Izbor knjiga

Gdje god da živimo u svijetu, još kao djeca sigurno smo sreli osobe u posebnoj jednoobraznoj odjeći, neobičnog imidža, koje su nam predstavljene kao sveštenici, šta god to značilo, i naučili da ih prihvatamo kao određeni religijski autoritet, iako naša shvatanja religije nijesu išla dalje od opšteprihvaćene forme i običaja. Mi ne pitamo mnogo, odrasli nam „objasne“ da je to „naša vjera“ i tako se naviknemo na nešto što se tu nalazi nezavisno od naše volje i mišljenja. Ljudi određuju šta je Božja volja, oni se školuju za tu službu, postoje ustanove zvane crkve koje baštine tradiciju i „vjeru pradjedovsku“, običaji koji se prenose sa generacije na generaciju „od pamtivijeka“, i ko smo mi da nešto kažemo, a možda nas sve to na kraju i ne zanima puno. „Naša vjera“ nema problema sa gradivom koje učimo u školi, a naši roditelji takođe nemaju ništa protiv udžbenika biologije koji kaže da smo „evoluirali“ od nižih primata i majmuna. Vuk sit i ovce na broju. Na žalost, mnogi ostanu u toj plitkoumnoj izmanipulisanosti, ne želeći ništa vidjeti dalje iznad svoje žablje perspektive, čak ni onda kad ih Bog pozove k poznanju istine. A Bog to čini (vidi Jov 33:14) jer ne želi da neko od nas izgubi život (1. Timoteju 2:4; 2. Timoteju 2:25, 26; Ezekiel 18:23; 2. Petrova 3:9).

Šta će biti sa našom religijom i odnosom prema Bogu, zavisi od toga koliko smo pošteni, iskreni i spremni suočiti se sa istinom. Jer Božja Riječ je kao dvosjekli mač (Jevrejima 4:12) koji će na komade isjeći naš ego, lažnu ljubav, lažni ponos, lažni moral, lažnu pravednost (Isaija 64:6), lažnu religioznost, i sve druge laži kojima robujemo, uključujući i lažno sveštenstvo.

 

Božji sveštenici

Starozavjetna svestenicka odjeca (ilustracija)Ko je zapravo Božji sveštenik i šta ga kvalifikuje za takvo zvanje? U knjizi Postanja 14:18-20 čitamo da je Avramu, nakon akcije spašavanja svog rođaka Lota i zaplijenjene imovine, u susret izišao Melhisedek, sveštenik Božji iz Salema, drevnog grada koji odgovara današnjem Jerusalimu. Avram je primio blagoslov i dao mu desetak, što znači da je prihvatio Melhisedekov sveštenički autoritet. Šta to konkretno znači? Avram je vjerovao u pravog Boga Stvoritelja koji ga je pozvao da izađe iz idolopokloničkog i materijalističkog okruženja u kojem je živio i dao mu obećanje da će od njega načiniti veliki narod koji će naslijediti „Obećanu zemlju“. Avram je vjerovao, iako je već bio zašao u pozne godine bez muškog potomka i realnih izgleda da se to može promijeniti. Avram je vjerovao, jer je poznavao Onog kome vjeruje, i stoga je njegova vjera mogla biti kušana do krajnjih granica (Postanje 22). Šta je to Avram zapravo vjerovao? On je vjerovao u Božji Plan. Ta vjera takođe je podrazumijevala tipsko prikazivanje Božjeg Plana spasenja kroz obredni sistem životinjskih žrtava i prinosa. I stoga je Avram mogao prepoznati Božjeg sveštenika i prihvatiti njegov blagoslov. Svi stari patrijarsi su to znali, iako su izvještaji iz knjige Postanja prilično škrti sa takvim informacijama. Kako znamo? Jer prvi obred je opisan odmah nakon Pada u grijeh (vidi Postanje 3:21), a prvi sukob ispravne i pogrešne religije nedugo zatim (Postanje 4:1-4).

Generalno gledano, Božji sveštenik pod starim zavjetom, mogla je biti svaka muška osoba, obično glava porodice, spremna upražnjavati tipski obred koji ukazuje na Božji Plan spasenja, što je predstavljalo priznanje potrebe za opraštanjem grijeha i vjeru u Spasitelja. Na mnogo mjesta u Starom Zavjetu pominje se radnja „prinijeti žrtvu Gospodu“. Ali da bi se spriječile zloupotrebe i mogućnost izopačenja samih obreda i njihove svrhe, Bog je, nakon izvođenja svog naroda iz ropstva, postavio preko Mojsija pisane uredbe koje precizno definišu svešteničku službu. Takođe, jedno pleme, Leviti, bilo je određeno za vršioce svešteničke službe. Ali i prije formalnog uspostavljanja svešteničke službe po Zakonu, u Mojsijevim knjigama pominje se prisustvo sveštenika (2. Mojsijeva 2:16; 3:1; 18:1; 2. Mojsijeva 19:22-24).

 

Prva služba u Šatoru od sastanka: Aron, Nadav i Abihud

U 3. Mojsijevoj 8-10. glava opisano je kako je formalno uspostavljena sveštenička služba preko Arona, Mojsijevog brata, i njegovih sinova u Šatoru od sastanka, objektu specijalno izrađenom za tu svrhu po nalozima i vizijama dobijenim direktno od Boga. Nećemo se baviti svim detaljima jer to bi zahtijevalo jako puno vremena i prostora, ali nam ova tri vezana poglavlja mogu pomoći da zauvijek shvatimo ko je i šta je Božji sveštenik.

Da li biste ikad pomislili da je sveštenički poziv veoma opasno zanimanje? Božja namjera oduvijek je bila naučiti narod da prave razliku između svetog i nesvetog, čistog i nečistog, svjetlosti i tame. A mi bismo najradije sve da imamo kao jedan veliki miks i birkamo prema svojim prohtjevima malo ovoga malo onoga.

Kako je Bog uveo svešteničku službu? Najprije trebalo je da se osobe određene za tu službu sami dovedu u red, posvete. Prvo je slijedilo kupanje, zatim oblačenje propisane svešteničke odjeće, čiji je svaki komad imao određenu simboliku, pomazanje uljem i posvećenje samog objekta i stvari u njemu, zatim žrtva za grijeh za oltar i žrtva paljenica, nakon čega je slijedila žrtva za grijehe za samog Arona i njegove sinove, itd. Suština ovih obreda bila je da se SVE moralo posvetiti i pokriti žrtvom da bi moglo stajati u prisustvu svetog Boga. Osmog dana, po nalogu Gospodnjem, prinijeli su žrtve za grijeh, žrtve paljenice i zahvalne žrtve. U 10. glavi, redak 7, opet se otkriva važna istina, da sveštenik sam mora da se očisti od grijeha, da bi uopšte mogao sudjelovati u obredu očišćenja narodnih grijeha. Kad je sve što treba izvršeno po Zakonu, Bog je mogao staviti pečat svog odobravanja, spalivši žrtvu ognjem sa neba, što je bio vidljiv i nedvosmislen znak Njegovog prisustva i prihvatanja službe (10:23, 24). Kroz starozavjetnu istoriju, takvo natprirodno ispoljavanje Božjeg odobravanja ponavljalo se više puta (vidi 1. Mojsijeva 15:17; Sudije 6:21; 1. Carevima 18:39; 2. Dnevnika 7:1).

Nadav i Abihud prinose tuđi oganj3. Mojsijeva 10:1: „Kasnije su Aronovi sinovi Nadav i Abihud uzeli svaki svoju kadionicu, stavili u nju žar i na njega stavili kad, pa su prinijeli pred Gospodom tuđu vatru, koju im on nije propisao.“ Šta je moglo navesti ove ljude na takav postupak? Prvo i izvjesno, nijesu sasvim ozbiljno i doslovno shvatili Božje naredbe i Božju svetost. Drugo, nešto im je možda pomutilo razum, jer vidimo kasnije iz Gospodnjeg obraćanja Aronu (8-11) da su oni prethodno vjerovatno konzumirali neko alkoholno piće. Treće, moguće je da su neovlašteno ušli u Šator od sastanka (redak 7). Četvrto, moguće je da su pomislili kako sam obred izaziva Božje natprirodno djelovanje i da ih upražnjavanje istog može učiniti velikima i poštovanim u očima naroda (želja za samouzvišenjem i ljudskom slavom). Peto, i opet izvjesno, braća su radila sporazumno, što upućuje na neku vrstu zavjere, kao i činjenica da je Aron ćutke prihvatio Božji sud.

„Tuđi oganj“ prinosi se pred Gospodom u svaku neposvećenom činu opštenja sa Bogom, kad u našim motivima ima bilo čega nesvetog, manipulantskog i prevarantskog, kad se ne želimo dovesti u red, kad smo robovi svog apetita, tajnih i javnih grijeha, a izigravamo svece i sveštenike pred drugima. Tuđi oganj takođe su prinijeli Ananija i Sapfira, kad je neposredno nakon Pedesetnice, otpočela era vjerništva pod Novim savezom (Djela 5:1-11). I tada je poginulo dvoje ljudi izdvojenih za službu Bogu, čime je Gospod opet pokazao da Njegovi zahtjevi nijesu ništa manji nego ranije.

3. Mojsijeva 10:2: „Tada je izašla vatra od Gospoda i spalila ih, i tako su oni poginuli pred Gospodom.“ Božji odgovor takođe je bio natprirodan, da bi se svi mogli osvjedočiti da je On presudio. Nadav i Abihud su bili stariji Aronovi sinovi od ukupno četvorice i kao takvi imali privilegiju da prate ispoljavanje Božje sile od Izlaska iz Egipta, što je njihovu odgovornost činilo većom. No ovu pouku sigurno je dobro shvatio Eliezer, treći Aronov sin, koji je kasnije vrlo revnovao za svetost Gospodnju i to prenio svom potomstvu (vidi 4. Mojsijeva 25. glava).

3. Mojsijeva 10:6: „Ne idite otkrivene glave i ne razdirite svoje haljine, da ne umrete i da se on ne razgnjevi na cio zbor. A vaša braća, cio Izraelov dom, neka tuguju zbog vatre koju je Gospod zapalio.“ Drugim riječima, Bog kaže: „Poštujte propise službe i ne žalite kao svjetovni ljudi što žale, jer to je predamnom kontraproduktivno, nego žalite zbog RAZLOGA (grijeha) koji je izazvao moju kaznu“. Jer grijeh je ono što nas udaljava od spasenja, velikog i stvarnog cilja naše vjere, naše službe Bogu i svega što je vezano za to.

 

Pouke za Izrael

Šta je sve ovo značilo za Božji Izrael? Kad su čitali ili slušali Mojsijeve izvještaje, Izraelci su morali biti impresionirani svetošću i istaknutošću Božje svešteničke službe, sa Aronom kao Prvosveštenikom, koji je bio tip Hrista. Oni su takođe morali biti impresionirani činjenicom da je Bog na to visoko mjesto postavio Mojsijevog pomoćnika, koji je čak prilikom davanja Zakona pristao na idolopokloničko lažno bogosluženje (vidi 2. Mojsijeva 32). Izraelci su takođe bili svjesni opasnosti s kojom se suočavaju oni koji se nalaze bliže u službi svetog Boga. Isto tako, oni su morali biti bolno svjesni ograničenosti Aronovog i levitskog sveštenstva i potrebe za boljim sveštenstvom, o čemu je mnogo vjekova kasnije govorio apostol Pavle u poslanici Jevrejima.

 

Hristovo sveštenstvo

Svojim rođenjem, životom, smrću za grijehe čovječanstva i vaskrsenjem, Isus se kvalifikovao za službu Prvosveštenika, stvarnu antitipsku službu pomirenja koja se vrši u originalnoj Nebeskoj svetinji, po kojoj je i napravljen model starozavjetnog tipskog svetilišta. On je ukinuo žrtvu i prinos, tačno kako je prorečeno (vidi Danilo 9:27), da bi uspostavio:

  • bolje sveštenstvo (Jevrejima 7:1-10);
  • bolji zavjet ili savez (Jevrejima 7:11-28);
  • bolju službu (Jevrejima 8:1-13);
  • bolju Svetinju i bolju žrtvu (Jevrejima 9:1-28);
  • bolje očišćenje i posvećenje (Jevrejima 10:1-18).

Zemaljsko sveštenstvo, dakle, zamijenjeno je zauvijek BOLJOM službom.

 

Zbirno sveštenstvo Božjeg naroda

„I vi se kao živo kamenje ugrađujete u duhovni hram da biste bili sveto sveštenstvo, kako biste prinosili duhovne žrtve ugodne Bogu kroz Isusa Hrista… Ali vi ste izabrani rod, carsko sveštenstvo, svet narod, narod koji je Božje vlasništvo, da biste objavljivali vrline onoga koji vas je iz tame pozvao u svoju čudesnu svjetlost.“ (1. Petrova 2:5, 9)

„A sada, ako budete dobro slušali moj glas i držali se mog saveza, bićete moje blago između svih drugih naroda, jer je sva zemlja moja. I bićete mi carsko sveštenstvo i sveti narod.“ (2. Mojsijeva 19:5, 6)

Uslov je vrlo jasan: poslušnost Božjoj Riječi i držanje Njegovog saveza.

 

Samozvani sveštenici

Pouke iz slučaja Nadava i Abihuda dovoljno su jasne. Međutim, ako ima onih koji i dalje misle kako ljudske ustanove, vjerske ili bilo kakve druge, imaju pravo uspostavljati svešteničku službu u ime Božje, navešćemo još neke primjere iz Biblije.

Neposredne posljedice Solomonovog načina života i politike pokazale su se u podjeli Izraela. Njegov sin Roboam poslušao je loše savjete svojih drugova, umjesto da je slušao mudre ljude, i sjeverno carstvo i Juda postali su neprijatelji, spremni da ratuju jedni protiv drugih. Ali nevoljama tu nije bio kraj. Novi car Izraela, Jeroboam plašio se da bi se narod opet mogao privoljeti ujedinjenju kroz zajedničku službu u jerusalimskom hramu, te je stoga odlučio uspostaviti paralelnu svešteničku službu u Bet-Elu i Danu. Ta služba bila je tipična mješavina Božje religije sa paganizmom (vidi 1. Carevima 12:28-33). Ali Bog je poslao svog proroka i intervenisao jasnim ispoljavanjem svoje sile u namjeri da spriječi službu koja nema Njegovo odobrenje (vidi 13. poglavlje, kao i članak „Bog kaže ali ja mislim“). Božja riječ jasnim jezikom naziva pokušaj vršenja bilo kakve svešteničke službe koju On nije posvetio „zlim putem“ i „grijehom“ (13:33, 34). Takva služba automatski postaje služba demonima i za prizivanje demona, što za posljedicu ima duhovno sljepilo (vidi Ezekiel 22:26), kad ljudi misle da službe Bogu dok se u stvari nalaze u najstrašnijem idolopoklonstvu.

Još jedan primjer nalazimo u 1. Samuelovoj 13. glava, kada car Saul nije htio da čeka Samuela nego je sam prinio žrtve paljenice i zahvalne žrtve. Ishod ovog događaja predstavljao je prekretnicu na zlo u Saulovom životu. Neka ovo svima posluži kao pouka koliko Gospod vrednuje razne vjerske službe koje su uspostavljane ukazima ili voljom različitih vladara kroz istoriju, kad pred Njim nije bila prihvatljiva čak ni služba čovjeka koji je po Njegovom nalogu pomazan za cara!

I kao što su Božje sveštenike i uopšte sve ljude posvećene službi Njemu, odlikovali visoka svijest o potrebi za posvećenjem, razum, trezvenost, smjernost i skromnost, razborita vjera, mudrost, znanje Zakona i svetih stvari i stroga poslušnost Bogu, tako i lažna sveštenička služba ima svoje znake raspoznavanja: obrede i rituale osmišljene da očaraju čula, simuliranje svetosti, idolopokloničku nakinđurenu odeždu, krcatu okultnom simbolikom, idolopokloničke grandiozne objekte za vršenje vjerske službe, lažno moralne i često vrlo nemoralne sveštenike oskrnavljene grijesima, lažno posredništvo između čovjeka i Boga mimo Hrista, idolske žrtve, vrlo često od nečistih životinja (vidi 1. Korinćanima 10:19-21), zaluđeni i nemoralni narod koji se nikad ne poziva na stvarno pokajanje i obraćenje te im stoga „odgovaraju“ takvi „bogovi“, mrtvi sveci i mrtva religija, što sve može biti praćeno demonskim čudima i znacima u cilju utvrđivanja na zlom putu (vidi 2. Solunjanima 2:7-12; Otkrivenje 13:12-15).

Ali onaj ko se osvjedoči u istinu Božju nema nikakve potrebe da luta u nagađanju šta je ispravno a šta ne pred Gospodom, jer kad poznajete Njega i Njegovu Riječ, sve ostalo postaje ogoljeno a lažne maske vrlo prozirne.

Pavle Simović

Print Friendly, PDF & Email

1 odgovor na Božji sveštenici i samozvani sveštenici

Pitaj ili komentariši

Arhiva članaka