Izbor knjiga

Koji su argumenti da je Isus Hrist ustao iz mrtvih?

1) Pouzdanost spisa

Mnoga tvrđenja iz istorije su mnogo manje provjeravana nego Isusov život. Pogledajmo kako je opisan Isusov život, a samim tim i vaskrsenje. 

Autografi su spisi koje su pisali sami autori. Od tih originala (autografa) prepisivanjem su nastali manuskripti. Manuskripti su kopije originala. Ako pogledate literaturu, vidjećete da postoji više manuskripta Novog saveza nego za bilo koju drugu knjigu staroga svijeta. Šta to znači? Kao da je Bog želio naročito da sačuva taj tekst, da svi ljudi, iz svih vremena, koji žele da znaju da se dogodilo Hristovo vaskrsenje, mogu imati dovoljno argumenata da u to vjeruju kao u istorijsku činjenicu.

Novi savez je poduprt sa više od 5.300 manuskripta. To znači da posjedujemo čitavo bogatstvo informacija o Hristovom vaskrsenju. Ovi manuskripti su istorija, to je nauka, to je nešto opipljivo.

Veoma je važan vremenski period između pisanja autografa i prvih kopija manuskripata. Za većinu spisa staroga svijeta, ovaj jaz je negdje oko 1.000 godina. Kada su u pitanju spisi Novoga saveza, jaz između autografa (originalnih spisa) i prvih manuskripata je negdje oko 100 godina. Zašto je ovo važno? Sto godina je vrlo mali period da bi došlo do izmjena teksta. Jednostavno rečeno, još su bili živi svjedoci koji su mogli da ukažu na eventualne promjene u tekstu.

Tačnost manuskripata Novoga saveza je 99%.

Broj različitih autora Novog saveza koji su pisali o ličnosti Isusa Hrista i o Njegovom vaskrsenju, veći je od broja autora koji su opisali druge događaje staroga svijeta. Ako želimo da negiramo Hristovo vaskrsenje kao istorijski događaj, onda moramo da sumnjamo u sve druge istorijske događaje, jer su mnogo manje argumentovani od Hristovog vaskrsenja.

Četiri jevanđelja u Bibliji govore o fenomenu Hristovog vaskrsenja. Kao da je Bog smatrao da nije dovoljno jedno jevanđelje, nego nam je u Bibliji ostavio četiri izvještaja o vaskrsenju. Jevanđelisti Matej, Marko, Luka i Jovan opisali su Hristovo vaskrsenje. Kao da Bogu ni to nije bilo dovoljno, nego su još četiri osobe pisale o Hristovom vaskrsenju: apostol Pavle, Jakov, Petar i Juda (Jakovljev brat). Svi autori su o Hristovom vaskrsenju pisali uklopivo i harmonično.

Postoji šest različitih, ali ne i kontradiktornih izvještaja o vaskrslom Hristu. To su: Matej 28, Luka 24, Jovan 20. i 21., Djela 1, i 1. Korinćanima 15. Biblija kaže da su dva ili tri svjedoka dovoljna da bi jedan izvještaj smatrali vjerodostojnim, a Bog je ostavio mnogo više svjedoka za Hristovo vaskrsenje. Preko 500 ljudi vidjelo je Hrista posle Njegovog vaskrsenja (1. Korinćanima 15:1-8)!

Šta znači ovaj tekst? Pavle naglašava da su očevici u to vrijeme još živi, i da svako može da ih nađe i pita šta se dogodilo. Vrlo je bitno da je još u vrijeme apostola Pavla, 30 godina posle Hristove smrti, neko mogao da provjeri svjedočanstva svjedoka, da se sretne sa ljudima koji su vidjeli vaskrslog Hrista.

U Hristovo vrijeme grobovi su bili uglavnom uklesani u stijenu. Na ulaz otvora stavljao se jedan veliki kamen. Bilo je skupo imati grobnicu u Hristovo vrijeme, jer nije bilo lako iskopati je u stijeni.

Luka 24:1-9: „A na prvi od šabata, vrlo rano, otišle su na grob…“ Radi se o ženama koje su bile privržene Isusu. One su nosile „mirise koje su pripremile.“ Žene su pošle da pomažu mrtvo Isusovo tijelo, što znači da nijesu vjerovale da će Isus da vaskrsne. Našle su veliki kamen koji je neko sklonio sa ulaza u grobnicu, a dva anđela su im posvjedočila o Isusovom vaskrsenju. Kamen na ulazu u grob bio je vrlo težak, pa se postavlja pitanje: ako su samo žene došle na grob, ko je sklonio toliki kamen? Stražari nijesu htjeli, a žene nijesu mogle. Apostoli nijesu bili tu, niti bi im naoružani vojnici dali da priđu. Jedino je logično ono što piše u Bibliji: kamen je sklonio anđeo kojeg je Bog poslao.

Šta se dogodilo kada su žene rekle apostolima da im je anđeo rekao da je Isus vaskrsao? „Ali njima su te riječi zvučale kao besmislica i nijesu im vjerovali.“ (Luka 24:11) Ni Petar kada je to čuo, nije mogao da vjeruje nego je odmah otišao da provjeri šta se desilo sa Hristovim tijelom. Petar je postupio kao pravi racionalista, jer nije htio da povjeruje olako. Ali kada je vidio kakva je situacija na licu mjesta, Petar je povjerovao iako nije sve potpuno razumio (Luka 24:12).

Da su apostoli izmislili da je Hrist vaskrsao, sigurno je da bi tako nemoralne osobe pokušale da sebe prikažu u što ljepšem svjetlu. Međutim, apostoli su priznali da su se krili bojeći se da Jevreji ne ubiju i njih. Čak su u svojim spisima zapisali činjenicu da su vijest o vaskrsenju prve javile žene. Iako se izjava dva ili više svjedoka smatrala vjerodostojnom, po jevrejskoj tradiciji izjave žena nijesu uopšte razmatrane. Apostoli se nijesu trudili da uljepšaju događaje, nego su zapisivali kako se zaista događalo. Bog je izabrao žene da se prvo njima javi po vaskrsenju, jer On brine i za one koje ljudi smatraju najmanjim i najslabijim bićima.

Grobovi poznatih ljudi uvijek su u ljudskoj istoriji bili mjesto pohođenja njihovih sledbenika, naročito vjerskih vođa kao što su Muhamed, Buda, i sl. Međutim, Hristov grob nikad nije postao mjesto hodočašća, jer je Hrist vaskrsao i njegovo tijelo se više ne nalazi u grobu.

2) Izvještaji neprijatelja

Ovaj argument se odnosi na potvrdu od strane neprijatelja da je grob bio prazan i činjenicu da je vjera u vaskrsenje potekla iz Jerusalima. Isus je bio javno raspet i sahranjen u Jerusalimu. Bilo bi nemoguće da vjerovanje u vaskrsenje dođe iz Jerusalima ako je njegovo tijelo još bilo u grobu i gdje je sanedrin mogao da ga eskumenicira, javno izloži i samim tim otkrije. Umjesto toga, Sanedrin je optužio učenike da su ukrali tijelo, očigledno u pokušaju da objasni njegov nestanak (i samim tim i prazan grob).

3) Porijeklo i kontinuirano postojanje hrišćana

Psihološki je nemoguće da su Hristovi sledbenici, koji su prilikom raspeća bili potpuno razočarani i zbunjeni, u periodu od samo nekoliko dana posle raspeća ušli u svijet sa tolikom radošću. Tri godine su slijedili Isusa, ostavili su svoju rodbinu, ostavili su svoj posao i krenuli za Hristom. Vjerovali su da će On vjerovatno osloboditi jevrejski narod od Rimljana. Vjerovali su da će možda biti ministri u vladi koju će Mesija osnovati. Prvenstveno su očekivali od Njega da bude politički vođa naroda. Kad odjednom, posle tri i po godine, umjesto da uzme krunu, On biva razapet kao najveći zločinac na krstu!

Kakva bi bila vaša osjećanja na njihovom mjestu? Sigurno strašna, bili bi duboko razočarani. U trenutku Hristove smrti, njegovi učenici su bili u potpunosti psihički porušeni, razoreni do temelja. Pobjegli su kada je Isus bio uhapšen. Petar je stajao u sudnici, Hristu su tamo sudili, udarali Ga, a Petar stoji tu kod vatre, grije se i razmišlja. Vjerovatno duboko depresivan, razočaran, jer mu se sve srušilo u životu. „Zašto sam ostavio svoje mreže i svoj čamac? Zašto sam krenuo za tim neobičnim učiteljem?“ A jedna žena mu kaže: „I ti si jedan od njegovih!“ A Petar kaže: „Ne, ne, nikad ga nisam vidio.“ Pa po drugi put žena prilazi i kaže: „Jezik kojim govoriš te izdaje da si njegov sledbenik.“ Petar ponovo negira Hrista. Ovo Petrovo negiranje da poznaje Hrista pokazuje u kojoj mjeri su Hristovi učenici bili razočarani. Biblijski tekst kaže da su svi pobjegli u gornju sobu u gradu Jerusalimu zbog straha od Jevreja. Čekali su da se mnoštvo ljudi raziđe iz Jerusalima pa da pobjegnu, jer može biti da će i njih zadesiti ista sudbina kao i njihovog vođu. Duboko su bili razočarani i uplašeni.

U jevanđeljima je zapisano da je i apostole Isus morao da uvjeri da je On zaista vaskrsao. U početku im je bilo vrlo teško da povjeruju da je Isus vaskrsao. Očigledno je da vjera apostola nije započela nikakvom fikcijom, zanosom ili ushićenjem, već kao dokaz opipljive realnosti!

Međutim, posle susreta sa vaskrslim Hristom, ti isti ljudi koji su bili duhovno potpuno porušeni, slobodno govore da su Isusovi učenici, da su vidjeli Hrista i da je vaskrsao! Jerusalim tada nije bio veliki grad. Svi su znali šta se dogodilo. Znali su da je na srednjem krstu, između dva razbojnika razapet Isus koji je tvrdio da je Mesija. Svi su poznavali učenike, svi su znali šta se njima dogodilo. Hristovi učenici, ti skrhani ljudi, kada su susreli vaskrslog Hrista, dolaze među narod kojeg su se doskoro bojali, i sa velikom odvažnošću, sigurnošću i čvrstinom, propovijedaju i kažu: „Taj Isus koga ste vi razapeli, vaskrsao je iz groba! I ne samo to. On je Mesija.“

Posledica njihovog svjedočanstva da su vidjeli Hrista posle vaskrsenja bila je da je 3.000 ljudi u jednom danu prihvatilo da je Isus Mesija, a kasnije i veliko mnoštvo ljudi. Zajednica koja okuplja ljude koji slijede Hrista, ne bi danas postojala da nije bilo Hristovog vaskrsenja. Da Hrist nije pobijedio smrt, On ne bi imao sledbenike iz prostog razloga što nije koristio ljudske metode sticanja veličine i reputacije (vidi Isaija 53:2,3; Matej 8:20; Marko 9:12).

4) Spremnost na smrt zbog vjere

Od 12 Hristovih učenika, njih 11 je umrlo mučeničkom smrću! Samo je Jovan završio na ostrvu Patmosu i umro prirodnom smrću u Efesu. Možda bi neko od njih bio u stanju da prihvati laž da je Hrist živ i da umre braneći laž. Međutim, svih 12 apostola bilo je spremno da dâ svoj život za Hrista. Smrt više za njih nije predstavljala nikakav problem. Od tada, kada apostoli govore, oni neustrašivo iznose da je Hrist živ, da je vaskrsao.

Jovan kaže: „Ono što je bilo od početka, što smo čuli, što smo svojim očima vidjeli, što smo posmatrali i što su naše ruke opipale: o Riječi života. I život se javi, i vidjesmo, i svjedočimo, i javljamo vam život vječni, koji beše u Oca, i javi se nama; Šta vidjesmo i čusmo to javljamo vama da i vi s nama imate zajednicu; a naša je zajednica s Ocem i sa Sinom Njegovim Isusom Hristom. Ovo pišemo da vaša radost bude potpuna.“ (1. Jovanova 1:1-4)

Apostoli su imali poruku života – vječnog života! Smrt više nije neizbježna tragična realnost, jer postoji neko ko je pobijedio smrt, i to ne jednokratno nego u korist cijelog čovječanstva, u korist svih koji prihvate Njegovo spasenje!

Apostoli su propovijedali najviša moralna načela i živjeli u skladu sa njima. Zar bi oni živjeli moralno, služeći istini, pravdi i ljubavi, da su izmislili priču o Hristovom vaskrsenju? Zar bi neko umro za laž? Zar bi toliko apostola, svjedoka Hristovog života, smrti i vaskrsenja živjelo za laž i umrlo za laž?

Za nepunih vijek i po ili dva, od jedne nepoznate religije, hrišćanstvo je postala dominantna religija Rimske imperije.

5) Pisma svjedoka

Da Hrist nije ustao iz mrtvih, Novi savez nikada ne bi bio napisan. Ko bi uložio toliki trud i tolike muke da napiše biografiju nekog ko je tvrdio da je Mesija, da je poslan od Boga, a karijera mu se završila sramnom smrću? Ali Hrist je ustao iz groba, i zato je grupa ljudi koji su to vidjeli i čuli uzela svoja pera i sa neviđenim entuzijazmom pisala o ovom najvećem događaju. U svim njihovim spisima zapažamo jasno izraženo uvjerenje da je Isus Hrist umro, da je ustao iz mrtvih i da je sada živ da bi posredovao za nas pred Ocem.

6) Neobični detalji u svjedočanstvu očevidaca

U svim izvještajima o vaskrsenju, za žene se tvrdi da su bile prvi i osnovni očevici. Ovo bi bila vrlo čudna izmišljotina, s obzirom da su u obje drevne kulture, i jevrejskoj i rimskoj, žene bile jako diskriminisane. Njihovo svjedočanstvo se smatralo bezvrijednim i neprihvatljivim. S obzirom na to, malo je vjerovatno da bi bilo koji počinilac ovakve podvale u prvom vijeku u Judeji izabrao žene da budu njegovi primarni svjedoci. Od svih muških svjedoka koji tvrde da su vidjeli vaskrslog Isusa, ako su svi lagali i ako je vaskrsenje bilo prevara, zašto bi izabrali najnepoštovanije i najnepovjerljivije svjedoke koje su mogli da nađu?

7) Obraćenje skeptika

Obraćenje apostola Pavla je takođe jak argument u prilog Hristovog vaskrsenja. Saul (njegovo ime prije obraćenja) je kao ortodoksni farisej progonio hrišćane, pa je samim tim bio veliki protivnik Hristovog vaskrsenja (Djela 8:1-3). Šta treba da se dogodi pa da ovakav čovjek postane propovjednik Hristovog vaskrsenja? Vaskrsli Hrist se lično pojavio Savlu (Djela 9)! Kada je lično vidio vaskrslog Hrista, shvatio je da se nalazi na potpuno pogrešnoj strani i odlučio da promijeni svoj život. Posle onoga što on opisuje kao susret sa vaskrslim Hristom, Pavle je doživio trenutnu drastičnu promjenu da od progonitelja postane jedan od najplodonosnijih propovjednika hrišćanstva.

Kao mnogi rani hrišćani, Pavle je podnio siromaštvo, progonstva, batine, zatvaranje i pogubljenje zbog svoje nepokolebljive posvećenosti Hristovom vaskrsenju.

Apostol Pavle je autor najviše pisama koja su ušla u kanon Novog saveza, a temelj njegovog propovijedanja je upravo Hristovo vaskrsenje.

8) Požrtvovanje svjedoka očevidaca događaja

Apostoli su bili jedni od najčuvenijih očevidaca. Svi do jednog su pretrpjeli neporecivu promjenu. Posle vaskrsenja su izašli na ulice, hrabro objavljujući raspeće uprkos sve intenzivnijem progonstvu. Kakav je razlog za tu naglu i dramatičnu promjenu? To sigurno nije bila materijalna korist. Apostoli su se odrekli svega što su imali da bi propovijedali vaskrsenje, uključujući i svojih života.

Apostoli su bili spremni da žrtvuju svoja dobra, kao i svoj život u službi Bogu, sa vjerom u vaskrsenje. Zaista nije vjerovatno da je sve to bilo bazirano na jednoj velikoj laži. Kako su beskrajna radost, sigurnost, entuzijazam i sila došli u njihove živote posle raspeća, ako je sve ovo laž? Većina hrišćana je mogla da okonča svoje mučeništvo samim tim što bi se odrekli svoje vjere. No umjesto toga, izgleda da su mnogi se odlučili da izdrže mučenje i proklamuju Hristovo vaskrsenje do smrti. Bez obzira na to što je mučeništvo nešto dostojno divljenja, ono samo po sebi ne dokazuje ništa. Samo mučeništvo ne opravdava do te mjere vjerovanje koliko potvrđuje vjerodostojnost samog vjernika (time što demonstrira iskrenost osobe na opipljiv način). Ono što čini prve hrišćanske mučenike toliko izuzetnim je to što su oni znali da li je to što ispovijedaju istinito. Oni ili su vidjeli Isusa Hrista živog i zdravog posle Njegove smrti ili nijesu. Ovo je nešto izuzetno. Ako je sve to bila laž, zašto bi je toliko mnogo njih ponavljalo, imajući u vidu njihove okolnosti? Zašto bi se svi oni svjesno pridržavali jedne takve laži koja nije mogla da im donese ništa osim progonstva, zatvora, mučenja i smrti?

Zaključak

Oko Isusa preuzeto je toliko mjera predostrožnosti vezano uz suđenje, raspeće, sahranu, zatvaranje, pečaćenje i čuvanje Isusove grobnice da je kritičarima vrlo teško da odbrane stav po kome Hrist nije vaskrsao iz mrtvih.

Rezimiraćemo kratko sledeće činjenice:

  1. činjenica: Slomljeni rimski pečat. – Kao što smo rekli, prva očigledna činjenica bila je lomljenje pečata koji je predstavljao moć i autoritet rimskog carstva. Ljudi su se bojali lomljenja pečata jer su posledice takvog čina bile izuzetno teške. Ukoliko bi počinitelji bili pronađeni i privedeni, smjesta bi uslijedilo pogubljenje i to raspećem sa nogama na gore.
  2. činjenica: Prazan grob. – Već smo raspravljali o drugoj očiglednoj činjenici o grobu koji je nakon vaskrsenja ostao prazan. Hristovi učenici su počeli da propovijedaju Isusovo vaskrsenje upravo u Jerusalimu gdje bi, u slučaju da su njihova svjedočanstva lažna, njihova laž bila veoma očigledna. Prazan grob je bio toliko poznata činjenica da ju je bilo nemoguće poreći. Bilo kakve tvrdnje o vaskrsenju ne bi se održale u Jerusalimu ni jedan dan pa čak ni jedan sat da činjenica o praznom grobu nije bila poznata i prihvaćena od strane svih ostalih. I jevrejski i rimski izvori i predanja priznaju činjenicu praznog groba. Spomenuti izvori se kreću u rasponu od Josifa Flavija do jevrejskih spisa pod nazivom „Toledoth Jeshu“ iz petog vijeka. To se može smatrati pozitivnim dokazom iz neprijateljskih izvora, a to je najjači mogući oblik istorijskih dokaza, što zapravo znači da kada neki izvor priznaje činjenicu koja mu ne ide u prilog, tu činjenicu možemo smatrati sigurnom. Gamaliel, koji je bio član jevrejskog vrhovnog suda, Velikog vijeća, iznio je mišljenje da je uspon hrišćanstva Božje djelo; on to ne bi mogao da učini da je Isusovo tijelo i dalje bilo u grobnici ili da je Veliko vijeće znalo gdje se ono nalazi.
  1. činjenica: Ogroman kamen je pomjeren. – Tog jutra, na prvi od šabata do Pedesetnice, prva stvar koja je ostavila jak utisak na ljude koji su prišli grobnici bila je neobičan položaj vrlo teškog kamena koji je bio uglavljen na ulazu u grobnicu, što je spomenuto od strane svih pisaca jevanđelja. Da su učenici željeli da dođu do grobnice, prišuljaju se na prstima pokraj usnulih stražara, otkotrljaju ogroman kamen i ukradu Isusovo tijelo, kako bi to mogli da učine a da stražari ništa ne primijete?
  2. činjenica: Rimska straža se izbezumila. – Rimski stražari su napustili svoju dužnost i pobjegli. Kako se ovakvo njihovo ponašanje može objasniti kada znamo da je njihova disciplina bila bez pogovora? Strah od gnjeva pretpostavljenih i mogućnost smrtne kazne je doprinijela da vojnici budno paze na sve detalje svoje službe. Jedan od načina na koje su pogubljivali stražare bio je taj da skinu svu odjeću sa njih a zatim ih žive spale na vatri potpaljenoj njihovom odjećom. Ako je bilo nepoznato koji od stražara nije izvršio svoju dužnost tada su bacali kocku kako bi odredili koji će vojnik biti pogubljen zbog prekršaja svoje jedinice. Više je nego očigledno da čitava jedinica ne bi zaspala uz takvu prijetnju.
  3. činjenica: Zavoji govore sami za sebe. – Zahvaljujući jednom zapanjujućem fenomenu grob nije bio potpuno prazan. Jovan, Isusov učenik, bio je očevidac zavoja koji su se nalazili na mjestu gdje je ležalo Isusovo tijelo: vidio je zavoje koji su bili teško natopljeni i ljepljivi, zadržavajući još uvijek oblik tijela kako su ležali na tom mjestu odvijeni i prazni. Ova činjenica je sasvim dovoljna da bilo koga učini vjernikom. Jovan to nikada nije zaboravio.
  4. činjenica: Potvrđena ukazanja. – Hrist se pojavio živ i to nekoliko puta nakon dramatičnih događaja prvog uskršnjeg dana. Kada se proučava neki istorijski događaj važno je da se zna da li je postojao dovoljan broj ljudi koji su u njemu učestvovali ili mu bili očevici (koji su još bili živi u vrijeme kada su činjenice o tom događaju objavljene). Poznavanje ove činjenice pomaže nam pri utvrđivanju tačnosti objavljenog izvještaja. Ako postoji dovoljan broj očevidaca onda može da se smatra da je događaj vjerodostojan. Kada se razmatra Hristovo pojavljivanje nakon vaskrsenja često se olako prelazi preko veoma važnih činjenica, a prva među njima je veliki broj svjedoka koji su vidjeli Hrista nakon uskršnjeg jutra. Jedan od najranijih zapisa o Hristovom pojavljivanju nakon vaskrsenja potiče od apostola Pavla koji je pretpostavljao da su čitaoci znali za događaj kada se Isus ukazao grupi od 500 ljudi. Podsjetio je da je većina tih ljudi još uvijek bila živi pa su mogli da ih ispitaju i uvjere se u to. Još jedan ključni momenat u tumačenju Hristovih ukazanja je da se On pojavio i pred neprijateljskim nastrojenim svjedocima.

Svi ovi dokazi: pokazana iskrenost svjedoka (i u slučaju apostola, ubjedljiva i neobjašnjiva promjena), obraćenje i pokazana iskrenost ključnih antagonista, kao i skeptika koji su postali mučenici, činjenica da je grob bio prazan, svjedočanstvo neprijatelja da je grob bio prazan, činjenica da se sve ovo dogodilo u Jerusalimu gdje se vjera u vaskrsenje pojavila i procvjetala, svjedočanstvo žena, značaj ovog svjedočanstva s obzirom na istorijski kontekst, sve ovo moćno potvrđuje istoričnost vaskrsenja u preciznim detaljima.

Profesor Tomas Arnold, upravnik na fakultetu Rugby u trajanju od punih 14 godina i autor poznate knjige „Istorija Rima“, takođe imenovan šefom katedre za savremenu istoriju na Oksfordu, bio je dobro upoznat sa vrijednošću dokaza u određivanju istorijskih činjenica. Ovaj vrsni naučnik je rekao: „Godinama sam proučavao istorijske zapise o drugim vremenima, istraživao i procjenjivao dokaze onih koji su pisali te zapise i ne znam ni za jednu činjenicu u istoriji čitavog čovječanstva koja bi bila poduprta boljim i potpunijim dokazima svake vrste u očima nepristranog istraživača od činjenice o velikom znaku koji nam je dao Bog – Hristova smrt i vaskrsenje iz mrtvih.“

Hrišćani vjeruju da je Isus vaskrsao u tijelu, u vremenu i prostoru, Božjom natprirodnom silom. Teškoće vezane uz vjerovanje u to mogu izgledati velike ali problemi koji proizilaze iz nevjerovanja predstavljaju mnogo veće. Teorije koje objašnjavaju da je prazan grob bio uslovljen prirodnim pojavama su veoma slabe i zapravo ohrabruju na istinitost vaskrsenja.

Kada bi Novi savez i uopšte Biblija bili samo zbirka svjetovnih spisa, njihova autentičnost bila bi naširoko prihvaćena bez bilo kakvog dvoumljenja. Međutim, pošto Biblija otkriva LIČNOG Boga i LIČNOG Spasitelja koji pozivaju na moralnu odgovornost, pala ljudska priroda sa tendencijom ka grijehu i gravitiranju ka smrti svim silama se protivi Božjem otkrivenju.

 

Značaj Hristovog vaskrsenja

Hristovo vaskrsenje je srž hrišćanskog vjerovanja. Ako je Hrist zaista vaskrsao iz groba, sve je drugačije. To znači da smrt nije kraj. Ako je On zaista vaskrsao iz groba, onda je smrt pobijeđeni neprijatelj. Od Hristovog vaskrsenja zavisi smisao vjere u Boga. I apostol Pavle kaže da ako je Hrist ostao da leži u grobu, ako nikada nije vaskrsao iz groba, onda: „Uzalud vjera naša!“ Da nema Hristovog vaskrsenja, religija ne bi imala smisla, a vjernici bi bili „najnesrećniji od svih ljudi“ (1. Korinćanima 15:19). Ako umiremo i nestajemo sa ovog svijeta zauvijek, to je skoro kao da nijesmo ni postojali. Ali Bog je obezbijedio dovoljno svjedoka i logičnih dokaza da je Hrist vaskrsao (istorijskih i teoloških), oslobodio nas sile grijeha i smrti i obezbijedio nam život prema prvobitnoj Božjoj namjeri, i više od toga!

Postoji samo jedno objašnjenje za prazan grob: Isusova tvrdnja da je Sin Božji sa misijom spasenja čovječanstva od grijeha i smrti bila je istinita i nikakvi okovi smrti nijesu mogli da ga zadrže u grobu. On je ustao i On živi (Otkrivenje 1:5,17,18). U toku svih vjekova postoji nebrojeno mnoštvo siromašnih i bogatih, jednostavnih i školovanih, starih i mladih ljudi, koji bivaju osvjedočeni u svojim vlastitim srcima i životima u sigurnost da je Isus Hrist zaista ustao i da živi danas.

Dakle, Hristovo vaskrsenje je srž biblijske religije. Ono je garancija vaskrsenja ljudi koji vjeruju Bogu i žele da se vrate Bogu u ljubavi, istini i pravdi.

Isusovo vaskrsenje je takođe garancija punomoćja i validnosti Njegovog zastupništva ljudskog roda. Vaskrsenje se činjenično i teološki uklapa u Božji plan spasenja, u koncept kompletne Biblije. „‘O kako ste bezumni i sporog srca da povjerujete u sve što su govorili proroci! Zar nije trebalo da Hristos sve to pretrpi i da uđe u svoju slavu?’ I počevši od Mojsija i svih Proroka, protumačio im je ono što je pisano o njemu u svim Pismima.“ (Luka 24:25-27)

U 1. Korinćanima 15. glava, Pavle detaljno objašnjava koliko je bitno Hristovo vaskrsenje. Neki u Korintu nijesu vjerovali u vaskrsenje mrtvih i u ovom odjeljku Pavle navodi sedam katastrofalnih posledica ako nema vaskrsenja: 1) bilo bi besmisleno propovijedati o Hristu (stih 14); 2) vjera u Hrista bi bila beskorisna (stih 14); 3) svi svjedoci i propovjednici vaskrsenja bili bi lažovi (stih 15); 4) niko ne bi bio iskupljen iz grijeha (stih 17); 5) svi vjernici koji su umrli bi propali (stih 18); 6) hrišćani bi bili najjadniji ljudi na zemlji (stih 19); život bi se sveo na puki hedonizam bez višeg cilja (stih 32).

Međutim, Hrist jeste ustao iz mrtvih „…kao prvina od onih koji su umrli“ (stih 20). Kao što je smrt došla preko jednog čovjeka (Adama) na sve ljude, tako preko jednog opšteg Čovjeka dolazi i vaskrsenje mrtvih (stihovi 21, 22), Hrista kao prvine[1] i zatim onih koji su se predali Hristu (stih 23). Kao konačni ishod Hristovog iskupljenja čovječanstva, smrt će prestati da bude ljudsko iskustvo (stih 26; uporedi sa Otkrivenje 20:14).

 

Mehanizmi i zakonitosti vaskrsenja

Vaskrsenje jeste Božja natprirodna intervencija, ali i čin koji ima svoje opravdanje i utemeljenje u zakonitostima života. Kako?

Apostol Pavle u svojim pismima detaljno objašnjava vaskrsenje. To na prvi pogled može biti iznenađujuće, ali ne i za poznavaoce Svetog pisma. Naime, nakon što je u poslanici Korinćanima napravio paralelu između umiranja u Adamu i vaskrsenja u Hristu, Pavle u nastavku ulazi u dodatne detalje u odgovoru na dilemu racionaliste ili skeptika kako je moguće da vaskrsne materija za koju znamo da je propadljiva i smrtna. To je opravdano pitanje.

Pogledajmo slijed Pavlove argumentacije:

1) Sjetva i žetva kao slika vaskrsenja koju vidimo u prirodi (stihovi 35-37). Pavle konstatuje da ovo što posjedujemo sad mora da umre da bismo dobili novo, slično kao što sjeme „umire“ u zemlji da bi izrasla nova biljka, različita od sjemena.

2) Bog je taj koji određuje kakvoću različitih entiteta, bilo u živoj ili neživoj prirodi (stihovi 38-41).

3) Vaskrsenje funkcioniše po sličnom obrascu kakav vidimo u prirodi i ono je zapravo kontrast od postojećeg stanja, pri čemu vaskrsli zadržava svoj identitet i karakterni sklop (stihovi 42-44), a možemo razložno pretpostaviti i fizičke proporcije ali bez tragova prokletstva grijeha. Pristup drvetu života omogućiće vaskrslima dalji rast i razvoj do veličine prvobitnih ljudi. Tako sad „sijemo“ u raspadljivosti kao zakonitosti u grijehu koja obilježava naš život, a žnjećemo plod u neraspadljivosti (stih 42), „sijemo“ u sramoti a vaskrsavamo u slavi, „sijemo“ u slabosti, a vaskrsavamo u sili (stih 43). Vrlo je važno zapaziti objektivnost u Pavlovom izlaganju našeg postojećeg stanja. Ako padnemo u zamku da buduću realnost pripisujemo svom sadašnjem iskustvu, naša vjera se lako može pretvoriti u iracionalni sektaški trip.

4) Zemaljsko tijelo tj. sadašnja struktura ljudskog organizma je nasleđe koje nosimo od naših praroditelja palih u grijeh. S druge strane, postoji ono što možemo nazvati duhovnim tijelom zbog duhovne kakvoće koju mu daje drugi Adam odnosno Hrist. Mi u Hristu dobijamo legalno pravo na to isto nasleđe (stihovi 44-49)! „Kao što nosimo obličje onoga koji je zemaljski, nosićemo i obličje onoga koji je nebeski.“ (49. stih)

5) Sadašnja struktura propadljivog ljudskog organizma ne može naslijediti Božje kraljevstvo (stih 50).

6) Stoga je vaskrsenje zapravo prestrukturiranje ljudskog organizma. Prilikom vaskrsenja na život, o Hristovom drugom dolasku, vaskrsenje će se odvijati sledećim redosledom: i) mrtvi u Hristu ustaće u neraspadljivom tijelu, a živi spaseni će se preobraziti u jednom trenutku (stihovi 51, 52; uporedi sa 1. Solunjanima 4:14-18). Pavle dalje konstatuje da je to „moranje“, neminovnost ove posebne Božje intervencije (stih 53).

Ako znamo na koji način je čovjek stvoren (zemaljski elementi + životni dah ili duh; vidi Postanje 2:7) i šta se dogodilo sa ljudskom prirodom prilikom pada u grijeh (gubitak Božje slave – Rimljanima 3:23, povratak praha prahu – Postanje 3:19), neće nam biti teško da shvatimo da je čin vaskrsenja zapravo obrnuti proces. Treba zapaziti da Bog vaskrsava mrtve iz njihovih grobova (Jovan 5:28), što znači da i u slučaju mrtvih koristi postojeću materiju i restrukturira je, možemo pretpostaviti, na subatomskom nivou, sjedinjujući je sa životnim duhom koji ima kakvoću Božje slave. Taj Duh je zapravo primarni činilac vaskrsenja, a prisustvo istog Duha je iskustvo onih koji su se pomirili sa Bogom (vidi: Rimljanima 8:11). Duhovna priprema i duhovno sazrijevanje, odnosno ulaganje u duhovno, pravi je pokazatelj da se nalazimo na putu da vaskrsenje u život postane i naša realnost, što se ostvaruje kroz vjeru i poslušnost Bogu, saradnjom božanskog i ljudskog.

Šta je „Božja slava“? U najširoj definiciji, Božja slava je odraz Njegovog karaktera i sile u svemu stvorenom. Isaija 43:7 navodi da nas je Bog stvorio sebi na slavu, što u kontekstu sa drugim tekstovima o slavi znači da čovjek proslavlja Boga svojim životom i djelovanjem. Zapravo cijela tvorevina manifestuje Božju slavu (Psalam 19:1-4). Slava je važna Bogu i On revnuje za nju (Isaija 42:8) upravo zato što je slava jednaka svrhovitosti tvorevine i svrhovitosti života. Čovjek će prilikom vaskrsenja povratiti izgubljeno obličje i time Božju slavu.

Mrtvi u Hristu odgovoriće na Božji poziv tj. na Božji glas (Jov 14:14,15; Jovan 5:28), što možemo shvatiti samo kao Božju stvaralačku i životodavnu silu koja je na sličan način dovela u postojanje naš svijet, s tom razlikom što se u slučaju vaskrsenja koristi postojeća duhovna komponenta i postojeća materija. U prilog budućnost realnosti ovog događaja svjedoči i otkrivenje o aktivnom učešću anđela u sakupljanju vaskrslih spasenih (vidi Marko 13:27). Anđeli su takođe sudjelovali u Hristovom vaskrsenju (koji je trajno zadržao ljudsko obličje), odnosno obavili „tehnički“ dio posla (vidi Jovan 20:1-12; Marko 16:2-7; Luka 24:1-7).

Prestrukturiranje materije je stvar jednog trenutka i očigledno praktično neprimjetan i bezbolan čin za čovjeka. Gubitak Božje slave Adam i Eva su zapazili u spoznaji golotinje. Vaskrsenjem se rješava taj i svaki drugi problem palog i propadljivog tijela. Božja slava daje drugačiju kakvoću našem tijelu koje neće biti u konfliktu sa duhovnom komponentom, Bogom i prirodom. U proslavljenom tijelu eliminišu se svi mehanizmi propadanja i destrukcije. To će biti pobjeda nad smrću u bukvalnom smislu te riječi (vidi: 1 Korinćanima 15:54-57)!

Uspješna realizacija kompletnog Božjeg plana spasenja omogućiće takođe prestrukturiranje odnosno obnovu planete zemlje i cijelog našeg univerzuma (Otkrivenje 21:1,5; Isaija 65:17; 2. Petrova 3:13) koji su takođe lišeni kakvoće nepropadljivosti prilikom pada u grijeh (Rimljanima 8:19-22; uporedi sa 1. Mojsijeva 3:18,19).

Institut za izučavanje religije

_____________________________

[1] Hronološki gledano, Isus nije prvi čovjek vaskrsnut u život. To su prije Njega bili Enoh (Postanje 5:24), Mojsije (5. Mojsijeva 34:6; Juda 1:9; Matej 17:3) i Ilija (2. Kraljevima 2:1-11). Ali Isus je prvjenac kao predstavnik kompletnog ljudskog roda i garant vaskrsenja i vječnog života svih, uključujući pomenute osobe.

Print Friendly, PDF & Email

Pitaj ili komentariši

Arhiva članaka