U obrednom sistemu Izraela postojalo je nekoliko vrsta žrtvenih prinosa. U osnovi razlikujemo pet glavnih tipova žrtava ili prinosa u Starom savezu: žrtva paljenica (3. Mojsijeva 1; 6:8–13; 8:18-21; 16:24), prinos od žita (3. Mojsijeva 2; 6:14–23), žrtva pomirnica (3. Mojsijeva 3; 7:11–34), prinos za grijeh (3. Mojsijeva 4; 5:1–13; 6:24–30; 8:14–17; 16:3–22), i prinos za prestup (3. Mojsijeva 5:14–19; 6:1–7; 7:1–6). Svaka od ovih žrtava uključivala je određene elemente, bilo životinje ili poljske rodove, i imala je specifičnu svrhu. One su se uglavnom dijelile na tri dijela: Božji dio, dio za Levite ili sveštenike, i u određenim slučajevima dio koji je zadržavala osoba koja prinosi žrtvu. Žrtve i prinosi mogu se šire kategorizovati kao obavezne (žrtva za grijeh i žrtva za prestup) i dobrovoljne (žrtva paljenica, prinos u žitu ili piću i žrtva pomirnica). Konačno, poslednja podjela koja se može napraviti je na krvne i beskrvne žrtve (u koje spada samo prinos od žita ili jestivna žrtva).
Žrtva za grijeh
Niti u jednom tipu pojedinac koji vrši službu Bogu nije dolazio u tako blizak dodir sa službom u svetinji kao prilikom žrtve za grijeh. Nije bilo dijela bogosluženja koje dovodi pojedinca koji se poklanja Bogu u tako prisan dodir se Gospodom kao kada klekne na kolena kod Spasiteljevih stopala, priznajući svoje grijehe, znajući za snagu obećanja: „Ako priznamo svoje grijehe, vjeran je i pravedan da nam oprosti grijehe i očisti nas od svake nepravednosti.“ (1. Jovanova 1:9) Tada pokajani grešnik dodiruje rub Učiteljeve haljine i prima Njegovu iscjeljujuću moć u svoju dušu.
Grijeh je prestup Božjeg zakona. Onaj ko je učinio nešto nasuprot bilo koje zapovijesti Gospodnje kriv je za grijeh, i da bi se oslobodio grijeha on je morao donijeti žrtvu da bi, gledajući kako ta nevina žrtva umire za njegove grijehe, mogao potpunije razumjeti kako će nevino Jagnje Božje prinijeti svoj život za grijehe svijeta. Ako je grešnik bio sveštenik, ispunjavajući tu svetu službu gdje bi uticaj njegovog pogrešnog djelovanja prouzrokovao da se ostali spotaknu, onda je trebao prinijeti ovna, skupu životinju, kao žrtvu za grijeh; ali ako je to bio neko iz običnog naroda onda je mogao prinijeti jare ili jagnje. Vrijednost životinje koja se trebalo prinijeti određivala se položajem koji je prestupnik imao.
Žrtva za grijeh donosila se u predvorje svetinje (3. Mojsijeva 4:1-35). Grešnik je, rukama položenim na glavu jagnjeta, priznavao nad njim svoje grijehe, i onda ga svojom rukom ubio (3. Mojsijeva 4:29; 4. Mojsijeva 5:7). U slučajevima kada zgriješi sveštenik / pomazanik (3. Mojsijeva 4:1-12) ili kolektivno cijela izraelska zajednica (3. Mojsijeva 4:13-21), krv se unosila u prvu prostoriju svetinje od strane sveštenika koji vrši službu, koji je umakao prst u krv i prskao pred Gospodom ispred zavjeseRogovi zlatnog kadionog oltara takođe su se mazali krvlju. Sveštenik je zatim izlazio u predvorje i prosipao svu krv na podnožje žrtvenog oltara (3. Mojsijeva 4:7,18,25,30). Tijela životinja čija krv je unošena u svetinju spaljivala su se izvan logora (3. Mojsijeva 6:30). „Zato je i Isus, da bi svojom krvlju posvetio narod, stradao izvan gradskih vrata.“ (Jevrejima 13:12)
Kad bi sagriješio neki poglavar ili običan čovjek iz naroda, krv nije unošena u Svetilište (3. Mojsijeva 4:22-35). Priznajući svoje grijehe nad jagnjetom, grešnik ih je u tipu i sjenci prenosio na jagnje. Tada se život jagnjeta uzimao umjesto života grešnika, simbolizujući smrt Jagnjeta Božjeg koje će prinijeti svoj život za grijehe svijeta. Krv životinje nije mogla da ukloni grijeh (Jevrejima 10:4), ali prolivanjem njene krvi pokajnik je pokazivao svoju vjeru u božansku žrtvu Sina Božjeg. Svaka žrtva za grijeh morala je biti bez mane simbolizujući na taj način savršenu žrtvu Spasitelja (1. Petrova 1:19).
Prilikom nekih žrtava krv se nije unosila u Svetinju, ali prilikom svake žrtve za grijeh krv se izlivala na podnožje žrtvenog oltara u predvorju. Kada se krv nije unosila u prvu prostoriju svetinje, sveštenik bi u prvom dijelu svetinje pojeo dio tijela žrtve za grijeh (3. Mojsijeva 10:18).
Dok je sveštenik unosio tijelo žrtve za grijeh i dok je ono na taj način postajalo dio njegovog tijela, i dok je izvodio djelo u Svetinji, on je upadljivo simbolizovao Hrista koji je „u svom tijelu ponio naše grijehe na drvo“ (1. Petrova 2:24), i zatim ulazio u nebesku Svetinju sa tim istim tijelom da se pojavi pred Božjim prisustvom za nas.
Sveštenik je jeo tijelo žrtve za grijeh jedino kada se krv nije unosila u Svetinju. Zapovijest po pitanju ovoga bila je veoma jasna: „Ali nijedna žrtva za grijeh, čija se krv unese u šator od sastanka, da se na svetom mjestu izvrši obred očišćenja, ne smije da se jede. Neka se spali vatrom.“ (3. Mojsijeva 6:30) Prekršiti ovu zapovijest značilo bi ignorisati značenje tipa. Sveštenik koji je ulazio u svetinju da prinese krv žrtve za grijeh pred Gospoda bio je snažan simbol Hrista koji je svojom ličnom krvlju ušao u nebesku Svetinju i „pribavio nam trajno izbavljenje“ (Jevrejima 9:11,12). Posredstvom krvi i tijela priznati grijesi grešnika su se u tipu prenosili u Svetinju. Oni su bili sakriveni od pogleda, jer ljudske oči, osim očiju onih koji vrše službu kao sveštenici, nijesu gledale unutar Svetinje.
Ali tip je bio samo slika antitipa! Kada grešnik položi svoje grijehe na Hrista, „Jagnjeta Božjeg koje odnosi grijeh svijeta,“ ti grijesi su sakriveni, pokriveni Hristovom krvlju (Rimljanima 4:7,8). Svi oni su zabilježeni u nebeskim zapisima (Jeremija 2:22), ali pokriva ih Spasiteljeva krv, i ako je onaj ko je sagriješio vjeran Bogu, oni nikad neće biti otkriveni, već će konačno biti uništeni u ognju poslednjeg dana. Najljepši dio je taj što Bog sam kaže da će ih baciti iza leđa (Isaija 38:17) i neće ih se sjećati (Isaija 43:25). Zašto da iko nosi teret grijeha kada imamo tako milostivog Spasitelja koji čeka da ih primi?
U svakoj žrtvi za grijeh dvije stvari bile su od suštinskog značaja za grešnika: prvo, da shvati svoju ličnu grešnost pred Bogom i da toliko cijeni oproštaj da bi prinio žrtvu koja ga može izdejstvovati; drugo, da izvan svoje žrtve vjerom vidi Sina Božjeg kroz kojeg treba da primi svoj oproštaj, „jer krv junaca i jaraca ne može uzeti grijehe“ (Jevrejima 10:4). Samo Hristova krv može učiniti pomirenje za grijeh.
Nakon što je krv predstavljena pred Gospodom, za grešnika je još uvijek ostalo važno djelo da obavi. Svojim rukama trebalo je da ukloni svo salo sa različitih organa životinje prinijete na žrtvu za grijeh (3. Mojsijeva 7:30,31) i da ga preda svešteniku koji ga je spaljivao na bronzanom oltaru. Salo predstavlja grijeh (Psalam 119:70; Isaija 43:23,24).
Razmatrajući ovu službu u Svetinji bilo je očigledno da je njeno razumijevanje spaslo Asafa od ogorčenja i zavisti prema grešnicima koji naizgled uživaju u ovom životu (Psalam 73). Vidio je napredak bezbožnika i bio ljubomoran na njih dok nije „ušao u svetinju i razumio kakva ih budućnost čeka“. Možemo ga zamisliti dok posmatra grešnika kako uklanja salo i sveštenika kako ga stavlja na veliki oltar i ubrzo ne ostaje ništa osim pepela. U tome je vidio pepeo kao konačni kraj svih koji se ne odvoje od grijeha (Malahija 4:1-3), jer ako bi grijeh bio dio njih samih, onda kada se spali i oni bi bili spaljeni sa njim. Jedini razlog zašto će Bog zauvijek uništiti grešnika je zato što grešnik zadržava grijeh u svom karakteru i neće da se odvoji od njega. Ovo je bio impresivan tip, sveštenik čeka da grešnik odvoji salo od žrtve, spreman da ga uzme odmah nakon što mu se ponudi. Tako i Hrist, naš veliki Prvosveštenik, čeka da svaki grešnik prizna svoje grijehe i preda ih Njemu, da zauzvrat može odjenuti grešnika svojom ličnom pravednošću (Isaija 61:10) i spaliti njegove grijehe u ognju poslednjeg dana. Pavle očigledno upućuje na ovaj dio službe u svetinji u Jevrejima 4:12. Spaljivanje sala bio je „ugodan miris Gospodu“ (3. Mojsijeva 4:31).
U stvarnosti miris spaljivanja sala je vrlo neprijatan, ali Gospodu je „ugodan“ jer je simbolizovao spaljivanje i odvajanje grijeha od grešnika. Bog ne uživa u smrti bezbožnika (Ezekijel 33:11), ali uživa u uništenju grijeha odvojenog od grešnika. Kada iskupljeni od Gospoda koji budu unutar zaklona Novog Jerusalima budu posmatrali oganj poslednjeg dana koji spaljuje sve grijehe koje su počinili, prenesene na podstrekača grijeha Sotonu, znaće da je to konačni vječni kraj svakom grijehu i zlu (Otkrivenje 20:8-10).
Pojedinac koji je bio suviše siromašan da prinese jagnje na žrtvu za grijeh mogao je donijeti dva goluba; a ako je bio tako siromašan da nije imao ni dva goluba, tada je mogao uhvatiti dvije grlice i prinijeti ih na žrtvu za grijeh; u slučaju da je bio suviše nemoćan da uhvati grlice, Gospod je uspostavio odredbu kojom bi mu bilo odobreno da donese malo finog brašna, i sveštenik bi samljeveno žito predstavio kao tip Spasiteljevog slomljenog tijela. Za ovoga je rečeno: „Oprostiće mu se“, isto kao i onom koji je bio u mogućnosti da prinese ovna. Puna šaka spaljenog brašna odgovara spaljivanju sala u tipu konačnog uništenja grijeha, dok je ostatak jeo sveštenik, simbolizujući tako Hrista koji nosi grijehe (3. Mojsijeva 5:7-13).
U svakoj žrtvi za grijeh u kojoj su se prinosile životinje ili ptice, sva krv se prolivala na podnožje žrtvenog oltara u predvorju svetinje. Kada se sjetimo kako je Gospod bio izričit da je sve u vezi zbora trebalo da bude u savršenom sanitarnom stanju (5. Mojsijeva 23:14), iz toga možemo vidjeti da je trebalo mnogo truda da se predvorje održava čistim. Stoga Gospod ne bi uredio da se sva krv izliva na zemlju u podnožje oltara da to nije sadržalo veoma važnu lekciju.
Prvi grijeh ikada počinjen na zemlji uticao je na zemlju isto kao i na grešnika. Gospod je rekao Adamu: „Zemlja neka je prokleta zbog tebe.“ (1. Mojsijeva 3:17) Kada je počinjeno prvo ubistvo, Gospod je rekao Kainu: „Da si proklet sa zemlje koja je otvorila svoja usta da iz tvoje ruke primi krv tvog brata.“ Takođe je rekao da od tada zemlja neće uvijek davati svog blaga, biće propalih usjeva, i neplodnosti (1. Mojsijeva 4:11,12).
Prokletstvo grijeha sve više pritiska zemlju (Isaija 24:5,6). Postoji samo jedna stvar u cijelom Božjem svemiru koja može ukloniti ovo prokletstvo. „Krv onečišćuje zemlju i zemlja se ne može očistiti od krvi koja je prolivena na njoj osim krvlju onoga ko ju je prolio.“ (4. Mojsijeva 35:33) Mora biti ljudska, od iste porodice koja je prolila krv. Iz tog razloga Hrist je uzeo učešće u ljudskoj prirodi i postao naš stariji Brat (Jevrejima 2:11) da bi mogao ukloniti prokletstvo grijeha sa zemlje kao i sa grešnika. Svojom smrću na Golgoti Hrist je otkupio zemlju, otkupljujući na taj način takođe i njene stanovnike (Efescima 1:14).
Od kada je grijehâ čovječanstva koji prljaju zemlju, nakon što je učinjen prinos za grešnika, prilikom svake žrtve za grijeh ostatak krvi se izlivao na zemlju u podnožje bronzanog oltara u predvorju kao tip Hristove dragocjene krvi koja će ukloniti svaku mrlju grijeha sa zemlje i odjenuti je u edemsku ljepotu. (Otkrivenje 21:1)
Žrtva za prestup
Žrtva za prestup bila je ustvari žrtva za grijeh prestupljenog poznatog Zakona, protiv Boga ili čovjeka, i mnogi istraživači Biblije ne prave razliku između nje i obične žrtve za grijeh. Na nekim mjestima se čini da se izrazi „žrtva za greh“ i „žrtva za prestup“ upotrebljavaju sinonimno, kao u 3. Mojsijevoj 5:1-13, ali na drugim mjestima o njima se govori kao o dva različita prinosa (Ezekijel 46:20).
Pažljivo proučavanje tekstova koji direktno govore o žrtvi za prestup pokazuje da je prinošena posebno zbog ogrešenja „o Gospodnje svete stvari“ (3. Mojsijeva 5:15), kada bi neko učinio prestup ne slijedeći Božja uputstva po pitanju svetih stvari. Možda je jeo prvine (2. Mojsijeva 34:26) ili posvećenu hranu (3. Mojsijeva 22:14-16), strigao prvjenca od ovce (5. Mojsijeva 15:19), prestupio neku odredbu građanskog zakona (3. Mojsijeva 19:20-22), ili učinio neki nehotičan prestup, morao je da donese ovna za žrtvu (3. Mojsijeva 5:18; 6:6). Ovaj prinos uređen je isto kao i običan prinos za grijeh, osim što se krv škropila „okolo na oltar“ umjesto da se rogovi mažu krvlju kao kod žrtve za grijeh (3. Mojsijeva 7:1-7).
Iz ovoga se čini da žrtva za prestup nije uvijek javno predstavljala grijehe kao što je činila žrtva za grijeh, ali je često korišćena za grijehe poznate samo pojedincu lično. Ako bi osoba uzela bilo šta od svetih stvari za svoju ličnu upotrebu, bila nepravedna u poslovanju sa svojim bližnjim ili prisvojila izgubljene stvari itd., ne samo da je trebalo da nadoknadi punu cijenu, nego i da dometne jednu petinu kao procjenu od strane sveštenika (3. Mojsijeva 5:16; 6:5).
Nadoknada bi se uvijek davala onom kome je učinjena nepravda. Ako bi pojedinac postupio nepravedno sa Gospodnjim svetim stvarima, nadoknada bi se činila svešteniku kao Gospodnjem predstavniku. Ako bi nepravdu učinio svom bližnjem i on umre, tada bi se nadoknada davala njegovom rođaku; ali ako nije imao rođaka, nadoknada bi išla Gospodu (3. Mojsijeva 5:7,8).
Ne bi bilo smisla u prinošenju ovna na žrtvu za prestup ako se nadoknada za nepravedno djelo ne bi učinila u potpunosti. Posebna namjera žrtve za prestup bila je da učini pomirenje zbog nepravednih postupanja ili sa Bogom ili sa čovjekom, i pored ovna za žrtvu uvijek se zahtijevala i nadoknada od onog ko je postupio nepravedno. Jasno se naučava da u čemu postupamo nepravedno sa Bogom ili čovjekom, jednostavno priznanje grijeha i donošenje žrtve neće biti dovoljno; moramo ispraviti nepravdu.
Zakhej je razumio zakon o žrtvi za prestup, i čim je predao svoj život Hristu bio je spreman da ide čak i dalje od zahtjeva zakona, i nadoknadi „četvorostruko“ svakom koga je zakinuo (Luka 19:8).
Žrtva za prestup bila je potpunija nego žrtva za grijeh; pored pomirenja za grijeh, ona je u tipu takođe pokrivala i posledice grijeha. Prorok Isaija upotrijebio je žrtvu za prestup kao poseban tip Hrista. On je bio istinska antitipska žrtva za prestup kada je prolio svoju krv, ne samo da oslobodi ljudske duše od krivice, već da iz Božjeg svemira zauvijek ukloni poslednje tragove grijeha.
„Ali Gospodu bi volja da ga razbije, on ga je doveo da bude ranjen; kad položi dušu svoju u prinos za grijeh, vidjeće potomstvo, produžiće dane, i šta je Gospodu ugodno napredovaće njegovom rukom.“ (Isaija 53:10)
Ima mnogo dragocjenih obećanja za one koji prinesu svoje žrtve za prestup Gospodu. Onaj ko hoće da bude pobjednik u Bogu ne može se zadovoljiti samo priznanjem grijeha Gospodu; mora učiniti pomirenje i nadoknadu. Ovo je naučavano u Spasiteljevim riječima: „Ako, dakle, prinosiš dar na žrtvenik pa se sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi svoj dar pred žrtvenikom pa otiđi i prvo se pomiri sa svojim bratom, a onda se vrati i prinesi svoj dar.“ (Matej 5:23,24)
Žrtva paljenica
Žrtva paljenica ima svoje poreklo kod kapije edemskog vrta (1. Mojsijeva 4:4; 8:20), proteže se do krsta i nikad neće izgubiti značaj dok je god čovječanstvo podložno iskušenju i grijehu. Cijela žrtva polagala se na oltar i spaljivala (3. Mojsijeva 1:2-9), simbolizujući ne samo predanje grijeha već i posvećenje cijelog života službi Bogu.
Gdje god je Božji narod boravio u patrijarhalno doba, podizani su grubi oltari na kojima bi prinosili njihove žrtve paljenice (1. Mojsijeva 12:7,8; 13:4,18; 35:3). Nakon dugog perioda egipatskog ropstva Izrael je bio tako sklon idolatriji (vidi 2. Mojsijeva 32. glava; 3. Mojsijeva 17:1-7) pa je i to jedan od razloga zašto je Bog odredio da se žrtve paljenice ne prinose bilo gdje, već donose u Svetinju gdje su ih prinosili sveštenici božanskog imenovanja (5. Mojsijeva 12:5,6). Bilo je posebnih slučajeva kada su se žrtve paljenice prinosile na drugim mjestima osim svetinje, kao što je Davidova žrtva prinešena na Ornanovom gumnu (2. Samuelova 24:18-25), i nezaboravna Ilijina žrtva na gori Karmil (1. Carevima 18:31-38).
Izvještaji o žrtvama paljenicama u Bibliji su istorija veličanstvenih pobjeda kada su pojedinci, ostavljajući svoje grijehe i predajući svoje živote i sve što imaju u službu Gospodu, bili privučeni ka Bogu. Avramov veliki test vjere bila je žrtva paljenica na brdu Morija (1. Mojsijeva 22:2-13). Gedeonove pobjede datiraju od žrtava paljenica prinesenih Gospodu, kada je tim žrtvama pokazao da sve što ima predaje Gospodu da se spali na oltaru onako kako je to Bog ustanovio (Sudije 6:21-28).
Žrtva paljenica bila je tip potpunog posvećenja koje mora doći u život pojedinca da bi ga Bog mogao upotrijebiti na svoju slavu. Pavle je pozivao na ispunjenje antitipa sledećim riječima: „Zato vas, braćo, usrdno molim Božjom samilošću da svoja tijela date kao žrtvu živu, svetu, ugodnu Bogu, da služite Bogu koristeći svoj razum.“ (Rimljanima 12:1) Prinošenje najskuplje životinje bilo je gadost pred Gospodom ukoliko nije bilo propraćeno predanjem srca i života onoga koji je prinosi (Isaija 1:10,11; Amos 5:22).
Ovaj princip ilustrovan je u Spasiteljevoj priči o maloj vrijednosti velikih darova bogataša koji ih prinose samo za pokazivanje, i u izjavi da su u nebeskom procjenjivanju dvije lepte koje je siromašna udovica dala sa srcem punim ljubavi bile daleko vrednije od svog bogatstva datog u manifestaciji taštine (Marko 12:41-44). Gospod cijeni darove i prinose od strane Njegovog naroda za unapređenje Njegovog djela na zemlji kao „prijatan miris, prihvatljivu žrtvu, ugodnu Bogu“ (Filipljanima 4:16-19). „Znaj, poslušnost je bolja od žrtve i pokornost je bolja od ovnujskog sala.“ (1. Samuelova 15:22)
Žrtva paljenica prinosila se kao pomirenje za grijeh (3. Mojsijeva 9:7). Pojedinac koji je prinosio žrtvu polagao je svoje ruke na glavu životinje, priznajući svoje grijehe (3. Mojsijeva 1:4; 4. Mojsijeva 8:12), i zatim bi joj, ako je bila iz njegovog stada, svojom rukom oduzeo život. Ako je žrtva paljenica bila ptica, sveštenik bi zaklao žrtvu. Krv bi se škropila u krug na bronzani oltar kao tip Hristove očišćujuće krvi, i onda bi se žrtva spalila na oltaru.
Svakog jutra i večeri u Svetinji se prinosilo jagnje kao žrtva paljenica (2. Mojsijeva 29:38-42). Svake Subote prinosila su se dva jagnjeta, dva ujutru i dva uveče (4. Mojsijeva 28:9,10). Ove žrtve simbolizovale su ponovno osvećenje cijelog zbora za službu Bogu, svakog jutra i svake večeri.
Otkako je sjenka ispunjena u realnosti, bilo bi duboko izrugivanje sada prinositi žrtve paljenice ujutru i uveče; ali tip nije ništa izgubio od svog značaja i sadrži pouke za nas; jer „voljeti ga [Gospoda] svim srcem i svim razumom i svom snagom i voljeti bližnjeg kao samog sebe vrijedi mnogo više od svih žrtava paljenica i drugih žrtava.“ (Marko 12:33)
Srce ispunjeno ljubavlju prema Bogu i bližnjima prinos je koji je uvijek prihvatljiv Bogu. Da bi se srce sačuvalo u ovom stanju ono mora biti ispunjeno životodavnom Riječju Božjom (Psalam 119:11). Gospod cijeni „poznavanje Boga više nego žrtvu paljenicu“ (Osija 6:6). Pojedinac koji žrtvuje sebične interese i zadovoljstva toliko da ujutru i uveče izdvoji vrijeme za proučavanje Božje Riječi iskusiće tu ljubav u srcu koja je uvijek bila i biće daleko prihvatljivija Bogu od svih žrtava paljenica i prinosa.
Naljevna žrtva ili ljevanica
Naljevna žrtva prinosila se mnogo prije nego što je služba u svetinji uspostavljena kod Sinaja. Nakon što se Gospod javio Jakovu kod Bet-Ela i rekao: „Više se nećeš zvati Jakov, već Izrael“ (1. Mojsijeva 32:28), Jakov se osjećao tako zahvalan Gospodu da je podigao spomenik na mjestu gdje je On pričao sa njim i izlio na njega naljevnu žrtvu (1. Mojsijeva 35:10-14), pokazujući svoju volju da izlije svoj život zarad Boga ako je to neophodno. Naljevna žrtva bila je vino, ali ni sveštenici ni ljudi ga nikad nisu pili; ono se izlivalo pred Gospoda. Nema sumnje da je vino izabrano za naljevnu žrtvu iz istog razloga iz kojeg se koristilo u proslavi večere Gospodnje, kao simbol Hristovog života (3. Mojsijeva 17:11; Matej 26:27,28) koji je „izlio dušu svoju na smrt“ da iskupi izgubljeni rod (Isaija 53:12).
Naljevna žrtva se, kao i jestivna, prinosila zajedno sa žrtvom paljenicom kao „žrtva koja se spaljuje na ugodan miris Gospodu“ (4. Mojsijeva 15:10). Kada je Izrael otpao od Gospoda naljevna žrtva se često koristila u njihovom idolopokloničkom bogosluženju (Jeremija 7:18; 44:17-19). Naljevne žrtve nikad se nisu izlivale na kadioni oltar (2. Mojsijeva 30:9), već uvijek u predvorje, jer su one simbolizovale stvari koje su se desile u antitipskom predvorju – zemlji.
Kada je Ana dala Samuela u Svetinju, ona je donijela bocu vina sa životinjom za žrtvu paljenicu. Nakon što je svojom žrtvom paljenicom i vinom naljevne žrtve izrazila potpuno predanje svog jedinog sina Gospodu, mogla je svojim glasom hvale i slavljenja ispuniti predvorje hrama (1. Samuelova 1:24; 2:1-10).
Kada su tri velika ratnika za ljubav koju su imala prema Davidu rizikovali svoje živote da mu donesu piće iz betlehemskog bunara, David je smatrao vodu suviše svetom da je pije jer oni su izložili svoje živote opasnosti da bi je donijeli; stoga je on „prolio pred Gospodom“ (1. Dnevnika 11:17-19).
Pavle je iskoristio predivan tip izlivanje naljevne žrtve na žrtvu paljenicu i spaljivanja svega na oltaru kao ilustraciju potpunog predanja svog života službi Božjoj. „Ali ako se i izlivam kao žrtva ljevanica na vašu žrtvu i službu koju vršite podstaknuti vjerom, radostan sam i radujem se sa svima vama.“ (Filipljanima 2:16,17)
Naljevna žrtva bila je tip Hristovog života izlivenog za nas, a antitip može biti ponovljen i u životu svakog ko se kao i Pavle raduje u izlivanju svog života na žrtvu i spaljivanju na oltaru.
Jestivna žrtva
Danilo je prorokovao da će Hrist „ukinuti žrtvu i prinos“ (Danilo 9:27). Ovdje se upućuje na dvije velike podjele žrtava: žrtve sa i žrtve bez krvi. Jestivna žrtva pripada poslednjoj klasi. U jestivnoj žrtvi nije bilo ni tijela ni krvi. Originalno značenje riječi „jestivna“ u Bibliji, je „hrana“ (1. Mojsijeva 1:29), i to je smisao ovog prinosa. Jestivna žrtva se sastojala od brašna, ulja i kâda (3. Mojsijeva 2:1). U nekim slučajevima, prije nego što se brašno prinosilo od njega su se mijesili beskvasni kolači. Hljeb za jestivnu žrtvu nikad se nije pravio sa kvascem. Svaka jestivna žrtva bila je začinjena solju. Ovaj prinos se smatrao kao „najsvetije između žrtava koje se pale Gospodu“, u rangu žrtve za grijeh i žrtve za prestup (3. Mojsijeva 2:4-13; 6:17).
Nikakav kvasac ili med nisu bili dozvoljeni ni u jednoj jestivnoj žrtvi, jer kvasac upućuje na „pokvarenost i zlobu“ (1. Korinćanima 5:8), a med uskisne i dovodi do fermentacije.
Kvaliteti soli su sušta suprotnost. So uklanja i sprječava kvarenje; takođe je simbol prijateljstva. „So saveza“ nikad nije smjela biti izostavljena iz jestivne žrtve podsjećajući na taj način Božji narod na Njegovu zaštitničku brigu i obećanje da će ih spasiti, i da je jedino Hristova pravednost mogla učiniti službu prihvatljivom Bogu.
Dio jestivne žrtve spaljivao se na bronzanom oltaru, bilo brašno ili beksvasni kolač; takođe i dio ulja i sav kâd (3. Mojsijeva 6:15), a ostatak bi sveštenik pojeo u predvorju (3. Mojsijeva 6:16,17). Ako bi sveštenik prinosio jestivnu žrtvu, ništa se nije jelo, nego se cijela žrtva spaljivala na bronzanom oltaru (3. Mojsijeva 6:20-22). Prvosveštenik je prinosio jestivnu žrtvu svakog dana.
Kad god su se brašno ili kolači prinosili zajedno sa bilo kojim drugim prinosom, nazivali bi se jestivna žrtva. Prinos za grešnika koji je bio toliko siromašan da donese čak i grlicu bio je jestivna žrtva ili žrtva za prestup. U ovim prinosima nije bilo ni ulja ni tamjana (3. Mojsijeva 5:11). U žrtvi za ljubomoru ulje i kâd takođe su bili izostavljeni. Kâd se nikada nije dodavao jestivnim žrtvama koje su bile „spomen na prestup“ (4. Mojsijeva 5:15).
Jestivna žrtva bila je veoma uobičajen prinos i ujedinjen sa svim žrtvama paljenicama (4. Mojsijeva 15:3-12). Prinosila se svakog jutra i večeri na bronzanom oltaru u vezi sa jutarnjom i večernjom žrtvom paljenicom (2. Mojsijeva 29:39-42).
Prilikom jestivne žrtve, kao i prilikom žrtve za grijeh, načinjena je odredba za siromašne. Bogati su pekli svoje jestivne žrtve u peći; pojedinac u umjerenim okolnostima u „tepsiji“, dok su kolači siromaha spremljeni u „kotliću“ bili jednako prihvatljivi (3. Mojsijeva 2:4-8).
Žrtva paljenica od prvina bili su „klasovi pečeni na vatri, i krupno samljeveno brašno od novog žita“ (3. Mojsijeva 2:14-16). Ovi klasovi kukuruza pečeni kao prvina na vatri predstavljaju Hrista (Jovan 12:24) koji je tokom trideset i tri godine bio pod vrelinom prokletstva grijeha koji nikad nije bio Njegov. On je postao savršena jestivna žrtva nakon što je tijelom i suštinom bio pripremljen i potpuno posvećen Gospodu.
U svemu ovome On je bio Prvina, nagovještavajući da će Ga mnogo više njih slijediti. On kao prvina, zatim svi koji su mu slični. Moramo se prilagoditi Isusu u svim stvarima; a ovdje smo naučeni da Mu se moramo prilagoditi u samoposvećenju – samoodricanju.
Jestivna žrtva simbolizuje potpuno predanje Gospodu svega onoga što imamo i što jesmo. Ovaj prinos uvijek se prinosio zajedno sa nekom životinjskom žrtvom, pokazujući tako vezu između oproštenja grijeha i posvećenja Gospodu. Pojedinac bi polagao sve na oltar da bude spaljeno na službu Bogu tek nakon što su mu grijesi oprošteni.
Žrtva pomirnica
Trajni Božji mir u srcu koji je Hrist obećao (Jovan 14:27) ne dobija se na način na koji svijet pokušava ga ostvari. U tipu i sjenci, zahvalna žrtva je u levitskoj službi prikazivala ovo na divan način.
Žrtva pomirnica u mnogo čemu bila je drugačija od svih drugih žrtava, to je bila jedina žrtva, pored Pashe, u kojoj su ljudi mogli da jedu od mesa. Za razliku od Pashe, ona nije bila ograničena na samo jedan dan u godini, već se mogla svetkovati u bilo koje doba.
Životinje za žrtvu pomirnicu birale su se iz stada. Morale su biti bez mane, jer nijedna deformisana životinja nije na odgovarajući način mogla da predstavlja Kneza mira (3. Mojsijeva 3:1). Žrtve pomirnice bile su znak zahvalnosti, da potvrde savez ili ugovor, kao i dobrovoljni prinosi (3. Mojsijeva 7:12,16). Žrtvom pomirnicom Mojsije je potvrdio Stari savez sa Izraelom (2. Mojsijeva 24:5-8).
Žrtva pomirnica često se kombinovala sa drugim prinosima; i kad god su ljudi jeli meso, osim za vrijeme praznika Pashe, žrtva pomirnica bila je ta koja se svetkovala.
Pojedinac koji bi prinio žrtvu pomirnicu položio bi ruke na glavu životinje i zaklao je. Nakon toga bi uklonio svo salo sa različitih organa u tijelu, i sveštenik bi spalio salo na žrtvenom oltaru (3. Mojsijeva 7:29-34). Meso žrtve pomirnice nije smjelo da se konzumira u slučaju nečistoće prinosioca, po cijenu istrebljenja iz naroda (3. Mojsijeva 7:20,21; uporedi sa 1. Korinćanima 11:27-29). Drugim riječima, mi ne možemo sudjelovati u zajednici mira sa Bogom neočišćeni od grijeha.
Uklanjanje i spaljivanje sala simbolizovalo je jedini pravi način na koji se mir može dobiti: predajući sve naše grijehe zakonitom vlasniku (Psalam 37:20; Isaija 43:24). Knez mira, blaženi Spasitelj „dao sebe za naše grijehe“ (Galatima 1:3,4). On ih je kupio da bi mogao uništiti grijeh i dati nam mir. Ovo je na odgovarajući način simbolizovao sveštenik „koji služi slici i sjenki nebeskih stvari“, uzimajući salo iz ruku onoga koji prinosi žrtvu pomirnicu i spaljujući ga na oltaru. Sveštenik je obrtao grudi i desnu plećku pred Gospodom, a zatim bi ih pojeo kao svoj dio zahvalne žrtve.
Raspored sala, grudi i desne plećku otkriva tajnu zadobijanja mira.
Onaj ko dobija mir mora se odvojiti od grijeha, zatim se, kao ljubljeni učenik, osloniti na Spasiteljeve grudi. Kada je Hrist rekao svojim učenicima da će ga jedan od njih izdati, oni su se plašili da pitaju ko je taj. Jedva da su poznavali svoj istinski odnos prema Spasitelju, ali Jovan, oslanjajući se na Njegove grudi, mogao ga je pogledati u lice i reći: „Ko je taj, Gospode?“ Osjećao se sigurnim da nikad neće izdati svog Gospoda.
Prorok Isaija u nadahnuću o Spasitelju kaže: „Kao pastir on će pasti svoje stado. Svojom rukom skupiće jaganjce, u njedrima će ih nositi. Dojilice će brižno voditi.“ (Isaija 40:11)
U antitipu primanje desnog pleća znači oslonac na Hrista kao uporište. „Jer Dijete nam se rodi, Sin nam se dade; poglavarstvo će doći na njegovom ramenu. I nazivaće ga Čudesnim, Glasnikom Saveta Božjeg, Ocem budućeg doba, Predvodnikom blagostanja. Vlast će Njegova rasti i blagostanju neće biti kraja, na Davidovom prestolu i u njegovom kraljevstvu.“ (Isaija 9:6,7)
Zapazite da onaj ko shvati da je Hrist njegov lični Spasitelj, i ko vlast nad svojim stvarima položi na Njegovo rame prima beskrajni mir. Razlog zbog čega često ne uspijevamo da primimo trajni mir kada dođemo Bogu je zato što ne idemo dalje nego pojedinac koji u tipu svešteniku nije dao nijedan drugi dio osim sala. Mi priznajemo svoje grijehe Hristu i On ih uzima, ali naše povjerenje dajemo zemaljskim prijateljima; ne oslanjamo se na Gospodnje grudi, ne činimo ga našim povjerenikom u svemu i ne vjerujemo mu da će očistiti put pred nama, kao što se pastir brine za svoje jaganjce. Ne dopuštamo da vlast nad našim stvarima počiva na Njegovom jakom i moćnom ramenu. Bojimo se da mu povjerimo da upravlja našim zemaljskim stvarima za nas; i kao posljedica, čak i nakon što smo priznali naše grijehe i nakon što su oprošteni, uskoro se opet upetljamo u naše nedoumice i nevolje svakodnevnih dužnosti. Umjesto da imamo mir koji nema kraja, mi imamo nevolje koje nemaju kraja. Kada predamo ključ, ili kontrolu svih naših stvari Hristu, otkrićemo da će On otvoriti vrata pred nama koja nijedna zemaljska sila ne može zatvoriti, i zatvoriće puteve zemaljskoj sili kako nas ne bi ulovila (Isaija 22:22).
Postoji još jedno svojstvo tipske žrtve pomirnice koje svako ko želi da iskusi trajni mir antitipske žrtve pomirenja (1. Jovanova 2:2) treba da uzme u obzir. Obje vilice svake žrtve pomirnice davale su se svešteniku (5. Mojsijeva 18:3). Veliki antitipski Knez mira mogao je reći: „Leđa sam podmetnuo onima koji su me udarali i obraze onima koji su mi čupali bradu. Lice svoje nisam zaklonio od uvreda i pljuvanja.“ (Isaija 50:6) A onome ko će uživati mir koji svijet ne može dati ni uzeti On kaže: „A ja vam kažem: ne suprotstavljajte se zlu. Nego, ako te neko udari po desnom obrazu, okreni mu i drugi.“ (Matej 5:39) Izgrađeno poimanje Boga i Plana spasenja doprinosi uzvišenom shvatanju ovog svijeta, problema i odnosa na njemu tako da pravi vjernik više nije žrtva zavisti, osvetoljubivosti i drugih grešnih motiva koji pokreću neobraćene ljude.
Beskvasni kolači premazani uljem jeli su se sa žrtvom pomirnicom. Beskvasni hljeb ukazuje na čistotu i istinu (1. Korinćanima 5:8), a ulje se koristi kao simbol svetog Duha koji donosi mir u srce. Kvasni hljeb se takođe jeo sa žrtvama pomirnicama i bio je znak radosti.
Nakon što je Avram primio obećanje da će Sara imati sina, tri anđela, od kojih je jedan bio sam Gospod, posjetila su patrijarha, i kao znak zahvalnosti odmah je za njih pripremio žrtvu pomirnicu od beskvasnog hljeba i mesa; i oni su pojeli i ponovo potvrdili Avramu obećanje o sinu (1. Mojsijeva 18:1-10).
Postojala je jedna stroga zabrana u jedenju žrtve pomirnice. Svo meso moralo je biti pojedeno prvog ili drugog dana. Zapovijest je bila veoma jasna: „Ako se meso od njegove žrtve pomirnice bude jelo i trećeg dana, onaj ko je prinosi neće steći Božju naklonost. Ona mu neće biti prihvaćena. To će postati nešto nečisto, i duša koja bude od nje jela odgovaraće za svoj prestup.“ (3. Mojsijeva 7:18)
Ova žrtva bila je značajan tip vaskrsenja Kneza mira. Jevrejski sistem tipova i sjenki zaista je kompaktno proročanstvo jevanđelja.
Pasha i obrtanje snopova na treći dan ukazivali su na vaskrsenje, ali samo je sveštenik ulazio u hram i obrtao punu šaku žitarica kao tip Hristovog vaskrsenja, dok je zahvalnom žrtvom svakom djetetu Božjem data prilika da pokaže svoju vjeru u Hristovo vaskrsenje.
Ako bi neko jeo meso trećeg dana, to bi značilo da je Antitip (Hrista) svoje žrtve pomirnice toga dana smatrao i dalje mrtvim. S druge strane, onaj ko bi odbio da jede meso trećeg dana i spalio u vatri sve što je ostalo, pokazao bi svoju vjeru u vaskrslog Spasitelja.
Poruka koju nam Isus šalje iz nebeske Svetinje glasi: „I živ sam. Bio sam mrtav, i evo živim u vjekovima vjekova, i imam ključeve od smrti i hada.“ (Otkrivenje 1:18)
U klimatskim uslovima u Izraelu, tijelo bi počelo da truli trećeg dana. Marta je za Lazara rekla: „Već zaudara, jer je četvrti dan otkako je umro.“ (Jovan 11:39) Međutim psalmista, prorokujući Hristovo vaskrsenje, rekao je: „Niti ćeš dozvoliti da ljubazni tvoj vidi raspadanje.“ (Psalam 16:10) Oni koji su živjeli blizu Gospoda vidjeli su svjetlost koja se reflektuje sa tipske službe.
Na osnovu ove istine, po pitanju Hristovog vaskrsenja prorečenog od Davida, i simbolizovanog žrtvom pomirenja, Petar je bazirao svoje najjače argumente na dan Pedesetnice (Djela 2:25-32). Pavle je očigledno upućivao na tipove Pashe i žrtve pomirnice kada je naučavao da je „Hristos umro za naše grijehe, kao što piše u Pismima; bio je sahranjen i vaskrsnuo je treći dan, kao što piše u Pismima“ (1. Korinćanima 15:3,4). Kao što mjesec odsjajujući sunčeve zrake daje dovoljno svjetlosti da vodi čovjeka bezbjedno kroz noć, tako je i svjetlost velikog antitipskog Jagnjeta Božjeg, reflektovanog sa levitskih zakona i žrtvenih prinosa, bila dovoljna da bezbjedno vodi ljude u carstvo Božje.
