Izbor knjiga

U svojoj suštini, ateizam je vjerovanje da nije bilo ničega i da se ništa dogodilo u ničemu i zatim je ništa magično eksplodiralo bez razloga stvorivši sve, i onda se ogranak svega magično preuredio bez razloga u samoreproduktivne čestice koje su se zatim pretvorile u dinosauruse. Prema ateističkom pogledu na svijet i život, mrtva materija je vječna, ona je sama sebe stvorila i samoorganizovala se putem niza slučajnosti, sve dok nije proizvela prvo jednostavne a zatim sve složenije oblike života koji su evoluirali iz jedne u drugu vrstu. I pošto sada ne vidimo nijedan od ovih magičnih procesa niti ih možemo eksperimentalno potvrditi, sve se to desilo tokom više milijardi godina.

U osnovi, ateizam predstavlja poricanje Boga i borbu protiv Boga. Ateizam vuče korjene iz antičke prošlosti i neki njegovi oblici mogu se pratiti u indijskoj filozofiji (jainizam, budizam i određene hinduističke sekte), zatim u klasičnoj grčkoj i rimskoj filozofiji (sofizam, epikurejizam), da bi se u skorijoj istoriji razvio u periodu renesanse i prosvetiteljstva, uglavnom kao proizvod kriticizma tadašnjeg religijskog establišmenta. Među poznatijim ateistima iz tzv. doba provetiteljstva ističu se Žan Žak Ruso, Volter, Dejvid Hjum, Adam Smit… Za vrijeme Francuske revolucije (1789-1799) razvio se Kult razuma koji je zaustavio Maksimilijan Robespjer, deista, zamijenivši ga Kultom Vrhovnog Bića. 19. vijek obilježili su pokreti kao što su racionalizam i slobodna misao, a ateistička filozofija je počela atakovati na vodeće obrazovne institucije na Zapadu. Karl Marks (1818–1883) napisao je 1844. godine „Doprinos kritici Hegelove filozofije prava“, u kojoj knjizi je religiju okarakterisao kao „opijum za narod“. Fridrih Niče (1844-1900), takođe filozof iz 19. vijeka, ostao je poznat po aforizmu „Bog je mrtav“, iako je bio svjestan da savremena ateistička misao vodi u nihilizam i gubljenje svih vrijednosti. U istom vijeku, uporedo sa ateizmom razvio se i feminizam koji je okrivljivao religiju kao glavni izvor za ugnjetavanje žena i nejednakost polova.

Istaknuti utemeljivači ateizma

Ateizam 20. vijeka se razvio u veći spektar filozofija kao što su egzistencijalizam, objektivizam, sekularni humanizam, nihilizam, logički pozitivizam, marksizam, anarhizam, feminizam i opšti naučni i racionalistički pokret.

Državni ateizam veže svoje početke za Francusku revoluciju, a zatim komunizam i fašizam, surovi kapitalizam i kolonijalizam.

Iz istorije ateizma, zvanične i one manje poznate, nije teško zaključiti da je ateizam lansiran iz najblaže rečeno društveno problematičnih krugova, čija ideologija je vrlo bliska satanizmu.

Nije li u najmanju ruku čudno što savremena ateistička nauka a priori odbacuje mogućnost inteligentnog stvaranja, ili ako nekad i posegne za tom vrstom argumentacije, život na Zemlji pripisuje aktivnostima vanzemaljaca, čije postojanje nikad nije potvrđeno, čak ni mogućnost života na nekoj poznatoj planeti u univerzumu. Potrebno je da se poklopi оkо 200 danas pоznаtih kritеriјumа zа pоstојаnjе vаnzеmаlјskоg živоtа nа drugim plаnеtаmа, а pоtеnciјаlnо nаsеlјеnа plаnеtа mоrа dа оdgоvаrа svаkоm оd njih bеz izuzеtkа, inаčе – rаspаšćе sе sаv sistеm.

Izbačen: Inteligencija nije dozvoljena

Za više detalja, vidi stranicu Dokazi postojanja Boga.

 

Biblija govori o ateizmu na vrlo određen način: „Reče bezumnik u srcu svome: Nema Boga.“ (Psalam 53:1)

Pojam religije je zbog svoje zloupotrebe i izopačene primjene tako pogrešno shvaćen, da je jedan broj ljudi sa gnušanjem odbacio religiju kao bilo koju drugu nazadnu ideologiju, koja ima svrhu samo da opravda ljudsko zlo pred čovjekovom savješću, dok je drugi broj ljudi i prihvatio religiju upravo u toj najgoroj funkciji.

Istina ne zavisi od toga šta mi mislimo o njoj. Suštinska razlika između istine i zablude je upravo u tome što istina čovjeka čini odgovornim (zato nije omiljena), dok zabluda opravdava čovjekovo prepuštanje liniji manjeg otpora (popuštanje grijehu). Problem se ne rješava pružanjem lažne nade! Uslov svakog problema je priznati uzrok problema, jer inače, isti uzroci će i dalje donositi iste posledice. Kada bi ljudi MOGLI da urede svoj život sopstvenim naporima, onda bi oni to i uradili, a kako nisu uradili, onda je jasno da ne mogu.

Sledeći komentari predstavljaju odgovor na najraširenije zablude o religiji:

 

„NESEBIČNA DOBROTA DONOSI ČOVJEKU ŠTETU DOK JE SEBIČNOST SVRHOVITA EGZISTENCIJALNIM INTERESIMA ČOVJEKA“

To jednostavno nije tačno. Sebičnom čovjeku je važnije kako se osjeća, nego da li je to što radi dobro. Zato će sebičan čovjek biti sklon da žrtvuje svoju egzistenciju, pa čak i sopstveni život radi užitka. Čovjek puši, pije, hrani se nezdravo i tako svojim postupcima osporava teoriju evolucije. Da su prirodna selekcija i evolucija zaista formirale osobine čovjekove vrste, čovjek nikada ne bi postao grešan. Uzrok grijeha nije u čovjekovoj evoluciji i borbi za opstanak, već u njegovoj oholosti. Grijeh je najviše što čovjek može da uradi u svom pokušaju da nađe sreću sam, nezavisno od Boga. A njegova jedina sreća je zapravo u ugušivanju svijesti o unutrašnjem nezadovoljstvu koje nastaje upravo zbog njegove odvojenosti od Boga.

 

„NE ŽELIM NIKOME DA VJERUJEM!“

Čovjek mora da vjeruje u mnoge stvari, inače bi prestao da išta čini. Svi mi vjerujemo da je voda koju pijemo dovoljno čista da nećemo od nje umrijeti. Svi vjerujemo u to da postoji druga strana zemljine kugle, iako je nismo svi posjetili. Svi vjerujemo da je postojao Nikola Tesla, iako ga nismo nikada lično upoznali. Nama je dat razum upravo zato da bismo mogli da vjerujemo u ono što ne vidimo, a i da ne bismo bili prevareni onim što vidimo. Ne samo što čovjek mora da vjeruje u mnoge pojedinosti, već on mora da vjeruje u dubljem smislu: ili sebi, ili Bogu. No, da li smo mi kao ljudi dostojni sopstvenog povjerenja? Koliko puta smo sami sebe prevarili? Koliko puta smo pokazali ravnodušnost prema onome što je bilo najmudrije da uradimo za sebe? Koliko puta smo pokazali nemoć da ostvarimo svoje ciljeve? U izboru objekta svoje vjere, nismo li pokazali najveću nerazumnost kada smo između nepogrešivog Boga i ograničenog i grešnog čovjeka izabrali da vjerujemo u sebe?

 

„JA NISAM SLABIĆ DA VJERUJEM U BOGA! MENI BOG NIJE POTREBAN!“

Upravo je slabić onaj ko nema snage da se suoči sa istinom o svojoj ograničenosti i osnovnim problemima. Jak čovjek nije onaj kojim vladaju strasti i osjećanja, već onaj koji upravlja svojim strastima i osjećanjima. Bez Boga čovjek: 1) Nema sposobnosti da SHVATI karakter prave ljubavi; ona mu djeluje dosadno i strano. 2) Nema MOTIVA da ostvari spasenje svoje duše, jer ne voli sebe! 3) Nema MOĆI da promijeni svoje pobude niti može da se iskupi za svoju krivicu jer nije Bog. Oholost je korjen svakog grijeha i njena suština je u iracionalnoj i potpuno besmislenoj nezavisnosti od Boga po svaku cijenu.

 

„LJUDI SU IZMISLILI BOGA!“

Čovjek nikada ne bi izmislio ono što mu ne odgovara. Kako biblijski Bog ne predstavlja odgovor na čovjekove psihološke potrebe, kako čovjek nema u svojoj prirodi motiva iz kojih bi prihvatio vjerovanje u biblijskog Boga, jasno je da Ga čovjek nije izmislio, već da je On stvaran. Upravo grijeh bezbožnika i jeste što on pravi boga od svega što sreće u životu. Upravo je bezbožnik taj koji je sklon da traži objekte psihološke sigurnosti u ovome ili onome. No onaj ko vjeruje u biblijskog Boga je doživio novorođenje, promjenu pobuda svoga srca, pa je njegov odnos sa Bogom zasnovan na pravoj ljubavi a ne na psihološkim potrebama (sebičnosti) kao što je slučaj u materijalizmu i idolopoklonstvu.

Vidi: Da li je Bog stvorio čovjeka ili čovjek boga?

 

„JA NIŠTA NE OSJEĆAM KADA ČITAM BIBLIJU I ZATO MISLIM DA ONA NIJE ZA MENE!“

To je dokaz da biblijsko učenje nije izmislio čovjek. Biblija nije ljudska riječ sračunata da u čovjeku pobudi one njegove porive koje on već nosi u sebi (grijeh i fanatizam), već da čovjeku pruži one uzvišene atribute koje on nema u sebi, a koje mu Nebo pruža. Mnogi, nažalost, čitaju Božju riječ – Bibliju, a ne pitaju Boga, već svoje srce za tumačenje Božje istine. Zbog toga, ili sasvim odbacuju Bibliju, ili je prihvataju na izopačen način kojim pobuđuju svoje fanatične porive (krivicu, strah, ponositost, oholost, sentiment…), umjesto da se ponize pred Bogom priznanjem svog duhovnog siromaštva i prime od Njega onu pravednost koju im On poklanja kao dar svoje milosti.

 

„NE ŽELIM DA BUDEM FORMALISTA I DA ČINIM ONO ŠTO NE OSJEĆAM IZ SVOG SRCA!“

Ako se oslanjamo na sebe i svoje grešno srce u pokušaju da budemo pravedni, bićemo ili formalisti, ili fanatici; ali ako se oslonimo, ne na sebe, već na Boga, koji je izvor svakog dobra, silom Njegovog duha činićemo ono što je bi nam inače bilo nemoguće, činićemo ono što je pravo! Naše pravo suštinsko pitanje nije da li osjećamo u sebi, nego da li vjerujemo Bogu da On mijenja naše srce kada smo mu se za to obratili u molitvi. U tome je razlika između samoubjeđenja i prave vjere u Boga. Prava vjera u Boga nije zasnovana na izazvanom osjećanju, već poznanju Božjeg karaktera i oslanjanju na Njega. Da li Ga toliko dobro poznajemo da možemo biti sigurni u Njegov karakter ljubavi, da će zato što nas voli učiniti čudo dobrote sa nama i kroz nas!

 

„JA NISAM ODGAJAN U RELIGIOZNOM DUHU!“

Ako vjerujemo u Boga, onda smo razgraničeni od svih ograničenja naše grešne prirode i našeg dosadašnjeg lošeg životnog iskustva. Kada izgradimo duhovnu zrelost tada će nas naša sopstvena slabost preporučivati Bogu. Ako nemamo mudrosti – On će nam je dati, ako smo krivi – On će nam oprostiti, ako smo grešni – On će nas očistiti. „Učiniću te razboritim i poučiću te putu kojim treba da ideš. Savjetovaću te, oko će moje biti na tebi.“ (Psalam 32:8) Naša slabost postaje Njegova snaga u nama onda kada se u potpunosti oslonimo na Njega.

 

Print Friendly, PDF & Email

Arhiva članaka