Izbor knjiga

Pentekostalizam je nastao kao jedan od pokreta obnove unutar protestantizma koji stavlja poseban naglasak na direktnom ličnom iskustvu sa Bogom kroz krštenje Svetim Duhom. Ovaj termin potiče od grčkog naziva jevrejskog Praznika sedmica.

Naime, na Pedesetnici, nakon Hristovog vaznesenja, Sveti Duh se na poseban način spustio na sledbenike Isusa Hrista i osposobio ih za djelo pronošenja dobre vijesti o spasenju u Hristu (vidi Djela apostola 2. glava).

Pentekostalce od ostalih protestantskih denominacija najviše razlikuje upravo vjerovanje u krštenje Svetim Duhom koje ih osposobljava za život ispunjen Duhom i silom. Ta sila uključuje upotrebu duhovnih darova kao što su govorenje nepoznatim jezicima i božansko iscjeljivanje. Stoga pentekostalci sebe smatraju pokretom koji odražava istu duhovnu silu i učenja koja su odlikovala hrišćansku zajednicu ranog apostolskog doba.

Pentekostalizam je ponikao u ranom 20. vijeku među radikalnim pristalicama pokreta Svetosti koji su bili podstaknuti oživljavanjem i očekivanjem skorog Drugog Hristovog dolaska. Vjerujući da žive na posletku vremena, oni su očekivali od Boga da duhovno obnovi hrišćansku crkvu tako što će uvesti obnovu duhovnih darova za evangelizaciju svijeta. Godine 1900, Čarls Param, američki evangelista i vjerski iscjelitelj, počeo je učiti da je govorenje jezicima biblijski dokaz krštenja Svetim Duhom. Nešto kasnije, Vilijam Dž. Sejmur je kroz trogodišnji aktivizam u Azuza ulici u Los Anđelesu, Kalifornija, proširio pentekostalizam po Sjedinjenim Državama i ostatku svijeta kako je ovaj pokret dobijao na zamahu preko ljudi koji su prenosili svoje novo iskustvo svojim matičnim crkvama ili se osjećali pozvanim za misionstvo.

Iako sve pentekostalne denominacije vode svoje porijeklo iz Azuza ulice u Los Anđelesu, pokret je iskusio sijaset podjela i sukoba. Jedna od prvih bila je doktrina o trojstvu, čiji rezultat je podjela na trinitističke i ne-trinitističke ogranke.

Premda pentekostalci obuhvataju preko 700 denominacija i veliki broj nezavisnih crkava, ne postoji centralni autoritet, makar ne zvanično, koji rukovodi pentekostalizmom. Međutim, sve te razne denominacije su udružene u Pentekostalno svjetsko bratstvo (Pentecostal World Fellowship). U svijetu postoji preko 279 miliona pentekostalaca, a pokret i dalje raste u mnogim krajevima svijeta, posebno na južnoj hemisferi.

Od 1960-ih, pentekostalizam je sve više zadobijao prihvatanje od drugih hrišćanskih crkava, a pentekostalna vjerovanja vezano za krštenje Duhom i duhovne darove primile su mnoge protestantske i katoličke crkve kroz Harizmatski pokret. Zajedno pentakostalci i harizmatici broje preko 500 miliona pristalica.

 

Vjerovanja pentekostalaca

Pentekostalci naglašavaju učenje o „punom jevanđelju“ ili „četvorostrukom jevanđelju“. Termin „četvorostruko“ odnosi se na četiri fundamentalna vjerovanja pentakostalizma: i) Isus spasava prema Jovanu 3:16; ii) krštava Svetim Duhom prema Djelima 2:4; iii) iscjeljuje tijelo prema Jakovu 5:15; i iv) dolazi ponovo da prihvati one koji su spaseni prema 1. Solunjanima 4:16,17.

Centralno vjerovanje pentekostalizma je da kroz smrt, sahranu i vaskrsenje Isusa Hrista grijesi mogu biti oprošteni i čovječanstvo pomireno sa Bogom. To je jevanđelje. Glavni zahtjev je ponovno rođenje koje se prima milošću Božjom kroz vjeru u Hrista kao Gospoda i Spasitelja. Kroz novorođenje, vjernik se obnavlja, opravdava i biva prihvaćen u Božju porodicu, čime se pokreće rad Svetog Duha na posvećenju. Vjernik je siguran u stalnoj vjeri i pokajanju. Pentekostalci vjeruju u doslovno Nebo i doslovni pakao.

Pentekostalci vjeruju da je krštenje Svetim Duhom raspoloživo svim hrišćanima. U vjerniku mora postojati duboko uvjerenje o potrebi dobijanja više od Boga. Pentekostalci očekuju izvjesne rezultate koji prate krštenje Svetim Duhom. Najveći broj njihovih denominacija uči da je govorenje jezicima neposredni ili početni fizički dokaz da je vjernik primio to iskustvo.

Pentekostalizam je holistička vjera, a vjerovanje da je Isus Iscjelitelj čini jednu četvrtinu punog jevanđelja. Pentekostalci navode četiri glavna razloga za vjerovanje u božansko iscjeljenje: 1) na osnovu biblijskih izvještaja; 2) Isusova iscjeliteljska služba je uključena u njegovo pomirenje te je na taj način božansko iscjeljenje dio spasenja; 3) cjelovito jevanđelje je za kompletnu osobu – duh, duša i tijelo; 4) bolest je posledica Pada čovjeka a spasenje je konačna obnova palog svijeta. U knjizi „Potraga za cjelovitošću: Iskustvo Božjeg spasenja za kompletnu osobu,“ pentekostalni pisac i crkveni istoričar Vilfred Grejvs Junior opisuje iscjeljenje tijela kao fizičko iskustvo spasenja.[1]

Molitva je glavni preduslov za iscjeljenje, koje, međutim, ne primaju svi iz različitih razloga koji uključuju Božji suverenitet za darivanje ili uskraćivanje iscjeljenja, nedostatak vjere, lični grijesi…

Za pentekostalce svaki trenutak je eshatološki jer se Hrist može ponovo vratiti u bilo koje vrijeme. Mnogi, ako ne i većina, pentekostalaca su premilenijalni dispenzacionalisti koji vjeruju u vaznesenje pred veliku nevolju.[2]

 

Duhovni darovi

Pentekostalci vjeruju da svi duhovni darovi, uključujući znake i čudesa opisane u 1. Korinćanima 12:4–11; 12:27–31, Rimljanima 12:3–8, i Efescima 4:7–16, nastavljaju da djeluju unutar crkve u sadašnjem vremenu. Oni stavljaju darove Duha u kontekst sa rodom Duha. Rod Duha je rezultat novorođenja i stalnog nastavanja u Hristu. Pokazivanjem tog roda mjeri se duhovni karakter. Duhovni darovi se primaju kao rezultat krštenja Svetim Duhom.

Prema pentekostalcima, sve manifestacije Duha mora prosuđivati crkva. To se dijelom postiže darom razlikovanja duhova, koje je sposobnost prepoznavanja izvora duhovne manifestacije: da li je ona od Svetog Duha, zlog duha ili od ljudskog duha.

U osnovi takvi darovi dijele se u dvije grupe, na vokalne darove i darove sile.

Dar proroštva, jezici, tumačenje jezika i riječi mudrosti spadaju u prvu grupu.

Govorenje jezicima (glosolalija) može biti praktično na beskonačno jezika, što uključuje jezike koje praktikant nije učio, kao i jezike nebeskog anđeoskog porijekla. Pentekostalci jezike smatraju početnim dokazom krštenja Svetim Duhom. Oni vjeruju da na tom nepoznatom jeziku izražavaju hvalu Bogu ili molitvu. Za njih je to važno u svakodnevnom vjerskom iskustvu, ne u svrhu komunikacije sa drugima, već u svrhu opštenja između duše i Boga. Kad se vjernik moli na nepoznatom jeziku, tada Sveti Duh navodno natprirodno usmjerava njegovu molitvu.

Međutim, u slučaju govorenja nepoznatim jezicima pred crkvom, pentekostalci vjeruju da se govor mora prevesti na jezik okupljenih hrišćana. To se postiže darom tumačenja jezika, a taj dar može ispoljiti ista osoba koja je prenijela prvu poruku ili druga osoba koja posjeduje traženi dar. Pentekostalci ne zahtijevaju doslovno tumačenje jezika, riječ po riječ, već jednostavno objašnjenje značenja.

Pentekostalci takođe koriste glosolaliju kao oblik hvale i bogosluženja na udruženim skupovima kada se vođstvo moli glasno na nepoznatim jezicima, dok se ostali simultano mole na zajedničkom jeziku kongregacije.

Darovi sile se razliku od vokalnih darova i uključuju dar iscjeljenja i dar čudesa. Takve darove posjeduju samo određeni pojedinci i oni se obično smatraju neophodnim za nadvladavanje krize i učvršćivanje u božanskoj sigurnosti koja trijumfuje nad svim.

 

Pentekostalno bogosluženje

Tradicionalna pentekostalna služba opisuje se kao mješavina molitve, pjevanja i propovijedi, ispoljavanja darova Duha, posredovanja na oltaru, prinosa, najava, svjedočanstava, muzičkih dionica, čitanja Svetog Pisma, i povremenih večera Gospodnjih. Pentekostalna duhovnost se rukovodi putem pet vrlina: individualnog iskustva sa naglaskom na rad Svetog Duha u životu vjernika, oralnošću, spontanošću (nepredvidivošću službe), asketizmom i posvećenošću biblijskom autoritetu iz čijeg doslovnog čitanja proističu mnoge osobene prakse pentekostalaca. Oni pravdaju spontanost frazom „Duha ne gasite“ iz 1. Solunjanima 5:19. Kolektivna glasna molitva na nepoznatom ili maternjem jeziku igra vrlo važnu ulogu u pentekostalnoj službi.

Neke spontane prakse postale su karakteristika pentekostalne službe. „Pogubljenje u Duhu“ ili „padanje pod silom“ podrazumijeva oblik padanja na pod u kojem osoba pada natraške kao onesviješćena dok se nad njom moli. Ponekad to prati molitva jezicima, dok u nekim slučajevima osoba ćuti. Pentekostalci vjeruju da je to uzrokovano „izobiljem iskustva prisutnosti Božje,“ i oni ponekad primaju krštenje Svetim Duhom u toj pozi. Druga spontana praksa je „igranje u Duhu.“ U takvim prilikama vjernik napušta svoje sjedište spontano plešući zatvorenih očiju ne sudarajući se sa osobama ili objektima u blizini. To se objašnjava time da bogoslužitelj postaje tako ushićen Božjim prisustvom da Duh preuzima kontrolu fizičkih kretnji kao i njegovo duhovno i emotivno biće. Kao biblijsko opravdanje služi im 2. Samuelova 6. glava, gdje je opisana Davidova igra pred Gospodom. Slična pojava često se naziva „trčanje u prolaze.“ „Jerihonski marš“ (inspirisan događajem u knjizi Jošue Nunova 6:1-27) je slavljenička praksa koja se ponekad dešava u trenucima velikog entuzijazma. Članovi kongregacije počinju da spontano napuštaju svoja sjedišta i idu ka prolazima pozivajući ostale članove usput. Na kraju se formira puna kolona oko oboda prostora za sastanak dok vjernici marširaju uz pjesmu i glasne povike hvale i ushićenja. Ovo se uglavnom dešava na sastancima probuđenja ili posebnim molitvenim skupovima.

 

Statistički pokazatelji

Godine 1995. bilo je 217 miliona denominacijskih pentekostalaca, da bi 2011. godine ta brojka bila procijenjena na 279 miliona klasičnih pentekostalaca, što čini 4% ukupne svjetske populacije ili 12,8% hrišćanskog svijeta. To pentekostalce čini najvećom protestantskom denominacijom na svijetu. Veliki procenat pentekostalaca nalazi se u Africi ispod Sahare (44%), zatim u Južnoj i Sjevernoj Americi (37%), Aziji i Pacifiku (16%). Postoji oko 740 priznatih pentekostalnih denominacija, s tim što ih ima značajan broj i u nezavisnim crkvama koje nijesu formalno organizovane.

 

Kratki istorijat pentekostalizma

Dobar dio pentakostalaca svoje doktrine vuku od Veslija, pokreta Svetosti, ili metodističkog pentekostalizma. Pod uticajem nekih vjeroučitelja kao što je bio Vilijam H. Duram, učenja su se mijenjala.

Međutim, oni svoje harizmatično iskustvo vezuju za ranu hrišćansku zajednicu te stoga sebe smatraju apostolskim naslednicima.

Pored radikalnog evangelizma, teme obnove, premilenijalizma, iscjeljivanja vjerom i velike pažnje na ličnost i rad Svetog Duha bile su osnova pojave pentekostalizma. Vjerovanje u skori Hristov dolazak naveo je pentekostalce na očekivanje oživljavanja apostolske sile posletka vremena, duhovnih darova i čuda. Ličnosti kao Dvajt L. Mudi (Dwight L. Moody) i R.A. Torej (Torrey) počeli su govoriti o iskustvu raspoloživom svim hrišćanima koje bi osposobilo vjernike da evangeliziraju svijet, često upućujući na krštenje Svetim Duhom.

Neki hrišćanski lideri i pokreti imali su važan uticaj na rane pentekostalce. Suštinsko sveopšte vjerovanje u kontinuitet svih duhovnih darova koje je pokrenula Konvencija u Kesviku, Engleska,  1875. godine iz koje se izrodio pokret Uzvišeni život (Higher Life) uspostavilo je istorijsku osnovu za pojavu pentekostalizma. Albert Benjamin Simpson (1843-1919) i njegov Hrišćanski i misionski savez (osnovan 1887) imali su velik uticaj na pentekostalizam, posebno na razvoj Skupština Božjih. Značajan uticaj imao je i Džon Aleksander Dovi (1847-1907) i njegova Hrišćanska katolička apostolska crkva osnovana 1896. godine. Pentekostalci su prihvatili učenja Simpsona, Dovija, A. Džadson Gordona (1836-1895) i Marije Vudvort – Eter (1844-1924) o iscjeljenju. Katolička apostolska crkva Edvarda Irvina osnovana oko 1831. godine takođe je ispoljava mnoge karakteristike kasnijeg pentekostalnog probuđenja.

Osnivači pentekostalizmaZa pojavu pentekostalizma kao osobenog hrišćanskog pokreta najviše je zaslužan Čarls Foks Param koji je čvrsto vjerovao u božansko iscjeljenje. Godine 1900, on je počeo sa školom blizu Topeka, Kanzas, gdje je učio da je govorenje jezicima biblijski dokaz primanja krštenja Svetim Duhom. 1. januara 1901., nakon noćne službe, studenti su se molili za primanje krštenja Svetim Duhom sa darom govorenja jezika. Nešto kasnije Param je primio to isto iskustvo i počeo govoriti jezicima u svim svojim službama. On je vjerovao da je to ksenoglosija (paranormalna sposobnost govorenja ili pisanja nepoznatim jezikom) i da misionari više nemaju potrebe učiti strane jezike.

Paramova doktrina počela se širiti srednjim zapadom SAD, što je zajedno sa viješću koja se pročula po svijetu o Velškom probuđenju 1904/5 pokrenulo intenzivne spekulacije među radikalnim evanđelistima o dolazećem pokretu Duha koji bi obnovio cijelu hrišćansku crkvu. Velško probuđenje takođe je bilo praćeno hiljadama obraćenja i govorenjem jezicima.

Pentekostalna misija u Azuza uliciGodine 1905, Param se preselio u Hjuston, Teksas, gdje je opet otvorio školu za biblijsku obuku. Jedan od njegovih učenika, jednooki crnac Vilijam Dž. Sejmur otputovao je u Los Anđeles gdje je tri godine propovijedao pokrenuvši probuđenje u Azuza ulici. Rasno integrisano bogosluženje je karakterisalo odsustvo bilo kakvog reda u službi. Ljudi su propovijedali i svjedočili pokrenuti Duhom, govorili i pjevali jezicima i padali u Duhu. Ovo probuđenje privuklo je pažnju religijskih i svjetskih medija, te je tako hiljade posjetilaca odnijelo natrag „sveti oganj“ svojim domovima i matičnim crkvama. Uprkos ranim radovima već pomenutih vjerskih učitelja, Sejmurovo probuđenje u Azuza ulici smatra se mjestom rođenja pentekostalizma.

Interesantno je da su žene takođe igrale vrlo značajnu ulogu u ranom pentekostalizmu, pošto su smatrale da ih krštenje Svetim Duhom opunomoćuje i opravdava za preuzimanje aktivnosti koje su im tradicionalno bile uskraćene. Prva osoba na Paramovom Bibliskom koledžu koja je primila krštenje sa dokazom govorenja jezicima bila je Agnes Ozman. Žene kao Florens Kraford, Ajda Robinson i Ejmi Sempl Mekferson osnovale su nove denominacije, a mnoge žene služile su kao pastori, ko-pastori i misionari. Neuobičajeni naboj i emocionalno okruženje koje su proizvodili pentekostalni skupovi, praćeni ličnim svjedočanstvima, spontanim molitvama i pjesmom bili su privlačni za žene koje su u ranoj fazi pokreta činile većinu obraćenika i posjetilaca crkve.

Američki misionari proširili su pentekostalizam na afrički kontinent, počevši od Liberije 1907. i Južne Afrike 1908. godine. Međutim, misionari su na svoje razočaranje shvatili da dar jezika ne pomaže u kontaktu sa Afrikancima u misionskim poljima tako da su vođe bile primorane da modifikuju svoje stavove o glosolaliji.

U Americi pentekostalizam se širio uglavnom preko siromašnih i marginalizovanih slojeva stanovništva, posebno Afro-Amerikanaca i južnjaka bijelaca.

Međunarodni posjetioci i pentekostalni misionari prenijeli su pokret u druge zemlje svijeta.

Ali pentekostalni pokret nije prolazio bez opozicije. Tako je Alma Vajt, vođa Crkve Stuba od ognja, napisala knjigu protiv pokreta pod nazivom „Demoni i jezici“ 1910. godine. Ona je nazvala pentekostalne jezike „satanskim brbljanjem,“ a njihove službe „kulminacijom obožavanja demona.“ Poznati propovjednik V.A. Gadbi okarakterisao je sudionike Azuza probuđenja kao „Sotonine propovjednike, varalice, nekromante, vračare, magove i svakovrsne protuve.“ Ironično je da se Pentekostalna crkva Nazarena, jedna od najvećih svetačkih grupa, oštro protivila pentekostalnom pokretu te je radi izbjegavanja zabune 1919. godine promijenila ime u Nazarenska crkva.

Godine 1910, Vilijam Duram iz Čikaga je artikulisao svoje učenje o Završenom djelu (Finished Work) koje stavlja posvećenje u trenutku spasenja i smatra da hrišćanin nakon obraćenja progresivno raste u milosti u doživotnom procesu.[3] To je izazvalo podjelu među pentekostalcima pa su jedni ostali pri Veslijevom gledištu o postojanju tri različite faze blagodati: obraćenja, posvećenja i krštenja Svetim Duhom, dok su Duramove pristalice zastupali dvije faze: obraćenje i krštenje Svetim Duhom, s obzirom da je posvećenje doživotni proces. Na kraju je među pentekostalcima prevladalo Duramovo učenje.

Dalju istoriju pentekostalizma karakterisale su druge unutrašnje kontroverze, kao i odbacivanje od strane hrišćana fundamentalista negdje do 1940. godine. Od tog vremena počelo je njihovo postepeno prihvatanje. Između 1948. i 1960. godine pokret Pozne kiše počeo je u Americi i proširio se po svijetu, donoseći sa sobom istaknute pobornike probuđenja kao što su Bili Grejem, Oral Roberts, Džek Koe i Vilijam Branham. Vođe Pozne kiše učili su obnovi petostruke službe koju su vodili apostoli. To je uključivalo vjerovanje da su apostoli bili u stanju dodijeliti duhovne darove polaganjem ruku. Uporedo sa tim, Branham, Roberts, Gordon Lindzi i drugi radili su na oživljavanju iscjeljenja.

Do 1960-ih, najveći broj ne-pentekostalnih hrišćana koji su iskusili pentekostalno krštenje obično su držali u privatnosti to svoje iskustvo ili se priključivali Pentekostalnoj crkvi kasnije. Od tada se razvio novi obrazac po kojem je veliki broj krštenih Svetim Duhom iz glavnih crkvama u SAD, Evropi i drugih djelova svijeta odabirao da ostane i radi na duhovnoj obnovi unutar svojih tradicionalnih crkava. U početku ovo je bilo poznato kao neo pentekostalizam, da bi se kasnije razvilo u Harizmatski pokret. Dok su oprezno podržavali Harizmatski pokret, propust harizmata u prihvatanju tradicionalnih pentekostalnih tabua o plesu, pijenju alkohola, pušenju i zabranama u oblačenju i izgledu, pokrenuo je identitetsku krizu kod klasičnih pentekostalaca koji su bili prinuđeni da ponovo preispituju značenje ispunjenosti Duhom. Liberalni uticaj harizmatskog pokreta može se zapaziti u slabljenju i postepenom nestanku brojnih tabua i kulturoloških razlika od 1960-ih u tzv. hrišćanskom svijetu.

Od 1960-ih, harizmatski pokret se proširio na razne protestantske denominacije kao što su Anglikanska zajednica, evangeličke crkve, luterani, reformisane crkve (prezbiterijanci, kalvinisti), manjim dijelom na adventiste, te na Katoličku crkvu (počevši od 1967) i opet neznatno na pravoslavlje.

 

Teološka analiza

Površni vjernici, naročito osobe koje se povode za osjećanjima, neće lako prepoznati šta je to pogrešno u pentekostalnom i harizmatskom pokretu.

Napravićemo kratke smjernice koje pomažu u pravljenju razlike između istinske biblijske religioznosti i suptilnih zabluda praćenih silom, znacima i čudima.

1) Primanju snage koju je Hrist obećao svojim sledbenicima (vidi Jovan 14:16; Luka 24:49; Djela 1:4,8) prethodi posvećenost istinom (vidi Jovan 17. glava; Luka 24:44-48). Hristovi učenici u poniznosti i smjernom duhu su čekali na ispunjenje tog obećanja.

2) Primanje snage odnosno sile Svetog Duha jednostavno znači osposobljavanje za vršenje dužnosti propovijedanja jevanđelja svijetu.

3) Uslov za primanje ove sile je poslušnost Bogu, Njegovim zapovijestima i doslednost istini (Jovan 14:15; Jevrejima 5:8,9; Djela 5:32). Nemoguće je razdvojiti poslušnost Bogu i djelovanje Svetog Duha.

4) Silu Duha i duhovne darove Bog nikad ne daje u svrhu izazivanja osjećanja ushićenja, senzacionalizma, emotivnog entuzijazma i sl.

5) Silu Duha Bog nikad ne daje u cilju osposobljavanja natprirodnim moćima izabranih pojedinaca kojim će oni demonstrirati svoju silu slično kao u magiji.

6) Sveti Duh upućuje na grijeh, pravednost i sud (Jovan 16:8), što predstavlja tri osnovne pretpostavke za pravilno shvatanje našeg položaja pred Bogom u kontekstu Plana spasenja. Tako osvjedočen vjernik NIKAD neće težiti samopromociji ili demonstraciji neke sile koja bi ga duhovno uzoholila ili mu dala prednost nad drugim ljudima. To je bila osnovna razlika između apostola Petra i drugih hrišćana od Simona maga (Djela 8:9-25). Duhovna oholost i osjećanje nadmoći pentekostalcima i harizmaticima ne dopušta da uvide svoju zabludu i pokaju se. Ako nemate „darove“, vi ste za njih na nižem nivou religioznosti i nekvalifikovani za savjet.

7) Od Boga dolazi sva snaga koja nam je potrebna na putu istine i spasenja, ali pod uslovima koje je On dao u svojoj Riječi.

8) Darovi Duha uvijek dolaze sa svrhom, kad je to potrebno i gdje je potrebno za dobrobit drugih u smislu primanja istine i spasenja, ne radi senzacije i vjerskog ushićenja.

9) Dar jezika bio je dat za prenošenje jevanđelja različitim jezičkim grupama (Djela 2:2-11,43; 19:6), dakle sa jasnom svrhom, a nikad za govorenje nemuštim i nepoznatim jezicima. Prema Bibliji, dar jezika: nije za nas same, znak je onima koji ne vjeruju da se mogu uvjeriti u istinu, vodi duhovnom novorođenju, potvrđen je od svjedoka, i rezultat je Duha.

10) Kako darovi Duha zaista djeluju objasnio je apostol Pavle u poslanici vjernicima u Korintu koji su iz paganstva donijeli sa sobom različite probleme.

„A što se tiče darova koje daje Duh, braćo, ne želim da budete u neznanju. Dok ste bili neznabošci, znate da ste na razne načine bili zavođeni da obožavate nijeme idole.“ (1. Korinćanima 12:1,2) U paganstvu sve se svodi na rituale i duhovno zavođenje, gdje je zdrav razum isključen.

Pavle u nastavku kaže: „Različiti su darovi, ali je isti Duh. I različite su službe, ali je isti Gospod. I različita su djelovanja, ali je isti Bog koji na različite načine djeluje u svima.“ (12:4-6) U Bibliji jedan je Duh, jedan Gospod, isti Bog, dok u paganstvu različiti duhovi su zaduženi za različite oblasti i potrebe, slično kao sveci u tradicionalnoj crkvi.

„A Duh se ispoljava u svakome za korisnu svrhu. Naime, jednome je posredstvom Duha data riječ mudrosti, drugome riječ znanja po tom istom Duhu, drugome vjera po tom istom Duhu, drugome dar liječenja po tom jednom Duhu, drugome činjenje čuda, drugome proricanje, drugome sposobnost razlikovanja nadahnutih objava, drugome različiti jezici, a drugome tumačenje jezika. Ali sve to čini jedan te isti Duh, dijeleći te darove svakom pojedincu po svojoj volji.“ (12:7-11)

„Vi ste Hristovo tijelo, a pojedinačno ste udovi. A koga je zaista postavio Bog u zajednici: prvo apostole, drugo proroke, treće učitelje, onda one koji čine čuda, zatim one koji imaju dar liječenja, one koji pomažu, one koji su sposobni da upravljaju i one koji govore različitim jezicima. Zar su svi apostoli? Zar su svi proroci? Zar su svi učitelji? Zar svi čine čuda? Zar svi imaju dar liječenja? Zar svi govore drugim jezicima? Zar svi prevode?“ (12:27-30) Zapazite različitost darova sa ciljem izgradnje duhovne zajednice vjernih u Hristu i Božju svrhovitu namjeru u njihovoj raspodjeli. To nije isto što i traženje znaka i čuda koji će preko osjećanja i odsustva zdravog razuma služiti kao navodni dokaz prihvaćenosti preko natprirodnih manifestacija sile u nama.

Sledeće 13. poglavlje 1. poslanice Korinćanima zaokružuje ove Pavlove misli. Istinska ljubav prema Bogu i bližnjima nadvisuje sve navedene darove. Ona „dugo trpi i srdačna je, nije zavidna, ne hvali se, ne uzvisuje se, ne ponaša se nepristojno, ne gleda svoju korist, nije razdražljiva, ne pamti zlo, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini… Ljubav nikada ne prestaje, a darovi proricanja ako će i nestati, jezici prestati, znanje nestati.“

11) Pavlova poslanica Korinćanima ne može se tendenciozno koristiti za određivanje doktrina, jer prvo treba razlučiti šta Pavle zaista govori i savjetuje, a koje izjave su mišljenja tamošnjih vrlo problematičnih vjernika. Pavle ukorava takve vjernike zbog zbrke koju prave i objašnjava:

„Jer ako nežive stvari koje proizvode zvuk – frula ili harfa – ne daju jasne tonove, kako će se znati šta se svira na fruli ili na harfi? Jer ako truba oglasi nejasan poziv, ko će se spremiti za boj? Tako i vi, ako jezikom ne govorite razumljive riječi, kako će se razumjeti šta govorite? Govorićete u vjetar. Na svijetu ima toliko različitih jezika, a nijedan nije bez značenja. Ako, dakle, ne razumijem značenje izgovorenih riječi, biću tuđinac onome ko govori, a onaj ko govori biće meni tuđinac. Tako i vi, pošto veoma čeznete za darovima Duha, nastojte da obilujete njima radi izgrađivanja zajednice. Zato neka se onaj ko govori drugim jezikom moli da to može prevesti. Jer ako se molim na drugom jeziku, moli se Duh koji sam dobio, ali moj um je neplodan. Dakle, šta da se radi? Moliću se Duhom, ali moliću se i umom. Pjevaću hvalospjeve Duhom, ali pjevaću ih i umom. Jer ako hvališ Boga Duhom, kako će neupućen čovjek reći ‘amin’ na tvoje zahvaljivanje Bogu, kad ne zna šta govoriš? Ti doduše dobro zahvaljuješ Bogu, ali drugi se time ne izgrađuje. Zahvalan sam Bogu što govorim više jezika nego svi vi. Ali u zajednici bih radije rekao pet razumljivih riječi, da i druge poučim, nego deset hiljada riječi drugim jezikom.“ (1. Korinćanima 14:7-19) Po svemu sudeći, već u Korintu je na djelu bila zloupotreba i krivotvorenje darova Duha u poređenju sa onima ispoljenim na Pedesetnici posle Hristovog vaznesenja. Zapazimo da su vjernici u Korintu čeznuli za duhovnim darovima, bez obzira na svoju neupućenost i površnost u istini, idolatriju, nemoral i sl.

„Braćo, ne budite djeca po mudrosti, nego budite mala djeca po zlu, a po mudrosti budite odrasli. U Zakonu je napisano: ‘Jezicima tuđinaca i usnama stranaca govoriću ovom narodu, ali ni tada me neće poslušati, govori Gospod.’ Dakle, jezici nijesu znak za pobožne, nego za nepobožne, a proricanje nije za nepobožne, nego za pobožne. Zato, ako se cijela skupština sastane zajedno i svi govore drugim jezicima, a uđu neupućeni ili nepobožni, zar neće reći da ste poludjeli? Ali ako svi proričete, a uđe neki nevjernik ili neko neupućen, riječi svih vas na njega će djelovati kao ukor i navešće ga da prosudi sebe. I pokazaće se tajne njegovog srca, pa će pasti ničice i pokloniće se Bogu, priznajući: ‘Bog je zaista među vama.’“ (1. Korinćanima 14:20-25)

Do kraja 14. glave Pavle sistematski razobličava obmane i daje ispravne smjernice o darovima Duha. Oni koji u 1. Korinćanima traže podršku za svoje zablude upravo ističu ono što Pavle osuđuje.

„Jer Bog nije Bog nereda, nego mira.“ (1. Korinćanima 14:33)

12) Ono što je davalo određenu dozu vjerodostojnosti pentekostalnom pokretu bila je tradicionalna moralnost i puritanizam protestantizma. To je uveliko pokrivalo strašnu zabludu primanja lažne sile i lažnih darova duha. Ali harizmatski pokret kao nastavak pentekostalizma raskrinkao je i tu prividnu prednost i pokazao da „darodavcu“ njihovih duhovnih „darova“ uopšte ne smetaju nemoral, idolatrija ili nevjernost Božjim zapovjestima i istini da bi ih dodijelio. „Darodavac“ se prosto prilagođava duhu vremena.

13) U radu pentekostalaca u novim misionskim poljima, darovi jezika pokazali su se potpuno bezvrijednim, suprotno njihovim očekivanjima.

14) Padanje na pod u zanosu, nekontrolisani smijeh, izlivi emotivnog ushićenja, trzanje tijela, životinjski zvukovi, spontani pokreti, vriska, nepoznati jezici (video 1, video 2)… imaju sve karakteristike demonskih manifestacija kakve se viđaju ili su poznate iz istorije u istočnjačkim i drugim okultnim religijama, a nikad u Bibliji.

15) Osnivači i istaknuti predstavnici pentekostalnog pokreta imali su očigledne sklonosti ka odlasku u krajnosti, fanatizam i nerealno sagledavanje biblijskih istina i Plana spasenja. Oni su tražili od Boga vidljive znake i posebnu silu u skladu sa svojim predubjeđenjima i fanatizmom. Neispunjavanje osnovnih preduslova za primanje duhovnih darova otvara put demonima koji mogu da odgovaraju na takve zahtjeve. Zapazite kako je Isus odgovorio vjerskim vođama i uglednicima svog vremena koji su tražili posebne znake kao dokaz da je Njegovo djelo od Boga (Matej 12:38,39; 16:1-3; Jovan 2:18). „Zao i preljubnički naraštaj“ uvijek je želio opravdati svoj ostanak u grijehu i nepokornosti, a ne postoji nijedan jači sedativ za to od natprirodnih manifestacija koje utvrđuju obmanu. Znaci i čuda nijesu nikakvo mjerilo istine. Koga ne može osvjedočiti razumni apel na istinu i vjeru, nema tog čuda i znaka koji može ispraviti to stanje (vidi Luka 16:31).

„Jer se već radi tajna bezakonja, samo dok se ukloni onaj koji sad zadržava. Tada će se otkriti bezakonik…  Ali bezakonikov dolazak, koji Sotona omogućuje svojim djelovanjem, propraćen je svakim silnim djelom i lažnim čudima i znacima, i svakom nepravdom i prevarom u onima koji propadaju [ginu] zato što nijesu prihvatili ljubav prema istini da bi se spasli. I zato Bog dopušta da na njih djeluje zabluda, da bi vjerovali laži, kako bi svi oni bili osuđeni jer nijesu vjerovali istini, nego su voljeli nepravdu.“ (2. Solunjanima 2:7-12)

16) Rimokatolička crkva prepoznala je u harizmatskom pokretu sponu koja može povezati katolike i protestante na istom djelu profilisanja umova i ujedinjavanja crkava za potrebe Novog svjetskog poretka. Stoga je i svoje vjernike gurnula u istu matricu i potajni je predvodnik i koordinator ovog pokreta. Naravno ekumenizam je drugi paralelni front postavljen za iste ciljeve.

17) Važno je zapaziti da je pentekostalni pokret naišao na posebnu prijemčivost među emotivno ranjivim grupama, sklonim da se lako prepuste ushićenosti i zanosu, kao što su crnci i žene.

18) Napokon, ne smijemo nikad zaboraviti da Duh Božji upućuje na cjelovitu istinu. „Ali kad dođe on, Duh istine, uputiće vas u svu istinu.“ (Jovan 16:13) Poluistine i suptilne obmane koje mogu u sebi sadržati i veliki procenat tačnosti nikad nijesu manifestacija Svetog Duha niti to mogu biti. Ostaje samo pitanje koliko smo sami razumni, pošteni i hrabri da primimo istinu a odbacimo svaku zabludu.

___________________

[1] In Pursuit of Wholeness: Experiencing God’s Salvation for the Total Person, by Wilfred Graves, Jr.

[2] Duffield and Van Cleave 1983, pp. 541–542.

[3] Wikipedija: Finished Work.

Print Friendly

2 odgovora na Pentekostalni i Harizmatski pokret

Pitaj ili komentariši

Arhiva članaka