se naš život kreće.

Takođe znam da je Mojsije bio čovjek Božji. Posrnuo je i izgubio pravo da uđe u Obećanu zemlju. Zašto? Zato što je ozbiljan prestup da neko ko je Božji predstavnik pruži loš primjer i da ima rđav uticaj dok prenosi poruku od Boga. Ali Mojsije je, prema Bibliji[8], upravo sada na Nebu. Nemam namjeru da i ovog drugog čovjeka Božjeg proglašavam stanovnikom Neba, ali ne želim, na osnovu onoga što znam o Bogu, da tvrdim da je izgubljen za vječnost.

Druga činjenica koju otkrivamo u ovoj priči je da Bog ponekad govori i preko osobe sklone manipulaciji. To je zanimljiva pojava, zar ne? Ali istinita. Bog govori preko onoga koga On izabere u datom trenutku. Isus je rekao da bi kamenje progovorilo i pjevalo hvale Bogu da to nisu učinila djeca i svi ostali onoga dana kada je On trijumfalno ušao u Jerusalim![9] Bog je čak progovorio preko magarice[10]. Zato nemojmo misliti da On ne može da pošalje i neku poruku preko osobe koja je spremna da slaže, iako to izgleda prilično neobično.

Zatim dolazimo do glavne činjenice u ovoj priči: onaj koji je prevaren proglašen je odgovornim što je prevaren. Jednom sam slušao nekog evanđelistu koji je postavio pitanje: „Ako čovjeka prevari lažni prorok, hoće li Bog lažnog proroka proglasiti odgovornim i dozvoliti prevarenome da prođe bez kazne?“ Odgovor je, naravno, bio ne. Svako odgovara za svoja djela! I prevareni je odgovoran.

Neko će reći: „Brojni teolozi i crkve šire lažne nauke i zato će mnogi izgubiti spasenje.“ Ja u to ne vjerujem. Svi koji se izgube biće izgubljeni zato što su to sami odlučili. To će biti njihova lična greška. Mi sami odlučujemo hoćemo li biti prevareni.

Dozvolite mi da navedem jedan citat iz knjige „Velika borba“: „Božji Duh se obilno izliva da osposobi svakog čovjeka da se koristi sredstvima spasenja… Ljudi gube spasenje, jer tvrdoglavo odbijaju dar života.“ (str. 262) „Ali“, reći ćemo mi, „jednoga dana će ljudi na Božjem sudu reći: Ja sam izgubljen, jer si ti znao istinu, a nisi mi je objavio.“

Da, to se može dogoditi. Ali njihovo dokazivanje neće imati nikakve vrijednosti! Oni će i dalje biti izgubljeni! Na osnovu ove priče sami možete zaključiti da će ljudi biti izgubljeni zato što su sami tako odlučili. Ljudi bivaju prevareni zato što su sami odlučili da izaberu prevaru!

Međutim, u vrijeme izvršnog Božjeg suda ljudi će iznenada shvatiti da su bili prevareni. Tada će se okrenuti protiv svojih učitelja i svojih vođa i rastrgnuti ih.

Da, ali to neće riješiti njihov problem, već će zadovoljiti samo njihov osvetnički bijes. Ljudi bivaju prevareni zato što ih istina ne zanima niti je istražuju, pa nisu u stanju da sami donesu zaključke.

Evo jedne priče koja raspravlja o ideji da se ljudi spasavaju ili propadaju zbog našeg uticaja i da smo, prema tome, mi odgovorni za njih.

Krenuli ste pješke iz stana prema svojoj školi. Dok idete, neko vas kolima sustiže i pita: „Kuda idete?“

Vi kažete: „Idem u školu.“

„I ja idem tamo!“, uzvikuje vaš novi prijatelj. „Uđite u kola, pa ću vas odvesti.“ Ulazite u njegova kola i stižete ranije nego što biste inače stigli. Vaš prijatelj vam je uštedio mnogo napora i doprinio je da stignete na cilj. Ali, vi biste tamo ionako stigli!

Još jednom ista priča, ali sa malom razlikom. Sada ste krenuli pješke iz stana prema susjednom gradu. Dok hodate, neko prolazi i pita: „Kuda idete?“ Vi kažete: „Idem u susjedno mjesto!“

„I ja idem tamo!“ uzvikuje vaš novi prijatelj. „Uđite u kola, pa ću vas odvesti!“ Ulazite u njegova kola i stižete mnogo ranije nego što biste inače stigli. Vaš prijatelj vam je uštedio mnogo napora i vremena i doprinio da ranije stignete na cilj. Međutim, vi ste ionako namjeravali da stignete upravo u to mjesto!

Međutim, neko može kazati: „Imam primjedbu na tvoju priču. Pretpostavimo da ste išli prema susjednom mjestu, a mislili da idete prema svojoj školi.“

Citat koji smo upravo pročitali odgovara na ovo: „Božji Duh se obilno izliva da osposobi svakog čovjeka da se koristi sredstvima spasenja… Ljudi gube spasenje, jer tvrdoglavo odbijaju dar života.“

Sledeći prigovor je ovaj: pretpostavimo da hodate prema svojoj školi, a neko vam prilazi i kaže: „Zašto ne idete u susjedni grad?“ To je upravo ono o čemu govori ova priča, zar ne? Taj prijatelj vas je prevario da krenete u susjedni grad umjesto u školu, jer vas je ubijedio da je za vas korisnije da idete u susjedni grad. Ali, vi ste ipak odgovorni za svoj postupak, jer tako kaže naša priča u Bibliji.

Šta to ja hoću da kažem? Da je Bog odredio da je svako sebi šef i da je svako odgovoran da istražuje, kopa, moli se i proučava za sebe. Niko ne može da istražuje i moli se i proučava i kopa za drugoga. To je nemoguće kao što je nemoguće da za drugoga jedemo ili spavamo.

Priča se da je neki čovjek stalno bio zabrinut. Toliko se brinuo da su njegovi prijatelji počeli da se brinu zbog njegove zabrinutosti. Onda ga je jednoga dana jedan od njegovih prijatelja sreo na ulici i otkrio da je čovjek prestao da se brine.

„Šta se dogodilo?“ – upitao ga je prijatelj.

„Prestao sam da se brinem!“ – odgovorio je čovjek.

„Kako si to uspio?“ – začudio se prijatelj.

„Unajmio sam nekoga da se brine umjesto mene.“

„Koliko ga plaćaš?“

„Plaćam ga hiljadu dolara mjesečno.“

„Kako možeš to sebi da dozvoliš?“

„Ne mogu“, rekao je čovjek koji se nekada brinuo. „To je prvi problem koji on treba da riješi.“

Kad sam čuo ovu priču, pomislio sam da se radi o dobroj šali. Priča je smiješna zato što je apsurdna. Ali, kada isti problem prebacimo na područje religije mislimo da nije. Iako to ne kažemo otvoreno, često nam je lakše da se oslonimo na nekoga drugoga da proučava umjesto nas (da jede umjesto nas) i da se moli umjesto nas (da diše umjesto nas). I ne smatramo da je to čudno ili smiješno! Mislimo da je to u redu, da je normalno. Smatramo da je to prihvatljivo. A ipak je to isto tako apsurdno, kao kada bismo prepustili nekome drugome da se brine umesto nas.

Moguće je da smatramo kako smo tako obdareni, tako obrazovani, tako mudri, da se naše mišljenje mora uzeti u obzir kad se raspravlja o istini. Ali, naše mišljenje uopšte nije važno kad je u pitanju istina. Bog je otkrio svoju istinu i mi svi moramo da je pronađemo i prihvatimo i upoznamo, svako ponaosob. Da li se slažete? Ili ćete nastaviti da procjenjujete istinu na osnovu mišljenja nekog drugog čovjeka – nekoga čiji vam karakter izgleda najprivlačniji ili nekog koga smatrate autoritetom?

Povučena je jasna granica između onih koji se oslanjaju na ljudski autoritet i onih koji ne prihvataju nikakav autoritet osim autoriteta Božje riječi; koji je istražuju, razmatraju i proučavaju za sebe. Bog kaže, ali ja mislim!

Bog kaže, ali čovjek misli. Bog kaže, ali neko drugi misli. Da li ste čuli šta on misli, šta oni misle? Ono što oni misle ne znači ništa!

A ovo se odnosi i na druga područja ponašanja. Neko može da kaže: „Znam da je Bog rekao: ‘Hodite k meni svi koji ste umorni i natovareni, i ja ću vas odmoriti’! (Matej 11:28) Ali, ja ne mogu da dođem k Njemu zato što sam suviše loš. Moraću da promijenim svoj život da bih došao k Njemu. Ali, ako budem morao da promijenim svoj život da bih došao k Njemu, nikada neću stići.“

Tako je! Kada Isus kaže: „Hodite k meni svi koji ste umorni i natovareni“, nemojte dodavati ono što vi mislite. Njegov poziv još važi. Zar ne?

Neko će reći: „Znam da Isaija kaže: ‘Ako grijesi vaši budu kao skerlet, postaće beli kao snijeg.’ (Isaija 1:18) Ali, moji grijesi su suviše skerletni! Ja nemam nikakve šanse. Znam šta je Bog rekao, ali mislim da se to ne odnosi na mene.“

Nije važno šta vi mislite. Bog je rekao i to je važno! Niste li mu zahvalni na tome? Isus je rekao: „I kad ja budem podignut od zemlje, sve ću privući k sebi.“ (Jovan 12:32)

Isus je jasno rekao da Sveti Duh djeluje na svako srce.

Ali vi kažete: „Nije tako sa mnom! Mene je zaobišao! Ja mislim…“

Ne, nemojte se oslanjati na ono što vi mislite! Imajte na umu da vam je Isus uputio poziv preko svoga Duha. To je ono što On kaže.

Prema tome, oslonite se na Boga. Vjerujte onome što On kaže i znajte da će On učiniti ono što je najbolje za vas. I ne zaboravite da Mu zahvalite što vas je vodio i usmjeravao u životu do ovog trenutka. Ako Ga zamolite, On će vas voditi uvijek.

 

Ovaj članak preuzet je i obrađen iz istoimene knjige Morisa Vendena.



[1] Vidi 2. Mojsijeva 32. glava.

[2] Vidi 1. Samuelova 15. glava.

[3] Vidi Djela apostola 5:1-11.

[4] Vidi 2. Samuelova 6. glava.

[5] E.G. Vajt: Velika borba, str. 484, 486.

[6] E.G. Vajt: Misli sa Gore blagoslova

[7] Vidi 1. Petrova 5:8

[8] Vidi Juda 9; Matej 17:3.

[9] Vidi Luka 19:40.

[10] Vidi 4. Mojsijeva 22. glava.

Print Friendly

2 odgovora na Bog kaže ali ja mislim

Pitaj ili komentariši

Arhiva članaka