Izbor knjiga

Opravdanje vjerom jedna je od najznačajnijih ali i najzloupotrebljavanih tema u hrišćanskoj teologiji. Ukoliko zaista ne razumijemo kako i zašto se opravdavamo vjerom, ne samo da ćemo ostati uskraćeni za jednu krucijalno važnu istinu, već možemo postati i žrtva manipulacije raznih lažnih jevanđelista. 

 

Uvod u opravdanje vjerom

Moramo se ukratko podsjetiti na stvari koje smo naučili u prethodnim proučavanjima, a koje nam pomažu da uvidimo potrebu za opravdanjem vjerom. U tom cilju najbolje će nam poslužiti Pavlova poslanica Rimljanima i drugi njegovi spisi.

U Rimljanima 1. glava od 18. stiha nadalje, Pavle pravi osvrt na neznabožački svijet koji se nalazi u takvom stanju zato što ne želi Boga, zato što namjerno svojevoljno odbija da sačuva znanje o Bogu i Boga u svom srcu. Rezultat takvog kursa je nepravednost i poplava grijeha svih oblika.

U 2. glavi do 3:8 Pavle se bavi Jevrejima koji su važili za Božji narod i dokazuje da ni oni nijesu u ništa boljem položaju, iako imaju poznanje Božjeg Zakona u eksplicitnom obliku, jer Zakon sam po sebi ne može nikoga učiniti pravednim pred Bogom. Svi smo sagriješili bez razlike i svi zaslužujemo kaznu. Dakle, prvi zadatak jevanđelja je da nas ućutka, da shvatimo da u našoj prirodi, našoj religioznosti, našem pedigreu, vaspitanju, moralnosti, našim dobrim djelima i za čime god bi mogli još posegnuti, ne postoji ništa što nas može kvalifikovati za spasenje.

„A sada se pokazuje pravednost pred Bogom nezavisno od Zakona, o čemu svjedoče Zakon i Proroci. I to pravda Božija kroz vjeru Isusa Hrista za sve i na sve koji vjeruju, jer nema razlike. Jer svi su sagriješili i lišeni su Božje slave, a opravdavaju se darom, blagodaću njegovom, kroz iskupljenje koje je u Hristu Isusu, kojega odredi Bog da bude žrtva pomirenja kroz vjeru u njegovu krv, da pokaže pravdu svoju oproštenjem pređašnjih grijeha, u dugom trpljenju Božijem, da se pokaže pravda njegova u sadašnje vrijeme, da je On pravedan i da opravdava onoga koji je od vjere Isusove.“ (Rimljanima 3:21-26)

Dakle, opravdanje vjerom ima sledeće karakteristike: 1) ono se manifestuje nezavisno od Zakona ili tačnije od djela Zakona (vidi: Rimljanima 3:20; 4:6); 2) o pravednosti Božjoj svjedoče Zakon i proroci; 3) pravednost Božja dolazi kroz vjeru Isusa Hrista; 4) pravednost pripada svima i primjenjiva je na sve koji vjeruju, jer su svi bez razlike sagriješili i lišeni su Božje slave; 5) opravdanje je dar; 6) opravdavamo se blagodaću Božjom; 7) blagodat dolazi kroz iskupljenje u Hristu; 8) Hrist je žrtva pomirenja; 9) pomirenje se ostvaruje tj. postaje djelotvorno kroz vjeru u Njegovu krv (krv = život); 10) primanje te pravednosti donosi nam oproštenje pređašnjih grijeha, čime se pokazuje dugo Božje strpljenje s nama i Njegova pravednost; 11) Bog može da opravda sve koji su vjere Isusove, što znači da je takva vjera neophodna za opravdanje.

Tajna pobjedonosnog života mora se temeljiti na Hristovoj pravednosti, inače nikad nećemo uspjeti. Podloga je opravdanje vjerom, plod je posvećenje.

Božja pravednost o kojoj govori apostol Pavle je planirana od Oca i Sina u Planu spasenja. To nije naknadna solucija, kako neki uče, da kad je Bog vidio da Izrael nije uspio pod Zakonom, onda je uklonio Zakon i uveo jevanđelje. Jevanđelje se propovijedalo u svim vjekovima, i pravednost od Boga u vjeri je bila dostupna u svim vjekovima: prvo u obećanju, a zatim u Hristu, u realnosti. O primanju pravednosti u obećanju najbolje svjedočanstvo dao je Avram, koji se smatra ocem vjernih (vidi: 1. Mojsijeva 15:6; Rimljanima 4. glava).

Pravednost koju Bog nudi čovječanstvu je planirana, obećana i ispunjena u Hristu. To su nebeske haljine poznate kao Hristova Pravednost; to je nebeska odjeća bez ijedne niti ljudske zamisli. Ona je sasvim od Boga. Mi nijesmo doprinijeli toj pravednosti ni jednu jotu. Drugim riječima, ona je potpuno besplatan dar! Mi ne možemo ništa doprinijeti toj pravdi.

 

Opravdanje je zakonski termin

Opravdanje ima zakonske i sudske konotacije. To znači da one koji vjeruju u Hrista, one koji prihvataju Hristovu pravednost kroz vjeru, Bog proglašava ili gleda na njih kao da su pravedni. Bog nas ne proglašava pravednim zato što smo mi pravedni. Bog nas proglašava pravednim zbog svoje pravednosti. Ovdje se radi o Božjoj pravednosti u Isusu Hristu. Božja pravednost nas opravdava. Ta pravednost je besplatan Dar. „Jer ako smo, dok smo još bili neprijatelji, bili pomireni s Bogom smrću njegovog Sina, koliko ćemo više sada, kad smo pomireni, biti spaseni njegovim životom.“ (Rimljanima 5:10) To je blagodat, milost koja se dobija nezasluženo.

Većina jeresi u hrišćanstvu nijesu pogrešna učenja, već griješe u onom čega se odriču. A svako ko poriče zakonsku osnovu otkupljenja čini nepravdu prema Bogu. Bog nas nije mogao prosto spasti zato što nas je volio. Božja ljubav i pravednost morale su se sresti i to se dogodilo na krstu.

Kako? Svojim životom i smrću Isus nas je otkupio od svega onoga čemu smo beznadežno robovali: 1) od ropstva Sotoni; 2) od ropstva smrti; 3) od ropstva grijehu; 4) od prokletstva Zakona. U svim navedenim stavkama to je legalno opravdanje.

 

Opravdanje vjerom nije samo zakonski čin već stvarni preobražaj srca

Opravdanje vjerom je mnogo više od pravosnažne objave oslobađajuće presude; ono mijenja srce. Grešnik je sada primio očišćenje koje ga je izmirilo sa Bogom. Istinsko opravdanje vjerom ima za posljedicu pokoravanje Božjoj volji. Gospod upisuje svoj Zakon u srcu vjernika tako da poslušnost proizilazi iz ljubavi. To daje novu motivaciju koja nadmašuje strah od izgubljenosti ili nadu u nagradu za spasenje (i jedna i druga motivacija mogu se naći u Pavlovoj frazi „pod zakonom“).

Spasenje dolazi vjerom u Božje obećanje za nas, a ne preko naših obećanja Njemu.

Hristova ljubav je aktivna, ne prosto pasivna. Kao Dobri Pastir, On neprestano traži izgubljenu ovcu. Spasenje ne zavisi od našeg traženja Spasitelja nego od našeg vjerovanja da On traži nas. Izgubljeni su izgubljeni zato što odbijaju i preziru Njegovu inicijativu da ih privuče ljubavlju. To je ono što obilježava nevjerstvo. Stoga je teško biti izgubljen i lako biti spasen ako osoba razumije i vjeruje koliko je divna dobra vijest. Jedini neoprostivi grijeh je konstantno odbijanje Njegove milosti. Pošto je Hrist ponio sve grijehe, jedini razlog što će neko biti odbačen na kraju jeste istrajavanje u nevjerstvu sopstvenog zlog puta.

U traženju izgubljenog čovječanstva, Hrist je prošao cio put uzimajući na sebe i prihvatajući palu, grešnu prirodu čovjeka posle pada. Ovo je uradio da bi mogao biti iskušan na svim poljima kao mi što smo, pokazavši, pak, savršenu pravednost u „obličju grešnog tijela“ (Rimljanima 8:3,4). Tako je naš Spasitelj „osudio grijeh u tijelu“ palog čovječanstva. Hrist se potpuno identifikovao sa nama i zato nas potpuno može spasti.

Hristovo djelo otkriva vječnu Božju ljubav i poziva na uzvišeniju motivaciju u nesebičnosti – vjeru, cijenjenje i zahvalnost. Sebično ljudsko srce ovo izopačava i primjenjuje na potrebu zadovoljenja lične sigurnosti spasenja.

Plan spasenja je Božja inicijativa koja ima konkretni učinak na cijelo čovječanstvo. Svaki pojedinac duguje život Hristu, priznavao to ili ne.

Jevanđelje je dobra vijest o tome šta je Bog učinio i šta On sada radi za nas (Jeremija 31:3; Jovan 12:32). Pravo jevanđelje motiviše srce na istrajan odgovor vjere, jer Bog nas je VEĆ prihvatio u Hristu, a mi smo izgubljena ovca ili izgubljeni sin koji samo to treba da spozna i ne opire se spasenju. Hristov oproštaj uklanja prokletstvo grijeha, tako da i grešnik koji počinje shvatiti Dar spasenja može i sam mrzjeti grijeh a voljeti bližnjeg – grešnika.

Stoga istinsko propovijedanje jevanđelja isključuje sve tehnike vrbovanja, upotrebu sile, trikova, pokretanje sebičnih osjećanja i euforije ili motiva straha od smrti i kazne. Jednom kada se istina otkrije u ljubavi ništa ne može spriječiti onoga koji traži istinu da odgovori potvrdno.

Hristovo opravdanje nije jednokratan čin, On to čini za nas i u nebeskoj Svetinji, sve do kompletnog očišćenja, dok uporedo svojim zaslugama čisti hram duše na zemlji i preslikava svoj karakter u zajednici pozvanih (Efescima 4:11-16). Opravdanje vjerom donosi najveće standarde i jedinstvo, ne jeftinu milost i podjele, jer je Uzor sam Hrist. Pravednost vjerom teži Božjoj slavi, ne svojoj.

 

Šta Biblija podrazumijeva pod vjerom?

Vjera Božja nije nešto što imamo sami po sebi. Čak iako imamo određena vjerovanja koja mogu biti zasnovana na našoj mašti, razmišljanju, pod uticajem vaspitanja, tradicije ili društvene paradigme, to nije vjera o kojoj govori Biblija. Takve vrste vjere ili vjerovanja nemaju utemeljenje, jer potiču od pale ljudske prirode koja, istina, ima u sebi tragove Božjeg obličja, ali nema moći da spozna Božju istinu. Stoga istinska vjera može doći samo od Boga. „Dakle, vjera proističe iz propovijedanja, a propovijedanje kroz objavu Božju.“ (Rimljanima 10:17) Centralna poruka Božje objave je Plan spasenja ili jevanđelje. Da bismo imali pravu vjeru, mi moramo znati istinu. „Ako ostanete u mojoj riječi, zaista ste moji učenici, i upoznaćete istinu i istina će vas osloboditi.“ (Jovan 8:31,32)

Vjera je priznanje Božje samopožrtvovane ljubavi, bez obzira na nadu u nagradu ili strah od toga da se može biti izgubljen.

Pošto je istina koja je od Boga kontradiktorna ljudskoj paloj prirodi, ona nije samo informativne prirode i za njenu spoznaju nijesu dovoljni naši intelektualni i drugi kapaciteti. Neophodno je poštenje i spremnost da se primi istina kojoj ćemo se pokoriti. Grešnom ljudskom srcu neophodno je pokoravanje jevanđelju. U Rimljanima 1:5 Pavle pominje „poslušnost vjere“, a u Rimljanima 6:17 konstatuje: „Hvala Bogu što ste, premda ste bili robovi grijeha, od srca postali poslušni učenju koje vam je predato.“ (Rimljanima 6:17)

Zapazite, Isus je rekao „ako ostanete u mojoj riječi“. U Rimljanima 10:16 Pavle kaže za Jevreje: „Ipak, nisu svi prihvatili dobru vijest,“ oni su u problemu „nevjerstva“ (Rimljanima 11:20,23), tvrdoglavi su u religiji koja je postala sama sebi svrha (Rimljanima 11:30,31), imaju revnost ali ne u skladu sa razumnom spoznajom, jer su od vjere napravili fanatizam (Rimljanima 10:2). Poučeni iskustvom Izraela, možemo shvatiti koliko je važno da ostanemo vjerni Božjoj Riječi.

Dakle, prava vjera je pokornost jevanđelju. To je vjera Isusa Hrista koja se od početka do kraja sastojala u pokoravanju Božjoj volji i planovima. Hristove patnje i stradanje bile su škola poslušnosti čak i za Sina Božjeg, da bi mogao biti Spasitelj onima koji Njega poslušaju (vidi: Jevrejima 5:8,9)!

Hrist jeste postigao spasenje i sve blagodati koje spasenje donosi, ali ako se ne pokorimo jevanđelju u vjeri i živimo u tome, za nas ono neće biti djelotvorno. To je smisao izvornog biblijskog opravdanja vjerom.

Prava vjera je krotka, blaga, plemenita, poštena, lišena svakog oblika fanatizma ali ipak čvrsta kao stijena. Najuzvišeniji primjer takve vjere da je Isus. „Uzmite moj jaram na sebe i učite od mene, jer ja sam krotkog i poniznog srca, i naći ćete odmor za svoju dušu.“ (Matej 11:29; uporedi sa 4. Mojsijeva 12:3) Postojanost i silu ovoj vjeri daje nebeska čistota, jer je kompatibilna sa osobinama prave ljubavi: trpeljivošću, srdačnošću, skromnošću, pristojnošću, nekoristoljubivošću, istinitošću, spremnošću na praštanje, pozitivnom nadanju…

 

Opravdanje vjerom i Božji narod posletka

„Ovdje je istrajnost svetih, koji drže uputstva Božja i vjeru Isusovu.“ (Otkrivenje 14:12)

U prošlom proučavanju pominjali smo troanđeosku poruku kao poslednju poruku čovječanstvu prije Drugog Hristovog dolaska, koja, između ostalog, uključuje objavu vječnog jevanđelja od strane onih koji su opravdani vjerom. Zapazite da se za jevanđelje kaže da „vječno“ (Otkrivenje 14:6), što je dokaz više u prilog tvrdnji koju smo ranije iznijeli, da se ono propovijedalo u svim vjekovima, u tipu i antitipu, jer jevanđelje je srž Plana spasenja.

Zbog slabosti naše prirode, koja je i dalje pala priroda, ista kod vjernika i nevjernika, vjera u pokornosti jevanđelju zahtijeva istrajnost. To nije istrajnost u našim naporima da postanemo dovoljno dobri da bismo se spasli, jer ni vječnost nam za taj zadatak ne bi bila dovoljna. To je istrajnost „svetih“.

Koga Biblija naziva svetim? Svet je samo Bog jer ima nepozajmljenu, izvornu svetost (Psalam 99:9; 3. Mojsijeva 11:44,45; Isaija 6:3). Samo Bog može nešto da posveti odnosno da odvoji u svetu svrhu ili za svetu upotrebu. Gospod je taj koji nas posvećuje (Ezekijel 20:12) u Hristu kroz našu pokornost jevanđelju (Jevrejima 2:11). Mi smo pozvani od Boga na takvu svetost (vidi: Rimljanima 1:7; 1. Korinćanima 1:2; 2. Korinćanima 1:1; Efescima 1:1; 3:5,18; 5:3; Filipljanima 1:1; Kološanima 1:2,4,26; 1. Solunjanima 3:13; 2. Solunjanima 1:10). „On nas je spasao i pozvao nas svetim pozivom, ne zbog naših djela, već zbog svoje namjere i blagodati, koja nam je prije mjerljivih vremena data u Hristu Isusu.“ (1. Timoteju 1:9) Mi smo, dakle, sveti u istom smislu u kojem smo pravedni pred Bogom. Njegovo djelo i Njegovo posredovanje za nas primljeno u pokornosti vjerom obezbjeđuje i svetost i pravednost. Sada možemo jasno da razumijemo šta znači istrajnost ili trpeljivost svetih.

Da takva vrsta istrajnosti nije zalaganje u ljudskoj sili, pored odrednice „sveti“ svjedoči još i nastavak rečenice: „koji drže uputstva Božja i vjeru Isusovu.“ Uputstva Božja nijesu samo „zapovijesti“, kako stoji u pogrešnim tradicionalnim prevodima. Uputstva su instrukcije i poduke Božje Riječi koje usmjeravaju život hrišćanina. To je Riječ Božja u srcu. Na taj način drži se vjera Isusova.

„Dakle, s njim smo sahranjeni svojim krštenjem u njegovu smrt, kako bismo, kao što je Hristos vaskrsnut iz mrtvih slavom Očevom, i mi isto tako hodili u novini života.“ (Rimljanima 6:4)

„A ako je Hristos u vama, tijelo vam je doduše mrtvo zbog grijeha, ali Duh vam donosi život zbog pravednosti. A ako Duh onoga koji je Isusa podigao iz mrtvih prebiva u vama, onaj koji je Hrista Isusa podigao iz mrtvih oživjeće i vaša smrtna tijela svojim Duhom koji prebiva u vama.“ (Rimljanima 8:10,11)

„Da skinete staru ličnost oblikovanu vašim ranijim načinom života, koju kvare njene prevarne želje, i da se obnovite u duhu uma svojega, i da obučete novog čovjeka, koji je po Bogu stvoren u pravednosti i istinskoj svetosti.“ (Efescima 4:22-24)

„Dakle, pošto smo okruženi tolikim oblakom svjedoka, skinimo i mi svaki teret i grijeh koji nas lako može namamiti u zamku i istrajno trčimo trku koja je pred nama. Pri tom uprimo pogled u Začetnika i Usavršitelja naše vjere, Isusa.“ (Jevrejima 12:1,2)

„Dakle, budući da je Hristos stradao u tijelu za nas, i vi se naoružajte tim istim stavom, jer ko strada u tijelu prekinuo je s grijesima, da preostalo vrijeme u tijelu ne živi po ljudskim željama nego po Božjoj volji.“ (1. Petrova 4:1,2)

Svi navedeni tekstovi govore o pokoravanju vjerom jevanđelju i istrajnosti.

Formula uspjeha je „ne ja, već Hrist u meni.“

„Mi koji znamo da se čovjek ne opravdava djelima zakona, već samo kroz vjeru Hrista Isusa, i mi smo povjerovali u Hrista Isusa, da se opravdamo vjerom Hristovom, a ne djelima zakona, jer se djelima zakona nijedno tijelo neće opravdati. A ako bismo se mi, u nastojanju da budemo opravdani u Hristu, i sami pokazali grešnicima, da li je onda Hristos u službi grijeha? Nipošto! Jer ako ponovo gradim isto ono što sam jednom srušio, pokazujem da sam prestupnik. Jer ja kroz zakon zakonu umrijeh, da Bogu živim. Sa Hristom se razapeh. Ne živim više ja, nego Hristos živi u meni. Jer život koji sada živim u tijelu, živim vjerom Sina Božjeg, koji me je volio i predao sebe za mene. Ja ne odbacujem Božju blagodat, jer ako pravednost dolazi preko Zakona, onda je Hristos uzalud umro.“ (Galatima 2:16-21)

Razapinjanje sa Hristom ili umiranje u Hristu jedno je isto.

Što se tiče Božjeg spasenja kroz Hrista, redosled je sledeći: 1) Sin Božji postaje Sin čovječji, postaje Čovjek, opšti Čovjek, drugi Adam. 2) On živi pod Zakonom bezgrešnim životom. 3) On ispunjava Zakon i kvalifikuje se za savršenu nevinu Žrtvu kako bi mogao biti Nosilac grijeha svijeta. 4) On se posrednički žrtvuje i iskupljuje nas od svega od čega se sami nijesmo mogli izbaviti. 5) On vaskrsava kao Prvjenac ili prvina ljudskog roda. 6) On posreduje za nas do faktičkog pomirenja na Sudu i očišćenja grijeha. Kao naš Posrednik u nebeskoj Svetinji, Hrist može da primi i naše pokajane grijehe u svakodnevnom hrišćanskom životu.

Što se tiče vjernih, redosled je ovakav: 1) Mi primamo dobru vijest (jevanđelje) kroz propovijedanje Božje objave i upoznajemo se sa istinom. 2) Mi prihvatamo Isusa Hrista za svog Spasitelja i Gospoda: 3) Mi počinjemo novi život tako što prvo umiremo u Hristu, poistovjećujemo se sa Njegovom smrću, koja nas oslobađa od svega navedenog u ranijem proučavanju, da bismo mogli živjeti u novini života Duhom koji Bog daje onima koji se pokoravaju jevanđelju (Djela 5:32). Dakle, Hrist je primio Očevu slavu i neraspadljivost, i mi sada u vjeri očekujemo da primimo to isto u Njemu (1. Solunjanima 4:14; 1. Korinćanima 15:23; Rimljanima 8:11). 4) Mi živimo vjerom Isusovom i imamo Božju Riječ u svojim srcima, Njegov Zakon upisan u srcima. To je opravdanje vjerom. 5) Mi znamo da jedino utočište, zaklon blagodati, imamo samo u Hristu, i zbog toga je naša vjera utvrđena na stijeni, jer smo poslušni Njegovoj Riječi (Matej 7:24-27). Ukoliko uobrazimo da postoji vjera bez poslušnosti ili da se posvećenje događa po automatizmu, raspad sistema prije ili kasnije je neminovnost (Luka 6:49).

 

Vjera Isusa Hrista nije naša vjera

Bog ima Plan spasenja koji ne dopušta nikakve dodatke, izmjene i dopune od strane čovjeka. Šta bi čovjek uradio sa svojom religijom ako se to prepusti njemu? Naravno iskvario je. I to je ono što se događa kroz cijelu istoriju čovječanstva, od Pada do danas. Zbog toga mi, ako želimo primiti spasenje i život, ne možemo imati nikakvu svoju vjeru i svoju teologiju. Ako, dakle, propovijedanje nije utemeljeno u Božjoj Riječi, ciljna grupa će primiti neki oblik lažirane vjere.

Kao što je Plan spasenja isti za sve, tako i Božja Vjera. „Jedan Gospod, jedna vjera, jedno krštenje.“ (Efescima 4:5) Sve oblike izopačenog jevanđelja nadahnuta Riječ osuđuje prokletstvom (Galatima 1:6-9).

 

Čiste haljine kao simbol opravdanja vjerom

„[Anđeo] mi je pokazao Jošuu, prvosveštenika, kako stoji pred Gospodnjim anđelom, i Sotonu kako mu stoji zdesna da mu se protivi. Tada je Gospod rekao Sotoni: ‘Neka te Gospod prekori, Sotono! Neka te prekori Gospod koji je izabrao Jerusalim! Zar on nije ugarak izvučen iz vatre?’

Haljine pravednostiA Jošua je bio obučen u prljave haljine i stajao je pred anđelom. Tada se anđeo obratio onima koji su stajali pred njim i rekao im: ‘Skinite s njega prljave haljine!’ Zatim je Jošui rekao: ‘Evo, skinuo sam s tebe tvoj prestup i bićeš obučen u svečane haljine.’“ (Zaharija 3:1-4)

Ovu viziju Zaharija je primio oko 500 godina prije Hrista.

U ovom kratkom odlomku opisano je opravdanje Vjerom. Jošua koji je u to vrijeme služio kao prvosveštenik u Gospodnjem hramu bio je, kao svaki drugi čovjek, uključen u borbu između Hrista i Sotone za ljudske duše – na spasenje ili na propast. Spaseni su ovdje predstavljeni ugarkom koji sam Gospod izvlači iz vatre. Nevjerovatno je koliko je ova vizija tačna i primjenljiva na sve koji žele Božje spasenje.

Čiste i bijele haljine u Bibliji oduvijek su bile simbol spasenja Vjerom i ogrtanja u Hristovu pravednost. Ali ovo što ćemo sada naglasiti je od ključne važnosti. Čiste haljine Hrist nam ne oblači preko postojećih prljavih haljina. „Svi smo mi postali kao nečisti, i sva je naša pravda kao prljava haljina; svi kao lišće uvenusmo, i naše izopačenosti odniješe nas kao vjetar.“ (Isaija 64:6)

Nemoguće je našu vlastitu pravednost dometnuti Hristovoj pravednosti ili ostaviti prljave haljine ispod čistih. To je ono što bi želio pali čovjek, spasenje u grijehu i sa grijehom. To je koncept lažiranog hrišćanstva, lažne vjere koja bi da prisvoji haljine pravednosti i kamuflira svoju nečistotu.

Grešnik mora dozvoliti Hristu da mu pomogne da odbaci, skine prljave haljine. Zapazimo da se u citiranom tekstu iz Zaharijine vizije prljave haljine poistovjećuju sa prestupom. Tek kad se skine prestup, koje je Gospodnja zasluga, mogu da se obuku čiste, svečane haljine.

Pravi sveštenici u zemaljskoj svetinji su ZNALI da im je potrebno opravdanje Vjerom u Božju pripravu, kao što su to znali i svi pobožni pojedinci od Adama do danas. Ta Vjera je uvijek funkcionisala integrisana sa poslušnošću Bogu i nikako drugačije.

Jošua je sada bio spreman za Božju službu: „Gospodnji anđeo je posvjedočio Jošui: Ovako kaže Gospod nad vojskama: Ako budeš hodio mojim putevima i držao moj nalog, tada ćeš ti suditi mom domu i čuvaćeš moja dvorišta, i daću ti da slobodno pristupiš onima koji tamo stoje.“ (Zaharija 3:6,7)

Spasenje nema alternativu, ne postoji plan B ili C. Vjera sa veliko „V“ nema alternativu, ne postoje različite varijante. Često se među hrišćanima može čuti kompromisno odobravanje kad se ne slažu u vjeri: Ako si iskren, ako zaista vjeruješ u to, onda je u redu. Tačno je da postoje sporedne stvari o kojima možemo imati različita uvjerenja, shodno svojoj mjeri vjere i ličnim kapacitetima (vidi: Rimljanima 14:1-6), ali to se nipošto ne odnosi na stubove Vjere.

 

Opravdanje Vjerom pod Starim savezom

Kompletna služba pod Starim Savezom predstavlja svjedočanstvo o opravdanju vjerom kroz Savez poslušnosti Bogu. Same obredne i praznične službe nijesu bile sredstvo spasenja, bez obzira na trud ljudi koji su sudjelovali u njima da ispoštuju propise do najsitnijih detalja. Samo Vjerom u ono što su predstavljale, grešnik pod Starim Savezom primao je oproštenje za spasenje. Određenom Vjerom koja ima svoj objekat, svoje utemeljenje i svoj cilj. Ali oni nijesu mogli da kažu: nećemo da izvršavamo sve ove propise jer smo svakako opravdani vjerom.

Biblijska Vjera se visoko uzdiže i izdvaja od svih ostalih vjera po ovom pitanju. Ona nije još jedan mentalni koncept, proizvod čovječjeg mudrovanja. Ona je živa kao Bog što je živ i živi od Božje Riječi i Njegovih obećanja. (Zato se zove Vjera, jer konačno obećanje još nijesmo primili.)

Vjera dozvoljava Bogu da vodi njenog imaoca, čak iako ovaj ne zna kuda ide kao Avram (vidi Jevrejima 11:8). „I povjerova Avram Gospodu, i on mu to zaračuna u pravednost.“ (1. Mojsijeva 15:6)

Svi heroji vjere odgovarali su poslušnošću na Božji poziv. Mi možemo da učinimo suprotno Božjem nalogu, imamo slobodnu volju i mogućnost da odlučimo drugačije, ali to više nije Božja Vjera i Božji Put. Nećemo tako primiti opravdanje Vjerom niti je to moguće.

Izraelci nijesu mogli da uđu u obećanu zemlju zbog nevjerstva u pobuni i neposlušnosti. „Vidimo, dakle, da nisu mogli ući zbog nevjerstva.“ (Jevrejima 3:9)

„Ali vi svoje povjerenje polažete u lažne riječi – a od toga nikakve koristi nema.“ (Jeremija 7:8)

Obmana dolazi sa „svakom nepravdom i prevarom u onima koji propadaju [ginu] zato što nisu prihvatili ljubav prema istini da bi se spasli. I zato Bog dopušta da na njih djeluje zabluda, da bi vjerovali laži, kako bi svi oni bili osuđeni jer nisu vjerovali istini, nego su voljeli nepravdu.“ (2. Solunjanima 2:10-12)

Kao što su velikani Vjere iz prošlosti odgovorili na Božji poziv i bez nepotrebnih pitanja i sumnji prihvatili to u Vjeri i poslušnosti, tako trebamo i mi. Vjera i poslušnost idu ruku pod ruku. Nemoguće je odvojiti jedno od drugoga. Tada nećemo imati nedoumica da li smo u tzv. „legalizmu“, kao što nije imao Noje dok je gradio Barku. On je odrađivao svoj dio posla i nije se pitao zašto ga Bog ne izbavi nekom natprirodnom intervencijom, ili zašto mora da se trudi oko Barke – jer je imao zdravu Vjeru. Prava Vjera ne ide linijom manjeg otpora i ne traži kompromis i lakši put, ne „hvata krivine“. Samo takvom Vjerom možemo biti opravdani, jer ona svjedoči da smo ozbiljno shvatili i primili najveći Dar ikad ponuđen stvorenom biću: prelazak iz osude na smrt u blagoslov vječnog života.

Print Friendly, PDF & Email

1 odgovor na Šta je opravdanje vjerom (17)

Pitaj ili komentariši

Arhiva članaka