3. Istorija zemaljske svetinje

Istorija tipske službe, koje su prvo jednostavni žrtveni oltari a zatim Šator od sastanka te napokon hram bili vidljivi prikaz, počela je odmah po padu u grijeh u Edenskom vrtu pod direktnim Gospodnjim vođstvom, da bi zatim naši praroditelji prinosili i prikazivali pred Bogom životinjske žrtve pomirenja izvan Edena odakle su bili protjerani. Abel je pokazao svoju vjeru u obećanog Spasitelja tako što je nastavio istu praksu. On nije Gospodu predstavio samo prolivenu krv životinje, već takođe i salo, pokazujući ne samo vjeru u Spasitelja već i volju da ostavi svoj grijeh (1. Mojsijeva 4:4; Jevrejima 11:4).

Prvobitno bogosluženje bilo je jednostavno. Patrijarsi su živjeli u bliskoj vezi sa Gospodom, i nijesu im trebale mnoge forme ili ceremonije da ih nauče jednoj velikoj istini da se pomirenje za grijeh može izvršiti jedino posredovanjem i smrću Onog koji je bezgrešan. Bio im je potreban samo grub oltar i nevino jagnje da bi svoju vjeru povezali sa Nosiocem grijeha. Oltar je morao biti rađen od neklesanog kamena, što predstavlja Hristovu bezgrešnu žrtvu, i bez stepenica (vidi 2. Mojsijeva 20:25,26). S druge strane, kameni blokovi od kojih je u vrijeme Solomona građen hram bili su unaprijed klesani (pripremani) da bi se ugradili u hram (1. Kraljevima 6:7), što je bio tipski prikaz vjernika kao živog hrama čiji karakteri se u Hristu obrađuju i spremaju za spasenje (1. Korinćanima 3:16,17; 6:19; 2. Korinćanima 6:16; 1. Petrova 2:5).

Pretpotopna dugovječnost ljudi i neuporedivo veće umne sposobnosti omogućavale su lako prenošenje znanja o izvornoj religiji sa generacije na generaciju.

Nakon Potopa, kako su patrijarsi putovali od mjesta do mjesta, oni su postavljali oltare i prinosili svoje žrtve, i Bog im se približavao prihvatajući njihove prinose, što je često demonstrirao tako što je slao oganj sa neba da spali žrtve.

 

Abram i tipski prikaz žrtvovanja Sina Božjeg

Od svih žrtava zabilježenih u knjizi Postanja, nijedna nije tako bliska sa velikim antitipskim prinosom kao ona koja se zahtijevala od Abrama kada ga je Bog pozvao da prinese svog jedinca Isaka (vidi 1. Mojsijeva 22:1-18). Proba vjere nije bila jednostavno u činjenici da je Isak bio njegov jedini zakoniti sin, već je Abram prethodno razumio da će kroz Isakovo potomstvo doći Mesija, te je tako prinošenjem Isaka Abram odsijecao jedinu nadu svog spasenja, kao i spasenja svijeta. Ali njegova vjera se nije pokolebala. On je vjerovao da isti Bog koji je izveo čudo darujući mu sina, može tog sina vratiti iz smrti da bi ispunio obećanje koje je dao (Jevrejima 11:17-19). Abram je išao korak dalje pokazavši svoju vjeru i u vaskrsenje!

Gospod je odabrao određeno mjesto za prinošenje Isaka. Rekao je Abramu: „Uzmi svog sina jedinca Isaka, koga toliko voliš, idi u zemlju Moriju i tamo ga prinesi kao žrtvu paljenicu na jednom brdu koje ću ti pokazati.“ (1. Mojsijeva 22:2) Abram i Isak su krenuli na svoje dramatično putovanje, vođeni od Gospoda na brdo Moriju. Kada su stigli, Abram je sagradio oltar i na njemu vezao Isaka, spreman da ga žrtvuje, ali mu je Gospod preko anđela zadržao ruku. Baš kao što je Abram kazao Isaku, Bog se pobrinuo za žrtveno Jagnje (1. Mojsijeva 22:8,14). Zato je Abram to mjesto nazvao Jehova-jire (Gospod će se postarati).

Tu je Bog ponovio svoja velika obećanja Abramu: „‘Zaklinjem se samim sobom,’ govori Gospod, ‘zato što si ovo učinio i nisi odbio da mi daš svog sina jedinca, zaista ću te blagosloviti i zaista ću umnožiti tvoje potomstvo da ga bude kao zvijezda na nebesima i kao pijeska na obali mora. Tvoje će potomstvo pokoriti svoje neprijatelje, i preko tvog potomstva blagosloviće se svi narodi na zemlji zato što si poslušao moj glas.’“ (1. Mojsijeva 22:16-18)

Mjesto gdje je pokazana takva lojalnost Bogu nakon toga je uvijek bilo posebno tretirano od Gospoda. Ali i đavo je nadgledao ovo mjesto. Znao je da je ono sveto Jehovi, jer je ondje testirao vjeru čovjeka kojeg je počastvovao nazivajući ga svojim prijateljom (Jakov 2:23).

Mnogo godina kasnije, Isus je posvjedočio Jevrejima o značaju ovog Abramovog djela vjere: „Vaš otac Abram veoma se radovao u nadi da će vidjeti moj dan. Vidio ga je i obradovao se.“ (Jovan 8:56)

Više od četiri stotine godina nakon što su djeca Izraela ušla u Obećanu zemlju, Sotona je držao ovo mjesto. Ono je bilo neprijateljova tvrđava usred Izraela. Ali na kraju ga je osvojio David, koji ga je učinio prestonicom svog kraljevstva; kasnije je Jerusalim nazvan „Davidov grad“ (2. Samuelova 5:6-9).

Gumno Orne Jevusejina, gdje se anđeo Gospodnji pokazao Davidu, bilo je na istom ovom mjestu. Prorok je rekao Davidu da podigne oltar na gumnu, i David je ondje učinio posebno posvećenje Gospodu. Nekoliko godina kasnije, hram, koji je sagrađen bez zveketa alata, zauzeo je ovo isto zemljište (2. Dnevnika 3:1). Bog je osvojio i načinio mjesto koje je zauvijek trebalo da bude posvećeno Njegovim prisustvom. Ali Njegov narod bio je nevjeran, i kada je Gospod Isus došao u svoj lični hram, bio je prezren i razapet, a sveti grad i položaj hrama pali su u ruke neznabošcima.

Sotona danas kontroliše ovo mjesto, sa namjerom da ga nikad više ne ispusti. Ali dolazi vrijeme kada će, nasuprot Sotoni i svoj njegovoj vojsci, isti Spasitelj svojim stopalima zauzeti mjesto na Maslinskoj gori (Zaharija 14:4-11), i cio položaj starog Jerusalima biće očišćen; tada će Novi Jerusalim sići sa Neba i spustiti se na to mjesto koje je posvećeno za Božji izabrani narod. Novi Jerusalim nikad više neće pasti u ruke neprijatelja. Bog obećava da će „zauvijek postaviti svoje svetilište među njima“ (Ezekijel 37:26; uporedi sa Otkrivenje 21:2-4).

 

Božji narod Izrael

Bog je Abramu obećao potomstvo, i kroz taj odvojeni narod trebao je doći Spasitelj, Mesija. Gospod je pozvao Abrama da izađe iz idolopokloničkog mjesta u kojem je živio (1. Mojsijeva 12:1-3) kako bi ga mogao blagosloviti i posvetiti za misiju podizanja posebnog naroda. Zato što je ova zemlja okupirana teritorija od strane neprijatelja Boga i čovjeka, u svim vjekovima Božji poziv onima koji žele stati na Njegovu stranu glasi „izađi“.

Zbog istorijskih događaja i iskustava sa Bogom koje su imali Abram, Isak i Jakov, oni su postali rodonačelnici Božjeg Izraela (vidi 2. Mojsijeva 3:6,15,16; 4:5; Matej 22:32). Izrael je zapravo duhovni pojam koji predstavlja Jakovljevu borbu sa Bogom i pobjedu u vjeri (vidi 1. Mojsijeva 32:24-30).

Niz događaja koji su ispunjavali Jakovljev burni život, doveli su do selidbe Izraelaca u Egipat zbog gladi, gdje im je Josif, zahvaljujući stečenom položaju, obezbijedio utočište, da bi već u sledećoj generaciji postali robovi Egipćana.

Potčinjeni životu neprekidnog teškog rada u paganskom okruženju, djeca Izraelova izgubila su iz vida značaj svoje religije i jednostavnih žrtava. Zbog svog robovanja, bili su lišeni privilegija koje su uživali drevni patrijarsi, provodeći mnogo vremena u zajednici sa Bogom, te su se gotovo poistovjetili sa egipatskim načinom života, njihovim materijalizmom i idolatrijom.

 

Bogosluženje propisano Zakonom i svetilište

Kada je Bog nakon 400 godina izveo Izraelce iz Egipta, objavio im je svoj Zakon na Sinaju, i zatim u detalje objasnio sistem bogosluženja koji su patrijarsi slijedili. Međutim, morao je sa njima da postupa praktično kao sa djecom. Cijeli sistem obreda i službi uspostavljen je putem ilustracija.

Nakon izlaganja osnovnih načela Zakona u širem smislu tog pojma, uslijedilo je sklapanje saveza između Boga i Njegovog naroda, čiji osnov je bio Zakon u pisanoj formi (vidi 2. Mojsijeva 24:7), uz saglasnost naroda da će biti u svemu poslušni, te prinošenja žrtava paljenica i zahvalnih žrtava, Gospod je naredio Mojsiju da preuzme posebno svjedočanstvo – dvije kamene ploče sa Dekalogom, koje će kasnije imati posebno mjesto i svrhu u svetilištu.

Konačno, došao je red da se sagradi centralno mjesto bogosluženja – zemaljsko svetilište.

„Neka mi načine svetilište jer ću prebivati među njima. Sveti šator i svu njegovu opremu načinite po uzoru na ono što ću ti pokazati.“ (2. Mojsijeva 25:8,9)

Ova svetinja bila je sjenka ili model nebeske svetinje; Cijela služba bila je tako isplanirana i uređena da je svako djelo, bilo tip ili prikaz, predstavljalo realnosti istinskog antitipskog djela koje će Božji Sin uraditi na zemlji i na Nebu za iskupljenje palog ljudskog roda. Svaki detalj svetilišta, nazvanog i Šator od sastanka (jer se Gospod sastajao sa svojim izabranicima u njemu), urađen je prema preciznim instrukcijama od Gospoda. Ovo svetilište je, zajedno sa praznicima čije svetkovanje je takođe bilo usko vezano za svetinju, bila najljepša i najpotpunija očigledna pouka ikada data čovječanstvu.

Dok su Izraelci bili ulogoreni kod Sinaja, svetinja je bila dovršena. Tokom njihovog četrdesetogodišnjeg lutanja u pustinji, oni su je uvijek nosili sa sobom, prema preciznim pravilima i uputama od Gospoda.

Kada su dospjeli u Obećanu zemlju, na nekoliko godina Šator je bio postavljen u Gilgalu (Jošua 5:10,11), a nakon toga je premješten u Šilohu (Jošua 18:1; 19:51), gdje je ostao mnogo godina. Kada je David bježao od Saula, Šator je bio u Novu (1. Samuelova 21:1-6), jer su ondje sveštenici postavljali hljebove pred Gospodom svake Subote. Sledeće mjesto na kojem je bio smješten je uzvišica u Gibeonu (1. Dnevnika 16:39; 21:29). Šator je ostao u Gibeonu dok ga Solomon nije premjestio u Jerusalim. Jevrejski istoričar Josif Flavije izvještava da je Solomon „šator koji je podigao Mojsije, i sve posude potrebne za službu prinošenja žrtava Bogu“, premjestio u hram.

 

Hram umjesto Šatora od sastanka

David je čeznuo da sagradi dom za Gospoda, ali zbog njegove ratničke prošlosti Bog je dao uputstvo da bi njegov sin trebao da ga sagradi (vidi 1. Dnevnika 28. i 29. glava). Kada se Solomon ustoličio prestolu Izraela, podigao je veličanstvenu građevinu i posvetio je Gospodu. Bog je pokazao svoje odobravanje tako što je Njegova slava ispunila hram. Solomon nije sam isplanirao hram; Bog je plan otkrio Davidu, slično kao i Mojsiju za Šator od sastanka. „David je dao svom sinu Solomonu nacrt predvorja, prostorija u hramu, skladišta, gornjih soba, unutrašnjih soba, prostorije u kojoj je bio poklopac pomirenja, i nacrt svega drugog za šta je pod nadahnućem dobio uputstva: za dvorišta Gospodnjeg doma i za sve trpezarije okolo, za riznice doma Božjeg i za riznice posvećenih stvari… Zatim je David rekao: ‘Gospod mi je dao da razumijem sve to što je bilo zapisano njegovom rukom koja je bila na meni, sve što treba izraditi prema nacrtu.’“ (1. Dnevnika 28:11,12,19)

Iz istorije gradnje Šatora od sastanka i Hrama, takođe možemo shvatiti kako djeluje Božje nadahnuće. Sve što se tiče Plana spasenja, Bog je precizno iznio preko odabranih ljudskih oruđa i ništa od toga nije proizvod ljudskih zamisli.

Prema biblijskoj hronologiji i poznatoj istoriji, gradnja Solomonovog hrama započela je 970. a završena 964. godine prije n.e. Taj hram je razoren 586. godine prije n.e. prilikom osvajanja Judeje i Jerusalima od strane Vavilona.

Istorija Solomonovog hrama usko je povezana sa religijskim iskustvom Izraelaca. Kada bi se odvojili od Gospoda, hram je bio zanemaren, a ponekad čak i izložen pustošenju. Opljačkao ga je Šišak, kralj Egipta (1. Kraljevima 14:25,26). Na podstrek Jodaja, opravio ga je Joaš (2. Kraljevima 12:4-14), koji je kasnije i sam opljačkao njegovo blago da bi umilostivio Sirijce. (2. Kraljevima 12:17,18). Ahaz je kasnije ne samo oskrnavio njegovo blago, već je takođe mijenjao raspored stvari (2. Kraljevima 16:14,18). Pod vladavinom dobrog kralja Jezekije, hram je bio očišćen i bogosluženje je bilo obnovljeno (2. Dnevnika 29:3-35), ali je čak i Jezekija uzeo njegovo blago zbog sporazuma sa Asircima (2. Kraljevima 18:13-16). Nakon toga, hram je opet bio oskrnavljen Manasijinom idolopokloničkom službom (2. Kraljevima 21:4-7). Bogobojazni kralj Josija, kada je imao oko osamnaest godina, opravio je i očistio hram i opet uspostavio njegovu službu (2. Kraljevima 22:3-7). Konačno, zbog otpada Božjeg izabranog naroda, sveti hram je spaljen do temelja, a njegovo blago odneseno u Vavilon (2. Kraljevima 25:9, 13-17).

Nakon sedamdesetogodišnjeg vavilonskog ropstva, uslijedila je obnova hrama od strane Zorovavela, ovog puta u znatno manjem sjaju i raskoši, i hram je ponovo posvećen sa velikom radošću (Ezra 6:16-22).

Irod Veliki počeo je rekonstrukciju drugog hrama 18-e godine svoje vladavine ili 16 godina prije rođenja Isusa Hrista. Osnovni radovi završeni su za 9 i po godina, ali kompletna rekonstrukcija trajala je sve do vremena Agripe. Irod je potrošio četrdeset i šest godina za obnovu drugog hrama, sve dok u Hristovim danima nije bio veličanstvena građevina (Jovan 2:20).

Božje prisustvo prebivalo je sa Njegovim narodom u svetinji koju su mu izgradili, od vremena kada je Šator podignut u pustinji, pa kroz cijelu istoriju njihovih duhovnih lutanja sve do tog nezaboravnog dana kada su obredi upražnjavani četiri hiljade godina našli svoje ispunjenje u antitipu na krstu Golgote. Kada se zavjesa koja je zaklanjala pogled u Svetinju nad svetinjama pocijepala od vrha ka dnu, to je bio znak da je Gospod zauvijek napustio hram (Matej 27:50,51). Isus je pusti hram prethodno najavio u svom očajanju nad nepokajanjem Jerusalima i Jevreja (Matej 23:37-39; vidi takođe Luka 13:35; uporedi sa Danilo 9:27; Jovan 4:20,21; Jevrejima 8:6; 9:11, 15-17, 24-28; 10:18). Hram je ostao do 70. godine n.e., kada su ga do temelja razorili Rimljani pod vođstvom Tita.

Danas se na toj lokaciji nalazi muslimansko svetilište, džamija Al-Aksa.