Izbor knjiga

„Zamjenik Hristov… Titula koju je gotovo isključivo koristio Rimski biskup kao naslednik Petrov i, stoga, jedini u Crkvi koji naročito zauzima mjesto Hrista; ali su je uopšteno koristili i biskupi i čak sveštenici. Prvi je upotrijebio Rimski Sinod 495. godine vezano za papu Galazija; ali je veću javnu upotrebu u rimskim kurijama imala u odnosu na Rimskog biskupa tokom pontifikata Pape Eugena III (1145-1153). Papa Inoćenije III (1198-1216) eksplicitno je tvrdio da je papa Zamjenik Hristov, što je dalje definisano na Koncilu u Firenci u Dekretu za Grke (1439) i Prvom Vatikanskom koncilu u Pastor Aerternus[1] (1870). Drugi Vatikanski koncil, u Lumen Gentium[2], br. 27, naziva biskupe uopšteno ‘zamjenicima i legatima Hristovim’. Svi biskupi su zamjenici Hristovi za njihove lokalne crkve u svojim svešteničkim funkcijama kao sveštenik, prorok i kralj, kao što je Papa za univerzalnu (vaseljensku) crkvu; titula koja dalje označava da oni [pape] vrše svoj autoritet u Crkvi ne delegiranjem od neke druge osobe, već od samog Hrista.“[3]

Riječi „vikar“ i „vikarius“ opšti rječnici definišu kao zamjenu, umjesto druge osobe.

 

VICARIUS FILII DEI i 666

„Za ovo je potrebna mudrost: Ko je razuman, neka izračuna broj zvijeri, jer je to čovjekov broj, a njen broj je šesto šezdeset i šest.“ (Otkrivenje 13:18)

Ne treba miješati računanje ovog broja sa žigom zvijeri, jer to nije isto. Broj 666 samo je još jedan ključ za odgonetanje ili identifikaciju Sotonine ekspoziture.

Na latinskom, zvaničnom jeziku papstva, slova imaju svoje numeričke ekvivalente. Čitamo navod iz jednog rimokatoličkog dokumentovanog izvora: „Slova upisana na Papinoj mitri su ova: ‘VICARIUS FILII DEI’, što je na latinskom ‘ZAMJENIK SINA BOŽJEG’. Katolici drže da crkva, koja je vidljivo društvo, mora imati vidljivu glavu… [papu], kao glavu crkvu, kojoj je data titula ‘ZAMJENIK HRISTOV’.“

Sada nam ostaje da napravimo numeričke ekvivalente.

V-5, I-1, C-100, A-0, R-0, I-1, U-5, S-0 = 112

F-0, I-1, L-50, I-1, I-1 = 53

D-500, E-0, I-1 = 501

112 + 53 + 501 = 666

Zamjenik pretpostavlja da ima isti autoritet kao osoba koju mijenja. Na grčkom riječ „ante“ ili „anti“ znači „umjesto“. Tako originalno značenje pojma Antihrist nije „protiv Hrista“, već se odnosi na nekog ko tvrdi da Ga mijenja, što je upravo ono na šta papstvo navodno polaže pravo. Niko drugi u svijetu nikad nije iznio takve tvrdnje.

Iako danas mnogi satanisti pojedinci ili udruženja ističu ovaj znak, otvoreno ili u prikrivenim formama, Božja Riječ nas upućuje da ga računamo kod „Zvijeri“ i čovjeka kao predstavnika te institucije, što znači da nema svrhe baviti se lažnim mamcima koji samo govore o lojalnosti Sotoni i satanskoj ideologiji i popularizovanju zla.

 

Istorijski dokazi papskog korišćenja titule VICARIUS FILII DEI

„Konstantinova donacija“ (ili darovnica) je najčuveniji falsifikat u evropskoj istoriji, a otkriven je u Pseudo-izidorskim dekretalijama u 9. vijeku (cca. 847-853). Pretpostavlja da je falsifikator bio Johannes Hymonides (Jovan Đakon iz 9-og vijeka). Pseudo-izidorske dekretalije su izmišljena pisma navodno upućena od ranih papa, od Klementa (100. godine) do Grgura (600. godine), koja je prikupio Izidor Merkator u 9. vijeku. Od naučnog kriticizma iz 15 vijeka, ovi dokazani falsifikati postali su poznati pod imenom „Pseudo-izidorske dekretalije“ ili Lažne dekretalije, uz priznanje da su bile lažne.

Freska iz srednjeg vijeka koja prikazuje Konstantinovo navodno prenošenje moći na papu Silvestera I

Konstantinova darovnica na freskopisu iz srednjeg vijeka

U „Donaciji“ jedan odjeljak na latinskom glasi:

„… ut sicut B. Petrus in terris VICARIUS FILII DEI esse videtur constitutus, ita et Pontifices, qui ipsius principis apostolorum gerunt vices, principatus potestatem amplius quam terrena imperialis nostrae serenitatis mansuetudo habere videtur, conscessam a nobis nostroque imperio obtineant…“

Prevedeno na naš jezik: „…kao što se vidi da je Blaženi Petar opunomoćeni zamjenik Sina Božjeg na zemlji, tako Pontifi koji su predstavnici tog istog vrhovnog apostola trebaju dobiti od nas i naše carevine moć supremacije veću od milosrđa koju im ukazuje naša zemaljska carska svjetlost.“ U nastavku istog dokumenta čitamo: „…izabravši tog istog vrhovnog apostola da bude naš stalni posrednik sa Bogom. I u mjeri naše zemaljske carske moći, odlučujemo [dekretom] da će njegova sveta Rimska crkva biti visoko poštovana i slavljena, i da će se više od naše carevine i zemaljskog trona slavno uzdići najsvetija stolica Blaženog Petra, dajući joj moć, dostojanstvo i slavu, i jačinu i čast carsku. I zapovijedamo i proglašavamo da će on imati supremaciju kako nad četiri glavna sjedišta, Aleksandrijom, Antiohijom, Jerusalimom i Konstantinopoljem, tako i nad svim crkvama Božjim po cijeloj zemlji. A Pontif, koji će u to vrijeme biti poglavar same svete Rimske crkve, biće uzvišeni vrhovnik nad svim sveštenicima cijelog svijeta, i prema njegovom sudu mora se upravljati sve što je predviđeno za službu Božju i za stabilnost i vjeru hrišćansku.“[4]

„Konstantinova donacija“ sastoji se iz dva dijela, od kojih se prvi odnosi na njegovo priznanje vjere, a drugi na donacije, gdje su navedeni autoritet, privilegije i imovina koju papstvu dodjeljuje car. Ovo pismo je prisajedinjeno u najvećem broju srednjovjekovnih katoličkih kanona.

Najmanje deset papa koristilo je „Konstantinovu donaciju“[5] kao dokaz njihovog navodnog građanskog autoriteta nad Rimom. Dokumentovani dokazi gdje se koristi titula „vicarius filii Dei“ u raznim oblicima mogu se naći za sledeće pape: 1) Papa Lav IX, In Terra Pax Hominibus, 1054; 2) Papa Nikolaj IV, pismo Caydonius the Tartar, 1289; 3) Papa Jovan XXII, Licet juxta doctrinam, 1327; 4) Papa Pavle VI, Rivi Muniensis, 1965, i 5) Papa Pavle VI, Bafianae, 1968.

Na kraju je Lorentije Vala (Laurentius Valla) 1440. godine dokazao da se radi o vjerskom falsifikatu i da je ta knjiga napisana nekoliko vjekova nakon Konstantinove smrti (337. n.e.). Vatikan je osudio Valin naučni rad i uvrstio ga u Indeks zabranjenih knjiga (Index Librorum Prohibitorum) 1559. godine, i sve do 1580. zvanično izdanje Corpus Juris podržavalo je vjerodostojnost Lažnih Dekretalija. Tako je vjekovima ova prevara uzdizana i smatrana autentičnim dokumentom.

Premda je Katolička crkva 1592. godine konačno odustala od odbrane ovog falsifikata, termin „vicarius filii Dei“ nastavio se koristiti u kanonima i u 19. vijeku.

Da bi poduprla priča o tzv. Konstantinovoj Donaciji, Katolička crkva je u srednjem vijeku angažovala poznate umjetnike i freskopisce koji su predstavili svu poniznost imperatora pred rimskim biskupom Silvesterom I (pontifikat 314-335).

Donacija (rad slikara Rafaela između 1519 i 1525)Konstantin na koljenima predaje papi Silvesteru I statuetu Roma Aeterna (vječni Rim), što simboliše prenošenje moći sa cara na papstvo. 23. februara 1520. godine, oko četiri godine prije nego što je dovršena Rafaelova slika o Donaciji, Martin Luter je, u svom pismu Spalatinu, napisao:

„Imam u ruci dokaz Lorenca Vale da je Konstantinova Donacija falsifikat. Blagi Bože, kakva tama i zlo su u Rimu. Čudićeš se o sudu Božjem da su takve neautentične, glupe, nesmotrene laži ne samo bitisale, već prevladavale toliko mnogo vjekova, te bile prisajedinjene kanonskom zakonu… i postale propisi vjere. U takvoj sam žestini da jedva sumnjam da je papa Antihrist kojeg očekuje svijet, tako se temeljno poklapaju u svojim aktima, životima, govoru i zakonima.“[6]

„…Sve ove pretjerane, pretenciozne, a uglavnom zle tvrdnji pape su pronalazak đavola, sa ciljem dovođenja antihrista u dogledno vrijeme i podizanje pape iznad Boga, kao uostalom mnogi što su radili i sada rade. Nije prikladno da papa uzdiže sebe iznad zemaljske vlasti, osim u duhovnim stvarima, kao što su propovijedanje i oprost; u drugim stvarima bi trebalo da joj bude podređen, prema učenju Sv. Pavla (Rim. xiii.) i Sv. Petra (I Petrova iii.), kao što sam već rekao. On nije vikar Hrista na nebu, već samo Hrista na zemlji. Jer Hrist na nebu, u formi vladara, ne zahtijeva vikara, već tamo sjedi, vidi, zna i zapovijeda sve stvari. Ali On traži „u obliku sluge“ da Ga predstavlja dok je hodao na zemlji, radio, propovijedao, patio i umro. Ali oni ovo izvrću: uzimaju od Hrista njegovu moć kao nebeskog Vladara, i daju je Papi, a dopuštaju da se „obličje sluge“ u potpunosti zaboravi. (Fil. ii 7.). Pravilno bi trebao da se zove kontra-Hrista, kojeg Sveto pismo naziva antihrist; jer njegovo čitavo postojanje, rad i postupci usmjereni su protiv Hrista, da upropasti i uništi postojanje i volju Hristovu.

Takođe je apsurdno i djetinjasto da se Papa hvali tako slijepim, budalastim razlozima, u svojim dekretskim Pastoralijama, da je zakoniti naslednik carstva, ako je presto upražnjen. Ko mu ga je dao? Da li je Hrist to učinio kada je rekao: ‘Carevi narodni vladaju narodom, a koji njime upravljaju, zovu se dobrotvori. Ali vi nemojte tako.’ (Luka xxii. 25, 26)? Da li mu ga je Sv. Petar zavještao? Gadi mi se što moram čitati i učiti takve drske, nespretne, budalaste laži u kanonskom zakonu, i, štaviše, da ih uzimamo za hrišćansko učenje, dok su u stvarnosti samo đavolske laži. Od ove vrste je takođe nečuvena laž što se tiče ‘Konstantinove donacije.’ Mora da je Bog poslao kugu koja je navela toliko mudrih ljudi da prihvate takve laži, premda su tako odvratne i trapave da bi čovjek pomislio da pijani grubijan može lagati vještije. Kako se propovijed, molitva, proučavanje, kao i briga o siromašnima slažu sa carskom vladom? Ovo su prave službe pape, koji je Hrist odredio sa takvim insistiranjem da im je zabranio da uzimaju drugi kaput ili štap (Mt. x 10.), jer onaj koji upravlja makar i jednom kućom teško može da obavlja ove dužnosti. Ipak, Papa želi da vlada carstvom i da ostane papa. Ovo je izum nitkova koji su žudjeli da postanu gospodari svijeta u ime Pape, i ponovo uspostave staro Rimsko carstvo, kao što je nekada bio, pomoću Pape u ime Hrista, u svom pređašnjem stanju.“[7]

Brojna druga vatikanska dokumenta sadrže termin VICARIUS FILII DEI i pozivaju se na „Konstantinovu Donaciju“.[8]

 

Papske tijare sa natpisom „Zamjenik Sina Božjeg“

U papskoj Vatikanskoj riznici nalazi se tuce papskih trostrukih kruna, zvanih tijare. Njih ne treba miješati sa papskim mitrama u obliku riblje glave kojih je takođe bilo puno.

Tijare su se obično nosile nakon mise proglašenja pontifikata novog pape.

Our Sunday Visitor (katolička publikacija) u izdanju od 18. aprila 1915. na str. 3 objavljuje odgovor velečasnog Džona F. Nola (John F. Noll) na pitanje Kakav natpis se navodno nalazi na papskoj kruni i šta on uopšte znači?

„Slova upisana u papinoj mitri su ova: Vicarius Filii Dei, što na latinskom znači Zamjenik Sina Božjeg. Katolici smatraju da crkva koje je vidljivo društvo mora imati vidljivu glavu. Hrist je, prije svog vaznesenja na nebo, naimenovao sv. Petra da djeluje kao Njegov predstavnik. Po Petrovoj smrti, čovjek koji je naslijedio službu Petra kao Rimskog biskupa, bio je prepoznat kao glava Crkve. Otuda je Rimskom biskupu, kao glavi Crkve, data titula ‘Zamjenik Hristov’.

Neprijatelji papstva pripisuju ovoj tituli zlobnu pretpostavku. Ali Biblija nas obavještava da Hrist nije dao svoj Crkvi samo autoritet da podučava, već takođe i da vlada. Polaganje prava na autoritet vladanja u Hristovom duhovnom carstvu, umjesto Hrista, nimalo nije zlobnije od polaganja prava na autoritet učenja u Hristovo ime. A to svaki hrišćanski poslanik čini.“[9]

 

Simbolika papskih obilježja

Prema Vatikanu, tripla kruna (tijara) simboliše trostruku moć koju ima Papa: otac careva, upravitelj svijeta i zamjenik Hristov. Globus koji završava krstom na vrhu tijare predstavlja Papinu dominaciju nad svijetom. Međutim, osnovni dizajn tijare zasniva se na tzv. frigijskoj kapi koju su prvobitno nosili carevi Frigije (područje sadašnje Turske). Kapa je povezana sa frigijskom religijom, i u drevnim prikazima nosili su je bogovi Mitra i Atis, koje su rimska i helenistička kultura usvojile upravo u periodu rane hrišćanske crkve.

Kult Atisa ima brojne sličnosti sa pričom o Tamuzu – Ozirisu sa nešto izmijenjenim detaljima. Pastir Atis je navodno volio Kibelu, Majku bogova. Kao mladić, on je iskrvario na smrt iz rane nastale od samosakaćenja. Njegova krv prekrila je tlo ispod jednog bora. Nakon svoje smrti i sahrane, Atis je ustao iz groba, donoseći spasenje. (Nije teško uočiti da je ovo izopačena priča o spasenju o Hristu koju je dizajnirao sam Sotona).

Iz ove priče došle su ikone i kult Atisa: sveti bor (jelka, imela), sveštenici evnusi, krvni festivali, proljećni karnevali sa maskama… Jedan od žrtvenih rituala za inicijate uključivao je klanje bika za otpust grijeha.

Bazilika Sv. Petra je sagrađena na Vatikanskom brdu, gdje je stajalo Kibelino svetilište – na istom mjestu gdje su se prinosile žrtve, praćene sa odvratnim seksualnim ritualima.

Mitraizam je misterijska religija koja se praktikovala u Rimu za vrijeme istog perioda ranog hrišćanstva, između 1. i 4. vijeka n.e. Zbog svoje striktne tajnosti, ima samo nekoliko pisanih izvora o postojanju mitraizma, ali su zato pronađeni mnogi mitraistički hramovi. To su bili podzemni holovi nalik pećinama, sa oltarom i prikazom Mitre kako žrtvuje bika. Mitrin rođendan bio je 25. decembar, koji je takođe praznik Rođenja nepobjedivog Sunca.

Rimljani su usvojili razne religijske prakse iz pređašnjeg civilizovanog svijeta i nije bilo neobično za rimske sveštenike da služe u više od jedne religija ili kultova. Ovo stapanje vjera poznato je kao sinkretizam, što Katolička crkva upražnjava i danas, kao što se može vidjeti u papinim ekumenskim akcijama i izjavama. Obožavanje sunca takođe je očito u dizajnu vatikanskih građevina i enterijera, svešteničke odjeće i rituala.

Na već pomenutom Vatikanskom brdu praktikovane su i mitraističke mistrije. „…znamo iz monumentalnih ruševina da se mitraistička služba vršila na Vatikanskoj gori, gdje je takođe bio hram Majke-boginje Kibele, i gdje je takođe boravio Arhi-Galus, ili arhi evnuh, poglavar kulta Kibele i Atisa.“[10]

O navodnoj vezi i boravku hrišćanskog apostola Petra u Rimu već je bilo riječi u jednom ranijem članku.[11]

_______________________

[1] U prevodu, „Vječni pastir“.

[2] Na latinskom „Svjetlost narodima“.

[3] Izvor: Catholic Dictionary, Peter M.J. Stravinskas, Editor, published by Our Sunday Visitor, Inc., Huntington, 1993, pp. 484-485

[4] Izvor: Christopher B. Coleman’s The Treatise of Lorenzo Valla on the Donation of Constantine, pp. 12,13 Copyright 1922 by Yale University Press, New Haven, Conn.)

[5] Kopija Donacije imperatora Konstantina I (306-337) Papi Silvesteru I (314-335) može se pogledati na ovom linku.

[6] Izvor: The Art of Renaissance Rome, by Loren Partridge, published by Harry N. Abrams, Inc., New York, A Times Mirror Company, Copyright 1996 by Calmann & King, Ltd., ISBN 0-8109-2718-7, page 159.

[7] Izvor: Luther’s Address To The Nobility of the German Nation, 1520.

[8] Detaljnije na ovom linku.

[9] Izvor: Our Sunday Visitor, Apr. 18, 1915 (vidi faksimil skena sa mikrofilma).

[10] John Robertson, Pagan Christs (1911).

[11] Vidi: Petar rimski ili Petar biblijski, Institut za religijska istraživanja, 17/02/2013.

Print Friendly

Pitaj ili komentariši

Arhiva članaka