Koza (lat. capra) je životinja iz porodice papkara, srodnih ovcama. Domaća koza izgleda potiče sa Bliskog i Srednjeg istoka i sjeverne Afrike. Divlje koze su životinje planinskih staništa. Vrlo su okretne i izdržljive, sposobne da se veoma spretno i brzo kreću po kamenim nepristupačnim liticama i da opstanu na oskudnoj vegetaciji. Koza je biljojed, papkar, sa razdvojenim papcima, preživar, te kao takva u Bibliji je klasifikovana kao čista životinja pogodna za mesnu ishranu (vidi: 3. Mojsijeva 11:3-8). To takođe znači da se mogla prinijeti kao životinjska žrtva u tipskoj službi koja je ilustrovala Božji plan spasenja (3. Mojsijeva 1:10).
Jarac kao metafora u Bibliji
Jarac predstavlja jednoumlje, tvrdoglavost namjere i vođstvo koje ima primat nad sledbeništvom. Stoga se u Svetom Pismu nikad ne prikazuje u pozitivnom svjetlu kao ovce. Razloge za ovo nije teško dokučiti, jer osobe koje ispoljavaju te karakteristike su često agresivne prema svojoj sabraći i teže vlasititom smjeru koji su zacrtali za sprovođenje svojih namjera i ciljeva. Veliki udio u takvom ponašanju svakako ima egoizam kojem robuju ljudi od pada u grijeh. Naravno vođstvo nema uvijek negativne konotacije:
Međutim, važno je znati da Biblija povlači jasnu razliku između zdravog, spontanog autoriteta koji se prepoznaje kao takav na osnovu načela pravednosti, vrline, hrabrosti, dostojanstva i razuma, od nametnutog, nasilničkog i tiranskog autoriteta koji je produkt satanističkog umnog sklopa.
Jarac – simbol Sotone i pobune protiv Boga
Zbog svoje nepokorne, jogunaste prirode, kao i lukavog i nepredvidivog ponašanja, nadahnuće u Bibliji često koristi jarca kao simbol zla.
Satanizam takođe prepoznaje jarca kao svoj simbol, što je poznato još u biblijskim vremenima. Kroz simbolizam jarca, obožavani su Sotona i demoni. Izraelci su dobili jasno upozorenje od Boga u tom pogledu:
Drugi poznatiji simboli kozoroga
Simbol kozoroga takođe se koristi i u druge svrhe. Na našim prostorima ovaj simbol je zastupljen u tradiciji gusala. Na vrhu gusala često se nalazi jarčeva glava, a gudalo se pravi u obliku zmije. To izvjesno ukazuje ne samo na simboliku nomada i stočara, već prije na paganske tradicije Srednjeg Istoka i srednje Azije odakle prvobitno potiču. (Kasnije se na guslama sreću likovi nacionalnih junaka, a nije slučajno što se prave od javora, jer javor kao drvo ima simboliku u slovenskoj prethrišćanskoj religiji i označavao je kult predaka. Uz gusle se slave preci i veličaju „junaci“ u mitomanskom maniru, što podstiče ratnička, ponosita, nacionalistička, slavoljubiva i osvetoljubiva osjećanja i nagone. Guslanje je čak jedno vrijeme bilo zabranjeno u Crnoj Gori jer su ljudi nakon „dopinga“ epskim pjesmama bezglavo srljali u pogibiju.)
Služba za Dan pomirenja i dva jarca
Najvažniji jesenji praznik u tipskoj službi pod Starim savezom svakako je bio Dan pomirenja (ili očišćenja), kada se Božji narod simbolički čistio od svih (pokajanih) grijeha jednom godišnje. Svrha ove službe je bila konačno odstranjivanje grijeha od Božjeg Izraela i iz Svetilišta. Grijesi su „unošeni“ u Svetilište putem žrtvenog sistema koji predstavlja Hristovu žrtvu, te Njegovo dalje posredovanje u korist pokajanih grešnika u Svetinji, do konačnog očišćenja i kraja grijehu. Upravo zbog toga, za Dan očišćenja odvajana su dva jarca: jedan za Gospoda a drugi za Azazela.
Kada izvrši obred očišćenja za sveto mjesto, šator od sastanka i oltar, neka dovede živog jarca. Neka Aron položi obe ruke na glavu živog jarca i prizna nad njim svu krivicu Izraelovih sinova i sve njihove prestupe koje su počinili u svim svojim grijesima. Neka ih stavi na glavu jarca i pošalje ga u pustinju rukom čovjeka koji je spreman da ga odvede. Tako će jarac na sebi odneti sve njihove prestupe u pustu zemlju. Neka pošalje jarca u pustinju. (3. Mojsijeva 16:7-10; 20-22)
Kao što vidimo, jarac koji je žrijebom odvajan za Gospoda je žrtvovan, dok je drugi jarac „za Azazela“ ostavljan da čeka dok se završi služba u Svetinji nad svetinjama, da bi zatim na njemu bili simbolički preneseni svi grijesi koji su tako iznijeti iz Svetilišta. Jarac za Azazela je zatim odvođen u pustinju, na put bez povratka. Ovo nam govori da će Sotona u konačnici ponijeti odgovornost za sve pokajane grijehe kao prvobitni pobunjenik, inicijator i podstrekač grijeha. Takođe nam ukazuje da Bog ne uzima olako grijeh, niti grijesi „isparavaju“ kad se oproste kroz Hristovo djelo pomirenja, uslovno rečeno „bajpas“ koji je napravio svojom nevinom žrtvom da bismo mi mogli živjeti i dobiti vječni život, već da će pravda pogaženog Božjeg Zakona biti na kraju u potpunosti zadovoljena.
Ovdje treba napomenuti da teološki zagovornici „vječne koegzistencije dobra i zla“ kroz ideju o „raju“ i „paklu“ koriste i navedeni tekst iz 3. Mojsijeve za dokazivanje kako Sotona kao duhovno biće zapravo ne može i neće umrijeti već da će samo biti izolovan u „paklu“ sa svojim sledbenicima. Međutim, Boža Riječ konstatuje da apsolutnu besmrtnost posjeduje samo Bog (1. Timoteju 6:16). Dalje, Sveto Pismo objašnjava da se „pustinja“ u kojoj je izgonjen jarac za Azazela odnosi na opustošenu Zemlju između Drugog i Trećeg Hristovog dolaska, u periodu poznatom kao milenijum koji će Sotona sa svojim demonima biti prinuđen provesti ograničen ili zatočen na pustoj zemlji, da bi nakon toga uslijedio izvršni Božji sud koji predviđa drugu vječnu smrt palim anđelima i zlim ljudima (Otkrivenje 20. glava). Proročanstva takođe najavljuju kaznu i vječnu smrt Sotone u ognju: „Zato ću posred tebe pustiti vatru koja će te proždrijeti. Pretvoriću te u pepeo na zemlji pred očima svih koji te gledaju… Snaći će te propast koju ne očekuješ i nikada te više neće biti.“ (Ezekijel 28:18,19)
Sada da se vratimo jarcu za „Azazela“. Ko je Azazel? Tačno značenje imena „Azazel“ nije poznato. Prema drevnim izvorima, Azazel je bio personifikacija nečistote, vođa pobunjenih anđela, koji je pripadao klasi „seirim“ kozolikih pustinjskih demona (džina). Već smo naveli tekst gdje je Bog upozorio svoj narod protiv obožavanja demona u liku jaraca. Ako ovo povežemo sa jednim od najistaknutijih simbola Sotone koji je eksponiran u satanističkim tajnim društvima – Bafometom – dobijamo kompletnu sliku. Obožavanje tog grotesknog hibrida anđela, jarca-muškarca sa atrubitima žene najvjerovatnije su prenijeli sa Srednjeg Istoka „Vitezovi templari“.
Isusovo razdvajanje „ovaca“ i „jaraca“
U jevanđelju po Mateju 25. glava, od 31-46 stiha, Isus poredi sud Božji odnosno razdvajanje spasenih i izgubljenih sa ovcama i jarcima:
„Desna strana“ predstavlja naklonost i odobravanje Božje, povlašćeni položaj uz Njega, dok je „lijeva strana“ njena suprotnost. „Ovce“ u ovom kontekstu simbolišu sledbeništvo i poslušnost Bogu na spasenje. Isus se sam predstavio kao Dobri Pastir (Jovan 10:1-16; uporedi sa Psalmom 23). „Ovce“ su te koje na kraju zadobijaju vječni život, dok „jarci“ idu u vječnu propast (Matej 25:46).
Ovo je vrlo interesantna podjela. Koze (ili jarci) svakako posjeduju neke zadivljujuće osobine. One su inteligente, vrlo okretne i snalažljive i streme slobodi. Ali one su takođe i ćudljive, nezavisne, nepredvidive, nestalne i tvrdoglavi kontraši. Koze su isto tako „brze“ da naprave štetu u nekom zabranu sa druge strane gdje je „zelenija trava“. One nikad nijesu zadovoljne onim što imaju. Vrlo su vješte da pronađu i najmanju rupu ili preskoče ograde dovoljne da zadrže druge vrste životinja.
Koze izvjesno nijesu dobri sledbenici, premda se u Isusovoj paraboli obje grupe izdaju za Njegove sledbenike (stihovi 37-39, 44).
Sledbeništvo tj. poslušnost Bogu i Njegovom planu spasenju onako kako je otkriveno u Svetom Pismu su od ključne važnosti. Bog je taj koji definiše vjeru i uslove spasenja, ne mi. Isto tako, Plan spasenja je unikatan i ne postoje nikakve alternative, prosto zato što je to jedini mogući izlaz iz „nemoguće“ situacije u kojoj se čovječanstvo nalazi i smrtne zamke grijeha. Izabiranje religije po sopstvenom nahođenju, njeno modifikovanje ili pristajanje na „ljepše“ aspekte dok se „nepoželjni“ djelovi odbacuju ili ignorišu, sa biblijske tačke gledišta, sa Božjeg stanovišta, nije ništa drugo do satanistička ideologija, izražena u nekoj od svojih brojnih varijacija, često pod plaštom religioznosti i „pravovjerja“.
I dok su „ovce“ poslušne (ne glupe i slijepe, već poslušne), „jarci“ imaju svoj vlastiti „program“. Koze nijesu same po sebi „zle“, ali imaju neke karakteristike koje mogu biti duhovno smrtonosne ukoliko se ne potčine i neutrališu kroz vjeru i poslušnost Bogu. Ne kaže se uzalud „tvrdoglav kao jarac“. „Jarcu“ takođe ego i sujeta ne dozvoljavaju da prihvati i prizna greške. „Jarac“ je drzak. On želi da „predvodi“ i bude viđen kao „vođa“ po svaku cijenu. Ali ne želi da se uskladi sa osobinama vođe po Božjoj volji naznačenim u Svetom Pismu (vidi: Jakov 3:13,14; 4. Mojsijeva 12:3; Matej 5:5; 11:29; 20:26; 1. Timoteju 3:1-7).
Zapazimo da su u Isusovoj paraboli i jedna i druga strana zapravo iznenađene razlozima datim za presudu. U osnovi presude nalazi se tretman prema Hristu! Taj tretman se manifestuje u našem svakodnevnom životu postupcima prema onima za koje je Hrist izdejstvovao spasenje. Ovo takođe pokazuje da je Bogu važan konkretan odnos u ljubavi iz srca, što isključuje licemjerje i lažnu ljubav iz koristoljublja.
„Ovce“ odgovaraju na konkretne potrebe na terenu. One nijesu proračunate te su stoga nesvjesne svojih dobrih djela.
Pavle Simović