Izbor knjiga

Isus Hrist je izvjesno jedinstvena i najpoznatija ličnost u istoriji čovječanstva. Iako se od Hrista računa nova era, On je izazvao mnogo kontroverzi kroz istoriju, počevši od teoloških pa da zagonetnosti Njegove ličnosti i postojanja. Isusovo javno djelovanje, učenja i stavovi, opisani u četiri knjige Novog saveza koje nazivamo jevanđeljima, ne dopuštaju neutralnost: ili je On zaista bio to što je tvrdio i demonstrirao u praksi ili je to najveća prevara svih vremena u istoriji čovječanstva. Zavisno od subjektivnih sklonosti, pedigrea i okruženja, vjere i kulture, intelektualnog (ne)poštenja i životnog puta koji pojedinci izabiraju, mnogi neobjektivno „presuđuju“ o Hristu. Ignorisanje takođe spada u zauzimanje stava.

 

Ime Isus Hrist

Isus nije obično ime, niti su imena u prošlosti davana kao danas. Ime (šem) na hebrejskom jeziku označava osobinu, karakter, titulu, autoritet, čast. Kako je Isus dobio ime?

Marija i Josif - ilustracija„A rođenje Isusa Hrista bilo je ovako: Njegova majka Marija bila je vjerena sa Josifom, ali prije nego što su se vjenčali, pokaza se da je začela od Svetoga Duha. A njen muž Josif, pošto je bio pravedan čovjek, nije htio da je izvrgne sramoti pa odluči da je tajno napusti. Ali, dok je on još o tome razmišljao, u snu mu se pojavi Gospodnji anđeo i reče: ‘Josife, sine Davidov, ne boj se da uzmeš Mariju za ženu jer je ono što je u njoj začeto od Svetoga Duha. Rodiće sina, a ti ćeš mu dati ime Isus, jer će on svoj narod spasti od grijeha njihovih.’ Sve se to dogodilo da se ispuni ono što je Gospod rekao preko proroka: ‘Evo, djevica će začeti i rodiće sina, i daće mu ime Emanuel, što znači Bog s nama.’ Kad se Josif probudio iz sna, učini kako mu je Gospodnji anđeo zapovijedio i uze Mariju da mu bude žena, ali nije s njom spavao dok nije rodila svog prvorođenog sina. I dade mu ime Isus.“ (Matej 1:18-24)

Zapazimo da je Josif na vijest o trudnoj vjerenici reagovao kao što bi većina časnih muškaraca uradila. Ali natprirodna intervencija Božjeg anđela u snu je razbila njegove teške slutnje. Da je Josif ozbiljno shvatio i prihvatio poruku anđela, svjedoči njegov odnos prema Mariji, naime, sve do Isusovog rođenja, on nije imao polne odnose sa njom. Sa stanovišta bračnih odnosa, moramo priznati da je ovo bila vrlo neuobičajena odluka.

Kako je reagovala sama Marija? U jevanđelju po Luki 1. glava nalazimo detaljan izvještaj kako je Jelisaveta (ili Elizabeta, što znači „Božje obećanje“ ili „Božja zakletva“!) zatrudnjela sa svojim mužem Zarijom, takođe uz natprirodno Božje posredovanje anđela Gabrijela koji je objasnio misiju njihovog budućeg sina kao prethodnika najavljenog Mesije i Gospoda i dao smjernicu za njegovo ime (Jovan ili „Johanan“ na hebrejskom znači „Gospod milostivo daje“).

„Kad je bila u šestom mjesecu trudnoće, Bog je poslao anđela Gabrijela u galilejski grad Nazaret, djevici isprošenoj za čovjeka iz Davidovog doma koji se zvao Josif. Djevica se zvala Marija. Kad je anđeo ušao k njoj, rekao joj je: ‘Raduj se privilegovana, Gospod je s tobom, blagoslovena si ti među ženama.’ Ona se uplašila na te riječi i razmišljala šta bi taj pozdrav mogao da znači. Zato joj je anđeo rekao: ‘Ne boj se, Marija, jer si našla milost kod Boga. Evo, zatrudnjećeš i rodićeš sina. Daj mu ime Isus. On će biti velik i zvaće se Sin Svevišnjega. Gospod Bog daće mu presto Davida, njegovog oca, i on će vladati kao car nad Jakovljevim domom zauvijek i njegovom carstvu neće biti kraja.’ Marija reče anđelu: ‘Kako će to biti, kad još ne znam za muža?’ Anđeo joj reče: ‘Sveti Duh doći će na tebe i sila Svevišnjega zasjeniće te. Zato će dijete koje ćeš roditi biti sveto, Božji Sin. Evo, i tvoja rođaka Jelisaveta začela je sina u svojoj starosti, i već je u šestom mjesecu ona koju zovu nerotkinjom. Jer Bogu ništa što kaže nije nemoguće.’ Tada Marija reče: ‘Evo Gospodnje sluškinje! Neka mi bude po tvojoj riječi.’ Zatim je anđeo otišao od nje.“ (Luka 1:26-38)

Marija je takođe bila iznenađena razvojem događaja, u početku uplašena. Ali ona nije dovela u pitanje mogućnost natprirodnog začeća na način kako joj je kazao anđeo. Marija je bila biblijski religiozna i znala je da što Bog obeća i najavi to neupitno stoji. Njene riječi „Evo Gospodnje sluškinje! Neka mi bude po tvojoj riječi,“ izražavaju spremnost i poslušnost proistekle iz jednostavnog povjerenja, djetinje vjere, proste osobe iz naroda, nezatrovane ljudskom ideologijom i mudrovanjima. I Josif je bio čovjek iz naroda. To što je Bog odabrao baš ovo dvoje jednostavnih, čestitih i razumnih ljudi govori puno u prilog vjerodostojnosti biblijskog izvještaja. Ne veliča se ljudska sujeta, nema pompe i paradiranja, nema „aristokratije“ i „preosveštanog“ klera; jednostavno – ovako se ne izmišlja. Isto tako, nigdje ne nalazimo da su se Josif i Marija ili Zarija i Jelisaveta povjeravali vođama svog vremena oko ovih neobičnih okolnosti ili čak konsultovali sa njima, iako je sam Zarija bio iz svešteničke porodice.

Ime Isus, što je grčki ekvivalent za hebrejsku riječ Ješua (Jehošua), znači „Gospod je spasenje“!

Grčka riječ „Hristos“ ima isto značenje kao i hebrejska riječ „Mesija“ (doslovno: Mašiah) i znači „Pomazanik“ ili „neko ko je određen za neku misiju“. Isus Hrist je, dakle, Onaj koji obezbjeđuje spasenje u svojoj posebnoj misiji određenoj od Boga Oca.

Vidjeli smo da je anđeo ukazao Josifu na ispunjenje proročanstva zapisanog u knjizi proroka Isaije 7:14 o „Emanuelu“ kojeg će roditi djevojka ili djevica (pojmovi „djevojka“ i „djevica“ su sinonimi u Bibliji i podrazumijevaju nevinost). Zašto, dakle, Isusu nijesu dali ime Emanuel (u prevodu: „S nama Bog“)? To je vrlo zanimljivo pitanje koje će nam pomoći u našem daljem proučavanju. Sam anđeo Gabrijel je dao instrukciju za ime „Ješua“, tako da ni anđeo ni ljudi nijesu oko ovoga pravili pitanje. Očito, njima je to bilo jasno. „S nama Bog“ ima širi kontekst, u smislu Božjeg staranja i priprave za svoj narod. U istom smislu mogu se razumjeti izjave u 2. Dnevnika 13:10,12 ili Rimljanima 8:31. Ali u ovom Isaijinom proročanstvu najavljena je vrlo specifična Božja priprava u Sinu koji će se roditi od djevice (na natprirodan način), što se može shvatiti isključivo kao dolazak Mesije, najavljenog ne samo kroz brojna proročanstva nego i preko cijelog bogoslužbenog sistema pod Starim savezom.[1] Djevica će, dakle, biti upoznata sa misijom svog Sina koju karakteriše direktno poslanje od Boga. Međutim, za neidolopoklonički nastrojenu, zdravo biblijski religioznu osobu, Božja djela i sama Božja ličnost su odvojeni pojmovi. Iako obećani Sin jeste Sin Božji, On identitetski nije isto što i Bog Otac. Stoga Emanuel („S nama Bog“) nema doslovno značenje u smislu utjelovljenja samog Boga Oca, već poslanja direktno od Boga koje na čovječanstvo ima legalni učinak u Božje ime. Niti Isus ni Bog Otac se ne vezuju za jedno ime, već su to samo atributi koji objašnjavaju različite aspekte božanske inicijative u korist palog čovjeka. „Ješua“ (Isus) je Gospod spasitelj iz grijeha! Kad je došlo narečeno vrijeme (Galatima 4:4), Sin je predstavljen na mnogo direktniji način u imenu „Isus“ nego u proroštvu kao „Emanuel“! To je poenta.

Možemo zaključiti da Isus Hrist nije ime u klasičnom današnjem poimanju, niti ime samo po sebi ima primjenu koju mu pripisuju pseudo religije (mantra).

 

Identitet Isusa Hrista

Po pitanju identiteta Isusa Hrista, Biblija je jasna i jednostavna. Prilikom Isusovog krštenja (simboličnog uronjavanja u vodu), glas Božji je potvrdio:

„Ovo je moj ljubljeni Sin, koji je po mojoj volji!“ (Matej 3:17)

Na gori preobraženja, Bog Otac je još jedanput nedvosmisleno izjavio:

„Ovo je moj ljubljeni Sin, koji je po mojoj volji! Njega slušajte!“ (Matej 17:5; vidi Jovan 5:37)

Dakle, sam Bog Otac potvrđuje da je Isus Njegov Sin, ne trojedini mistični ravnopravni član božanskog „trojstva“, već Sin.[2]

Da li je to simbolično i ima li Bog možda još sličnih sinova?

„Nijedan čovjek nikada nije vidio Boga. Jedinorođeni Sin, koji je Ocu u naručju, on ga je obznanio.“ (Jovan 1:18; vidi Jovan 1:14; 7:29)

Isus dalje izjavljuje: „To ne znači da je iko vidio Oca, osim onoga koji je od Boga, on je vidio Oca.“ (Jovan 6:46) Odavde vidimo da direktan pristup Bogu Ocu ima samo Njegov jedinorođeni Sin. Jedinorođeni znači jedini te vrste. Iz ove izjave takođe je očigledno da Sin Božji nije nastao utjelovljenjem, a da prethodno eventualno nije postojao, već da je oduvijek uz Boga (vidi Jovan 1:1-3, 13)! „Zaista, zaista, kažem vam: Ja sam prije nego što se Avram rodio.“ (Jovan 8:58; vidi takođe Otkrivenje 1:8).

„Jer Bog je toliko volio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina, da niko ko vjeruje u njega ne bude uništen, nego da ima vječni život. Jer Bog nije poslao svog Sina u svijet da on osudi svijet, nego da se svijet spase kroz njega. Koji njega vjeruje ne sudi mu se, a koji ne vjeruje već je osuđen, jer ne vjerova u ime jedinorodnog Sina Božijeg.“ (Jovan 3:16-18)

„Ali kad se vrijeme navršilo, Bog je poslao svog Sina, rođenog od žene i rođenog pod Zakonom, da kupi i oslobodi one koji su pod Zakonom, kako bi nas Bog usvojio kao sinove.“ (Galatima 4:4,5) Ova Pavlova izjava je vrlo značajna, jer ukratko sažima kako Bog preko svojeg Sina obezbjeđuje i nama, otuđenim grijehom, ponovno usvajanje u Božju porodicu. Mi smo Božja djeca stvaranjem, slično kao anđeli i stanovnici drugih svjetova, ali Isus je jedinorođeni Sin Božji, proistekao od Boga Oca, za kojeg On sam konstatuje da je duhovno vrhovno Biće (Jovan 4:4), kojemu niko ne može pristupiti (vidi 1. Timoteju 6:16) do sam Sin.

Za Sina Božjeg može se zaključiti da je kao neposredni sudionik u stvaranju našeg univerzuma i svega ostalog (Kološanima 1:16) ne samo direktni Izvršilac Božjih namjera već i direktni božanski Posrednik u komunikaciji sa stvorenim bićima. U toj ulozi nalazimo ga na mnogo mjesta u starosaveznim vremenima (vidi 1. Mojsijeva 3:8-24; 1. Mojsijeva 18. glava; 2. Mojsijeva 23:20-23; 1. Korinćanima 10:1-4; Danilo 3:25; 10:4-14). Kao takav On je jedini bio kvalifikovan za Plan spasenja da se ponudi kao Posrednik u naročitoj misiji za stvorenja koja bi posegla za alternativom, zloupotrijebila slobodnu volju i otkazala Tvorcu ljubav i poslušnost zakonima života (vidi 2. Timoteju 1:9,10; Titu 1:2,3; 1. Petrova 1:20). Po prirodi stvari to nije mogao preuzeti na sebe Bog Otac. Ali Sin je mogao. Sin je ta čudesna spona između vječnog duhovnog i stvorenog od duha i materije sa potencijalom života koji će trajati i reprodukovati se dalje kroz vječnost.

Na 28 mjesta u Bibliji Isus je nazvan Sinom Božjim (vidi: Psalam 2:7; Priče Solomonove 30:4; Danilo 3:25; Matej 2:15; Matej 3:17; Matej 17:5; Marko 1:11; Marko 5:7; Marko 9:7; Marko 14:61; Luka 3:22; Luka 8:28; Luka 9:35; Luka 20:13; Jovan 1:14; Jovan 5:19; Jovan 5:26; Jovan 14:13; Djela 13:33; Rimljanima 1:4; 1. Korinćanima 15:28; Jevrejima 1:5; Jevrejima 1:8; Jevrejima 5:5; 2. Petrova 1:17; 1. Jovanova 4:10; 1. Jovanova 5:9; 1. Jovanova 5:10).

Ovo je toliko nedvosmisleno i jasno da je bespredmetna svaka rasprava sa onima koji, u neodrživosti svoje ekumenske teologije, projektuju besmislice o jednakim, suvječnim licima Božanstva. Kao što otac i sin nijesu isto u zemaljskoj porodici, koja je stvorena po obličju nebeske, tako ni u nebeskoj, najvećoj, nijesu isto. Bog u Bibliji ne očekuje od nas da vjerujemo u bilo kakve nelogičnosti. Biblijska religija je religija razuma, gdje je sama vjera prosto zdravorazumsko povjerenje koje se dâ argumentovati i posvjedočiti na svaki mogući način.

 

Utjelovljenje Sina Božjeg – čudesni božanski transfer i čin ljubavi

Biblija najavljuje, bogoslužbeni sistem pod Starim savezom u detalje ilustruje, a proroštvo precizira obilježja utjelovljenja Sina Božjeg za potrebe realizacije Plana spasenja.

Vidjeli smo da je Sin Božji prvobitni status najavljenog Spasitelja. Samo Onaj koji je proistekao od Boga u vječnosti, prije svega stvorenog, ima kvalifikaciju i mogućnost direktnog božanskog posredovanja u poslovima tvorevine. U kontekstu Plana spasenja, On je jedini mogući Posrednik (vidi Djela 4:12).

Ali da bi Bog mogao obezbijediti legalno posredovanje za palo čovječanstvo, sam Posrednik je morao da se spusti na nivo onih za koje treba izdejstvovati spasenje.

„I Riječ je postala tijelo i prebivala je među nama i gledali smo njenu slavu, slavu kao jedinorođenog od Oca, punu blagodati i istine.“ (Jovan 1:14)

„A pošto su ta djeca sudionici tijela i krvi, tako i on sam uze udijela u tome, da kroz smrt uništi onoga koji ima silu smrti, to jest Đavola, i da oslobodi sve koji su zbog straha od smrti cio život bili podložni ropstvu. Jer on ne uze na sebe prirodu anđela, već uze na sebe sjeme Avramovo. Zato je u svemu morao da postane poput svoje braće, da bude milosrdan i vjeran kao prvosveštenik u Božjoj službi, kako bi prinio žrtvu pomirenja za grijehe naroda. A pošto je i sam trpio kad je bio iskušavan, on može priteći u pomoć onima koji su u kušnjama.“ (Jevrejima 2:14-18)

Kao što vidimo, Sin Božji je morao postati Sin čovječiji, upravo tamo gdje se čovječanstvo nalazilo, osakaćeno sa već 4.000 godina života u grijehu.

„Budući da je Zakon bio nemoćan, jer je zbog tijela bio slab, Bog je, poslavši svog Sina u obličju grešnog tijela, za grijeh osudio grijeh u tijelu.“ (Rimljanima 8:3)

Ova osuda je zapravo pobjeda nad grijehom u tijelu koju je Hrist izvojevao kao naš Posrednik.

„On nikakav grijeh nije počinio, niti se prevara našla u njegovim ustima… On je u svom tijelu ponio naše grijehe na drvo, da bismo prekinuli s grijesima i živjeli za pravednost. ‘Njegovim se ranama iscijeliste.’“ (1. Petrova 2:22,24)

Hrist je naše grijehe mogao ponijeti samo kao drugi Adam, opšti čovjek, predstavnik ljudskog roda, ne kao pojedinac.

„Ali sada, na svršetku ovog poretka, pojavio se jednom zauvijek da svojom žrtvom odstrani grijeh. I kao što je ljudima određeno da jednom umru, a zatim sud, tako je i Hristos bio jednom zauvijek prinesen da ponese grijehe mnogih.“ (Jevrejima 9:26-28)

Ne samo što je Isus morao ispuniti Zakon, već i posrednički ponijeti grijehe čovječanstva i žrtvovati se za njih da bi se kvalifikovao za nebesku stvarnu službu pomirenja (vidi Jevrejima 8-10. glava). Kao nevina Žrtva (Jevrejima 9:14) Isus prima na sebe grijehe (potencijalno sve, a u realnosti službe pomirenja pokajane grijehe) i dalje ih tretira, do konačnog njihovog čišćenja i prenošenja na Sotonu kao uzročnika grijeha i Božje izvršne kazne drugom smrću (vidi Otkrivenje 20. glava). Vrlo je važno razumjeti da je kazna za grijeh druga vječna smrt kojoj prethodi izvršni sud po Zakonu na osnovu počinjenih grijeha i njihove težine. Ta kazna i druga smrt ne pripadaju ni Hristu ni onima koje On iskupi i opravda.

Sada kad smo vidjeli osnovne razloge utjelovljenja Sina Božjeg u obličju čovjeka, kao što smo mi, vratićemo se određenim aspektima tog čudesnog božanskog transfera. Naime, naučeni i vaspitavani u sekularnom sistemu racionalizma po mjeri čovjeka skeptika, u isto tako neprirodnoj sprezi sa više ili manje lažiranom religioznošću koja takođe odgovara psihološkim potrebama pale prirode – mnogi ljudi, kada čitaju Bibliju Novog saveza, padaju na dvije tačke: Isusovo utjelovljenje i Isusovo vaskrsenje. To su toliko moćne i šokantne ideje za osobu koja u suštini vjeruje da je ovaj život sve što ima, da se po inerciji svojih ograničenja i slabosti želi vratiti onom što poznaje i priznaje. Sila grijeha sprječava čovjeka da pogleda dalje od smrti. Žaba se ne otima zmiji iz smrtonosnog zahvata, već se ispruži da joj olakša posao. Pisac ovih redova imao je prilike to lično posmatrati i naravno spasiti žabu, i nada se da će ovim izlaganjem pomoći makar nekome da shvati da je Zmija koja nam je donijela patnju i smrt već pobijeđena i da joj se uopšte ne moramo nuditi na tacni kao lak zalogaj.

Naravno niko ne očekuje niti je naše da špekulišemo sa mehanizmima utjelovljenja Sina Božjeg u ljudsko obličje. Ali iz biblijskog izvještaja koji smo već citirali možemo da shvatimo da je taj transfer bio realnost, a ne nikakva fikcija! Nećemo ulaziti u pretpostavke šta se sve dogodilo na Nebu prilikom tog čina, međutim, znamo da je Nebo bilo lišeno prisustva Sina Božjeg onda kad je Bog Otac putem stvaralačke sile svog Duha napravio taj čudesni spoj u Marijinom tijelu. Biblija ne negira da i Bog i Hrist aktivno djeluju preko svog Duha, naprotiv! Duh zapravo obezbjeđuje njihovo prisustvo tamo gdje sami nijesu lično prisutni. Zato za pažljivog čitaoca Biblije ovakav transfer ne treba da predstavlja iznenađenje. Ni samoj Mariji to nije bio problem.

Već smo vidjeli da je Sin Božji aktivno djelovao na Zemlji i prije svog utjelovljenja, bilo kao Zapovjednik anđela ili čak u ljudskom obličju. To je dodatno svjedočanstvo da On ima to pravo i mogućnost. Ali to nije bilo isto što i puno utjelovljenje i prelazak u obličje čovjeka koji se rađa kao svaka druga beba posle Adamovog pada, sa potrebom da raste, jača i razvija se, duhovno i tjelesno (vidi Luka 2:40). Potpuno je izvjesno da nije postojao nijedan drugi legalni način da Sin Božji postane Sin čovječji osim navedenog i prenese svoj identitet. Bog nije čarobnjak koji čini čuda u neskladu sa svojim karakterom i zakonima univerzuma i života. Dakle, na Nebu se desila stvarna suspenzija statusa Sina Božjeg, a istovremeno na Zemlji Njegovo stvarno utjelovljenje kao Sina čovječjeg. Sin Božji je sišao do dubina ljudske bijede i uniženosti, tamo gdje je spasenje potrebno!

Svjestan toga, i sam Sotona je očekivao da će savladati Hrista kad je uzeo prirodu palog čovjeka. Da je Hrist bio zaista potpuno čovjek i istovremeno potpuno Bog, kako špekulišu nebiblijski religiozni teolozi, Sotonina iskušenja ne bi imala nikakve svrhe. Nikakve „super moći“, nedostupne čovjeku, nijesu stavljene Hristu na raspolaganje, iako je On, svojom slobodnom voljom kojom se ponudio kao Posrednik palom čovječanstvu opciono mogao odustati od svoje misije (vidi Matej 26:51-54!).

„Zato me Otac i voli, jer ja polažem svoj život da bih ga opet primio. Niko mi ga ne oduzima, nego ga ja sam od sebe polažem. Imam vlast da ga položim i imam vlast da ga opet primim. Takvo sam uputstvo primio od svog Oca.“ (Jovan 10:17,18)

Mesija nije mogao da dođe samo kao čovjek, od Ženinog sjemena (1. Mojsijeva 3:15), jer kao pojedinac ne bi ni mogao predstavljati čovječanstvo, već isključivo kroz transfer božanskog u ljudsko, kao opšti čovjek, u saradnji božanskog i ljudskog. Božji Zakon ne dopušta da nevini strada za krivog (vidi Ezekijel 18:20; 5. Mojsijeva 24:16; 2. Dnevnika 25:4), ali baš kao što je u tipskoj službi prinošeno nevino jagnje za posredničku žrtvu tako se i Isus Hrist prinio. Od ključne važnosti je da razumijemo Hristovo utjelovljenje i Njegovu misiju na zemlji, u protivnom u opasnosti smo da upadnemo u zamke lažirane teologije koja uči da je na krstu sve završeno.

U drugom dijelu bavićemo se Hristovim statusom Sina čovječjeg i teološkim implikacijama Njegovog djela, sa posebnim osvrtom da li je On djelovao kao Bog na zemlji.

_________________

[1] Za više detalja, vidi: „Ko je Isus Hristos – ispunjena proročanstva“, kao i knjigu „Tipologija i Plan spasenja“, na sajtu religija.me.

[2] Vidi: „Slučaj trojstvo – Božji identitet“, religija.me.

Print Friendly

1 odgovor na Priroda Isusa Hrista (1)

  • mauricio kaže:

    Izvanredan i spasonosan tekst o utjelovljenom Sinu Božijem.Ovo bi trebao pročitati,razumijeti i spoznati svaki čovijek ove planete i na temelju ovog položiti svu nadu u Spasitelja.Jedva čekam nastavke ove teme,napisane perom vrhunskog poznavatelja i djelitelja istine g.P.Simovića.

Pitaj ili komentariši

Arhiva članaka