Izbor knjiga

Izopačena religioznost se ne zadovoljava razumnim pozivom na dobrotu, jer on ne može da pokrene duhovno nepreporođeno srce. Zato ona tom pozivu dodaje iracionalnost sračunatu da u čovjeku pobudi fanatične porive njegove prirode: krivicu, strah, gnjev, sujetu i sentimentalna osjećanja. Na taj način izopačena religioznost manipuliše čovjekom preko njegovih slabosti. Bez razumijevanja duha i smisla Božjeg zakona čovjek je u iskušenju da ne shvati razliku između prave ljubavi i fanatizma. Samo prava ljubav donosi rodove života koji su u skladu sa svih Deset Božjih zapovijesti moralnog zakona.

„Ko jednom podlegne iskušenju drugi put će podleći mnogo lakše. Svako ponavljanje grijeha smanjuje snagu da mu se odupremo, zasljepljuje oči i ugušuje osvjedočenje. Svako posijano sjeme popustljivosti donosi i svoj plod. Bog ne čini čuda da bi spriječio žetvu. „Šta čovek posije, ono će i požnjeti“ (Galatima 6:7). Ko ispoljava nevjerničku drskost i tupu ravnodušnost prema Božjoj istini, požnjeće ono što je sam sijao. Otuda dolazi da hiljade ljudi potpuno ravnodušno slušaju one istine koje su ih nekada dirale do samog srca i duboko uzbuđivale. Oni su sijali zapostavljanje i opiranje istini, i to isto moraju i da žanju.“ (Elen G. Vajt, „Patrijarsi i proroci“, str. 268, 269.)

Ako nas otkrivenje Božje ljubavi, otkriveno preko Biblije, ostavlja hladnim i ravnodušnim, onda zaista nema drugog, većeg i jačeg otkrivenja koje može da pokrene ljubav u nama. Jedino što nam preostaje, ako ne želimo da se ponizimo pred Bogom, jeste da pobuđujemo fanatične snage naše prirode.

Bog poštuje slobodu čovjekove volje, ali ne i đavo. Tamo gdje je Bog stao, nastavlja Sotona i razumnom nalogu na dobrotu, koji nije izazvao nikakvu reakciju volje, sada dodaje iracionalan dodatak koji treba da pokrene nepreporođene snage čovjekove volje, tj. fanatizam ljudske samopravednosti. Ili, drugim riječima, propovjednici raznih crkava primjećuju da su njihovi vjernici ravnodušni na razuman biblijski poziv na dobrotu, i da bi ipak imali uticaja na svoje vjernike oni tom jednostavnom nalogu dodaju nalog koji pobuđuje ljudske slabosti: sujetu, krivicu, strah, gnjev, sebični sentiment, ili neki drugi fanatičan poriv ljudske prirode.

Religija može da ima samo dvije funkcije: ili da svojim moralnim zahtjevima – idealima – ljude čuva od zla, ili da tim zahtjevima – idealima – pruža ljudima izgovor za zlo, koji onda oni čine u ime tih uzvišenih ideala.

Ali, religija koja ima pogrešnu funkciju razlikuje se od zdrave religije u tome što sadrži u sebi otrov koji motiviše čovjekovu grešnu i samopravednu prirodu.

Dakle, pošto mi u svojoj prirodi nemamo prave ljubavi koja bi nas pokrenula na poslušnost, skloni smo da idemo linijom manjeg otpora, te da pobuđujemo ili sentimentalna osjećanja, ili krivicu, ili sujetu, ili možda neku drugu snagu svoje grešne prirode, da bi tako iz nje crpli snagu za religioznu ili bilo koju drugu revnost.

Put fanatizma je lakši put za neodgovornog čovjeka jer ne zahtijeva odgovorno preispitivanje sopstvenih pobuda i borbu protiv svojih slabosti.

 

Fanatizam iz krivice

Kad ljudi potisnu svijest o grijehu koji je uzrok njihove krivice, tada osjećaju krivicu u svemu što im za to pruža povod. Pošto nemaju svijest o Božjem odobravanju, pokušavaju da ga steknu kod ljudi, pred svojim zemaljskim autoritetima ili pred svojom sopstvenom savješću, slijepo se pridržavajući svojih pravila ponašanja. Fanatizam iz osjećanja krivice kod religioznih ljudi najčešće nastaje kada se vjernici navode da ulažu napor u svoje duhovno posvećenje, umjesto u poznanje Boga kao njihovog Spasitelja.

 

Fanatizam iz straha

Strah je jedan od motiva koji često pokreće čovjekovu radoznalost. Nije svejedno da li je naša radoznalost pokrenuta strahom od zablude (sumnjom) ili ljubavlju prema istini.

Duhovna istina se ne nameće, jer poštuje našu slobodu izbora. Pod izgovorom da nam nije sasvim jasna, mi možemo da je odbacimo i prihvatimo zabludu.

Osoba koja je pokrenuta strahom od prevare (sumnjom), umjesto ljubavlju prema istini, obično postavlja pitanje sledećeg tipa:

„Nije to tek tako jednostavno kao što izgleda! To je sumnjivo! Ko zna da li je to zaista tako kao što izgleda?! Kako da budem siguran da je to baš tako? … Ko zna šta se sve iza toga krije???!“

Sumnjičavosti se ne oslobađamo većim saznanjem istine, već obraćenjem srca, zato što je sumnja grijeh, a nejasnoća istine samo povod za manifestaciju grijeha sumnje.

Sumnjalice prvo žele da objasne svaku pojedinost na ponuđenom putu, pa da tek onda dođu Hristu i Njegovim putem krenu.

Strah nas navodi da se bavimo istraživanjem nebitnih i neshvatljivih istina. Pokušavajući da shvate neshvatljive i nevažne istine mnogi propadaju zato što su zanemarili da saznaju i primijene shvatljive i važne istine za njihov život i spasenje.

Tako mnogi Bibliju tumače na komplikovan i zagonetan način koji odgovara nepreporođenom srcu. Božjoj riječi se pridaje simbolično i mistično značenje, te se stvara utisak da je neophodan autoritet koji će da je prevede ili objašnjava. (Kao da Bog nije bio sposoban da nam istinu otkrije na jednostavan i razumljiv način.) Logično je da se tada autoritet onoga koji je tumači uzdiže iznad autoriteta same Božje riječi.

Carracci - ČistilišteU lažiranim religijama strah je vrlo često motiv religiozne revnosti.

Navešćemo jedan primjer iz pravoslavne literature:

„Kušao đavo jednog podvižnika iznijevši mu pred oči lik lijepe žene. Podvižnik stavi palac na plamen svijeće i kada bol postade neizdrživ, on ga izmače i reče: ‘Kada ja ni minut ne mogu da izdržim da mi palac gori u plamenu, kako ću da izdržim onda muku vječnu kad budem sav gorio u plamenu?’ I osjenivši se znakom krsta izbjegne grijeh i spase svoju dušu. Đavo pobježe od njega, a žena iščeznu.“

Kada strah postane motiv religiozne revnosti tada se on često manifestuje i u odnosu između ljudi, koji onda postaju prožeti strahom, sumnjom i međusobnim nepovjerenjem. Kod muslimanskih vjernika, zbog predstave o Bogu koja izaziva strah, često možemo primijetiti kako su oni i sami među sobom sumnjičavi, prožeti teorijom zavjere i strahom od ubačenih špijuna.

 

Fanatizam iz gnjeva protiv nepravde

Prihvatiti svijet kakav jeste znači prihvatiti zlo kao njegov sastavni elemenat. Suočavanje sa zlom mnogima predstavlja iskušenje. Čovjek se osjeća odgovornim da zauzme negativan stav prema zlu i grijehu bilo samo unutrašnjim stavom, bilo nekakvom akcijom. Međutim, čovjeku je iskušenje da na zlo odgovori takođe zlom. Osjećanje gnjeva nam predstavlja iskušenje da padnemo u grijeh gnjeva i mržnje.

 

Fanatizam iz sebične ljubavi

Ljudska sebičnost ne mora biti usmjerena samo prema materijalnim vrijednostima. Biblija nam opisuje kako su Jevreji Isusovog vremena robovali vrijednostima svoje religije. Bili su poznati po svojoj spremnosti da žive i umru za svoju vjeru. Čekali su Mesiju, a kada se On konačno pojavio među njima, nisu bili u stanju da ga prepoznaju.

Ohol i samoljubiv čovjek može robovati i svojim moralnim vrijednostima. Kada su one njegovom nepažnjom narušene on može, duboko uvrijeđen i razočaran, izvršiti samoubistvo.

Nacionalista robuje vrijednostima nacije kojoj pripada. On djeluje kao rodoljub, spreman da živi i umre za svoju braću. Međutim, on ne voli čovjeka više od njegovih nacionalnih vrijednosti. On će žrtvovati svoj život za očuvanje svoje nacionalne azbuke, kao da on postoji radi nje, a ne ona radi njega.

Kada prosječan mladić opisuje razloge zbog kojih voli svoju djevojku, tada on navodi njene vrijednosti, na primjer: dobrotu, inteligenciju, lijepe oči, kosu, odjeću, itd. Vrijednosti koje mogu da predstavljaju povod za izražavanje prave ljubavi, dobijaju funkciju temelja tj. razloga njegove (sebične) ljubavi prema njoj. Mladić misli da voli svoju devojku, međutim, ukoliko je u njegovom umu očekivana predstava o njenim vrijednostima narušena, on će izgubiti motiv ljubavi prema djevojci. On voli njene vrijednosti, a ne nju. On je sa njom zbog sebe, a ne zbog nje.

Ovdje se susrećemo sa sebičnom ljubavlju, koja uvijek zahtijeva razlog za ljubav prema nekome ili nečemu. I tako razlog postaje važniji od onoga koga „volimo“.

 

Fanatizam iz osjećanja (nesveta duhovna ljubav)

U psihologiji je poznat odbrambeni mehanizam obrnutog ponašanja. Ako nam se neko posebno ne sviđa, tada smo skloni da budemo posebno ljubazni i dobri prema toj osobi, da bismo tako požrtvovanim djelima ili sentimentalnim osjećanjima umirili svoju nečistu savjest. Tako i majka koja nosi na sebi teret krivice zato što nema prave ljubavi (strpljenja) prema svome djetetu, umiruje svoju savjest izazivanjem i naglašavanjem svojih materinskih osjećanja. Mladić će naglašavati svoja sentimentalna osjećanja prema djevojci, upravo zato što ga savjest opominje da je on sa njom iz sebičnih pobuda. Tako će i religiozna osoba da pobuđuje svoje fanatične motive i da naglašava kako mnogo ljubi Boga. Ona može biti sasvim iskrena u svojoj izjavi da osjeća ljubav prema Bogu i ljudima, ali osjećati ljubav i imati ljubav nije isto.

„Sotona navodi ljude da misle da su obraćeni zato što dožive neki zanos ili ushićenje, ali njihov se život ne mijenja… Takvi se često i dugo mole, spominjući stalno osjećanja koja su imali u toj i toj prilici. Međutim, oni ne žive novim životom. Oni sami sebe obmanjuju. Njihovo iskustvo nije dublje od njihovih osjećanja. Oni grade na pijesku: kad dune vetar, njihova će se kuća porušiti.“ (Elen G. Vajt, „Molitva u životu hrišćanina“)

Fanatizam iz osjećanja

Umjesto da dozvole Bogu da im promijeni prirodu (srce), mnogi se zadovoljavaju time da im Sotona pruži promjenu u sferi osjećanja i doživljaja.

Bez pravilnog razumijevanja Božjeg moralnog zakona oni nisu svjesni duhovnih, već samo psiholoških potreba i zato se zadovoljavaju duševnim senzacijama. Iskustvo emotivnog ushićenja oni nazivaju iskustvom novorođenja. Plodove fanatizma nazivaju plodovima vjere.

Pošto im je savjest izopačena (zbog zanemarivanja Božjeg zakona) nisu u stanju da uvide razliku između svetog i nesvetog, između prave ljubavi i fanatizma.

Mnogi ne shvataju da osjećati ljubav i imati ljubav nije isto. Pristrasnu dobrotu, pokrenutu osjećanjima, imaju i neki alkoholičari, dok su pod dejstvom alkohola. Takvu ljubav imaju i zaljubljene osobe.

Svrha osjećanja nije da nas pokreću na dobrotu. To je odlika samo labilnih ličnosti koje njihova sopstvena sebičnost čini robom njihovih osjećanja. Mi treba da budemo dobri ne zato što dobrotu osjećamo već zato što jesmo dobri. Prava dobrota je načelo, utemeljeno na zajednici sa Hristom, a ne na osjećanjima tj. sebičnosti, jer osjećanja vladaju čovjekom samo onda kada su ona objekat njegovih sebičnih motiva.

Vjerski fanatik ima manje poštovanja prema Bogu nego što ga ima prosječan nevjernik. Zašto? Zato što istina, kada ne posvećuje, otvrdnjava srce. Zar fanatik vjeruje u istinu? Da! Ali, njenom pozivu upućenom na zdrav razum odbija da se odazove. On se odaziva pozivu upućenom na osjećanja i tako vodi borbu na pogrešnom planu.

Zabluda koja je pridodata istini u koju vjeruje fanatik iz osjećanja ima ulogu da opravda njegov sistem pseudo pokajanja i opravdanja mimo Hrista, kao i izopačeno predstavljanje Božjeg karaktera (Božjeg zakona). Efekat zablude je takav da ona izopačava i funkciju i predstavu pojmova o kojima govori istina.

Fanatik pokrenut osjećanjima čita Bibliju i ostalu duhovnu literaturu na isti način kako mnogi čitaju ljubavne romane, opijajući se osjećanjima koje pokušava da kod sebe izazove.

Pod uticajem negativnih okolnosti vjerski fanatici veoma lako i često zapadaju u duševne krize, koje oni pogrešno nazivaju duhovnim krizama, kao da duhovno stanje čovjeka zavisi od njegovog odnosa sa okolinom, a ne od odnosa sa Bogom. Zbog toga svoje slabosti često opravdavaju negativnim spoljnim uticajima.

Zbog duhovnog iskustva koje je zasnovano na osjećanjima takva osoba teško shvata zašto Bog dozvoljava da nevini ljudi pate. I zato veoma često mora da u svojoj svijesti opravdava fenomen patnje. Onome ko zida na osjećanjima, patnja istovremeno predstavlja i krizu, koju on mora nekako pred svojom savješću da opravda.

Nosioci fanatizma iz osjećanja često traže spasenje jedni u drugima, u raznježenoj sentimentalnosti koju budi sotonski duh. Gotovo svako sebično srce je opterećeno potrebom da se osjeća voljenim, i oni to zloupotrebljavaju. Navode ga da traži spasenje u osjećanju bliskosti i voljenosti. Skloni su izlivima nježnosti i bliskosti kojima šarmiraju svoje žrtve.

U klasičnoj vezi mladić i djevojka primjećuju da su njihovi razgovori i druženje „prazni“ i zato pokušavaju da ispraznost svog prijateljstva upotpune međusobnim uzbuđivanjem emocija, koje onda koriste kao pokretačku snagu u svom odnosu. Veza koja je zasnovana na osjećanjima umjesto na pravoj ljubavi je veza međusobno opterećenih. Takvi su u međusobnoj „igri“ svojih sebičnih želja. Pogrešnom funkcijom osjećanja bliskosti upravo se ugušuju povodi za izražavanje i prihvatanje pravog prijateljstva.

Da su preko savjesti mnogi osvjedočeni o grešne motive svoje emotivne veze sa osobom suprotnog pola, vidi se iz njihovog stava: „Neću da se zabavljam s njom/njim, jer mi je prijatelj. Ne želim da kvarim prijateljstvo!“

Ako smo pokrenuti pravom ljubavlju prema bližnjem i prema sebi, mi ćemo se ponašati svrsishodno tuđem i sopstvenom dobru.

Postoje razne vrste fanatizma iz osjećanja. Ona se razlikuju po svojoj negativnoj funkciji (traženje dokaza Božjeg odobravanja, zadovoljenje čežnji srca u njima, u službi ugušivanja i potiskivanja neriješenog problema krivice, iskrivljeno predstavljanje Božjeg karaktera, osjećanja kao pokretačka snaga za dobrotu, osećanja kao kriterijum istine, pseudo pokajanje iz osjećanja itd).

Postoje, takođe, razne vrste fanatizma iz osjećanja i u zavisnosti od vrste osjećanja koju pobuđuje demonski duh (senzacionalizam, ushićenje, zaljubljenost, idolopoklonstvo, idolatrija, sažaljenje, nesveta radost, osjećanje bliskosti, mira, sreće, „nirvane“, moći, iskustvo jedenja ploda „poznanja dobra i zla“ itd.). Na primjer, klasični idolopoklonik je vrlo „osjetljiv“, lako se razgnjevi i može postati veoma opasan ukoliko mu na neki način „ugrozite“ ili oduzmete njegove idole.

Kao što se može pretpostaviti, fanatik iz osjećanja svoja osjećanja („glas srca“) stavlja iznad autoriteta Božje riječi.

Naravno da istina ne zavisi od toga šta mi mislimo o njoj. Nije važno šta mi mislimo ili osjećamo, već šta istina jeste!

Fanatik ne podređuje svoja osjećanja autoritetu Božje Riječi, već Bibliju tumači na osnovu svojih doživljaja i osjećanja, i to naziva nadahnutim tumačenjem.

Svaku otpalu vjersku zajednicu karakteriše određena vrsta religioznog fanatizma koji nastaje zbog krivice uzrokovane kompromisom sa grijehom. Isto važi i za ostala pogrešna ideološka uvjerenja.

___________________

Preuzeto uz neznatne modifikacije iz knjige „Analiza psiholoških zamki i trikova raznih religijskih sistema“, Miloš Bogdanović, Beograd 2002.

Print Friendly

Pitaj ili komentariši

Arhiva članaka