Izbor knjiga

Da li su (pseudo)religiozni ljudi bolji od ateista i da li je ateizam zaštita od religijskih obmana?

Riječ religija vodi porijeklo od latinske reči „religare“ što znači ponovo svezati, prepovezati, i što pojmu religije daje značenje povezivanja čovjeka sa Bogom.

Pojam religije je značajan za analizu čovjekovog bivstvovanja jer ukazuje na one potrebe čovjekove ličnosti koji nije moguće zadovoljiti ičim drugim, pa pokušaj čovjeka da ih zadovolji sam, bez povezanosti sa Bogom, znači pokušavati nemoguće ili tražiti boga (zadovoljenje potrebe) u onome što bog nije (što ne može da zadovolji čovjekovu duhovnu potrebu). Ako duhovne čežnje čovjekovog bića nisu zadovoljene i ispunjene u samom Bogu, onda on pokušava da ih zadovolji van Boga, a to dovodi do zloupotrebe funkcije one djelatnosti koja niti ima dati smisao da čovjeka zadovolji, niti to može da uspješno izvede. Na taj način nezadovoljenje čovjekove duhovne potrebe i pokušaj da se ona zadovolji nezavisno od Boga, rezultuje čovjekovim iracionalnim ponašanjem, zloupotrebom njegovih sposobnosti, njegovom neumjerenošću i perverznošću.

Religije svijeta

Pravilno shvatanje pojma odrastanja čovjekove ličnosti takođe zahtijeva pravilno razumijevanje religijskog iskustva, bez kojeg čovjek ne može kao ličnost da odraste jer ga duhovno nezadovoljene potrebe dovode do fiksacije i zadržavanja razvoja čovjekove ličnosti na onoj fazi razvoja čije razvojne sposobnosti čovjek zloupotrebljava tražeći u njima satisfakciju koju može samo Bog da mu pruži.

Kako je pojam religije zajedno sa pojmovima ljubavi, dobrote, pravde i istine najčešće zloupotrijebljen i iskrivljeno predstavljen, naše bavljenje pojmom religije ćemo najprije i započeti analizom njene pogrešne funkcije i zloupotrebe.

 

DA LI SU RELIGIOZNI LJUDI BOLJI ILI GORI OD ATEISTA?

Ni politika niti psihologija ne smatraju da je njihova prevashodna odgovornost da rješavaju čovjekove duhovne i karakterne probleme, već tu odgovornost na sebe preuzimaju predstavnici religije i crkve. Oni zastupaju da su u stanju da duhovnim iskustvom obezbijede čovjeku i čovječanstvu ljubav kao životni princip i samim tim rješenje problema zla.

Čini nam se da ne mogu postojati uzvišeniji zahtjevi od onih koje pred čovjeka stavlja Jevanđelje:

„Volite svoje neprijatelje, blagosiljajte one koji vas proklinju, i molite se za one koji vas progone… Jer, ako volite one koji vole vas, kakva je vaša nagrada? Zar to ne rade i carinici? I ako pozdravljate samo svoju braću, zar činite nešto naročito? Zar to ne rade i neznabošci?“ (Matej 5:43-47)

Sveto pismo opisuje duhovno iskustvo prepoznatljivo po svojim rodovima:

„Prepoznaćete ih po njihovim plodovima. Zar se grožđe bere sa trna ili smokve sa čička? Isto tako, svako dobro drvo donosi dobre plodove, a rđavo drvo donosi rđave plodove… Dakle, prepoznaćete ih po njihovim rodovima.“ (Matej 7:16-20)

„Neka vaša blagost bude poznata svim ljudima.“ (Filibljanima 4:5)

Zato nam se nameće pitanje ― koliko okretanje čovjeka ka duhovnosti zaista dovodi do njegove karakterne reforme i pobjede nad njegovim životnim iskušenjima? Da li religija zaista čini vjernike karakterno boljim ljudima od ateista ili agnostika?

Kako je najveće iskušenje savremenog Zapada hedonizam, koji čovjeka onesposobljava da živi za bračnog saputnika i za svoje potomstvo, pogledaćemo da li su religiozni ljudi na Zapadu u prosjeku skloniji stabilnijoj bračnoj zajednici i manjem procentu razvoda od onih koji ne vjeruju i onih koji su neopredijeljeni.

Istraživanje koje je 1999. godine sprovedeno u 48 američkih država na 3.854 ispitanika otkrilo je da je svaki peti ateista razveden, za razliku od religioznih ispitanika, posebno evanđeoskih van-denominacijskih hrišćana, kod kojih je razveden čak svaki treći vjernik.

I razna druga istraživanja na Zapadu su pokazala da su religiozni gori od ateista. Među američkim zatvorenicima procenat ateista je zanemarljiv (0,21%), u odnosu na zastupljenost ateista u prosječnoj populaciji Amerikanaca (8-16%). Od svih religija katolici su zastupljeniji u mnogo većem procentu u zatvoru nego u populaciji van zatvora. Istraživanja otkrivaju da i učenici katoličkih škola pokazuju veću sklonost ka krađi, a takođe i ka konzumiranju alkohola, marihuane i kokaina, nego učenici svjetovnih škola.

Kao što vidimo religijsko iskustvo ne samo da ne pomaže prosječnom zapadnjaku da nadvlada iskušenje hedonizma i kriminala, već mu pomaže da griješi slobodnije i hrabrije nego da je ateista ili agnostik.

Pogledajmo sada kakva je uloga religije na Balkanu. Karakterološki problem naroda Balkana je utkan u samu definiciju pojma balkanizacije, izraza kojim se u međunarodnim odnosima označava stanje rascjepkanosti i zaoštrenosti sukoba interesa u jednom regionu s malim izgledima da dođe do sporazumnog rješenja spornih pitanja između sukobljenih strana. Kako je najveće iskušenje stanovništva zapadnog Balkana sklonost ka međunacionalnim sukobima, provjerićemo da li su religiozni ljudi na Balkanu skloniji praštanju i međunacionalnom pomirenju u odnosu na ateiste i agnostike.

Istraživanje koje je objelodanio Institut za psihologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu, a koje je rađeno u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu, među pripadnicima pravoslavne, katoličke i islamske religije, otkrilo je da su pripadnici sve tri religije skloniji sukobima i manje spremni na praštanje i pomirenje u odnosu na ateiste i agnostike. Najgore rezultate su pokazali oni koji se deklarišu kao „ubijeđeni vernici koji prihvataju sva učenja svoje religije i po njima se ponašaju“. Potom slijede vjernici koji ne prihvataju baš sve zahtjeve svoje vjere, a najspremniji praštanju i pomirenju jesu ateisti i agnostici.

Psiholog prof. dr Nebojša Petrović koji je vodio istraživanje, iznosi zaprepašćujuće saznanje da oni koji visoko vrednuju religiju, jesu manje spremni da u protivniku vide ljudsko biće i da mu oproste, nego oni koji se deklarišu kao ateisti ili agnostici.

Takođe, istraživanje koje je radio dr Jovan Čokorilo u Bosni i Hercegovini, otkrilo je viši nivo autoritarnosti kod pripadnika sve tri religije nego kod ateista. Najautoritarniji su vjernici pravoslavne vjere, zatim islamske, i potom katoličke, dok su najmanje autoritarni oni koji ne vjeruju.

Dakle, i na Balkanu, religiozni ljudi ne samo što nisu uspješniji u nadvladavaju svog duha mržnje i nepraštanja, već se tom duhu prepuštaju hrabrije i slobodnije nego ateisti i agnostici.

Okrenimo se sada ka istoku Evrope i pogledajmo zapažanje o razlici između ateista i vjernika kakvo je u pretprošlom vijeku zabilježio Lav Tolstoj:

„Kao i sada, tako i ranije, javno prihvatanje i ispovijedanje pravoslavlja najčešće se sretalo među glupim, grubim i pokvarenim ljudima, i među onima koji su sebe smatrali veoma značajnim. Pamet, poštenje, iskrenost, dobrota i moral najčešće se sreću među ljudima koji su priznavali da ne vjeruju. Ljudi žive onako kako svi žive, a svi žive po načelima koja ne samo što nemaju ništa zajedničko s vjeronaukom nego su joj najčešće oprečna.“ (Lav Nikolajevič Tolstoj, Publicistički spisi, str. 55)

Sada nam se prirodno nameću pitanja:

Zašto su uprkos svojim visokim idealima i vrijednostima religiozni ljudi u prosjeku gori od ateista i agnostika, i kako sami nisu svjesni da ih religijsko iskustvo u prosjeku čini gorim nego da nisu krenuli putem religioznosti?

 

ZAŠTO SU RELIGIOZNI LJUDI GORI OD ATEISTA?

Postoje najmanje četiri razloga zbog kojih su religiozni ljudi gori od ateista. Prvi razlog jesu loši motivi religijske revnosti, zatim površni moralni zahtjevi koji vjernike navode da vode svoju borbu na pogrešnom planu u namjeri da se poprave, zatim religijski sistemi kojima vjernici umiruju svoju savjest, čime sebe oslobađaju od odgovornosti za svoje postupke i na kraju, odricanje od zdravog razuma, tako da ljudi gube sposobnost da postanu svjesni svoje samoobmane.

 

Prvi problem većine religioznih ljudi: Loši motivi religijske revnosti

Religijska revnost je najčešće utemeljena na lošim pobudama, a ne na nesebičnoj ljubavi i dobroti. Iako religiozan čovjek može biti spreman da dâ svoj život za vrednosti svoga vjerovanja, on često nije svjestan prave prirode svoje religijske revnosti. Iza njegovih iskrenih namjera često se kriju fanatični motivi gordosti, sebičnog sentimenta i nečiste savjesti.

Čovjek koji je dobar iz gordosti, sebičnog sentimenta ili nečiste savjesti (krivice), u trenucima stresa otkriva pravu prirodu pokretačkih motiva koje inače pogrešno naziva pojmom ljubavi. Gordost čovjeka čini preosjetljivim na uvrede i sklonim sukobima, nečista savjest ga čini paranoidnim i sklonim da u drugima vidi neprijatelje koji mu rade o glavi, dok ga sebični sentiment čini ranjivim i nesposobnim da se žrtvuje za druge ljude.

Kako nastaju ti loši motivi?

Svrha prijatnih osjećanja jeste da usmjere našu pažnju ka potrebama drugih ljudi. Ali ako su nam sama osjećanja važnija od ljudi radi kojih postoje, onda je riječ o našoj sebičnosti. Sebična osoba čini dobro djelo radi sebe, da bi se lijepo osjećala, a ne radi odgovora na potrebe drugih ljudi.

Isto tako predstava i o vrednosti i značaju onoga što činimo ima svrhu da nas navede da se bavimo pitanjima od opšteg značaja i da tako odgovorimo na potrebe šire društvene zajednice. Ali ako nam je vrednost našeg djela važnija od drugih ljudi, to se zove ponositost. Nacionalista više voli nacionalne vrijednosti nego same ljude, pripadnike svoje nacije, i pokazaće spremnost da žrtvuje ljude radi razloga i vrednosti zbog kojih ih voli.

Takođe, savjest ima svrhu da nas opomene kada griješimo. Međutim, ako sama savjest postane pokretačka snaga umjesto ljubavi, tada dobro djelo ne činimo zato što zaista volimo druge ljude, već zato što dobrim djelima želimo da umirimo glas svoje nečiste savjesti.

Sveštenstvo svjesno ili podsvjesno zna da većinu ljudi ne pokreće ljubav i da bi zato razumni nalozi na dobrotu njihova srca ostavila tupim i ravnodušnim. Da bi imali uticaja nad masom, sveštenici pobuđuju kod svojih vjernika fanatične motive. Pričom o korisnosti i prijatnosti religijskog iskustva, oni pobuđuju sebičnost. Pričom o korjenima, precima i raznim drugim vjerskim i nacionalnim vrijednostima oni pobuđuju ljudsku gordost. Plašeći ljude posljedicama njihove neposlušnosti oni manipulišu njihovom nečistom savješću.

Licemjerno je kada sveštenstvo otruje svoje vjernike sebičnim sentimentom, gordošću i krivicom, a onda izusti riječi „Volite neprijatelje svoje!“ Gord čovjek ne može da voli ni prijatelje jer ga gordost prirodno čini preosjetljivim i uvredljivim. Čovjek nečiste savjesti ima sklonost da iz straha izmišlja neprijatelje i tamo gdje oni realno ne postoje. Sebičan čovjek jeste kukavica koji se odriče svojih principa u svakom stresu koji ga omete u uživanju u zanosu njegovih osjećanja.

 

Drugi problem većine religioznih ljudi: Površni moralni zahtjevi

Promovisanjem formalnih i izopačenih moralnih zahtjeva, religija navodi vjernike da svoju borbu vode na pogrešnom planu, pa se vjernici zavaraju formalnim korekcijama svojim postupaka, ili reformom svojih osjećanja, umjesto da imaju za cilj reformu i ispravljanje svojih pokretačkih motiva. Ateista mnogo lakše zadržava svijest da je pitanje dobra i zla pitanje njegovih pokretačkih motiva, od vjernika, koga formalni i površni religijski zahtjevi odvraćaju od svijesti da je problem u njegovom sopstvenom srcu. Zato će takvom vjerniku biti važnije da li radi na crveno slovo u kalendaru, nego da li ima u srcu gordost, gnjevljivost i sebičnost. Ljudi vole da drže pravila koja ne zahtijevaju reformu srca i karaktera, a čijim držanjem mogu sebe da zavaravaju da su ispravni. Takođe, isto tako ljudi vole i da svoja prijatna osjećanja proglašavaju ljubavlju, dok kvalitet svojih pobuda zanemaruju.

Formalni i površni religijski zahtjevi će formirati površni i formalni način razmišljanja, pa će se vjernik pokajati što je rekao ružnu riječ drugom čovjeku ili što je imao prema njemu negativna osjećanja, ali se neće pokajati što je takav u svom srcu, pa će ostati i dalje sa istim motivima, istim nepromijenjenim karakterom. On će se čak možda svakodnevno kajati za manifestacije svoje uvrijeđene gordosti, ali se neće pokajati za samu svoju gordost, već će je i dalje koristiti kao pokretačku snagu za svoja dobra djela, čudeći se i ispovijedajući kako nikako ne može da savlada svoju laku uvredljivost i osvetoljubivost. Kako će u srcu ostati nepokajan za svoje realne slabosti karaktera, zadržaće i svoju nečistu savjest, a samim tim i svoju zavisnost od institucije (crkve) koja mu pruža psihološko razrešenje krivice svojim autoritetom i svojim religijskim sistemom.

 

Treći problem većine religioznih ljudi: Sistem ugušenja savjesti

Za razliku od ateista, religiozne osobe imaju u religiji veoma razrađen sistem koji im pruža psihološku satisfakciju kada griješe a koji ih oslobađa od osjećaja odgovornosti za svoje motive i postupke. „Niko me ne može ubijediti kako se ja ne osjećam uzvišeno posle ispovjesti!“ izjavljuje vjernik, nesvjestan da tom potrebom za ispovijedanjem upravo otkriva nečistu savjest zbog svog i dalje nepokajanog grijeha. Kada u životnom stresu ispolji svoje nepobijeđene slabosti karaktera, on tada probuđene savjesti odlazi u svoj hram, da bi religijskim ritualima i izazvanim pobožnim osjećanjima ugušio svoju savjest i svijest o potrebi za unutrašnjom reformom. On uistinu izlazi iz hrama promijenjenih osjećanja, ali ne i promijenjenog karaktera, koji će u životnim probama opet otkriti svoje staro lice, i tako opet u krug. Da se zaista pokajao za svoje grijehe, imao bi čistu savjest, i ne bi imao potrebe za psihološkom satisfakcijom koju mu pruža njegov religijski sistem.

Sada nam se nameće pitanje: Zašto religiozni ljudi nisu svjesni da ih njihovo duhovno iskustvo čini gorim od ateista? Odgovor nas upućuje na četvrti razlog zašto su religiozni ljudi gori od ateista i agnostika:

 

Četvrti problem većine religioznih ljudi: Gubljenje zdravorazumnih kriterijuma

Razumnom analizom svojih motiva i postupaka vjernici bi mogli da postanu svjesni da svoja dobra djela ne čine iz nesebične ljubavi i dobrote, već iz gordosti, sebičnog sentimenta i nečiste savjesti. Takođe, upotrebom razuma bi shvatili da vode duhovnu borbu na pogrešnom planu, kajući se za simptome svojih loših motiva ― za loša osjećanja i postupke, umjesto za same loše motive ponašanja. Takođe, razumnom analizom bi mogli postati svjesni da im religija kroz razne rituale i izvore prijatnih osjećanja pruža umirenje savjesti koje im ne bi bilo potrebno da su zaista pokajani za svoje grijehe. Ali kako religijska učenja odvraćaju vjernike od razumne analize smisla sopstvenih motiva i postupaka, navodeći ih da se umjesto na razum oslanjaju na svoja osjećanja ili na mišljenje duhovnog autoriteta, oni gube jedini način kojim bi mogli postati svjesni svoje samoobmane ― gube sposobnost zdravorazumnog razmišljanja.

S pravom je Ljubomir Nenadović, načelnik prosvjete kneževine Srbije, još sredinom XIX vijeka konstatovao:

„Morate se čuditi šta može glupa vjera od jednoga čovjeka načiniti, i šta se koješta besmislenoga kroz vjekove, među prostim narodom, može na vjeri nazidati. Takva vjera, ko se od nje kao od kakve duševne bolesti ne odbrani i ne otima, uzme čovjeku sav razum, zabrani mu razmišljanje, pretvori ga u neko čudovište, koje, kad govori o svojim ubjeđenjima, o svom sujevjerju, ne znate pouzdano kazati: ili je lud, ili se šali, ili ozbiljno tako misli i vjeruje.“ (Ljubomir Nenadović, „Celokupna dela“, 706)

 

DA LI JE ATEIZAM ZAŠTITA OD OBMANE RELIGIJSKOG ISKUSTVA?

Konstatovali smo da postoje ukupno četiri razloga zbog kojeg su religiozni ljudi gori od ateista. Ti razlozi su sažeto rečeno:

1) Zato što svoja dobra djela čine iz loših pobuda: gordosti, sebičnog sentimenta i krivice, umjesto iz nesebične ljubavi.

2) Zato što imaju takvu predstavu o dobru i zlu koja ne zahtijeva da reformišu svoje pokretačke motive, već ih ona zavarava promjenama u njihovim osjećanjima i postupcima.

3) Zato što im kroz različite rituale i izvore osjećanja religijski sistem pruža umirenje savjesti u njihovom nepokajanju, pa mogu slobodnije od osude savjesti da čine zlo, nego oni koje takve mehanizme nemaju.

4) I zato što ih oslanjanje na religijske vođe i na sopstvena osjećanja oslobađa od odgovornosti da razumno preispitaju svoje motive i tako postanu svjesni svoje samoobmane.

Nameće nam se pitanje, da li postoji životna filozofija koja čovjeka čuva od ova četiri iskušenja. Da li je to ateistička životna filozofija?

Čarls Darvin | Karl Marks | Josif Staljin | Fridrih Niče | Ričard Dokins

Poznati ateisti

 

Prvi problem ateističke filozofije: Nemoć promjene pokretačkih motiva

Ateistička životna filozofija nije u stanju da reformiše motive ljudskog srca. Umjesto unutrašnjeg rada na sebi i svom srcu, ona se oslanja na spoljašnje pritiske koji čovjeka strahom od kazne čuvaju da ne ispoljava zlo. Zato je svaki ateistički poredak obilježen represijom državnog aparata koji se miješa u svaku poru ljudskog življenja da bi tako nadomjestio odsustvo lične odgovornosti rada na sebi.

Srednjevjekovni strah od osvetoljubivog Boga, ateizam zamjenjuje strahom od osvete države, koja umjesto svevidećim Božjim okom, svojom službom bezbjednosti snima i kontroliše ispravnost ljudskog ponašanja. Kako ateizam nije u stanju da reformiše ljudske motive, on pruža samo formalnu promjenu ljudske ideologije, pa ono isto zlo koje se ranije činilo u ime religijskih ideala (dobrote, pravde, itd), sada se čini u ime ateizma i njegovih ideala (dobrote, pravde, itd).

 

Drugi problem ateističke filozofije: Površnost moralnih zahtjeva

Kako nije u stanju da reformiše motive ljudskog srca, ateistička životna filozofija ima površne moralne zahtjeve koji ne ulaze u kvalitet ljudskih pobuda (jer je nemoćna da ih promijeni), već se zadovoljava time da čovjek svoje slabosti ne izražava na štetu drugog čovjeka. Kako ne uspijeva da iskorijeni zlo iz samog ljudskog srca, ateistička životna filozofija se oslanja na ulogu države, tražeći od nje da ona obezbijedi spoljašnji mir i sigurnost, da bi tako od čovjeka uklonila iskušenje koje on u svom postojećem stanju nije u stanju da zrelo podnese. Raznim tabuima i zabranama ateistička ideologija i država uklanjaju povode za međusobne sukobe (vjerske, nacionalne u druge razlike), ali ne i samo zlo iz ljudskog srca.

 

Treći problem ateističke filozofije: Ugušivanje glasa savjesti

Iako religijski trikovi i mehanizmi oslobađanja čovjeka od njegove odgovornosti svakako prevazilaze one koje koriste ateisti, ni sami ateisti nisu na njih imuni. Pojam religije kao opijuma naroda u ateizmu jeste adekvatan pojmu opijanja narkoticima, meditacijama, zloupotrebom muzike, filma, video igara, itd. od strane ateista. Pojam ispovjednika koji u religiji pruža čovjeku psihološku satisfakciju u rasterećenju od osjećanja krivice, zamijenjen je kod ateista ulogom psihoterapeuta koji takođe površno pomaže svom pacijentu, ne da riješi svoje probleme u svom korjenu, već da se prijatnije osjeća. Razni religijski rituali sa svojom psihološkom satisfakcijom u ateizmu su zamijenjeni raznim sujevjernim pravilima i interesovanjima (zanimanjem za horoskop, jogu, itd).

 

Četvrti problem ateističke filozofije: Odricanje od zdravorazumnih kriterijuma

Kao što se religiozni ljudi oslobađaju potrebe da razumno preispituju smisao svojih motiva i postupaka, i umjesto toga imaju potrebu da se oslanjaju na svoja osjećanja i utiske, kao i na stavove svojih religijskih autoriteta, tako i ateisti pokazuju sklonost da se u prosuđivanju ispravnosti svojih motiva i postupaka više oslanjaju na kvalitet svojih osjećanja (prijatnost hedonističkog užitka) i stavove svojih svjetovnih autoriteta, nego da sami razumno analiziraju smisao svojih motiva i postupaka.

 

ŠTA JE NAJBOLJA ZAŠTITA OD PSEUDO RELIGIJSKOG ISKUSTVA?

Najbolja zaštita od religijske obmane ne može da bude ateizam iz prostog razloga što bi sposobnost ateiste da suštinski raskrinka temeljne zablude religijskog iskustva raskrinkala i iste te mehanizme kod njega samog, koje on takođe koristi pod formom svog sopstvenog ateizma. Samo priznanje ateiste da su religiozni ljudi obmanuti ukazuje na potrebu za istinom koja će čovjeka sačuvati od zablude samoobmane. Samo priznanje ateiste da religiozni ljudi imaju karakterni problem predstavlja njegovo priznanje da je ljudima potrebno spasenje od grijeha. I zaista, najbolja zaštita i raskrinkavanje sve četiri zablude religioznih ljudi, ali i ateista koji te zablude nose pod svojom ateističkom formom, nalazi se u vrhovnom autoritetu hrišćanske religije, u samom Svetom pismu.

 

Sveto pismo upozorava na iskušenje gubljenja zdravorazumnih kriterijuma

Poziv na razumno preispitivanje smisla svoga vjerovanja, te upozorenje da čovjek ne treba da oslanja na svoja osjećanja i na druge ljude, nalazimo u Svetom pismu:

„Lakovjeran vjeruje svakoj riječi, a pametan pazi na korake svoje..“ „Sposobnost prosuđivanja paziće na tebe, razboritost će te čuvati, i izbaviće te od zlog puta, od čovjeka koji govori izopačene stvari.“ (Priče 14:15; 2:11, 12)

„Srce je varljivije od svega i na sve je spremno. Ko može proniknuti u njega?“ „Ko se uzda u srce svoje, bezuman je, a ko postupa mudro, izbaviće se.“ „Bezumniku nije mila mudrost, osim kad želi da pokaže mudrost svoga srca.“ (Jeremija 17:9; Priče 28:26; 18:2)

„Proklet da je čovjek koji se uzda u zemaljskog čovjeka.“ „Ali, vi nemojte da se zovete ‘rabi’, jer imate samo jednog Učitelja, a vi ste svi braća. I nikoga na zemlji ne zovite ocem jer imate samo jednog Oca – onog na nebu. Niti se zovite vođe jer imate samo jednog Vođu – Hrista…“ „Dok je Petar ulazio, Kornelije mu je izašao u susret, pao pred njegove noge i poklonio mu se. Ali Petar ga je podigao, govoreći: ‘Ustani! I ja sam samo čovjek.’“ (Jeremija 17:5; Matej 23:8-11; Djela 10:25, 26)

 

Sistem ugušenja savjesti

Sveto pismo ne poznaje rituale i obrede koji imaju svrhu da pruže psihološku satisfakciju čovjekovoj nečistoj savjesti. Ispovijedanje je usmjereno na sve one koje smo lično uvrijedili ili oštetili, a ne ka sveštenicima:

„Zato priznajte svoje greške jedan drugome i molite se jedni za druge…“ (Jakov 5:16)

Odnos sa Bogom preko slika i kipova, koji pružaju psihološku sigurnost, jeste zabranjen:

„Ne pravi sebi rezani lik niti bilo kakvu sliku od onoga što je gore na nebesima ili dolje na zemlji ili u vodama ispod zemlje. Ne klanjaj im se niti im služi…“ „Nas nije zaveo nikakav izum opakih ljudskih sposobnosti, ni jalovo slikarsko djelo, ukrašeni likovi koji u budalama potiču žudnju te žude za neživim obličjem mrtvoga lika. Ljubitelji su zla i dostojni takvih nada oni koji ih čine ili žele ili poštuju.“ (2. Mojsijeva 20:4-5; Mudrosti Solomonove 15:4-6)

Funkcija rituala niti dobrih djela ne smije biti pokušaj da se njima podmiti Bog i zasluži spasenje:

„Jer blagodaću spaseni ste po vjeri. I to nije vaša zasluga – to je Božji dar. Ne, to nije zbog djela, da se niko ne bi mogao time hvaliti.“ „Stoga iz djela zakona ni jedno tijelo se neće opravdati u njegovim očima…“ „Ali kad je naš Spasitelj, Bog, pokazao svoju dobrotu i ljubav prema čovjeku, spasao nas je – ne zbog pravednih djela koja smo mi učinili, nego po svom milosrđu – kupanjem preporođenja i obnovom duha svetog.“ (Efescima 2:8, 9; Rimljanima 3:20; Titu 3:4, 5)

 

Površni moralni zahtjevi

Površni moralni zahtjevi koji navode čovjeka da se kaje za prekršaje nebitnih pravila ponašanja, a da istovremeno zanemaruje pokajanje za loše pobude sopstvenog srca, takođe su osuđeni u Svetom pismu:

„Ovaj narod me poštuje usnama svojim, ali srce mu je daleko od mene. Uzalud me obožavaju, jer su učenja koja naučavaju ljudske zapovjesti.“ „Teško vama, učitelji zakona i fariseji, licemjeri! Čistite čašu i činiju spolja, a iznutra su pune otimačine i neumjerenosti. Slijepi fariseju! Prvo očisti unutrašnjost čaše pa će joj i spoljašnjost biti čista. Teško vama, učitelji zakona i fariseji, licemjeri! Vi ste kao okrečeni grobovi, koji spolja izgledaju lijepi, a iznutra su puni mrtvačkih kostiju i svake nečistote. Tako i vi spolja ljudima izgledate pravedni, a iznutra ste puni licemjerja i bezakonja.“ „Još je rekao: ‘Ono što izlazi iz čovjeka, to čovjeka čini nečistim. Jer iznutra, iz ljudskog srca, izlaze zle misli, blud, krađe, ubistva, preljube, lakomstvo, zloba, prevara, besramnost, zavidno oko, hula, oholost, nerazumnost. Sva ta zla izlaze iznutra i čovjeka čine nečistim.“ (Marko 7:6-8; Matej 23:25-28; Marko 7:20-23)

 

Loši motivi religijske revnosti

Sveto pismo upozorava na mogućnost da čovjek bude pokrenut na dobra djela lošim (fanatičnim) motivima, umjesto nesebičnom ljubavlju:

„I kad bih razdao sav svoj imetak da bih nahranio druge i kad bih smrti predao svoje tijelo, da bih se hvalio, a ljubavi ne bih imao, ništa mi ne bi koristilo.“ (1. Korinćanima 13:3)

„Pazite da milostinju ne činite pred ljudima – da vas oni vide – jer nemate nagrade od vašeg Oca, koji je na nebesima. Kada, dakle, daješ milostinju, ne trubi pred sobom kao što to čine licemjeri po sinagogama i na ulicama – da bi ih ljudi hvalili. Istinu vam kažem: oni su već dobili svoju nagradu. Nego, kada daješ milostinju, neka tvoja lijeva ruka ne zna šta čini desna.“ (Matej 6:1-3)

„Strah kojim me se boje ljudska je zapovjest kojoj su poučeni.“ „U ljubavi nema straha, nego savršena ljubav istjeruje strah, jer strah djeluje kao prepreka. Zaista, ko se plaši, nije savršen u ljubavi.“ „Jer Bog nam nije dao duh straha, već snage, ljubavi i razboritosti.“ (Isaija 29:13; 1. Jovanova 4,18; 2. Timoteju 1:7)

 

Zaključak

Najbolja zaštita od lošeg uticaja religije jeste poznavanje bliblijske religije Svetog pisma koja raskrinkava sve mehanizme religijske obmane.

______________________

Miloš Bogdanović: „Funkcija religioznog iskustva“ (ijekavizirano, biblijski citati uzeti iz Biblije – Novi revidirani prevod)

Print Friendly, PDF & Email

Pitaj ili komentariši

Arhiva članaka