Izbor knjiga

Vidjeli smo da nakon pada u grijeh ljudski rod nije prepušten potpunoj kontroli uzurpatora (Sotone i palih anđela), već cijelo čovječanstvo ima na raspolaganju opštu Božju blagodat kroz Plan spasenja. Premda je čovjekov duhovni kontrolni centar pretrpio krah i čovjek izgubio svetu nevinost svog bića i slavu Božju, ono što mu je Tvorac „imputirao“ prilikom stvaranja nije bilo izgubljeno, i dalje se moglo koristiti, ali pod otežanim uslovima prožetim silom grijeha. To znači da je čovjek i dalje ostao svjestan razlike između dobra i zla, pravde i nepravde, ispravnog i pogrešnog, istine i zablude. Čak i danas posle toliko vjekova ekspanzije grijeha i zla, mnogi ljudi koji možda nikad nijesu čuli za Boga duboko u sebi vjeruju u apsolutnu istinu, pravdu, ljubav.

Za razliku od palih anđela koji su zbačeni sa Neba jer su prešli tačku bez povratka, i kojima nikakvo veće osvjedočenje nije moglo biti dato od onog što su već imali, čovjek nije „živo pokretno zlo“, već može da pravi izbore između dobra i zla. Stoga je čovjek odgovoran pred Božjim Zakonom, čija su univerzalna načela, makar u ravni međuljudskih odnosa, poznata cijelom čovječanstvu, bilo u pisanom obliku i kroz zakonodavne sisteme na zemlji, ili preko savjesti.

U dosadašnjem proučavanju takođe smo konstatovali da prva stvar kojoj je Gospod morao poučiti ljude po padu u grijeh nije bio Zakon koji su oni poznavali, već potreba za stalnim podsjećanjem na grijeh koji donosi smrt kroz žrtvene prinose koji istovremeno govore o najvećoj nadi – dolasku Iskupitelja. To je bila obaveza svih pobožnih ljudi u staro doba, kao i patrijarha posle Potopa. Vidjeli smo da je Avram sve to znao i praktikovao, kao što je bio upoznat i sa Božjim Zakonom. Možemo slobodno kazati da je poštovanje načela Božjeg Zakona bilo nešto što se podrazumijevalo za vjerne ljude iz drevne prošlosti. Tipski prikaz jevanđelja i poštovanje Zakona simultano su se sprovodili i nikome nije padalo na pamet da razdvaja jedno od drugog.

Izopačenje i Zakona i tipskog prikazivanja jevanđelja bila je praksa ali samo među satanistima. To je poznato iz istorije i nema potrebe da se zasebno govori o tome.

 

Božja namjera za oslobođenje Njegovog naroda

Gospod je onom prilikom kad je s Avramom učinio savez na žrtvi otkrio Avramu nešto vrlo važno vezano za njegove potomke: buduće ropstvo u Egiptu koje će trajati 400 godina, te sud Egiptu i povratak u Obećanu zemlju (1. Mojsijeva 15:13-16). Kao jedan od razloga prolongiranja Gospod je naveo da „prestupi Amoreja još nijesu bili prevršili mjeru.“ Amoreji su potomci problematičnog Nojevog sina Hama. Jedan od Hamovih sinova zvao se Hanan (po kome je cijela „Obećana zemlja“ dobila ime), a od Hanana su, između ostalih, potekli Amoreji (vidi 1. Mojsijeva 10. glava). Očigledno je da Bog sve ljude smatra odgovornim, priznavali Ga oni ili ne (ne postoji racionalan izgovor za griješenje protiv Boga), i da u slučajevima teškog zastranjivanja u grijehu i zlu Bog postavlja određeno vrijeme za njihovo dovođenje u red i pokajanje.

„Jer kod Boga nema pristrasnosti. Jer koji god su zgriješili bez Zakona, bez Zakona će izginuti, i koji god su zgriješili u Zakonu, po Zakonu će im biti suđeno. Jer pred Bogom nisu pravedni oni koji slušaju Zakon, nego će vršioci Zakona biti opravdani. Jer kad se neznabošci, koji nemaju zakon, po prirodi drže onoga što je u zakonu, onda su oni sami sebi zakon, premda nemaju zakon. Oni pokazuju da je ono što nalaže Zakon zapisano u njihovom srcu, a o tome svjedoči i njihova savjest i u svojim mislima bivaju optuženi ili pak opravdani.“ (Rimljanima 2:11-15)

Obrazac koji je Gospod postavio za Avramove potomstvo u suštini je isti kad je riječ o obećanju konačnog nasleđa: (1) Gospod nas izbavlja iz ropstva neznaboštvu (kojeg je simbol Egipat); (2) upoznaje nas sa Zakonom i jevanđeljem na podroban način, učeći nas istovremeno vjeri i poslušnosti; (3) zadržava nas među „Amorejima“ sa sviješću da će sva zemlja jednom biti naše trajno nasleđe pošto „Amorejima“ istekne vrijeme milosti. Dotle služimo kao svjetlost svijetu.

Bog, dakle, hoće „da se svi ljudi spasu i dođu u spoznaju istine“ (1. Timoteju 2:4). Stoga nikad o svom spasenju ne smijemo razmišljati na sebičan način.

Kad je došlo vrijeme da Gospod izvede svoj narod iz ropstva u Egiptu, On je morao pokazati svoju silu nad silom koja je robila Njegov narod i sprečavala Njegove namjere. Principi ovog svijeta i sistem vrijednosti ovog svijeta suprotstavljen je Božjim principima i Božjim vrijednostima. Ovdje nećemo komentarisati proces izlaska Izraelaca iz Egipta, već se samo zadržati na jednom važnom detalju za razumijevanje jevanđelja.

„A ti reci faraonu: ‘Ovako kaže Gospod: Izrael je moj sin, moj prvjenac. Zato ti kažem: Pusti mog sina neka ide da mi služi. Ali ako ne budeš htio da ga pustiš, ja ću ubiti tvog sina, tvog prvjenca.’“ (2. Mojsijeva 4:22,23)

Zapazite: onaj koga Bog izabere da bude čuvar Njegovog Zakona i nosilac jevanđelja, taj je prvjenac, duhovni prvjenac, kao što je bio sam Jakov, kasnije Izrael po kome je cijeli narod naslijedio to duhovno ime.

Izraelci su kao glavni razlog za otpuštanje iz ropstva faraonu naveli da žele poslužiti Gospodu tako što će mu prinijeti žrtvu (2. Mojsijeva 5:17; 8:27).

Pošto ni nakon izlivanja različitih zala na Egipat, faraon nije imao namjeru da se pokori Gospodu, došlo je trenutak za krajnju mjeru.

 

Spasenje prikazano u Pashi

U 2. Mojsijevoj 11. i 12. glava Gospod je objasnio Mojsiju i Aronu kako će Izrael izaći iz Egipta i kako treba da se pripreme za taj događaj koji je označen kao prekretnica za njih, toliko važna da će se ubuduće početak godine uzimati po tom mjesecu (avivu ili nisanu). Najvažnije od svega bilo je uputstvo dato Izraelcima kako da se sačuvaju od predstojećeg zla. Svaka porodica morala je da zakolje jagnje ili jare bez mane, a zatim da snop isopa namoči u njegovu krv i njome poprska oba dovratka i nadvratak svoje kuće (1. Mojsijeva 12:3-7,13), ne i prag kuda se gazilo. Meso je trebalo da jedu na vatri pečeno, sa beskvasnim hljebom i gorkim biljem, na brzinu, uveče, spremni za polazak (1. Mojsijeva 12:8-11).

„To je Pasha Gospodnja. A ja ću proći egipatskom zemljom te noći i pobiću sve prvjence u egipatskoj zemlji, od čovjeka do životinje. I sudiću svim egipatskim bogovima. Ja sam Gospod. Krv neka služi kao znak na kućama u kojima ćete biti. Kad vidim krv, proći ću pored vas, i pošast neće doći da vas uništi kad udarim egipatsku zemlju.“ (1. Mojsijeva 12:11-13)

Pasha je uspostavljena kao uspomena za buduće generacije Izraelaca.

„Taj dan neka vam služi kao spomen i slavite ga kao praznik u čast Gospodu iz naraštaja u naraštaj. To neka bude trajna odredba.“ (1. Mojsijeva 12:14)

Pored toga, kasnije je uspostavljen zakon za prvjence, od ljudi i od stoke, koje je trebalo posvetiti Gospodu u znak zahvalnosti što je sačuvao prvjence u Izraelu, od ljudi i od stoke, prilikom Prolaska tj. Pashe (vidi 4. Mojsijeva 3:13). Prvjenci su se mogli otkupiti plaćanjem otkupnine. Kad je uspostavljena služba u Šatoru od sastanka (zemaljskom svetilištu), Gospod je postavio Levijevo pleme da vrši službu umjesto prvjenaca cijelog Izraela (4. Mojsijeva 8:16), ali time nije ukinuta otkupnina za ostale (4. Mojsijeva 18:15,16).

Pasha ima dvostruki značaj: ona je istovremeno i uspomena i simbol. Ona pokazuje unatrag na izbavljenje iz Egipta, i unaprijed na veliko izbavljenje koje će Hrist izvršiti kad oslobodi svoj narod iz ropstva grijehu. Pashalno jagnje predstavljalo je Hrista.

„Jer se Hrist, naša Pasha, žrtvovao za nas.“ (1. Korinćanima 5:7)

Kao što se pashalno jagnje nije samo klalo, već njegovom krvlju škropili dovratnici, tako i u velikom antitipu Hristova žrtva sama po sebi nije dovoljna za nas ako se zasluge njene krvi ne primijene na nas. Hrist se žrtvovao za svijet, ali primjena tih zasluga je pojedinačna. „Ko se hrani mojim telom i pije moju krv, ima vječni život, i ja ću ga vaskrsnuti u poslednji dan.“ (Jovan 6:54)

Isop (vrsta biljka iz porodice menta) bio je simbol očišćenja (Psalam 51:7).

Jagnje je pripremano cijelo, nijedna njegova kost nije se smjela lomiti, čime je predstavljena potpunost Hristove žrtve.

Meso se moralo pojesti, što pokazuje da nije dovoljna samo vjera u oproštenje grijeha kroz Hristovu žrtvu, već nam je neophodna i hrana kroz Njegovu Riječ (vidi: Jovan 6:53,54). „Riječi koje sam vam govorio Duh su i život su.“ (Jovan 6:63) Isus je živio po Zakonu svog Oca, prikazao Očev Duh i karakter (Jovan 1:14), te tako i hrišćani trebaju uzeti Božju Riječ za vodič i pravilo svog života kako bi se preobrazili u to isto obličje.

Beskvasni hljeb i gorko bilje takođe imaju svoju simboliku. Gorko bilje je simbol gorčine prethodnog robovanja, dok je kvasac simbol grijeha koji mora biti uklonjen iz nas. „Zar ne znate da malo kvasca ukisjeli cijelo tijesto? Odstranite stari kvasac da biste bili novo tijesto, jer treba da budete beskvasni. Jer se Hrist, naša Pasha, žrtvovao za nas. Zato da praznujemo, ali ne sa starim kvascem, niti s kvascem pokvarenosti i zloće, nego s beskvasnim hljebom iskrenosti i istine.“ (1. Korinćanima 5:6-8)

Prilikom prve Pashe – Gospodnjeg Prolaska – Jevreji su morali pokazati vjeru u oslobođenje i striktno se pridržavati datih uputa. Na ovom primjeru se vidi u kakvom sadejstvu su vjera i poslušnost, da je to neodvojivo jedno od drugog. Poslušnošću se pruža dokaz o vjeri. Vjera sama po sebi, koliko god mogla biti iskrena, ne znači ništa. Zasluge Hristove krvi ne mogu biti djelotvorne za nas ukoliko ne sarađujemo na svom spasenju. To se radi okretanjem od grijeha ka poslušnosti. Tačno je da se mi opravdavamo vjerom, a ne djelima, ali isto tako je tačno da se vjera pokazuje djelima. Saradnja božanskog i ljudskog je bila nužna u svim vremenima, prije i posle Hrista.

Pasha je bila prvi praznik koji je Gospod integrisao u pisani Zakon koji će uskoro biti dat na planini Horev. Kasnije je uspostavljen set proljećnih i set jesenjih praznika, koji su zajedno sa obrednim sistemom žrtvi i prinosa predstavljali tipski prikaz kompletne realizacije Plana spasenja. Uporedo s tim, moralni i drugi zakoni čuvali su osobenost Božjeg naroda kojemu je Božji Zakon bio poznat i prije nego je dat Mojsiju (vidi: 2. Mojsijeva 16:28).

 

Božji Zakon sistematizovan u pisanoj formi

Kad su vršene neophodne pripreme za davanje Zakona na Sinaju, Bog je to uradio na način koji uliva strahopoštovanje prema Zakonodavcu i Sudiji cijeli zemlje (2. Mojsijeva 19:16-19).

Dekalog – Deset riječi – Gospod je izgovorio svojim glasom na veličanstven način (2. Mojsijeva 20:1-17).

Na reakciju uplašenog naroda koji je tražio da Mojsije posreduje za njih, uslijedio je odgovor: „Ne bojte se, jer je Bog došao da vas iskuša i da stalno imate strah od njega da ne biste griješili.“ (2. Mojsijeva 20:20). Dakle, vidimo da je jedna od funkcija Zakona brana protiv grijeha.

Narodu je nakon godina provedenih u ropstvu i u paganskom okruženju bilo potrebno jasno i nedvosmisleno otkrivenje Božje volje i pravde. Da bi stekli praktično shvatanje o obavezama i načelima Dekaloga, dobili su dodatna pravila, upute, propise i objašnjenja. Građanska i sudska izvršna vlast u Izraelu počivala je na ovim zakonima.

Po silasku sa gore, Mojsije je sve riječi Zakona zapisao na svitke. „Tada je Mojsije došao i prenio narodu sve riječi Gospodnje i sve uredbe, a cio narod je jednoglasno odgovorio: ‘Izvršavaćemo sve riječi koje je Gospod izgovorio.’ Mojsije je zapisao sve Gospodnje riječi.“ (2. Mojsijeva 24:3,4)

Zatim je uslijedilo prihvatanje saveza (2. Mojsijeva 24:4-8). Narod se obavezao na poslušnost: „Činićemo i poslušaćemo sve što je Gospod rekao.“

To je bio uslov za Božje vođstvo i zaštitu na njihovom putu za Obećanu zemlju:

„Evo, šaljem pred tobom anđela da te čuva na putu i da te dovede na mjesto koje sam pripremio. Čuvaj ga se i slušaj njegov glas. Ne buni se protiv njega, jer on neće oprostiti vaše prestupe. On nosi moje ime. Ali ako dobro slušaš njegov glas i činiš sve što kažem, ja ću biti neprijatelj tvojim neprijateljima i tlačiću one koji tebe tlače.“ (2. Mojsijeva 23:20-22)

Hrist je bio Vođa Izraela u pustinji (1. Korinćanima 10:4). Ni Otac ni Sin nigdje u Bibliji ne razdvajaju vjeru od poslušnosti, blagodat od pravde.

Nakon davanja Zakona, Bog je preuzeo dalje korake kako bi Ga narod u potpunosti prihvatio. Konačno Mojsije je bio pozvan da izađe sam na goru koju je pokrivao oblak slave Božje prisutnosti, gdje je proveo 40 dana. Za to vrijeme primio je detaljna uputstva za gradnju zemaljskog Svetilišta u kojem će se tipski prikazivati Plan spasenja i Božja prisutnost ispoljavati na poseban način (2. Mojsijeva 25:8; 29:44,45). Još jedanput je Bog naglasio važnost svetkovanja Subote, istakavši da je ona znak između Njega i Izraela zauvijek (2. Mojsijeva 31:13,14,17).

Kao simbol Božjeg autoriteta i volje, Mojsiju su predate dvije ploče na kojima je sam Gospod ispisao Dekalog (2. Mojsijeva 32:15,16; 5. Mojsijeva 9:10) koji se imao čuvati u Svetinji kao najsvetiji njen predmet.

Kao što možemo i sami zaključiti, Bog je u svojim uputstvima na Sinaju povezao Zakon i jevanđelje u jednu nerazdvojivu cjelinu. I jedno i drugo je neophodno za Plan spasenja. Samo zahvaljujući Planu spasenja, čovjek može ponovo uspostaviti odnos sa Bogom kako bi i ljudi i Zemlja bili oslobođeni od robovanja Sotoni i grijehu. Stoga je čovjek ODGOVORAN pred Bogom.

„Jer kad se tvoji pravedni sudovi izvrše na zemlji, pravednosti će se učiti oni koji žive na zemlji. Ako se onome ko je zao pokaže milost, on se neće naučiti pravednosti. U zemlji pravednosti činiće nepravdu i neće vidjeti Gospodnju uzvišenost.“ (Isaija 26:9,10)

Dakle, na putu ka Božjem carstvu i konačnom primanju obećanja ne funkcioniše formula „Sve što vam treba je ljubav.“

Čak ni katastrofa kakav je bio globalni Potop nije naučio ljude pameti nego su se opet pobunili protiv Boga. Da bi pravilno vaspitao svoj narod – drevni Izrael – Bog je dozvolio da prođu kroz nevolje i ropstvo i vatru iskušenja. Odmah ispod Sinaja, dok je Mojsije primao uputstva na gori, Sotona je zavrbovao svoje pristale pobunjeničkog duha da ustanu protiv Zakona i odbace njegove odredbe. Još od pobune na Nebu, on je uspijevao da pogrešno predstavi Božji sveti karakter i izazove protivljenje Njegovom poretku i Zakonu. Najopasnije zablude uvijek su pomiješane sa istinom kako bi bile poželjne i prihvatljive. Ali Gospodnje obećanje glasi:

„Jer, gle, Gospod izlazi iz svog mjesta da stanovnike zemlje pozove na odgovornost zbog prestupa koje su počinili protiv njega.“ (Isaija 26:21)

„Bog naš dolazi i nipošto neće ćutati. Pred njim je vatra koja proždire, i svuda oko njega oluja bijesni. Nebesa na visini i zemlju on doziva, da izvrši presudu nad narodom svojim: ‘Sakupite k meni one koji su mi vjerni, one koji su nad žrtvom sklopili savez moj.’ Nebesa objavljuju pravednost njegovu, jer Bog je Sudija.“ (Psalam 50:3-6; vidi takođe 2. Solunjanima 1:5-10)

 

Svetinja – mjesto gdje se integrišu Zakon i jevanđelje

Zemaljsko svetilište napravljeno je po preciznim instrukcijama koje je Mojsije dobio od Gospoda. Mojsiju je objašnjeno da je to model, umanjena slika ili kopija, nebeskog originalnog Hrama (Jevrejima 9:23,24)

Ovdje se nećemo baviti detaljima svetilišta, jer o svemu tome čitalac se može upoznati u knjizi „Tipologija i Plan spasenja“ (izdanje Instituta za religijska istraživanja). Možemo kratko kazati da je cijela služba, od početka do kraja, predstavljala proces pomirenja između grešnika koji se kaje i Boga, Hristovu misiju i jevanđelje, istražni sud, te konačno izvršni Božji sud.

Svrha svetilišta zvanog Šator za sastanke, ili kasnije hrama u Jerusalimu, bila je vršenje obredne i praznične sistematizovane službe koja je tipski prikazivala Plan spasenja. Kroz tu službu Izraelci su imali privilegiju posebne Božje prisutnosti, čija važnost se ogledala u tri ključna aspekta: 1) pomirenje i posredovanje za grijehe; 2) posebno Božje vođstvo kroz davanje instrukcija, smjernica, pouka, opomena i sudova, što je praktično predstavljalo živu poduku; 3) sam Gospod je bio garant sigurnosti Božjeg naroda pod uslovom njihovog povjerenja i poslušnosti.

Ono što nas posebno zanima u ovom proučavanju je drugo odjeljenje svetilišta zvano Svetinja nad svetinjama ili Najsvetije mjesto (u originalu se koristi izraz u superlativu). Tu je bilo središte simboličke službe i posredovanja, koja je praktično predstavljala živu vezu između Neba i zemlje. U ovom odjeljenju bio je smješten posebno izrađen Kovčeg saveza u kojem se nalazila samo jedna stvar: ploče moralnog Božjeg Zakona, Dekalog, odakle i naziv Kovčeg saveza ili svjedočanstva, pošto je Božji Zakon bio temelj saveza između Boga i Izraela.

Poklopac svetog kovčega nazivao se prestolom milosti koji su nadvisivala dva anđela heruvima od zlata u položaju poštovanja i poniznosti, okrenuta prema kovčegu. To je ukazivalo na njihovo strahopoštovanje prema Božjem Zakonu i za njihovu zainteresovanost za Plan spasenja.

Iznad prestola milosti nalazila se Šekina, mjesto pokazivanja Božje prisutnosti. Sa tog mjesta, između heruvima, Gospod je objavljivao svoju volju.

Dakle, Božji Zakon je postavljen kao veliko mjerilo pravednosti i suda. On je tražio smrt prekršitelja. Zaslugom Plana spasenja ili službe pomirenja, pokajanom grešniku je moglo doći pomilovanje, zbog čega je Zakon bio pod poklopcem milosti. Tako se u Hristovoj službi pomirenja, u biblijskom jevanđelju, u Svetilištu susreću „ljubav i istina, pravednost i mir“ (Psalam 85:10). Nijedan aspekt svetinje ne može se ukloniti na štetu nekog drugog, jer ne postoji nijedna stavka gdje Bog može napraviti kompromis ili prenebregnuti bilo šta što čini Njegov karakter i na čemu počiva Njegov savršeni poredak. Svetinja pokazuje tu nerazdvojivu integrisanost Zakona i jevanđelja, Zakona i blagodati. Kazati da se jedno od drugoga može odvojiti bilo bi bogohulno i suludo koliko i tvrdnja da se kovčeg sa pločama Zakona mogao maknuti iz Svetinje da ostane samo poklopac (presto milosti).

 

Zakon je proširivan kao odgovor na progresiju zla, zaborava i neznanja

Vidjeli smo kako je Adam primio jevanđelje i da to nikako nije moglo lako i bezbolno. Da su ljudi nastavili da gaje strahopoštovanje prema Božjem Zakonu i drže ga onako kako su ga držali Adam, Enoh, Noje, ne bi bilo potrebe za dodatnim zahtjevima kao što su obrezanje, kao što ne bilo potrebna ni eksplicitna objava Dekaloga na Sinaju ili zapisivanje istog na kamenim pločama. Bog je jednostavno morao osigurati svoj Zakon i svoju Riječ u pisanom obliku, jer se to očigledno nije više smjelo prepustiti ljudima na čuvanje, a još manje na tumačenje. Ne bi bili potrebni ni dodatne uredbe i propisi koji su detaljno precizirali šta se očekuje od naroda, uključujući praktično sve segmente svakodnevnog života.

Sistem žrtava i prinosa je takođe bilo vrlo ugrožen kroz sujeverje, idolopoklonstvo i moralnu izopačenost, odakle su tom konceptu dodati mnogi satanistički elementi i ideje koji su doveli čak do prinošenja ljudskih žrtava. To se činilo u prošlosti i čini se i danas.

Zbog toga je sve zajedno sistematizovano kroz precizne pisane zakonske odredbe, što takođe služi na dobro svim kasnijim degradiranim generacijama, uključujući i današnju. Ali i dalje je ostavljena jasna razlika između Zakona koji je izraz Božjeg karaktera i Njegove pravde, uključujući i spoznaju dva najveća nauka u kojima se objedinjuje sav Zakon u načelima ljubavi, i obrednog zakona, za koji ćemo u kasnijem proučavanju vidjeti da je jedini zakon čije se ukidanje uopšte pominje u Svetom pismu.

 

Dva Zakona i dva saveza u Bibliji

Kao što objavljuje dva zakona – jedan nepromjenljiv i vječan u njegovim načelima, i drugi privremenog tipskog karaktera, Biblija takođe govori o dva saveza. Prvi je savez milosti sklopljen već sa Adamom u Edenu, i obnovljen sa Avramom, uz obećanje blagoslova svim narodima. Vidjeli smo da u ovom savezu ne postoji opcija razdvajanja vjere i poslušnosti, i da je ovaj savez trajan (1. Mojsijeva 17:7). Taj isti savez je ratifikovan ili potvrđen žrtvom Isusa Hrista.

Drugi savez ili ugovor između Boga i Njegovog naroda bio je sklopljen na Sinaju i potvrđen krvlju životinjskih žrtava. Za razliku od ovog saveza, savez sa Avramom je isto što i Novi savez, jer je bio potvrđen Božjom zakletvom i Božjim obećanjem (vidi Jevrejima 6:18).

Čemu onda savez na Sinaju? Već smo konstatovali da je narodu, koji je kroz ropstvo i idolatriju bio veoma udaljio od Božjih načela, bilo potrebno posebno izbavljenje, posebno vođstvo, eksplicitna verbalna i pismena objava Dekaloga, kao i podrobna uputstva i detalji vezani za svakodnevni lični i građanski život, zdravstvene propise, ekonomiju, odnose sa strancima i drugo. Osnovni uslov Starog saveza je bio: slušaj i bićeš živ (vidi: 3. Mojsijeva 18:15; Ezekijel 20:11; 5. Mojsijeva 27:26). U tom smislu ovakav Zakon je bio „staratelj do Hrista“ (Galatima 4:23-25). Pavle objašnjava razliku između saveza sa Avramom i Zakona koji je nastao 430 godina kasnije u Galatima 3. glava, o čemu ćemo detaljno diskutovati u nekom narednom proučavanju.

Ono što je sada važno da znamo i što možemo zaključiti je da je Božje djelo isto u sva vremena, iako su se društvene prilike mijenjale, uslovivši različit Božji pristup u cilju zadovoljena potreba ljudi određenog vremena i njihovog dovođenja pod zaklon milosti radi spasenja. Međutim, nebeski standardi se nikad ne snižavaju, ono što je sveto u jednom vremenu ne može postati nesveto u nekom drugom, iako je Božja inicijativa na realizaciji Plana spasenja dinamična, i mi kroz istoriju do naših dana možemo pratiti kako se ispunjava Njegova namjera. Učitelj je isti u oba saveza, Božji zahtjevi su isti, Njegova vladavina je ista, naša potreba je ista.

 

Godišnji praznici i jevanđelje

Tri puta godišnje Izraelci su se okupljali oko svetilišta (hrama) za praznike, za koje vrijeme ih je Bog na poseban način štitio od uglavnom neprijateljski raspoloženih okolnih naroda (2. Mojsijeva 34:24). Uspostavljen je set proljećnih i set jesenjih praznika.

Prva od tih svetkovina bila je Pasha, praznik beskvasnih hljebova, o čemu smo već govorili. Posle Pashe slavio se sedmodnevni praznik beskvasnih hljebova. Prvog i sedmog dana održavan je sveti sabor, a drugog dana bila je prvina žetve ječma koji je prvi sazrijevao u Izraelu. Nakon Prvina pred Gospodom, žetva je mogla početi tokom sedam narednih sedmica do Pedesetnice.

Skup jesenjih praznika činili su Trubni dan (kao najava Dana očišćenja ili pomirenja), sam Dan očišćenja, te napokon praznik Sjenica, kao izraz zahvalnosti Bogu za kompletan pribrani rod i blagoslove. To je bio praznik radosti i veselja.

Sve pomenute praznike Bog je dao za tipski prikaz Plana spasenja odnosno jevanđelja.

Zajedno sa obrednom službom u Svetinji, daju nam kompletnu sliku Hristove misije i kako se stvarni antitipski proces spasenja odvija u nebeskoj Svetinji, kako se tretiraju pokajani grijesi, te napokon kako se odvija Božji sud u tri faze: istražnoj, revizionoj i izvršnoj. Bez znanja o ovim stvarima, nema šanse da možemo razumjeti jevanđelje, značaj i smisao Hristovog rođenja, Njegove službe i žrtve, te Njegove kvalifikovanosti za posredovanje za nas u nebeskoj Svetinji. Bez ove spoznaje otvara se prostor za različite manipulacije sa jeftinim verzijama „jevanđelja ljubavi“, prevare o navodnom razdvajanju Zakona i blagodati, iluzije da je na krstu „sve završeno“, itd. Samo sa temeljnim poznavanjem kompletne Biblije, mi možemo ući u ozbiljno razmatranje jevanđelja i Plana spasenja.

Print Friendly, PDF & Email

1 odgovor na Prikaz jevanđelja sistematizovan u Zakonu (4)

Pitaj ili komentariši

Arhiva članaka