Izbor knjiga

U međuvremenu dok su se uvećavali problemi Rimske imperije, jedna nova sila unutar tog sistema je polako narastala.

Da bismo stvorili realnu sliku o političko-religijskim prilikama u potezu od Bliskog Istoka preko Rimske imperije u nekoliko prvih vjekova nove ere, moramo biti upoznati kako sa istorijom i seobama naroda, tako i sa razvojem hrišćanstva. Prvi zadatak je donekle lakši od drugog, iz razloga što je istorija hrišćanstva uveliko lažirana i „prilagođena“ vizuri monopolističke crkve integrisane sa državom.

U svim vjekovima ljudske istorije, biblijska izvorna religija koja se zasniva na direktnom Božjem otkrivenju i vođstvu nikad nije bila popularna i prihvatljiva za umni sklop čovjeka u grijehu, otuđenog od Boga, koji u susretu sa takvom religioznošću uvijek ima tendenciju da negira, izvrne, pokvari, izopači i na svaki mogući način ignoriše njenu poruku i konsekvence koje proističu iz takve spoznaje, a nosioce istine predstavi na pogrešan način. Čovjek najviše izbjegava upravo ono što mu je najpotrebnije.

Hrišćanstvo, koje je jednostavno nastavak izvorne biblijske religije u njenoj mesijanskoj fazi koja podiže standarde na još veći nivo, naravno nije bio nikakav izuzetak. U osnovi, postojale su dvije grupe hrišćana koje su širile svoj uticaj među narodima: 1) manja grupa onih koji su bili dosledni svojoj vjeri, i 2) većina koja je pravila različite kompromise. Ti kompromisi bili su vjerske, ideološke, kulturne i političke prirode, što sve zajedno oblikuje životni stil praktikanata. Očekivano, tamo gdje su bili najjači centri ili uporišta za kompromise, izvorno hrišćanstvo je pretrpjelo najveće izopačenje. U prvim vjekovima nove ere, dominantna kultura i filozofija bila je grčko-rimska, dok su ključni centri okultizma i misticizma bili Aleksandrija i Rim.

Sve religijske i okultne misterije starog svijeta nakon Potopa, koji se dogodio 1656. godine posle Stvaranja ili prije oko 4.500 godina, potiču iz prvobitnog Vavilona, kada je, suprotno Božjoj volji za čovječanstvo, jedna grupa ljudi prevođena Nimrodom i njegovom majkom-ženom Semiramis, pokušala napraviti centralizaciju religijsko-političke uprave nad svijetom, zasnovanu na pobuni protiv Boga i podršci demona kao suprotstavljene duhovne sile. Taj projekat i gradnja Vavilonske kule datira nešto više od 300 godina nakon Potopa (vidi 1. Mojsijeva 11:1-9). Region Bliskog Istoka je kolijevka i prvih zapaženih „civilizacija“ u istoriji koje su sve u većoj ili manjoj mjeri preuzele model Nimrodovog religijsko-političkog sistema, čiji vladajući kor su sačinjavali vrhovni paganski žreci (sveštenici) i „oboženi“ vladari po Nimrodovoj tradiciji koji su do svojih položaja dolazili uglavnom na način opisan u prethodnom poglavlju.

Kako se stanovništvo umnožavalo, dolazilo je do seobe naroda, podijeljenih po plemenskoj pripadnosti, jezičkim i drugim obilježjima, ali ono što je svima bilo zajedničko je nasleđe vavilonske misterijske religije u raznim modifikovanim oblicima koji su dalje nadograđivani i razvijani kroz vjekove.

Po pravilu, što su se više udaljavali od područja gdje je sfera uticaja biblijske religije bila jača, to je vremenom otklon od zdrave ideologije i vjere bio veći.

Tablica naroda prema knjizi Postanja 10. glava

Tablica naroda prema knjizi Postanja 10. glava

Antički Izrael kao glavni nosilac biblijske religije imao je tendenciju zatvaranja prema ostatku svijeta, tako da sve do podizanja hrišćanstva kao duhovnog Izraela praktično nije bilo misioniranja tj. pronošenja zdrave vjere. Dotle je širi region Bliskog Istoka, Mediterana i okruženja koji je važio za civilizovani svijet već pretrpio smjene sila, od kojih je poslednja bila Rimska imperija. I dok su različiti aspekti ljudskih poslova, saobraćaja, vojno-političkog ustrojstva, prava, ekonomije i drugih oblasti postajali sve složeniji, može se reći da u pogledu odnosa izvorne biblijske religije sa ideologijama palog čovjeka (nebitno da li se temelje na filozofiji ili lažiranoj religiji) ničeg novog nije bilo pod suncem. Hrišćanstvo se širilo u moru konkurentskih religija i kultova i dopiralo sve dalje u manje ili više oštećenim oblicima. Njegova univerzalna poruka, objava jednakosti, neuslovljene ljubavi, ponudila je svima u Rimskom carstvu novu porodicu, novu zajednicu i nov način života, što je sve bila privlačna sila hrišćanstva bez obzira na radikalnu religijsku poruku koju je nosilo.

Do početka 2. vijeka, establišment Rimske imperije jedva da je i znao za hrišćanstvo. Ali u ideološkom smislu, ono je bilo na udaru odmah nakon smrti apostola, posebno dolaskom u kontakt sa filozofskim i okultnim centrima tog vremena koji su imali tendenciju njegove asimilacije. Ali isto tako, zavisno od područja djelovanja i rada istaknutih beskompromisnih zastupnika vjere, hrišćanstvo se održavalo i širilo u svom zdravom obliku koji isključuje saveze sa paganizmom i paganskim sistemima vlasti. Logično, to je dalo prednost zastupnicima kompromisa koji su tražili i nalazili podršku u vlastima i autoritetima na polju filozofije i obrazovanja uopšte. Shodno tome, narodi i plemena koji su bili manje pod uticajem velikih centara moći, primili su i nosili mnogo zdraviji i neiskvareniji oblik hrišćanstva. Među njima bili su i „tri roga“ pomenuta u Danilu 7:8 koje je „mali rog“, izdanak monstruma koji predstavlja paganski Rim, iščupao kao prepreke na putu svog rasta u sili. Istorijski, to su bili Vandali, Heruli i Ostrogoti. Od strane „malog roga“ odnosno papskog Rima oni su bili etiketirani kao „arijevci“, što u suštini znači da su bili mnogo bliži izvornoj biblijskoj religiji i nijesu priznavali autoritet papa i crkveno-državnih sabora.

Velike seobe naroda u prvih nekoliko vjekova pomažu nam da bolje razumijemo problematiku kojom se bavimo.

Na ovoj ilustraciji od tri iščupana „roga“ nedostaju Heruli, koji su bili istočno-germansko pleme koje je migriralo sjeverno od Crnog mora negdje od 3. vijeka ka granicama Rimskog carstva prema Dunavu u centralnoj Evropi.

Dakle, različita plemena koja su ugrožavala Rimsku imperiju bili su njeni vojno-politički protivnici. Ali kad je otpalo hrišćanstvo u svom ekumenskom paganizovanom obliku, prihvatljivom političkoj eliti, postalo duhovno-politički zamajac carstva, ovom aspektu sukobljavanja pridodat je religijski. Rimski biskupi su već početkom 3. vijeka proklamovali posebni položaj Rima u odnosu na ostale hrišćanske centre (Jerusalim je u drugoj polovini 1. vijeka praktično ispao iz konkurencije), pripisujući mu epitet apostolskog grada i primat po navodnom Petrovom nasleđu, čime je začet koncept papstva. Ipak i na saboru u Nikeji koji je sazvao imperator Konstantin I Veliki (272-337. n.e.), četiri patrijarhata – Jerusalim, Antiohija, Aleksandrija i Rim – smatrani su duhovno ravnopravnim. To međusobno priznavanje ukazuje na postojanje uticajne hijerarhije klera u sva četiri pomenuta centra koji su slavu Božju postepeno mijenjali za ljudsku slavu i položaje. Nakon što je Damas I (366-384. n.e.) podržao učenje autoriteta rimskog biskupa na bazi legata apostola Petra, evolucija od biskupa do pape je započela, i car Teodosije I Veliki (346-395. n.e.) priznao je rimskog biskupa kao „čuvara prave vjere“ i vrhovni autoritet. Biskup rimski Siricije (384-399) sastavljao je papska pisma, pozivajući se na carske dekrete, koja su navodno svjedočila o istovjetnosti pape i Petra. Siricije je bio prvi papa koji je izdao dekretale. Prvi je papa koji je ponio titulu pontifeks maksimusa nakon što je se car Gracijan odrekao. Papa Leo I (440-461), poznat kao „tajni rimski imperator“, bio je prvi autentični papa i utemeljivač rimskog primata. Papa Grgur Veliki (540-604) bio je prvi kaluđerski papa koji je postao osnivač papstva kao svjetske sile i postepeno postao svjetovni vladar grada Rima.

Iz ovog sažetog istorijskog pregleda vidimo kako se papstvo u prvih pet vjekova nove ere podizalo kao svjetska sila koja je polagala sve veća prava na duhovni i svjetovni monopol. Taj razvoj savršeno odgovara proročkoj slici i karakteristikama „malog roga“ i kasnijeg „sjevernog cara“ iz Danilove knjige. Sa porastom moći i političko-vojnim resursima koje je imalo na raspolaganju, papstvo se sve surovije obračunavalo sa svojim oponentima, čak i po cijenu zatiranja i pokoravanja cijelih država.

Biblijska religija i sama Biblija stavljene su van zakona, a isticana tradicija i crkvene dogme. Zbog specifične sinteze paganskih misterija i otpalog hrišćanstva po imenu, crkvena tradicija se naslanjala na mitomaniju i različite obmane o svojoj ranoj istoriji. Monaštvo i asketizam su veličali kult mučeništva pa su proizvedeni razni mitovi o navodnim podvizima i čudima ranih hrišćana kojima su morali pripisati veće i surovije neprijatelje nego što su ih u realnosti imali.

U stvarnosti, hrišćani su dolazili na udar rimskih vlasti sporadično kao potencijalna opasnost za „ustavni poredak“, nepriznavanjem imperatorovih „božanskih prerogativa“, odbijanjem službe u vojsci, poricanjem autoriteta suda i sl. Drevne imperije su imale običaj da ne diraju religije onih koje su pokorili; Rimljani su pobijeđenim narodima velikodušno dopuštali da poštuju svoje vjerske tradicije i implementiraju svoj zakon kako žele, ali se ova praksa završavala na granici sa društveno remetilačkim i politički subverzivnim ponašanjem.

Hrišćani su nesumnjivo umirali kao rezultat zakonodavstva koje je imperator Decije Trajan donio 250. n.e., ali ne zato što su bili specifična meta te legislature; ne postoji ni riječ koja se tu odnosi na njih. Drugim riječima, postoji opcija da se hrišćani nađu na udaru sekularne sile u paketu sa drugim potencijalnim opasnostima po sistem. Za vrijeme cara Valerijana desio je još jedan progon hrišćana između 257-258. godine. Najveći progon hrišćana dogodio se za vrijeme Dioklecijana koji se odigravao od 303. do 305. godine.

Međutim, ostaje činjenica da mučenja i progonstva pod Rimom nije bilo ni izbliza koliko to crkvena istorija želi prikazati. Ali kao što se može naslutiti, zbog otpada u vjeri, ne mali broj hrišćana je bio sklon raznim oblicima fanatizma. Jedan sjajan primjer je događaj koji se desio u današnjoj Maloj Aziji kada je grupa hrišćanskih fanatika došla na vrata lokalnom rimskom upravniku tražeći da bude mučena i ubijena, pa je razočarano morala da se raziđe nakon što je činovnik odbio da im udovolji. Te fanatične grupe su poprimale revolucionarna obilježja koja su mogla biti tretirana kao opasnost za društvo i državu.

Sama crkva je morala sebi obezbijediti drugačiju istorijsku pozadinu. Postoji doslovno na hiljade priča o hrišćanskim mučenicima koji su brutalno mučeni i ubijani, ali je ogromna većina njih napisana mnogo kasnije, kada više nije bilo živih svjedoka događaja o kojima je riječ. Eksplozija kulta svetaca se dogodila u 5. vijeku, stotinak godina nakon što je Konstantin Veliki de fakto uzdigao hrišćanstvo do statusa državne religije, i kada je svako želio da bude dio neke priče, i kada se masa tih priča stvorila niotkuda, često od strane lokalnih crkava, sa ciljem privlačenja hodočasnika. Ove priče su bile toliko popularne da je nastalo pravo tržište mučenika, a mjesta gdje se tvrdilo da su ubijani su postala turističke meke. Gradovi i sela su se međusobno nadmetali ko će privući više hodočasnika. Ljudi bi išli tamo i kupovali ondašnje ekvivalente današnjih suvenira ili prije amalija. Mogli ste da pazarite češalj ili lampu recimo sa prizorom sveca. Vjernici su kupovali ne samo razne „čudotvorne“ relikvije, već čak i voće sa drveća koje je raslo u blizini mučenikovog groba, naravno, po paprenim cijenama. Čak su i najranije i najpouzdanije priče o mučeništvu bezbroj puta kroz vjekove dorađivane i prerađivane. Njihovi autori su pozajmljivali priče iz antičke mitologije, mijenjali detalje događaja kako bi mučenici više ličili na Hrista i napravili od Rimljana antagoniste koji su poprimali sve zločestije forme. Recimo, legenda o apostolu Petru kaže da je on sam tražio da bude razapet naopačke, iz poniznosti pred Gospodom, ali je ovo proizvod prerade teksta iz 6. vijeka. Najranija verzija to ne pominje. Dalje, neki autori su bili čak i lijeni, pa tako za različite svece imamo iste priče, pošto su pojedini jednostavno kopirali tekstove i na njih lijepili druga imena.

Hrišćanski istoričar iz 4. vijeka, Jevsevije Cezarejski (Euzebije u zapadnoj tradiciji – 263-339), koristio je priče o mučenicima kako bi se borio protiv jeresi i kako bi uspostavio neprekinuti niz rukopoloženja episkopa od Hrista preko apostola do njegovog vremena. Kada je poreklo episkopata u Galiji došlo u pitanje, Jevsevije je izmislio anegdotu u kojoj galski mučenik piše rimskom episkopu pismo u kome predlaže jednog konkretnog kandidata. Kada je želio da demonstrira grešku neke specifične jeresi, ispričao bi priču u kojoj mučenik denuncira vođu te šizmatičke grupe.

Kao što možemo vidjeti, istorija ima dvije strane, lice i naličje, i nije od zgorega pošteno razmotriti obije. Oni kojima je na srcu biblijska religija koja se ne prima po nasleđu već duhovnim začećem (novorođenjem) izvjesno s tim nemaju nikakav problem.

Dakle, stvarni problemi istinskih hrišćana počeli su sa uspostavljanjem duhovnog i svjetovnog monopola crkve koja je sebe nazivala hrišćanskom! Pravi vjernici dotle jesu imali problema, ali nijesu imali status Žene koja mora da bježi u pustinju (Otkrivenje 12:6,14) radi svog golog opstanka. Biblija na sedam mjesta pominje taj proročki period od 1260 godina (538-1798).[1] Ovo je ključna premisa za identifikaciju gdje se Božji narod tokom ovog perioda nalazio i gdje se on generalno nije nalazio. Ako ovo propustimo da shvatimo, teško ćemo uvidjeti da crkveni autoritet i biblijski autoritet u našem poimanju religije nemaju ništa zajedničko.

Sa ovom podlogom možemo nastaviti sa proučavanjem Danila 11. glava.

 

Sjeverni car postaje religijska sila

„Ali vratiće se i optužbama će nasrnuti na sveti savez i djelovaće uspješno. I moraće da se vrati i sporazumjeće se s onima koji ostavljaju sveti savez. I podići će se mišice, koje on šalje, i oskrnaviće svetilište, tvrđavu, i ukinuće svakidašnju žrtvu. I postaviće gadost koja pustoši.“ (Danilo 11:30,31)

Nakon klonuća Rimske imperije opisane u prvom dijelu 30. stiha, vidimo da se ova sila sada vraća sa optužbama protiv svetog saveza (biblijske religije). Car Konstantin Veliki (272-337, proglašen imperatorom 324.) prepoznao je političke koristi u ekumeniziranju religije na državnom nivou kroz proklamaciju vjerske slobode. Rimski biskupi su kasnije ovo vješto preokrenuli u svoju korist, izmišljanjem jednog od najvećih falsifikata u istoriji, tzv. Konstantinove darovnice. Stoga se pojavila legenda da je papa Silvester izliječio paganskog cara od lepre. Prema toj legendi, Konstantin je ubrzo kršten i započeo izgradnju crkve u okviru Lateranske palate. U 8. vijeku, najvjerovatnije za vrijeme pontifikata Stefana II (752-757), pojavila se tzv. Konstantinova darovnica, u kojoj tek kršteni Konstantin predaje svjetovnu vlast „nad gradom Rimom i svim provincijama, mjestima i opštinama u Italiji ili na Zapadu“ papi Silvesteru (314-335) i njegovim naslednicima. U razvijenom srednjem vijeku, Darovnica je korišćena i prihvatana kao legitimna osnova papske svjetovne vlasti, mada ju je car Oton III proglasio za krivotvorinu. Najzad, kada je Lorenco Vala, filolog iz 15. vijeka, podvrgao kritici Konstantinovu darovnicu lako je utvrdio da se latinska termionologija jasno razlikuje od sačuvanih carskih zakona iz 4. vijeka, kao i od antičkog latinskog uopšte.

Da se Konstantin nikad nije obratio u istinsko hrišćanstvo, svjedoči i prvi zakon o obaveznom svetkovanju nedjelje, paganskog praznika boga sunca, izdat 7. marta 321. godine. Konstantin je takođe bio predsjedavajući na saboru u Nikeji 325. godine na kojem je dominirao spor oko Hristove prirode i Božanstva uopšte i gdje su udareni temelji dogme o trojstvu.

Ali nesveta alijansa crkve i države i dalje je jačala. U pokušaju da se suprotstavi svojim oponentima, tzv. arijevcima, Justinijan (483-565) je kao vizantijski car imenovao rimskog biskupa za glavu Hrišćanske crkve i popravljača jeretika. Tim činom „sporazum sa onima koji su ostavili sveti savez“ bio je na putu da izrodi najvećeg monstruma Srednjeg vijeka. Skrnavljenje svetinje, obaranje tvrđave istine i pomračivanje Hristove službe u nebeskoj Svetinji (svakodnevne žrtve) bile su konsekvence koje su slijedile dalje kroz prorečeni period papske supremacije. Umjesto navedenog, uspostavljena je „gadost koja pustoši“. Pokrštene paganštine i paganski hramovi proglašeni su hrišćanskim svetinjama, a lažirana sveštenička hijerarhija zauzela mjesto navodnog posrednika između Boga i čovjeka, sa bogohulnim performansama i pretenzijama.

Termin „gadost koja pustoši“ ima konotacije i na paganski i na papski Rim (Danilo 9:26,27), što je potvrdio sam Isus kad je govorio o znacima razorenja Jerusalima i Hrama, paralelno sa znacima posletka vremena.

„Kada, dakle, vidite da ‘gadost pustošenja’, o kojoj govori prorok Danilo, stoji na Svetom mjestu – ko ovo čita, neka shvati – neka tada oni koji budu u Judeji bježe u planine, i ko se zatekne na krovu, neka ne silazi u kuću da nešto uzme, a ko se zatekne u polju, neka se ne vraća da uzme ogrtač. Teško trudnicama i dojiljama tih dana! Molite se da vaše bježanje ne bude u zimu ili u Subotu, jer će tada nastati velika nevolja, kakve nije bilo od početka svijeta do sada, niti će biti. Kad se ti dani ne bi skratili, niko se ne bi spasao. Ali, radi izabranih će ti dani biti skraćeni.“ (Matej 24:15-22)

Kao što su hrišćani koji su slijedili ovaj nalog izbjegli tešku opsadu i razorenje Jerusalima, prepoznavši u rimskoj vojsci „pustošnu gadost“, tako će moći i hrišćani posletka vremena da vide znake kad treba da se povuku iz urbanih mjesta.

Snaga odnosno „mišice“ iz citiranog retka mogu se primijeniti na vojnu silu koju je papstvo počelo zloupotrebljavati za ostvarivanje svojih interesa. Godine 496. kralj Francuske Klovis (Klodvig I) obavezao se da će se boriti za papu, čiji primjer su uskoro slijedile evropske nacije, osim Herula, Ostrogota i Vandala, koji su na kraju poraženi i zbrisani.

„A one koji zlobno nastupaju protiv saveza on će laskavim riječima navesti na otpad. Ali narod koji poznaje svog Boga nadvladaće i uspješno će djelovati. Oni iz naroda koji su razumni poučiće mnoge. Ali danima će padati zbog mača i plamena, zbog ropstva i pljačkanja.“ (Danilo 11:32,33)

Ovaj tekst u svom uvodnom dijelu otkriva nam jednu jednostavnu istinu: naime, protivljenje Božjem Planu spasenja kroz savez sa Bogom neminovno stavlja oponenta u položaj lake žrtve obmane laskanjem ili drugim metodama pridobijanja za satanistički koncept. Jedina garancija za otpornost na zabludu je poznavanje Boga. Bog će, dakle, imati svoj narod u ovom najtežem razdoblju vjerske istorije, i oni razumni među njima (ovaj pojam ne podrazumijeva klasičnu definiciju inteligencije, već prije svega razumnu spoznaju Boga iz koje se nadograđuje svaka vrsta inteligencije) poučiće mnoge spasonosnim životnim istinama. Kao što se Sotona pokazao lažov i ubica, tako su i njegovi predstavnici kroz ovo mračno doba, loveći i ubijajući istinske hrišćane, često uz primjenu najsurovijih metoda mučenja kakve su mogli izmisliti samo monstruozni umovi papske inkvizicije.

„A kad budu padali, dobiće malu pomoć i mnogi će im se licemjerno pridružiti. Neki od onih koji su razumni padaće zbog pročišćavanja, zbog čišćenja i bijeljenja, do vremena kraja, jer to još treba da bude u vrijeme koje je određeno.“ (Danilo 11:34,35)

Ovi stihovi zavređuju posebnu pažnju. Ovdje nalazimo upozorenje da će vjerni Božji narod biti varan od onih koji će se pretvarati da su im prijatelji kako bi ih uvukli u zamku i pobili. To je upravo ono što se događalo Vandenžanima, ili u Francuskoj u Bartolomejskoj noći. Kad se papski Rim predstavlja kao prijatelj, tada je opasnost najveća.

„Mala pomoć“ u istorijskom kontekstu ovog perioda može se shvatiti kao počeci reformacije koji su uslovili smanjenje žestine progona, i, s druge strane, najezda muslimanskih snaga koje su značajno osujećivale papsku silu i njihove namjere. Ali razumni su padali i u svrhu pročišćavanja i „bijeljenja“ (vidi: Otkrivenje 6:9-11), čija krv je nosila dalje sjeme istine.

Kao što vidimo, ovaj period je određen negdje do „vremena kraja“, što nas uvodi u posebnu fazu Plana spasenja, već identifikovanu kao antitipski Dan očišćenja.

„Taj car će činiti što mu je volja, uzvisivaće se i uzdizati iznad svakog boga, i protiv Boga nad bogovima govoriće začuđujuće riječi. I biće uspješan u onome što bude radio dok se potpuno ne izvrši osuda, jer ono što je određeno mora da se izvrši. On neće mariti za Boga svojih očeva. Neće mariti ni za želju žena niti za nekog drugog boga, nego će samog sebe uzdizati iznad svih. I na svom će mjestu slaviti boga tvrđave. I boga koga njegovi očevi nisu poznavali slaviće zlatom, srebrom, dragim kamenjem i drugim dragocjenostima. I uz pomoć tuđeg boga uspješno će djelovati protiv najjačih tvrđava. Sve koji ga budu priznali obasuće slavom, i daće im da vladaju nad mnogima, i on će dijeliti zemlju uz određenu cijenu.“ (Danilo 11:36-39)

Ovaj opis papske sile daje uske paralele sa opisom „malog roga“ iz Danila 7. i 8. glava.

Papstvo je kroz vjekove svoje supremacije, kao jedina sila u ljudskoj istoriji te vrste, iznosilo najnevjerovatnije tvrdnje i pretenzije koje sigurno ne bi imale značaj kakav imaju da nije pretendovalo da mijenja autoritet i Zakon samog Boga. Time se ono samoproglasilo u najviši duhovni i svjetovni autoritet na planeti zemlji. Aktivnosti papstva bile su prožete lukavstvom, različitim trikovima, intrigama, obmanama, mitom i korupcijom, kao i zločinima koji su, prema procjenama istoričara, platili životima između 50-68 miliona ljudi, žena i djece.[2]

„Užasi Inkvizicije, koja je bila podređena i podržavana od papa, tokom perioda od 500 godina, u kojem su nebrojeni milioni bili mučeni i spaljivani, sačinjava najbrutalniju, najokrutniju i najđavolskiju sliku u cijeloj istoriji.“[3]

Tuđi bog koji se pominje kao podrška papskom Rimu u Danilu 11:39, i kojeg oni slave kroz svoje bogatstvo i raskoš (11:38) je onaj isti identifikovan u Otkrivenju 13:4 koji daje silu „prvoj zvijeri“ – Sotona. To dodatno potvrđuje i 39. redak u kojem se kaže da pristalice i istaknuti pobornici satanizma na zemlji kao nagradu za svoju podaničku vjernost dobijaju svjetsku slavu, vlast i materijalnu zadovoljštinu. To isto je Sotona nudio Hristu u pustinji kad ga je kušao (Matej 4:8,9).

Tabelarno ćemo sumirati identifikaciona obilježja papskog Rima data u knjizi proroka Danila i njihovo istorijsko ispunjenje.

KARAKTERISTIKA I BIBLIJSKI TEKST ISPUNJENJE PROROŠTVA
Proističe iz četvrte zvijeri (Danilo 7:7,8,24) Svi relevantni istorijski izvori se slažu da je papski Rim nastao iz Rimskog carstva.
Nastao je među deset rogova (Danilo 7:8) Papstvo je nastalo među silama palog Rima, uz njihovu podršku.
Nastao je posle uspostavljanja „deset rogova” (Danilo 7:24) Istorijski, to mora odgovarati vremenu nakon 476. godine. Novi „pontifeks maksimus” podiže se u papskoj monarhiji.
Treba da iščupa „tri roga” (Danilo 7:8) Uzdizanje „malog roga” uništilo je tri od deset careva u periodu od 476. do 538. godine n.e.: Herule, Vandale i Ostrogote.
Treba da bude veći od ostalih (Danilo 7:20) Papstvo je prisvajanjem duhovnog i svjetovnog monopola postalo moćni autoritet nad carevima i nacijama.
Treba da se razlikuje od svih drugih (Danilo 7:24) Status vjersko-političke sile učinio je papstvo jedinstvenim u svijetu.
Ima oči kao oči ljudske i usta koja hule na Boga (Danilo 7:8,25) Ovo se odnosi na sistem vjerovanja koji prkosi Bogu i postavlja se na mjesto Boga (uporedi sa 2. Solunjanima 2:4). Papska sila je hijerarhijski koncentrisana u jednom čovjeku.[4]
Uzvisuje sebe – oholost (Danilo 8:25) Nikada niko sebi nije pripisivao prava i moći kao što je to činilo papstvo.[5]
Treba da ratuje sa svetima i pobjeđuje ih (Danilo 7:21; 8:24) Istorijska je činjenica da su ratovi u Evropi vođeni na vjerskoj osnovi. Crkva je svoje oponente tretirala kao jeretike koje treba pobiti.[6]
Pokorava i uništava moćne (Danilo 8:24,25) Papstvo se uzdiglo iznad zemaljskih autoriteta i vršilo torturu i uništavanje moćnih.
Imaće namjeru da promijeni vremena i zakon (Danilo 7:25) Papstvo je promijenilo Božji Zakon, što može potvrditi svaki katolički katehizam, i tvrdi da ima autoritet za takve promjene. Svetost subotnog dana iz 4. zapovijesti je prenijelo na prvi dan sedmice – nedjelju.
Uzdiže se na nivo Boga i gazi svakidašnju žrtvu (Danilo 8:10-12,25; 11:31; 12:11) Papstvo je pomračilo Hristovu službu u nebeskoj Svetinji, postavljajući se kao lažni posrednik između Boga i čovjeka, čak i kao sami Bog na zemlji.
Uspješno obara istinu (Danilo 8:12) Ne postoji vjerska institucija u istoriji koja je pomračila istinu kao Katolička crkva.
Ima surove karakteristike i djeluje sa lukavom proračunatošću (Danilo 8:23,25) Ovo su neke od najprepoznatljivijih odlika papstva kroz istoriju.
Odlikuje ga samovolja, samouzvisivanje iznad svih na nivo Boga, i raskoš (Danilo 11:36-39) Sa svojih pozicija duhovnog i svjetovnog monopola, udruženo sa raskošnim istupima, papstvo se ponašalo kao niko prije ili poslije u istoriji čovječanstva.
Mito i privilegije za pokorne (Danilo 11:3) Katolička crkva je institucija koja raspolaže ogromnim bogatstvom koje vješto usmjerava za ostvarivanje svojih interesa.[7]
Ugnjetava svete za određeni proročki period (Danilo 7:25) Ovo se odnosi na proročanstvo od 1260 dana, vrijeme, vremena i pola vremena, ili 42 mjeseca, što iznosi 1260 godina (538-1798).
Proždrijeće i satrti svu zemlju (Danilo 7:23) Papski Rim je dovršio ono što je otpočeo paganski Rim.
Njegova premoć traje do početka Božjeg Suda (Danilo 7:8-12,26) To znači da se papska supremacija završila prije isteka 2300 godina.
Vladaće dok se ne pojavi Pradavni (Danilo 7:22) Papstvo ne završava svoj put 1798. nakon političke smrtne rane (Otkrivenje 13:3), već je prinuđeno da mijenja dotadašnju strategiju i djeluje preko svog dvojnika (ikone zvijeri – Otkrivenje 13:11-17), što znači da će postojati sve do Drugog Hristovog dolaska.
Vlast će mu biti oduzeta (Danilo 7:26) Ovo se događa Božjom natprirodnim intervencijom (vidi Danilo 2:34,35,44,45; uporedi sa 2. Solunjanima 2:3,4,7,8).

 

Kako papstvo ispunjava biblijsko proroštvo?

Postoji jedan čudan fenomen percepcije biblijskog otkrivenja. U završnom obraćanju Danilu, anđeo kaže:

„Idi, Danilo, jer su ove riječi tajna i zapečaćene su do vremena kraja. Mnogi će se očistiti, ubijeliti i pročistiti. A zli će činiti zlo, i ko je god zao neće razumjeti; ali će razumjeti oni koji su razumni.“ (Danilo 12:9,10)

Prema Bibliji, razumni su oni koji traže Boga, a zli oni koji ga ignorišu i odbacuju (Psalam 53:1-3; Rimljanima 3:10-18). Bog svojim svetim Duhom otvara ispravnu percepciju i upućuje na cjelovitu istinu (Jovan 16:13). S druge strane, duhovne sile tame daju drugačiju percepciju protivnicima istine (2. Korinćanima 4:3,4).

Slučaj opisan u 2. Carevima 22. glava vezan za otpalog izraelskog cara Ahaba, u društvu Josafata, Judinog cara, pomaže nam da ovo shvatimo. On nije volio istinu i stoga je držao Božje proroke dalje od sebe. Ali u predstojećem sukobu sa Sirijcima ipak se odlučio da pozove proroka Miheju ne bi li mu potvrdio ono što su govorili lažni proroci. Interesantno je da je Božju objavu tretirao kao zlo po njega. Miheja je najavio poraz Izraela u predstojećoj bici i dobio jednu posebnu viziju.

„Miheja još reče: ‘Zato čuj Gospodnju riječ: Vidim Gospoda kako sjedi na svom prestolu, a sva nebeska vojska stoji mu s desne i s lijeve strane. Gospod je rekao: Ko će prevariti Ahaba da krene na Ramot u Galadu i da tamo padne? Jedan je rekao ovako, a drugi onako. Na kraju je došao jedan duh, stao pred Gospoda i rekao: Ja ću ga prevariti. Gospod ga je upitao: Kako? On je odgovorio: Otići ću i biću lažljiv duh u ustima svih njegovih proroka. A on je rekao: Uspjećeš da ga prevariš. Idi i učini tako. I evo, Gospod je stavio prevaran duh u usta svim tvojim prorocima, ali Gospod ti najavljuje nevolju.’“ (2. Carevima 22:19-23)

„Ali bezakonikov dolazak, koji Sotona omogućuje svojim djelovanjem, propraćen je svakim silnim djelom i lažnim čudima i znacima, i svakom nepravdom i prevarom u onima koji propadaju [ginu] zato što nisu prihvatili ljubav prema istini da bi se spasli. I zato Bog dopušta da na njih djeluje zabluda, da bi vjerovali laži, kako bi svi oni bili osuđeni jer nisu vjerovali istini, nego su voljeli nepravdu.“ (2. Solunjanima 2:9-12)

Ne postoji nikakav neutralan duhovni teren – mi smo na strani istine ili na strani obmane. Duhovna sila obmane daje svojim eksponentima drugačiju percepciju koja upravo služi da ispune proročanstva!

Riječi prvosveštenika Kajafe nakon Isusovog vaskrsenja Lazara otkrivaju isti obrazac: „‘Ništa vi ne znate i ne shvatate da je bolje za vas da jedan čovjek umre za narod, nego da cio narod strada.’ Ali to nije rekao sam od sebe. Pošto je te godine bio prvosveštenik, prorokovao je da Isus treba da umre za narod.“ (Jovan 11:50-52)

Vratimo se sada pitanju kako papstvo zapravo ispunjava Danilovo proroštvo. Razumjeli smo iz Danila 2. glava da se Evropa nikada ne može ujediniti, uprkos pokušajima da se to postigne. U papskom „hrišćanstvu“ postoji rašireno vjerovanje da će „sveto“ Rimsko carstvo trajati sve do kraja svijeta. Ovo su takođe prihvatili svjetovni vladari, o čemu svjedoče najmanje osam ozbiljnih pokušaja da se to ostvari, počevši od Justinijanove obnove u 6. vijeku,[8] pa dalje preko Karla Velikog, „svetog rimskog imperatora“,[9] Otoa I „imperatora augustusa“,[10] Karla V,[11] Napoleona,[12] kajzera Vilhelma i Drugog Rajha, do Benita Musolinija i Hitlera odnosno Trećeg Rajha, te napokon zaključno sa projektom Evropske Unije koju mnogi, ne bez argumenata, poistovjećuju sa Četvrtim Rajhom. Papstvo je dalo punomoćje za sve pomenute projekte, uključujući i poslednji – EU. Upravo pred „Bregzit“ koji se dogodio 24. juna 2016. godine,  katolički mediji su izvijestili da je aktualni papa Franćesko (Horhe Mario Bergoljo) primio 17. juna 2016. nagradu Karlo Veliki za službu u evropskim integracijama, koji je, kako se navodi bio „direktni vazal Svete Rimske imperije“. Sve ovo nedvosmisleno ukazuje da se radi na istom projektu kao u prošlosti. U ovom članku se dalje navodi da je u Vatikanu održana ceremonija dodjele nagrada na kojoj su govorili Martin Šulc, predsjednik Evropskog parlamenta, Žan Klod Junker, predsjednik Evropske komisije, i Donald Tusk, predsjednik Evropskog savjeta.[13]

Papa prima nagradu "Karlo Veliki"

Papa prima nagradu “Karlo Veliki”

Svi oni su, dakle, vjerovali, i još uvijek vjeruju, da imaju misiju obnove „svete Rimske imperije“. Zaista nevjerovatna percepcija koja opet potvrđuje iznesenu tezu.

Teolozi Katoličke crkve, posebno jezuiti, od pojave protestantske Reformacije, koja je upravo pred formalnim gašenjem u periodu 2016-2017. godine, neprekidno su nastojali da na sve načine skinu hipoteku antihrista sa papstva, što će na kraju postiću kroz lukavu strategiju ekumenskog jedinstva i preko različitih međunarodno obavezujućih zakona koji navodno imaju za cilj „političku korektnost“, zabranu govora mržnje, klevetanja vjerskih ustanova i sl.

_______________

[1] Za istorijske detalje vidi: Benjamin George Wilkinson, Ph.D., Truth Triumphant – The Church in the Wilderness.

[2] The Shadow of Rome, by John B. Wilder; Zondervan Publishing Co., 1960, p. 87

[3] Halley’s Bible Handbook, p.732

[4] „Papa ima tako veliko dostojanstvo i toliko je uzvišen da on nije običan čovjek, već je kao Bog, namjesnik Božji… On je prema tome, božanski monarh i vrhovni imperator, i car nad carevima… Kada bi bilo moguće da anđeli pogriješe u vjeri, ili da možda misle suprotno vjeri, njima bi sudio papa i ekskomunicirao ih.“ (Extracts from Ferraris’ Ecclesiastical Dictionary; Article on the Pope)

[5] „Papin autoritet je neograničen, neproračunljiv; on može udariti, kao što kaže Inoćentije III, gdje god je grijeh; on može kazniti svakog; on ne dopušta žalbu i on je Suverena Ćud; jer Papa nosi, prema izjavi Bonifacija VIII, sva prava u Svetilištu svojih grudi. Pošto je sada postao nepogrešiv, on može upotrebom jedne male riječi, ‘orbi’, (koja znači da se on sam okreće oko cijele Crkve) uvesti svako pravilo, svako učenje, svaki zahtjev, kao određeni i nepobitni član Vjere. Nikakvo pravo ne može stati protiv njega, nikakva lična ili kolektivna sloboda.“ (Ignaz von Dollinger, “A Letter Addressed to the Archbishop of Munich” 1871; as quoted in MacDougall, The Acton Newman Relations (Fordham University Press) pp. 119,120.)

[6] „Ne možete da pobudite nikakvu pobožnost u našim dušama žaleći se zbog zapisa o katoličkim zločinima… Mi nikada nijesmo napisali nijedan red koji olakšava ili ublažava inkviziciju. Mi nikada nijesmo mislili da joj treba odbrana.“ (The Most Holy Councils, Vol. XIII, column 1167)

[7] Vidi: Avro Manhattan, Vatikanske milijarde.

[8] William Langer, An Encyclopedia of World History, 1960, p. 172.

[9] Will Durant, The Story of Civilization, Vol. 4: The Age of Faith, 1950, pp. 519-520

[10] Isto, p. 216.

[11] The Encyclopaedia Britannica, 15th edition, Micropaedia, Vol. 2, “Charles V”

[12] Will Durant, The Story of Civilization, Vol. 11: The Age of Napoleon, 1975, pp. 242-243

[13] Catholic Herald. Registered in England and Wales, no. 288446.

Print Friendly

Pitaj ili komentariši

Arhiva članaka