Izbor knjiga

Šta je najvažnije u cijeloj Bibliji? Praktično ovo isto pitanje upućeno je Isusu od strane jednog poznavaoca Tanaha ili hebrejskog Svetog Pisma.

„Učitelju, koji nauk je najveći u Zakonu?“

„A Isus mu reče: ‘Voli Gospoda, svoga Boga, svim svojim srcem, svom svojom dušom i svim svojim umom.’ To je najveći i prioritetni nauk. A drugi je sličan ovom: ‘Voli svoga bližnjega kao samoga sebe.’ Na ova dva nauka zasniva se cijeli Zakon i proroci.“ (Matej 22:36-40)

Zapazite da ovo nijesu zapovijesti, kako se pogrešno smatra u tradicionalnoj teološkoj misli. Bog ne zapovijeda, jer bi to podrazumijevalo izvršnu obavezu i moranje. Oba pomenuta nauka izražavaju ljubav, a ljubav se ne može zapovijediti, jer bi to predstavljalo kršenje slobodne volje. Ovo je prirodni, spontani Zakon Božjeg poretka života, čija glavna odlika je nesebična ljubav.

Dekalog takođe ne sačinjavaju zapovijesti, već instrukcije, uputstva, koja detaljnije definišu dva pomenuta nauka i bave se načelima ispravnosti odnosa prema Bogu (vertikalna dimenzija) i međusobnim odnosima (horizontalna dimenzija), ali u uslovima vladavine grijeha. Zapazite šta Pavle kaže: „Čemu onda Zakon? Bio je dodat radi prestupa.“ (Galatima 3:19) Drugim riječima, ulazak u propise Zakona (kao brane za grijeh) i razne druge detalje koji se tiču obredne službe, zdravstva, građanskog krivično-pravnog sistema, ekonomije i dr., nikad ne bi ni bio potreban da nije bilo prestupa koji je umjesto ljubavi unio sebičnost i otuđenost od Boga i bližnjih kao pokretačku silu. Dokle je Zakon bio dodat? Dokle nas Hrist vjerom ne uvede pod spasonosnu blagodat koja nas vraća Božjoj ljubavi (vidi Galatima 3:19 – 4:6). Ta blagodat je „zaklon“, utočište koje se često pominje i kroz starosavezne spise u originalnom smislu određenih pojmova. Ali svi oni koji odbiju dar spasenja u Hristu (povezivanje sa Bogom usvojenjem u nebesku porodicu u Hristu), nemaju takvo utočište i njihova djela grijeha (bezakonja) moraju biti osuđena (vidi: Priče 24:12; Jeremija 17:10; Matej 16:27; Rimljanima 2:6-12; Otkrivenje 2:23; 22:12).

 

Glavni ili prioritetni nauk

Zašto je Isus ljubav prema Bogu (5. Mojsijeva 6:5) naznačio kao najveći i glavni ili prioritetni nauk? Ako propustimo ovo da shvatimo, drugi nauk (3. Mojsijeva 19:18) takođe ćemo pogrešno shvatiti.

Bog je tvorac i Izvor života (1. Mojsijeva 1:26-28; 2:7; Djela 17:25). Bog je ljubav (1. Jovanova 4:8). Odvajanjem od Boga u nevjerstvu i pristankom na iracionalni koncept „nezavisnosti“, čovjek se odvojio od samog života i ljubavi. Čovjek je postao nesposoban za ljubav, a pozajmljeni propadljivi i prolazni život kojim živi zahvaljujući opštoj Božjoj blagodati kroz Plan spasenja SAM PO SEBI nikad ne može proizvesti ljubav zbog stanja RAZDVOJENOSTI od Boga, usled ropstva grijehu.

Ovaj problem svih problema ljudskog roda rješava Bog kroz realizaciju Plana spasenja. Ali upravo zbog pomenute razdvojenosti od Boga, ljudima je potrebna ispravna spoznaja o Njemu kroz jedinstvenu vjeru. Takvu vjeru definiše Sveto Pismo. „A bez vjere nije moguće ugoditi Bogu, jer onaj ko mu pristupa mora vjerovati da On postoji i da nagrađuje one koji ga revno traže.“ (Jevrejima 11:6) Biblija vrlo precizno navodi kako se gradi takva vjera: „Dakle, vjera proističe iz propovijedanja, a propovijedanje kroz objavu Božju.“ (Rimljanima 10:17) Vidite li negdje ovdje tradiciju ili ljudsku filozofiju?

Dakle, Bog se jasno identifikovao kroz Njegovu objavu – Bibliju. Da bismo uopšte napravili neki pozitivan iskorak u našem vjerskom životu, neophodno je da imamo ispravnu spoznaju o Bogu. Ukoliko ta spoznaja proističe iz lažiranih vjerskih i ideoloških izvora, cijeli sistem koji gradimo biće takođe lažiran. To je opšti problem čovječanstva kroz cijelu istoriju.

Mi ne možemo voljeti nekog koga ne poznajemo. Osnovni preduslov za ljubav je poznanstvo.

„A ovo je život vječni: da upoznaju tebe jedinog istinitog Boga i Isusa Hrista koga si poslao.“ (Jovan 17:3)

Dakle, poznanstvo sa dvije Ličnosti.

„Jer ko mene nalazi, nalazi život, i zadobija naklonost Gospodnju.“ (Priče 8:35)

Zbog stanja razdvojenosti od Boga i izmanipulisanosti grijehom, čovjeku su neophodna uputstva od Njega kako bi bio u stanju identifikovati svog Tvorca i Spasitelja i slijediti Plan spasenja. U osnovi time se bavi kompletna Biblija.

Dekalog (deset riječi, u prevodu sa hebrejskog) je bio napisan na dvije kamene ploče. Na prvoj ploči stajala su četiri uputstva koja se tiču odnosa sa Bogom i Njegove identifikacije. Treba zapaziti da se prva četiri uputa ne tiču morala, makar ne direktno, ali polažu temelj bez kojega sve ostalo neminovno ima pogrešan ishod.

U prvom uputu (2. Mojsijeva 20:2,3) Bog se predstavlja kao Onaj koji nas izvodi iz ropstva grijeha i upućuje nas da ne tražimo nikakve druge (lažne) bogove.

Apostol Pavle sažima to u jednoj izjavi: „Jer iako ima onih koji se nazivaju ‘bogovima’, bilo na nebu bilo na zemlji, jer ima mnogo ‘bogova’ i mnogo ‘gospodara’, za nas postoji jedan Bog Otac od koga je sve, i mi u Njemu, i jedan Gospod, Isus Hrist, kroz koga je sve, i mi kroz Njega. Ali to ne znaju svi. Neki … su do sada bili naviknuti na idole.“ (1. Korinćanima 8:5-7)

Nikakav materijalni lik, bilo na zemlji ili na nebu, ne može se staviti u vjersku službu pravom Bogu ili uz Njega kao eventualni dodatak (2. Mojsijeva 20:4-6). Ovo se odnosi kako na službu lažnim ljudskim posrednicima tako i na sve vrste idolatrije i obožavanja prirode i različitih stvorenja na zemlji, ili nebeskih tijela i pojava (vidi: 5. Mojsijeva 4:9-19; Rimljanima 1:20-23).

Božje ime, koje predstavlja Božji karakter, vrlo je važna spoznaja prema kojoj se ne možemo olako odnositi, u protivnom pronosićemo Njegovo ime nedostojno i lažno (2. Mojsijeva 20:7).

Uputstvo o Suboti identifikuje Boga kao Stvoritelja i ukazuje na Njegovo djelo stvaranja i počinka u sedmi dan (2. Mojsijeva 20:8-11). Subota je znak između Boga i Njegovog vjernog naroda koji On posvećuje (2. Mojsijeva 31:13-17; Ezekijel 20:12,20). Subota je takođe podsjetnik na Božje izbavljenje (5. Mojsijeva 5:15). Ovo je usko povezano sa spasenjem i počinkom u opravdanju vjerom (Jevrejima 4:9-11).

Spoznaja o istinskom Bogu je neophodna ne samo radi formiranja ispravne slike o Njemu, već i kao preventiva od vjerskog zastranjivanja. Posledice takvog zastranjivanja opisuje apostol Pavle u Rimljanima 1:18-32 (zapazite da sve počinje od namjernog ignorisanja i suzbijanja istine). Dakle, ukoliko nema prave i žive spoznaje Boga, odnosno ukoliko propustimo da prihvatimo Njegovo jedinstveno rješenje povezivanja s Njim kroz Isusa Hrista i Plan spasenja, kao neminovne posledice dolaze dvije stvari:

1) Zloupotreba opšte Božje blagodati kroz izopačenje ideologije i smisla života, te odavanje nemoralu koji se manifestuje u promašenom življenju i pogrešnim međuljudskim odnosima.

2) Zloupotreba opšte Božje blagodati u vjerskom fanatizmu koji odlikuje prilagođavanje religije paloj ljudskoj prirodi: vjerske uredbe kao norme koje čovjek mora ispuniti da bi udovoljio Bogu, različiti oblici zastranjivanja i tradicija u kojima glavnu ulogu igraju čovjek i njegova lažna božanstva (u realnosti demoni).

U nastavku teksta koji smo već citirali iz Priča Solomonovih stoji: „A ko me ne nalazi, zlo čini duši svojoj. Svi koji me mrze, vole smrt.“ (Priče 8:36)

Zbog svega navedenog, potpuno je jasno zašto je Isus ljubav prema Bogu označio kao najveći i glavni nauk Svetog Pisma, odakle se formira ta živa veza za prelazak pod okrilje Božje spasonosne blagodati (vidi: Rimljanima 5:1; Kološanima 1:20-23; Efescima 2:5,8), što za ishod ima usklađivanje pokajanog i obraćenog grešnika sa Božjom voljom kroz novi život u Duhu:

„Zaista, zaista, kažem ti, ako se neko odozgo ne rodi, ne može vidjeti Božje carstvo.“ (Jovan 3:3)

Novorođenje je uvod u živi odnos sa Ocem i Sinom.

„Ko ima moja uputstva i drži ih, taj me voli. A ko voli mene, njega će voljeti moj Otac, i ja ću ga voljeti i objaviću mu se… Ako me neko voli, držaće moje riječi, i moj Otac će ga voljeti, i doći ćemo k njemu i prebivaćemo s njim.“ (Jovan 14:21,23)

 

U ljubavi Oca i Sina moguće je reflektovati međusobnu ljubav

Zapazite kako funkcioniše ta sprega između Oca, Sina i onih koji primaju Njegovu Riječ:

„Kao što je Otac volio mene i ja sam volio vas. Ostanite u mojoj ljubavi. Ako držite moja uputstva, ostaćete u mojoj ljubavi, kao što sam ja održao Očeva uputstva i ostajem u njegovoj ljubavi.“ (Jovan 15:9,10)

„Ovo je moj uput: Volite jedan drugoga kao što sam ja voleo vas. Niko nema veću ljubav od ove – da neko položi svoj život za svoje prijatelje. Vi ste moji prijatelji ako činite onako kako vas ja upućujem.“ (Jovan 15:12-14)

„Ako držimo njegova uputstva, po tome znamo da ga poznajemo… Jer ovo je poruka koju ste čuli u početku: Volimo jedan drugoga!“ (1. Jovanova 2:3; 3:11)

„A ovo je njegov nauk: da vjerujemo u ime njegovog Sina Isusa Hrista i da volimo jedan drugoga, kao što nam je dao uput. I koji drži upute njegove u njemu stoji, i on u njemu. A mi po Duhu koji nam je dao znamo da on stoji u nama.“ (1. Jovanova 3:23,24)

Validnost naše religije dokaziva je samo na ovaj način. Duh je taj koji svjedoči (Jovan 15:26). I dok Duh Božji djeluje u svijetu u pravcu osvjedočenja u grijeh (čiji je osnov nevjerstvo u Hrista), pravednost i sud (Jovan 16:8-11), dotle one pod spasonosnom blagodaću upućuje u svu istinu (Jovan 16:13).

Apostol Jovan postavlja jedan veoma jednostavan test djelotvornosti naše vjere:

„Boga nikada niko nije vidio. Ako volimo jedni druge, Bog ostaje u nama i njegova je ljubav savršena u nama. Po tome znamo da u Njemu stojimo, i On u nama, što nam je dao od Duha svog.“ (1. Jovanova 4:12,13) Na ovo on nadovezuje lično svjedočanstvo: „A mi smo vidjeli i svjedočimo da je Otac poslao svog Sina kao Spasitelja svijeta.“ (1. Jovanova 4:14; uporedi sa Jovan 14:9)

„Ako neko kaže: ‘Ja volim Boga’, a mrzi svog brata, lažljivac je. Jer ko ne voli svog brata, koga vidi, ne može voljeti Boga, koga ne vidi. I ovaj uput imamo od njega: onaj ko voli Boga treba da voli i svog brata.“ (1. Jovanova 4:20,21)

Jovan ovdje ističe usku povratnu spregu između dva glavna nauka Svetog Pisma. Kao što je istakao Isus, cijela biblijska nauka se zasniva na spasonosnom ponovnom povezivanju Boga i čovjeka koje se manifestuje u ljubavi prema Bogu i međusobnoj ljubavi. Već smo istakli da je takvo povezivanje moguće isključivo kroz Hrista, primanjem novog života koji je On obezbijedio u vidu duhovnog izdanka istog.

„Ja sam čokot, a vi ste loze. Ko bude u meni i ja u njemu, on donosi mnogo ploda, jer bez mene ne možete činiti ništa.“ (Jovan 15:5)

Koliko, dakle, vjerskih normi ili „zapovijesti“ možemo sami držati? (Iz konteksta ovog razmatranja možemo da razumijemo zašto bi ljudi htjeli da su to zapovijesti.) Dvije najveće? Deset? Svih 613 možda ako smo „pravi“ Jevreji? Odgovor je NIJEDNU ako u nama ne živi Hrist, ako nijesmo „grana na Čokotu“ ili udi kojima je glava Hrist (Efescima 4:15,16). Samo novi život koji vjerom dobijamo u Hristu može nas osloboditi beznadežnog stanja koje nasleđujemo u Adamu.

Veliki broj mislećih ljudi u svijetu religija odbija jer u njenim predstavnicima vide paradu licemjerja upravo zbog gore navedenog propusta povezivanja sa Bogom na jedini mogući način i upražnjavanja religioznosti u sili pale ljudske prirode kojoj je krajnji domet podizanje nivoa vještina kamufliranja pale prirode i umirivanje nečiste savjesti, baš kao u ispraznom moralisanju.

 

Opravdanje spasonosnom vjerom u svim vjekovima

Jevrejima 11. glava navodi heroje vjere iz različitih doba ljudske istorije, počevši od Abela, Adamovog sina, koji su se opravdali i postali pobjednici vjerom.

Ali primjer jednog čovjeka koji se nalazio u teškim životnim okolnostima, u paganskom okruženju, bez pisane Božje Riječi, pokazuje kako to djeluje u praksi. Riječ je o Josifu, jednom od sinova patrijarha Jakova.

Jedno njegovo iskušenje opisano je u 1. Mojsijevoj 39. glava. Odrastao mladić, pun energije, našao se u situaciji da upražnjava seksualni odnos sa ženom zapovjednika faraonove tjelesne garde. Ljudskim očima gledano, sve je išlo u prilog stupanja u tu vezu: i) Josif bi mogao tajno uživati u odnosu sa lijepom ženom; ii) to bi mu donijelo brojne povlastice i privilegije na dvoru i otvorilo put u karijerizam. Drugim riječima, Josifu se otvarao put da „uspije u životu“.

Kako je on odgovorio? Pozvao se na svoja visoka moralna načela? Na asketizam? Na apstinenciju prije braka? Teško da bi mu išta od toga pomoglo.

„Kako bih onda mogao da učinim tako veliko zlo i zgriješim Bogu?“ (1. Mojsijeva 39:9)

Najveći i prioritetni nauk, ljubav prema Bogu, i Božje prisustvo u Josifovom životu jedino su mogli proizvesti ovakav njegov odgovor i reakciju. Bez oživotvorenja prvog nauka, sprovođenje drugog u praksi nije moguće. Josifov stav je bio da ne može sagriješiti Bogu, i to je načinilo nepremostivu branu u moralno posrnuće u međuljudskim odnosima, čak i po cijenu dovođenja u opasnost svog života i gubitka svega što se smatra uspjehom u svijetu.

Zbog toga teolozi koji ističu ravnopravnost dva seta uputstava koja je Bog dao čovjeku, ili dva najveća nauka, nijesu u pravu, prosto zato jer drugi proističe kao rezultat prvoga, jer sve je od Boga. Cijela biblijska nauka je dosledna u tome. Prvi i drugi ne mogu zamijeniti svoja mjesta, baš kao što Otac i Sin ne mogu svoja, iako postoji uzajamna sprega.

„I upoznaćete istinu i istina će vas osloboditi.“ (Jovan 8:32)

Pavle Simović

Print Friendly

6 odgovora na Dva najveća nauka

  • sloilic kaže:

    Ljubav je, pored milosti, pravde i istine, centralna osobenst i Boga i Hrista i trebalo bi čoveka, pa bi bilo dobro da se preciznije definiše, npr. po Fromu, ljubav= briga+ pažnja+ razumevanje+ prihvatanje. Da li postoji Biblijska definicija? Slični pojmovi su vera, nada i poznanje.
    Slično bi trebalo definisati za istinu

  • JASNA kaže:

    Ja sam oduševljena, ovaj teks je toliko bogonadahnut, da bi bilo koji komentar bio suvišan. Zaista hvala Pavlu, što piše i objavljuje ovakve tekstove, koji nam puno pomažu da jasnije vidimo ono za čime nesvesno tragamo celog života, a to je ljubav Božija. Hvala i slava našem Bogu i Isusu Hristu koji pomaže ovakvim ljudima da pomažu i šire istinu. Neka su blagosloveni. Amen.

  • mauricio kaže:

    Hvala Pavle,puno mi je jasnije sada.

  • mauricio kaže:

    Dragi Pavle hvala ti što nam prezentiraš biblijske istine najbolje što znaš. U svezi ove istine volio bi da mi odgovoriš dal si ikad čuo da postoji čovjek na zemlji koji ima takvu ljubav spram Oca i Krista a da istodobno voli bližnjeg kao sam sebe. Osobno smatram da takvih osoba na svjetu nema, ali promišljam da se takva ljubav može pokazati u vrijeme velike krize i nevolje koja slijedi, kad će se pokazati tko je što primio (Duha Gospodinovog), jer po riječi Božjoj “zaspalo je svih 10 djevojaka” i kad se probude moći će se vidjet šta su točno primili? Dal sam u pravu ili u krivu, volio bi da prokomentiraš, hvala unaprijed.

    • PavleS kaže:

      Ne mislim uopšte da ovdje i sada ili u prošlosti od pada u grijeh postoji ideal u pojedincu. Čak i kad se realizuje Plan spasenja, uvijek će biti prostora za napredak. Apostol Pavle u Efescima 4:13 govori o hristolikom rastu, ali se u nastavku teksta vidi da on ne misli na individualni ideal, već na SIGURNOST u vjeri i ljubavi koja se ne može pokolebati i odstuputi natrag u grijeh. U tom smislu on daje praktične savjete kako se dotle dolazi, i da je to u stvari zajednički razvoj različitih udova koji čine jedno tijelo ili “nevjestu Hristovu”. Spasenje pokriva Božji narod kao kolektiv onih koji su u Hristu, ne individualce perfekcioniste. Ali svako mora biti bezbjedan kao stanovnik budućeg Božjeg carstva tako da bez “svadbene odjeće” (primljenog dara života u Hristu tj. Hristovog Duha) niko ne može ući (ne postoji takav ideal među ljudima koji bi eventualno mogao, iako su neki pojedinci već stanovnici Neba, ali opet ne svojom zaslugom).
      144.000 takođe nijesu savršeni pojedinci, već savršena punina spasenih koji su očiščeni i zapečaćeni u svojim umovima u Hristu. Biblija nigdje ne favorizuje individualizam, već naprotiv čovječanstvo kao jednu porodicu koja je slika nebeske Porodice.

      • PavleS kaže:

        U tipskoj službi, individualno se dolazilo i priznavali grijesi (svaki pojedinac to mora odlučiti za sebe), ali se služba pomirenja vršila za kolektiv (Dan pomirenja). Takođe se za kolektiv škropilo krvlju pred zavjesom koja je dijelila Svetinju od Svetinje nad svetinjama (3. Mojsijeva 4:13-21), a Pavle to antitipski povezuje sa Hristovim posredničkim pristupom Njegovom krvlju u Svetinju nad svetinjama (Jevrejima 9:11, 12).

Pitaj ili komentariši

Arhiva članaka