Izbor knjiga

PITANJE: Šta je jevanđelje?

ODGOVOR: Izraz „jevanđelje“ (grčki: evangelion) u opštem smislu znači „dobru vijest“ ili objavu dobre vijesti o spasenju koje realizuje Isus Hrist, koji se u Bibliji originalno identifikuje kao Sin Božji i, za potrebe spasenja čovjeka, utjelovljeni Sin čovječji.

PITANJE: Zašto je čovjeku potrebno spasenje?

ODGOVOR: Mi od samog svog rođenja prepoznajemo određene probleme koje doživljavamo kroz lično iskustvo ili, ako neke sami nemamo, opažamo ih u okruženju i svijetu u kojem živimo. Mi sami, drugi ljudi, i sav živi svijet podložan je propadljivosti, bolestima, starenju i smrti. Problemi su evidentni, i ako razmišljamo od uzroka do posledice, zaključujemo da svaki problem ima svoj uzrok pa tako i egzistencijalni problemi čovječanstva. U tom smislu akumulirano ljudsko znanje i iskustvo i pamćenje istorije mogu nam biti od određene pomoći, ali i dalje smo uskraćeni za relevantnu „dijagnozu“. Kao što pacijent sam sebi ne može postaviti adekvatnu dijagnozu i odrediti terapiju bez doktora, tako smo i mi ograničeni i nesposobni da sagledamo stvari iz više perspektive koja nije opterećena našim problemima.

Biblija je jedini izvor znanja koji daje odgovore na pitanja ko smo mi, odakle dolazimo, zašto smo u ovakvom stanju, te konačno kakav će biti budući ishod. Ovo zato što biblijski spisi nijesu nastali inicijativom čovjeka i kao rezultat ljudskih ideja, već su proizvod božanskog vođstva i nadahnuća, ili božansko otkrivenje čovjeku pisano ljudskim jezikom.

Bibliju prepoznajemo kao Božju objavu upravo zato što iz više perspektive objašnjava osnovne probleme za koje ljudski rod sam nema rješenja, počevši od njihovih uzroka, preko posledica, pa sve do konačnog rješavanja. Taj proces se naziva Božji Plan spasenja i podrazumijeva saradnju božanskog i ljudskog. Sama Biblija je plod takve saradnje.

PITANJE: Da li čovjek može spasiti samog sebe?

ODGOVOR: Kad bi to bilo moguće, čovječanstvo bi to i uradilo. Čovjek izvjesno želi i nastoji da produži sebi život, da obezbijedi sreću, zadovoljstvo i mir, ali iskustvo dokazuje da ti napori završavaju polovičnim uspjehom u životu i konačnim neuspjehom u smrti, te da osnovni problemi ostaju isti ili se čak produbljuju. Čovjek bi volio da se spasi ali ovakav kakav jeste, to nije moguće, kao što nije moguće da bolesnik ozdravi a uzorci bolesti i dalje ostanu u njemu.

PITANJE: Zašto je to tako?

ODGOVOR: Biblija nas informiše da se nalazimo u stanju grijeha, a grijeh se definiše kao prestup Božjeg savršenog poretka života. U grijehu mi smo otuđeni od Boga koji je Izvor i Održavalac života. Blijedu spoznaju o težini tog problema možemo dobiti kroz primjere međusobnih odnosa, kao što su razdori u porodici ili poremećeni međuljudski odnosi zbog laži, prevare, iskorištavanja, zločina, i sl.

Biološkom reprodukcijom mi možemo generisati novi život samo onakav kakvi sami imamo, sa svim osnovnim problemima koje smo već naveli. To znači da ne postoji ni teoretska mogućnost da izbavimo sami sebe od osnovnih egzistencijalnih problema. Čak i kad bi uz pomoćnih nauke uspjeli da poboljšamo ovakvo stanje ili produžimo život, uzrok naših problema i dalje ostaje – grijeh.

Odatle zaključujemo: da bismo se spasli, mora se riješiti problem grijeha.

PITANJE: Da li Bog može riješiti probleme čovječanstva?

ODGOVOR: Grijeh je nastao usled posezanja za alternativom Božjem poretku života. Bog kao Tvorac definisao je i predvidio sve neophodne činioce sistema i svrhu svemu stvorenom. Na nivou jednog sistema kao što je naš univerzum ili uže planeta na kojoj živimo, upraviteljska funkcija povjerena je najuzvišenijem biću stvorenom po Božjem obličju – čovjeku. Čovjeku je kao moralnom biću data sloboda, bez koje ljubav kao najveća pokretačka sila koja daje kakvoću svrsi života nije moguća. Sloboda sama po sebi ne znači ništa bez svrhovitosti i cilja života koji nosi sa sobom privilegije, prava i odgovornosti. Ljubav sama po sebi takođe bi bila apstrakcija. Bog je život osmislio kao kompleksni i kreativni međusobni odnos stvorenih bića koja se ispomažu u činovima nesebične ljubavi i ljubavi prema Stvoritelju. Tu harmoniju može da pokvari samo voljni „ispad“ iz sistema koje bi eventualno pokrenulo neko slobodno moralno biće. Biblija objašnjava da se upravo to dogodilo, i da je i čovjek prihvatio taj iracionalni koncept nezavisnosti od Boga. To su učinili naši praroditelji, Adam i Eva, i cijelo čovječanstvo je reprodukcija tog palog života. Logično, grijeh ima svoju progresiju i svaka nova generacija snosi veće posledice.

Već smo rekli da su evidentne posledice koje mi i naša planeta snosimo zbog grijeha. Očigledno je da te probleme, zajedno sa uzrokom, može riješiti samo Bog. Ali ne bez posledica čak i za Njega. Bog je vrhovni suveren, vrhovno odgovorno moralno Biće kao samopostojeći entitet koji je sve stvorio. Stoga Njegova samopožrtvovana ljubav podnosi najveću žrtvu u svakom pogledu.

PITANJE: Zašto Bog jednostavno nije uklonio prvobitnog izazivača problema i tako odmah riješio problem i poštedio sebe i sve ostale dalje patnje?

ODGOVOR: Alternativa Božjem poretku života ima svoje uporište u dva pravca: i) izboru života koji je okrenut sebi (čije osnovna vodilja je ljubav prema sebi ili sebičnost) i koji sebe proglašava jednakim Bogu (stvorenje dobija disfunkciju u grijehu); i, ii) konceptu mješavine dobra i zla kako u ideološkom tako i u praktičnom domenu. To znači da pobunjenik koristi, tačnije zloupotrebljava svoju slobodu izbora, a istovremeno mješavina dobra i zla mu omogućava da se koristi manipulacijom kao sredstvom kojim se suprotstavlja svom Tvorcu i vrbuje druge potencijalne pristalice.

Da je Bog odmah primijenio zakonske sankcije: i) doveo bi u pitanje sopstveni integritet, ljubav, pravdu, istinu i milost; ii) izazvao bi strah i sumnju kod ostalih stvorenja i time i sam postavio „tempiranu bombu“ koju bi prije ili kasnije neko opet aktivirao. Pošto Bog u svojoj ljubavi, mudrosti i milosti ne može ni uništiti ni privremeno sakriti otvorenu „Pandorinu kutiju“, On u odgovoru na pobunu aktivira Plan spasenja kroz čiju realizaciju će do punog izražaja doći oba koncepta i riješiti se jednom zauvijek sva pitanja istine i zablude.

PITANJE: Kako i da li mi možemo biti sigurni u Božju ljubav i dobronamjernost, kako znamo da sve ovo nije neka igra „viših sila“, a mi samo pioni na njihovoj „šahovskoj tabli“?

ODGOVOR: Najveći i najbolji dokaz za to je nemjerljiva veličina žrtve koju sam Bog podnosi i koju Biblija opisuje kao ljubav koja prevazilazi razum. Bog nas poziva da sve ispitamo i da se upoznamo s Njim.

PITANJE: Kada je prvi put čovječanstvu objavljena dobra vijest o spasenju?

ODGOVOR: Odmah posle Pada Adama i Eve u grijeh (1. Mojsijeva 3. glava), Bog se obratio uzročniku grijeha, palom anđelu Luciferu (Sotoni), koji je izmanipulisao naše praroditelje, i kazao da uvodi neprijateljstvo između njega i žene i između potomstva ženina i potomstva zmijina. Na osnovu ove i drugih objava u Bibliji, shvatamo da Bog govori o aktivaciji Plana spasenja koji počiva na obećanju o dolasku Spasitelja koji će biti „Ženin“ potomak, tj. pojaviće se iz loze vjernih Bogu, koji će zbog te svoje vjernosti biti izloženi neprijateljstvu „zmijinog potomstva“ tj. pristalica satanističkog koncepta koji odbijaju, ignorišu ili preziru Boga i dar spasenja.

PITANJE: Kako je to neprijateljstvo uopšte moguće kad se cijelo čovječanstvo našlo u istom stanju?

ODGOVOR: Iako je činjenica da se čovječanstvo nalazi u vlasti grijeha, zbog Plana spasenja čovjek je dobio pozajmljeni život, pokriven opštom Božjom blagodati (blagodat je nezaslužena Božja milost i dobrota) koja ga štiti od potpune vlasti Sotone kako bi i dalje mogao koristiti slobodu izbora i usmjeravati snagu volje kroz različite Bogom date mehanizme (savjest, razum, logika, samokontrola…) koji mu omogućavaju da razlikuje stvari i donese dobre odluke, od kojih je najbolja i najvažnija u životu odgovor na Božji poziv za spasenje.

Dakle, svaki pripadnik ljudskog roda može da prepozna razliku između dobra i zla i da se opredjeljuje za jedno ili drugo. Shodno tome, čovjek je odgovoran prema situaciji u kojoj se nalazi. Mi nikad ne smijemo tvrditi za sebe da smo „beznadežni“ ili „bespomoćni“ grešnici koji ništa ne mogu činiti osim manifestovati grijeh, jer to nije tačno. Tačno je da ne možemo spasiti sami sebe i da nam je neophodan Spasitelj, ali tu činjenicu nikad ne smijemo zloupotrebljavati za opravdanje grijeha. Na ovoj tački (ne)razumijevanja otvara se veliki prostor za vjersku manipulaciju.

PITANJE: Da li smo zaista odgovorni pred Bogom?

ODGOVOR: Božji Zakon dat u Bibliji je najveće svjedočanstvo u prilog činjenice da jesmo.

PITANJE: Šta je Božji Zakon?

ODGOVOR: Božji Zakon u najširem smislu te riječi su kompletna uputstva, propisi, odredbe, poduke i smjernice, krivično-pravni kodeks i druge stvari koje je Bog objavio preko svojih izabranih ljudskih oruđa, a što je zapisano u cijeloj Bibliji, zajedno sa proročkim svjedočanstvima. Iz Božje objave u Bibliji i kroz primijenjenu logiku, posmatranjem i zaključivanjem, mi možemo shvatiti Božji Zakon u uzvišenijem smislu, u uslovima nekontaminiranim grijehom i zlom.

Kad čovjek ne bi bio u stanju da ga izvršava, Božji Zakon bi bio suvišan, kao i svaki svjetovni zakon i poredak.

PITANJE: Zašto Božji Zakon propisuje i različite zabrane, kazne i slično?

ODGOVOR: Zato što je prilagođen čovjeku u uslovima u kojima se on nalazi, i predstavlja branu za upražnjavanje grijeha.

Kazna se koristi kao preventiva širenja zla ili izvršna osuda za počinjene zločine.

PITANJE: Da li se mi možemo spasiti striktnom poslušnošću Božjem Zakonu?

ODGOVOR: Kad bi to bilo moguće, Spasitelj nam ne bio potreban. Bog bi jednostavno postavio norme koje moramo ispuniti. Božji Zakon ukazuje na razlike šta je dobro a šta zlo i sankcioniše grijeh, ali ne može grešnika vratiti u pređašnji položaj, niti to grešnik može postići kroz Zakon.

PITANJE: Mi shvatamo da nijesmo sposobni ispuniti pozitivne zahtjeve Zakona, duhovnu svetost na koju Zakon ukazuje. Da li je to opravdanje da odbacimo Zakon?

ODGOVOR: Apsolutno ne. S jedne strane, to bi bilo kao da rušimo ogradu koja sprečava da ne padnemo u ponor, i, s druge strane, predstavljalo bi prezir prema Bogu koji ga je dao. Drugi aspekt se suptilno kamuflira u paketu u teologiji poznatom kao život „pod blagodaću“ ili „samo vjerom“ koji isključuje potrebu za Zakonom ili ga u najmanju ruku smatra prevaziđenim. Detaljnije o tome govorićemo u zasebnom odjeljku.

PITANJE: Šta zapravo mi dobijamo kroz jevanđelje?

ODGOVOR: Zahvaljujući misiji Isusa Hrista na zemlji, obećanje dato još Adamu je počelo da se ispunjava u realnosti. Isus je u ljudskom obličju, sa genetskim nasleđem ljudskog roda kojemu je potrebno iskupljenje, kroz svoja učenja i praktični životni primjer objavio Božji karakter svijetu i pokazao da je to moguće i u ovakvim uslovima. Božja nepojmljiva požrtvovana ljubav pokazala se Hristovom spremnošću na najveću moguću žrtvu u korist palog ljudskog roda. Blagodat i istina praktično su demonstrirane na takav način da je Isus bio živa obznana samog Boga. To je pretežno u odnosnu na Zakon, koji je napismeno objavljen preko Mojsija (vidi: Jovan 1:17,18), i koji Isus kao Čovjek ispunjava (Matej 5:17,18) u određenom smislu, o čemu će u zasebnoj temi biti više riječi, ali koji u istom smislu još uvijek nije ispunjen (Matej 5:18). Jevanđelje ne obara Zakon, niti Zakon ugrožava jevanđelje. Sam Isus u istom kontekstu upozorava na one koji će omalovažiti Zakon (Matej 5:19,20).

Dakle, čovječanstvo je dobilo dobru vijest o spasenju kroz praktičnu primjenu u Isusovom rođenju, životu, posredničkoj smrti u našu korist, vaskrsenju i daljem Njegovom posredovanju u nebeskoj Svetinji (govorićemo detaljno o tome u zasebnim temama), što nam je sve ostalo zapisano u sinoptičkim izvještajima očevidaca i svjedoka tog vremena, u spisima koje poznajemo kao jevanđelja i dodatnim objavama koje čine Novi savez (ili zavjet). Konkretno, to je za nas garancija spasenja, u smislu da je Bog obezbijedio sve što je potrebno da nas uvede pod viši nivo blagodati koja se naziva spasonosna Božja blagodat.

PITANJE: Da li to znači da spasonosna blagodat nije bila dostupna ljudima prije Hrista?

ODGOVOR: Ne. Bila im je dostupna kroz praćenje i poštovanje Plana spasenja, odnosno vjeri u obećanje koja se izražavala poslušnošću Bogu i Njegovim uputima, koji su, između ostalog, podrazumijevali upražnjavanje tipskog prikazivanja Plana spasenja. To je vjernika stavljalo pod „zaklon milosti“, koji izraz se ravnopravno koristi u spisima oba saveza, na svim mjestima gdje se govori o žrtvi ili svešteničkom posredovanju za grešnika ili čak kad je riječ o najznačajnijem predmetu u zemaljskom svetilištu – Kovčegu saveza. Ta milost je spasonosna Božja blagodat, ali čija djelotvornost u smislu neopozivog prava na spasenje se zasniva na stvarnoj Hristovoj službi pomirenja (vidi: Jevrejima 9:15).

PITANJE: Šta nam konkretno donosi prihvatanje dara Božje spasonosne blagodati?

ODGOVOR: U ovom životu, neposredno i odmah mir sa Bogom vjerom u opravdanje u Hristu. U svijetu nam takođe donosi blagoslove života, ali i nevolju jer živimo na neprijateljskoj teritoriji pod kontrolom Sotone i palih anđela koji manipulišu sa onima koji preziru i zloupotrebljavaju opštu Božju blagodat. U konačnici, prilikom Hristove i Božje neposredne intervencije, kao rezultat pomirenja sa Bogom bićemo izbavljeni za vječni život.

PITANJE: Da li mi već ovdje i sada možemo da iskusimo Božje carstvo?

ODGOVOR: Mi smo još uvijek na neprijateljskoj teritoriji i potčinjeni zakonitostima života pod grijehom u tijelu. Stoga smo i dalje u borbi pokoravanja „tjelesne prirode“ i težnji službi po unutrašnjem čovjeku u duhu. U tom smislu život pobožnosti je kao plivanje uzvodno. Stoga najbolje što možemo praktično da iskusimo ovdje i sada je predukus Neba i Božjeg carstva (vidi: 1. Korinćanima 13:11-13). Umjesto da nas obeshrabri takvo saznanje treba još više da nas podstakne da idemo tim putem, jer ne smijemo zaboraviti da je spasenje dobijena bitka. Zbog toga se i naziva „jevanđelje“ odnosno Dobra ili radosna vijest!

Print Friendly, PDF & Email

3 odgovora na Jevanđelje: Osnove (1)

Pitaj ili komentariši

Arhiva članaka