Izbor knjiga

Zamku možemo definisati kao prikriveno sredstvo koje služi da namamimo i uhvatimo neko biće i podredimo ga ili iskoristimo za svoje ciljeve. Sam taj pojam u sebi ima nečasne konotacije, iako zamka može biti i u funkciji uslovnog dobra, kao na primjer hvatanja divlje životinje koja čini štetu ljudima, a koju je vrlo teško neutralisati na neki drugi način. Mi ćemo se, međutim, ovdje baviti zamkarima ljudskih duša i božanskim odgovorima na takve pokušaje. 

 

Slava ljudska i slava Božja – mogu li zajedno?

„Jedni su govorili: ‘On je dobar čovjek’, a drugi: ‘Nije, nego zavodi narod.’ … Isus je sredinom praznika [riječ je o prazniku sjenica] otišao u hram i poučavao. Judejci su se čudili: ‘Kako ovaj poznaje knjige kad nije pohađao škole?’ A Isus im je odgovorio: ‘Ono što naučavam nije moje, nego potiče od onoga koji me je poslao. Ako neko želi da vrši njegovu volju, on će znati da li je to učenje od Boga ili ja govorim sam od sebe. Ko govori sam od sebe, traži svoju slavu, a ko traži slavu onoga koji ga je poslao, taj je istinit i u njemu nema nepravednosti. Zar vam Mojsije nije dao Zakon? A niko od vas nije poslušan Zakonu. Zašto želite da me ubijete?’“ (Jovan 7:12-19)

Gordost i predrasude. Planovi Hristovih neprijatelja razvijali su se u dva pravca. Željeli su po svaku cijenu, uključujući ubistvo kao krajnju mjeru, spriječiti Njegovo djelo i nekako ga poniziti i iskompromitovati u očima naroda. Jedan od načina za postizanje tog cilja bio je kroz osporavanje Njegovog autoriteta i prava da podučava.

Kakav je bio odgovor božanske mudrosti? Zapazite da Isus ne ulazi u raspravu, već otkriva jedno veliko načelo istine, a to je da se ona prima dušom i srcem, a ne samo razumski, i zahtijeva potčinjavanje volje Bogu. Mi ne možemo gajiti satanske osobine u srcu i istovremeno spoznati istinu. Zato Isus na kraju konstatuje da lažni predstavnici vjere i Mojsijevog zakona u stvari nijesu poslušni Zakonu. Čemu su oni zapravo poslušni? Ljudskim zapovijestima i tradicijama (vidi Matej 15:6-9)!

Naša slava ili Božja? Duh sebičnosti i samoreklame otkriva porijeklo sile koja upravlja takvima. „Jer su više voljeli uvažavanje od ljudi nego slavu Božju.“ (Jovan 12:43)

Suočeni sa činjenicom da su u sukobu sa Svemogućim, Hristovi protivnici pribjegli su krajnjoj drskosti i huli, da Božje djelo pripišu djelovanju demona (Jovan 7:20; vidi takođe Matej 12:24-37).

 

Poniziti i ignorisati Boga?

Da, upravo to je težnja grešnog srca.

Žena uhvaćena u preljubi„Tada su književnici i fariseji doveli jednu ženu uhvaćenu u preljubi. Postavili su je u sredinu i rekli mu: ‘Učitelju, ova žena je uhvaćena u samom činu preljube. U Zakonu nam je Mojsije propisao da takve kamenujemo. Šta ti na to kažeš?’ A to su govorili da bi ga iskušali, kako bi imali za šta da ga optuže.“ (Jovan 8:3-6)

Podsjetimo se da je Judeja u Isusovo vrijeme bila rimski protektorat. Izvršna vlast pripadala je Rimljanima. Ako bi se Isus složio da tu ženu po Zakonu treba kamenovati, mogli bi ga optužiti da prisvaja vlast koja pripada Rimu. Ako bi je oslobodio, onda bi ga optužili za nepoštovanje Mojsijevog Zakona. Možete li zamisliti kakav je ovo prizor bio za onoga ko je „sam znao šta je u čovjeku“ (Jovan 2:25)? Grupa licemjera koristi preplašenu ženu kao sredstvo za sprovođenje svojih paklenih planova. Ali odgovor božanske mudrosti dat je kroz prikaz Božjeg izvršnog suda u malom – suočavanje drskih nepokajanih grešnika sa njihovim vlastitim grijesima!

„‘Istinu vam kažem’, reče Isus, ‘carinici i bludnice prije vas ulaze u Božije carstvo. Jer, Jovan je došao k vama da vam pokaže put pravednosti, i vi mu niste povjerovali a povjerovali su mu carinici i bludnice.’“ (Matej 21:31, 32)

Tužioci, sudije i zastupnici Zakona ne mogu biti oni koji ga sami krše. Učitelji vjere ne mogu biti oni kojima Božja Riječ nije standard. Ali grešnik želi da defiluje kao bog, lišen Njegovog karaktera.

Isus kao Onaj koji je dao Zakon Mojsiju naravno nije bio protiv Zakona, ali isto tako nije bio ni „veliki oslobodilac jevrejskog naroda od okupatora“, prema iskrivljenim očekivanjima Mesije onih koji bi htjeli slobodu u grijehu, ali ne i od grijeha. On nije osuđivao preljubnicu, jer je bila žrtva zavjerenika, ali svakako nije ni odobravao grijeh: „Idi i od sada više nemoj činiti grijeh.“ (Jovan 8:11)

Zakon i pravda, milost i ljubav – sve u Jednome!

 

Natprirodni znaci i čuda kao potvrda Božjeg djelovanja?

„Fariseji i sadukeji priđoše Isusu s namjerom da ga iskušaju pa zatražiše da im pokaže znak sa neba.“ (Matej 16:1)

Dvije suprotstavljene sekte ujedinio je zajednički cilj – borba protiv Hrista. Fariseji su činili sveštenstvo i tajno podsticali narodnu mržnju protiv okupatora, dok su sadukeji bili „viđeni“ ljudi, plemstvo, sumnjalice i skeptici, čija osnovna preokupacija je bila briga o sopstvenim interesima i uticaju.

Sve što je Isus radio, nosilo je pečat božanskog karaktera. Njegov rad bio je na blagoslov ljudima i promjenu karaktera u skladu sa božanskim obličjem. Ali za pokvareno srce to nije poželjno. Takvima treba čudo kao natprirodni spektakl koji fascinira ljudska čula, a ne traži nikakvu stvarnu promjenu ni pokajanje. Svijet je prepun demonstracija satanske sile koje se pripisuju Bogu. U svim religijama bez razlike. Demoni imaju pravo da djeluju, jer ljudi to sami traže.

Ali kao što Isus nije učinio nikakvo čudo na Sotonino nagovaranje u pustinji, tako nije ni pred ovim oholim „narodnim predstavnicima“, istog duha (vidi Jovan 8:44).

„Zao i preljubnički naraštaj traži znak, ali nikakav znak mu neće biti dat, osim znaka Jone proroka.“ (16:4) Zašto? Prvo, jer Jonin slučaj i Isusova misija korespondiraju u poruci o potrebi za pokajanjem i obraćenjem, a drugo kao konačno svjedočanstvo o Isusovom mesijanstvu i pobjedi nad smrću!

 

Rastavljanje „jednog tijela“

„Tada mu priđoše neki fariseji s namjerom da ga iskušaju pa ga upitaše: ‘Da li smije čovjek iz bilo kojeg razloga da se razvede od svoje žene?’“ (Matej 19:3)

Teološke zavrzlame i „visoka nauka“ samo su još jedno u nizu oruđa kojima „kler“ drži distancu sa „laicima“. Međutim, u božanskom sistemu vrijednosti, te uloge su upravo suprotne. Tako fariseji nikako nijesu mogli nadmudriti Hrista, jer Njegovo učenje je bilo autentično i izvorno.

„‘Zar niste čitali’, odgovori im on, ‘da Onaj koji ih je u početku stvorio muško i žensko stvori. I da je rekao: ‘Zato će čovjek ostaviti oca i majku i sjediniće se sa svojom ženom, i dvoje će biti jedno tijelo’? Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Neka, dakle, čovjek ne rastavlja ono što je Bog sjedinio.’“ (19:4-6)

U početku! Izvorna Božja namjera za brak je daleko dublja i veličanstvenija nego to možemo zamisliti.

Biblija nas obavještava da je Bog Otac sve stvorio kroz svog Sina (vidi Kološanima 1:16). Čovjek je stvoren po Božjem obličju (Postanje 1:26), i to se prvenstveno odnosi na karakter. Ali pouka stvaranja je mnogo dublja! Kao što je Sin proistekao od Oca, jedinorodan, jedinstven te vrste, te tako s Njime dijeli istu tu prirodu, prilikom stvaranja čovjeka Bog je to slikovito prikazao preko Adama i Eve. Eva je proistekla od Adama, ona je bila „tijelo njegovog tijela“ (vidi Postanje 2:21-25), što se dodatno verifikovalo bračnom zajednicom. Stoga rastavljanje „jednog tijela“ može biti samo zločin počinjen u grijehu i destrukciji koji odvajaju čovjeka od Boga, njegovog bližnjeg i prirode.

U svešteničkom mudrovanju mnogo se pažnje poklanjalo iznalaženju načina kako da se rastava braka iz grešnih pobuda zakonski opravda.

„‘Pa zašto je onda Mojsije zapovijedio da muž ženi da potvrdu o razvodu i da se od nje razvede?’ upitaše ga oni. A Isus im reče: ‘Mojsije vam je zbog okorelosti vašeg srca dozvolio da se razvodite od svojih žena, ali u početku nije bilo tako. A ja vam kažem: ko se razvede od svoje žene – osim zbog bluda – i oženi se drugom, čini preljubu. I ko se oženi sa onom koja je otpuštena, čini preljubu.’“ (19:7-9) Drugim riječima, Božji Zakon odnosno Tora, data je u USLOVIMA GRIJEHA, što znači da je Božja prvobitna namjera neuporedivo uzvišenija. Božji plan je eliminacija zla i grijeha i vraćanje prvobitnih blagoslova čovječanstvu.

U tom kontekstu trebamo sagledati i pouku iz događaja zapisanog u Mateju 22:23-33, kada su sadukeji Hristu predstavili hipotetički slučaj o sedmorici braće koji se sukcesivno žene istom ženom da bi očuvali svoje nasleđe. Pošto oni kao skeptici nijesu vjerovali u vaskrsenje (Božje djelo podizanja u život spasenih koje će se desiti o Drugom Hristovom dolasku), njihovo zamka pitanje bilo je kojemu od te sedmorice pripada žena po vaskrsenju.

„‘Varate se’, odgovori im Isus, ‘jer ne znate ni Pisma ni Božiju silu’.“ (22:29) Ne može se biti poznavalac Biblije, a još manje sile Božje, ukoliko se gaje i promovišu nauke nastale kao proizvod pokvarenog ljudskog srca i demonskog nadahnuća. Kompromis nije moguć.

Zato što je osnovni problem ove grupe ljudi bio nevjerovanje u Božju silu i vaskrsenje, Hristov odgovor je bio naglašen u tom pravcu: „‘Zar niste čitali šta vam je Bog rekao o vaskrsenju mrtvih:  ‘Ja sam Bog Avramov, Bog Isakov i Bog Jakovljev’? Bog nije Bog mrtvih, nego živih.“ (22:31, 32)

Bog mrtvih je Sotona, a kult mrtvih kojima ljudi robuju jedan je od oblika upražnjavanja satanizma. Živi u Bogu, dakle pobožni, svi su vjerom čekali bolje, vječno nasleđe (vidi Jevrejima 11. glava)! Za Boga, oni su živi, a prva smrt u snu bez snova je samo treptaj u vremenu!

„O vaskrsenju se ljudi neće ni ženiti ni udavati, nego će biti kao anđeli na nebu.“ (22:30) Dobro pogledajte, jer iz ovog retka „teolozi“ koji grade svoje dogme na osnovu jedne izjave, obično izvučene iz konteksta, tvrde da brak kao Božja ustanova neće postojati među spasenima.

Šta kaže Isus, kad se ljudi neće ženiti ni udavati? O vaskrsenju! Tada će oni biti kao ko? Kao anđeli Božji. Gdje? Na Nebu! Nebo je izraz za Božje prebivalište, gdje će spaseni, po vaskrsenju, provesti period od hiljadu godina u fazi Plana spasenja koja se može nazvati revizioni Božji sud. Imajmo na umu da Plan spasenja tada neće biti završen. To istovremeno znači da Božji narod nije primio svoje konačno nasleđe i nije se još realizovala Božja prvobitna namjera sa našom planetom, čovjekom i univerzumom. Dakle, period hiljadugodišnjice nije vrijeme za sklapanje brakova i podizanje porodica. Mnogi će tada trebati da prime pouke koje su zbog različitih okolnosti izostale za njihovog života na zemlji i da se, uslovno rečeno, adaptiraju na božanski poredak. Tek po konačnoj realizaciji Plana spasenja, na ovoj planeti, očišćenoj i slobodnoj od grijeha i prokletstva, Božja namjera će nastaviti prekinuti kontinuitet u vječnost. I kao što je izvorna porodica mikro prikaz božanskog odnosa Oca i Sina, ona će se u toj funkciji i nastaviti na novoj Zemlji.

Neka, dakle, čovjek ne rastavlja ono što je Bog sjedinio.

Znači, Isusov odgovor sadukejima nije imao za cilj objašnjenje ustanove porodice, već je akcenat bio na vaskrsenju. Puni odgovor nije bio prikladan za njih, niti su oni bili spremni za to znanje.

Božja Riječ na drugim mjestima jasno upućuje na porodični život na novoj Zemlji (Isaija 11:6-9; 65:17-25; Jeremija 31:34). Pitanje za razmišljanje: kako je moguće da biblijska proročanstva pominju malu djecu na novoj Zemlji ako neće biti braka i porodice? Ako pođemo od činjenice da će mnoga djeca vaskrsnuti o Drugom dolasku, nije li hiljadu godina više nego dovoljno da postanu odrasli ljudi u uslovima koji predstavljaju veliki original raja na zemlji?

Ali, zbog vrlo brzog pada u grijeh po stvaranju, mi i dalje ne znamo kojim tempom i kako je porodica trebala da se razvija na Zemlji. Stoga odgovore na ta pitanja možemo dobiti samo u budućnosti ako se nađemo na pravom mjestu, a to je u okrilju Božjeg spasenja!

 

Podilaženje ljudskoj prirodi kao zamka

„Tada fariseji odoše i dogovoriše se kako da Isusa uhvate u riječi pa mu poslaše svoje učenike zajedno sa irodovcima. ‘Učitelju’, rekoše ovi, ‘znamo da si istinoljubiv i da narod učiš Božijem putu u skladu sa istinom, i da se ni na koga ne obazireš jer ne gledaš ko je ko. Zato nam reci šta misliš: da li je pravo da se caru daje porez ili nije?’“ (Matej 22:15-17)

„Vrebajući ga, poslali su neke unajmljene ljude da se prave da su pravedni, kako bi ga uhvatili u riječi i predali namjesniku pod njegovu vlast i nadležnost.“ (Luka 20:20)

Dakle, na sceni su mladi „teolozi“ u društvu s kime? Irodovcima. Irodovci su bili poslati kao predstavnici rimske vlasti i svjedoci. Nastup? Licemjerno ulagivanje i izigravanje poniznosti.

„Ali Isus, znajući njihove zle namjere, reče: ‘Licemjeri! Zašto me iskušavate? Pokažite mi novčić za porez.’ Oni mu pružiše dinar, a on upita: ‘Čiji je ovo lik i natpis?’ ‘Carev’, rekoše oni. Tada im on reče: ‘Dajte, dakle, caru carevo, a Bogu Božije.’ Kad su to čuli, zadiviše se pa ga ostaviše i odoše.“ (22:18-22)

Odabrali ste da služite carevima i velikanima zemaljskim, te stoga imate i obaveze prema njima koje nijesu nimalo prijatne ni poželjne. Gdje to Bog kaže? Čitajte 1. Samuelovu 8. glava i tu ćete naći objašnjenje zašto su ljudima u stvari potrebni zemaljski lažni autoriteti i lažni „bogovi“, sudionici iste pale prirode.

 

Najdjelotvornija odbrana od zamki

Mudrost od Boga i Njegova zaštita. „O Gospode, čuvaj me od ruku zloga, sačuvaj me od nasilnika, od onih koji smišljaju kako da sapletu korake moje. Bahati su mi potajno zamku namjestili, uža su kao mrežu pored puta raširili. Klopke su mi postavili.“ (Psalam 140:4, 5)

„Gle, strah od Gospoda – to je mudrost, kloniti se zla – to je razum!“ (Jov 28:28)

Pavle Simović

Print Friendly, PDF & Email

Pitaj ili komentariši

Arhiva članaka