Jevreji su od Mesije očekivali da ih na moćan način oslobodi od okupatora koje su prezirali i mrzili, i da napokon uzdigne Izrael kao dominantnu naciju u svijetu. Skromni Isus iz Nazareta, premda je pokazivao znake božanskog poslanja, nikako se nije uklapao u ovu vizuru. Politika ga očito nije zanimala, a o Kraljevstvu Božjem je govorio na neki naizgled utopijski način koji često nisu shvatali ni njegovi najbliži učenici. U čuvenoj propovijedi na Gori, davao je određene upute koji su se mogli shvatiti kao negiranje Mojsijevog zakona ili čak nemogućim za sprovođenje u praksi.
Postoje dvije mogućnosti: da je Isus promašio svoje mesijanske obaveze ili da je obavljao istinsku misiju Spasitelja svijeta, pripremajući ljude za stvarno Božje kraljevstvo, oslobođeno grijeha i zla. Naravno da nije potrebno da nagađamo oko odgovora. Primarna misija Spasitelja je izvlačenje čovjeka iz ponora grijeha. Da bi se to dogodilo, neophodna je saradnja božanskog i ljudskog, pri čemu ljudski činilac mora postati svjestan razlike i potrebe da ostavi grijeh. Ovaj proces je najveće čudo koje se dešava u univerzumu, a ipak nevidljivo za ljudske oči. „Zaista, zaista, kažem ti, ako se neko ne rodi od vode i od Duha, ne može ući u Božje kraljevstvo. Što je rođeno od tijela, tijelo je, a što je rođeno od Duha, duh je. Ne čudi se što sam ti rekao: Morate da se rodite odozgo. Vjetar duva gdje hoće i čuješ njegov šum, ali ne znaš odakle dolazi i kuda ide. Takav je svako ko je rođen od Duha.“ (Jovan 3:5-8)
Jevreji su željeli da ih Mesija oslobodi. Ali ono što su podrazumijevali pod svojih oslobođenjem bilo je pogrešno. Isus je više od svega želio da ih oslobodi. Ali ono što je On podrazumijevao pod oslobođenjem bila je istinska sloboda. „Ako ostanete u mojoj riječi, zaista ste moji učenici, i upoznaćete istinu i istina će vas osloboditi.“ (Jovan 8:31,32) O kakvom oslobođenju zapravo govori, Isus je pojasnio u nastavku: „Zaista, zaista, kažem vam, svako ko čini grijeh, rob je grijeha… Dakle, ako vas Sin oslobodi, zaista ćete biti slobodni.“ (Jovan 8:34,36)
Drugim riječima, ukoliko ne sarađujemo sa Sinom Božjim na ovom oslobođenju, ne postoji način da se ikada nađemo zaista slobodni. To je poenta.
Šta znači „ostati u Hristovoj riječi“? Da li je to ono što ljudi obično danas tretiraju kao izraze pobožnosti?
Često ćete vidjeti na društvenim mrežama reklame za razne crkve i navodna svetilišta praćene sugestivnim poruka tipa: ako vjeruješ u Boga, napiši „amin“ u komentaru; podijeli ovu ikonu ako vjeruješ u Boga; lajk ako misliš da je ovo najljepša crkva; podijelite ovu sliku za zdravlje; čuda su moguća, neka vas sveti X prati i čuva; ovo je zaštitnica žena, majki i djece, ako je dobrodošla u vaš dom, podijelite svetu ikonu; i sl. Osim što se na ovaj način ljudi betoniraju u svojim grijesima, neznanju i površnosti, oni postaju fanatici nesposobni da uvide elementarne zablude i da su objekat najprizemnije vjerske manipulacije.
Za razliku od ispraznih mantri i jeftinih psiholoških trikova, Isus je otvarao najrealniju moguću perspektivu pred svojim učenicima: „Ako me volite, držite moja uputstva.“ (Jovan 14:15) Ne može biti jasnije od ovoga. Decenijama kasnije apostol Jovan je pisao: „Po ovome znamo da volimo Božju djecu: po tome što volimo Boga i vršimo uputstva njegova. Jer ovo je ljubav prema Bogu: da držimo njegova uputstva, a njegova uputstva nisu teška.“ (1. Jovanova 5:2,3) „Micva“ na hebrejskom ili „entolas“ na grčkom je instrukcija, uput u smislu moralnog obavezivanja.
Sa ovom definicijom ljubavi na umu, ljubavi koja ima kakvoću moralnog obavezivanja, možemo se vratiti ispoljavanju ljubavi prema neprijateljima o kojoj je Isus govorio. Riječ je o pozitivnoj namjeri, o dobronamjernosti na djelu prema svim ljudima, ne o izgaranju u imaginarnim osjećanjima prema nekome za koga objektivno znamo da je neprijateljski raspoložen prema nama. To je odlika zrelosti.
Neko može dati primjedbu da Isus citira nepostojeću stavku iz Zakona koja nalaže da mrzimo naše neprijatelje. Međutim, pojam „bližnji“ ili „braća“ se uglavnom odnosi na sunarodnike i one koje dijele s nama istu vjeru i ideologiju, dok su „neprijatelji“ pripadnici drugih naroda, suprotstavljeni našoj vjeri, našem Bogu i načelima življenja. Isus izvlači ove suprotnosti upravo iz tih situacija opisanih u Mojsijevim knjigama. „Ni Amonac ni Moabac ne mogu biti dio Gospodnjeg zbora. Ni do desetog naraštaja niko njihov ne može biti dio Gospodnjeg zbora dovijeka, zato što vam nisu došli u pomoć s hljebom i vodom kad ste bili na putu posle izlaska iz Egipta, i zato što su protiv tebe unajmili Balama, Beorovog sina, iz Fetore u Aram-Naharaimu, da te prokune. Ali Gospod, tvoj Bog, nije htio da posluša Balama, nego ti je Gospod, tvoj Bog, promijenio prokletstvo u blagoslov, jer te Gospod, tvoj Bog, voli. Svih dana svog života nikada nemoj doprinositi njihovom miru ni njihovom blagostanju.“ (5. Mojsijeva 23:3-6)
Stanje neprijateljstva uglavnom proizilazi iz agresije i osjećaja prijetnje i ugroženosti od nekoga. Neprijateljstvo može imati objektivne ili neobjektivne razloge. Na primjer, ako istinom „ugrožavate“ bilo kakvu lažnu religiju ili ideologiju, bićete identifikovani kao „neprijatelj“.
U prethodnom dijelu svog izlaganja na Gori, Isus je ukazao svojim slušaocima da se zlo ne može pobijediti uzvraćanjem istom mjerom, tj. osvetoljubivošću (Matej 5:38-42). Pala ljudska priroda može dobiti određenu satisfakciju u odmazdi, ali to nas može samo dodatno udaljiti od Božje namjere za nas.
Gospod je uvijek želio sačuvati svoj narod od iskušenja pale prirode. „Ne osvećuj se i ne budi kivan na sinove svog naroda. Voli svog bližnjeg kao samog sebe.“ (3. Mojsijeva 19:18) „Ne govori: Vratiću zlo! Uzdaj se u Gospoda i on će te spasti.“ (Izreke 20:22) „Ne reci: Kako je on meni učinio, tako ću i ja njemu učiniti. Vratiću svakome po djelima njegovim.“ (Izreke 24:29) „Kad padne neprijatelj tvoj, ne raduj se, i kad posrne, neka se srce tvoje ne veseli.“ (Izreke 29:17) „Ako je gladan onaj ko te mrzi, nahrani ga hljebom, i ako je žedan, daj mu vode da pije.“ (Izreke 25:21)
Ljudska priroda je takva da spremno uzvraća grijeh i koristi grešne mehanizme kojima čovjek zadovoljava svoje negativne naboje i psihički se prazni. Ništa nije lakše nego pokazati neprijateljstvo prema grešniku, dok u stvari sami volimo ili pristajemo na iste te grijehe. Ali najveći otpor i neprijateljstvo grešnik će pokazati prema istini koja prijeti da raskrinka njegov sistem obmane i samoobmane.
S druge strane, prava svijest o stanju u kojem se nalazi ljudski rod, duhovna sloboda stečena u Hristu, zajedno sa zrelim poimanjem stvari, omogućuju nam da razumijemo i primjenjujemo Isusov poziv u praksi: Volite svoje neprijatelje, blagosiljajte one koji vas proklinju, činite dobro onima koji vas mrze, i molite se za one koji vas klevetaju i progone, da budete sinovi svoga Oca, koji je na nebesima.
Mi sami smo grešnici kojima je neophodno oproštenje. Ako znamo da imamo oproštaj u Isusu Hristu, zašto bismo opraštanje uskratili drugima? Nema potrebe da pribjegavamo psihološkim trikovima i tražimo njihovu nevinost gdje ona objektivno ne postoji. Bez ovakvog božanskog stava o praštanju, Isus nikada ne bi mogao dobrovoljno otići na krst.
Ukoliko nemamo izgrađenu svijest o ovom suštinski važnom predmetu, bićemo zarobljeni u začaranom krugu samopravednosti i neprijateljstva. Težnja za samopravednošću je zapravo paradiranje u grijehu i predstavlja korjen religijskog i svakog drugog formalizma i fanatizma. Bez obzira na svoju formalnu religiju ili ideologiju, čovjek je sklon da sa vlastitom pravednošću izlazi pred svoju savjest, pred druge ljude i pred Boga, u pokušaju da lažno predstavi svoje stvarno stanje. Na taj način ljudska psiha se nalazi pod teškim bremenom, a čovjek postaje veoma osjetljiv, uvredljiv i ponosan, tim više što su njegov položaj i „autoritet“ u svijetu veći. Zbog toga je obraćenje svjetskih „velikana“ i vjerskih vođa najmanje vjerovatno da se dogodi. Tu misao izrazio je apostol Pavle u pismu vjernicima u Korintu: „Jer vidite, braćo, da među vama koji ste pozvani nema mnogo mudrih po ljudskim mjerilima, ni mnogo moćnih, ni mnogo onih plemenitog roda. Naprotiv, ono što svijet smatra ludim Bog je izabrao da postidi mudrace, i ono što svijet smatra slabim Bog je izabrao da postidi ono što je jako, i ono što svijet smatra neplemenitim i što prezire, što smatra bezvrijednim, izabrao je Bog da uništi ono što svijet smatra vrijednim, kako se nijedan čovjek ne bi hvalio pred Bogom. Iz kog ste vi u Hristu Isusu, koji nam posta mudrost od Boga i pravednost i posvećenje i iskupljenje.“ (1. Korinćanima 1:26-30)
U savremenoj psihologiji i navodnom racionalizmu, ljudi pokušavaju da putem raznih trikova riješe svoje probleme stresa, negativnih emocija, mržnje i neprijateljstva, stvarajući lažnu predstavu bilo o sebi ili onome što im se postavlja kao prepreka ili neprijatelj u životu. Ali to je prosto bjekstvo od stvarnosti koje ne rješava problem niti mijenja naše motive. Jedan upadljiv primjer kako ove pseudo metode funkcionišu u praksi je prividni mir koji se postiže kroz istočnjački misticizam i razne tehnike, dok je praktikant u stvarnosti tempirana bomba.
Isto tako, čovjek je sklon da traži pseudo psihološke razloge za ljubav prema drugima ili da se „zaljubljuje“ u spoljašnje manifestacije nečije ličnosti. Ali ta „ljubav“ se nikad ne pomijera sa mrtve tačke banalne sebičnosti, koliko god mogla izgledati „vatreno“ i „strasno“. Kad nestanu povodi za sebičnu ljubav, ona se brzo i lako pretvara u ravnodušnost ili čak u mržnju.
Ovdje se nalazi osnovna razlika između božanske ljubavi o kojoj je Isus govorio i ljudske sebične „ljubavi“. Najveći i krunski dokaz za Isusovo božansko poslanje nalazi se upravo u postojanoj manifestaciji ove ljubavi. Možete proučiti sve velike vjerske vođe ili osnivače raznih religija i ideologija u svijetu, ali niko od njih ne ispunjava ovu kvalifikaciju. Stoga Isusov govor o ljubavi prema neprijateljima nije nikakva utopija, to je realnost ostvariva isključivo kroz saradnju božanskog i ljudskog u Planu spasenja za čovječanstvo.
Sve što smo mi sami u stanju je da proizvedemo simulaciju, ali i dalje nećemo biti slobodni. Potrebu za oslobođenjem koje može samo Bog ostvariti u nama shvatio je kralj David u svom očajanju zbog počinjenih grijeha: „Odvrati lice svoje od grijeha mojih, izbriši sve prestupe moje. Stvori mi, o Bože, čisto srce, i obnovi duh u meni. Nemoj me odbaciti od lica svoga, i sveti Duh svoj nemoj uzeti od mene.“ (Psalam 51:9-11) Zapazite da David traži u molitvi da mu Bog stvori čisto srce. To je zahtjev za natprirodnom intervencijom, jer David je bio svjestan da to sam po sebi ne može nikako proizvesti.
I Bog Otac kroz Njegovog Sina zaista radi na našem oslobođenju koje će imati svoj svršetak prilikom Drugog Hristovog dolaska. „Poškropiću vas čistom vodom i bićete čisti. Očistiću vas od svih vaših nečistota i od svih vaših odvratnih idola. Daću vam novo srce i u vas ću nov duh staviti. Izvadiću iz vašeg tijela kameno srce i daću vam mesno srce. Staviću u vas svoj Duh, pa ćete živjeti po mojim propisima i držaćete se mojih zakona i izvršavaćete ih.“ (Ezekijel 36:25-27)
Zlo koje proizvodi neprijateljstvo može se činiti svjesno ili nesvjesno. I dok je Isus upućivao oštre riječi ukora onima koji su morali biti svjesni šta rade – sveštenicima i „aristokratiji“ svog vremena (vidi Matej 23. glava), tokom Njegovog najvećeg iskušenja prilikom isfabrikovanog suđenja, mučenja i raspeća, On je na djelu opet pokazao razliku u opraštanju neprijateljima. Dok su rimski vojnici obavljali svoje zadatke dovođenja i razapinjana Isusa, On je rekao: „Oče, oprosti im, jer ne znaju šta čine.“ (Luka 23:34) Mnogi teolozi ove Hristove riječi vrlo zloupotrebljavaju primjenjujući ih na sve bez razlike kako bi relativizovali grijeh i zamaglili potrebu za pokajanjem. Međutim, Isus ovdje moli za rimske vojnike koji zaista nisu znali da kažnjavaju Sina Božjeg. Njihova odgovornost ni izdaleka nije bila tako velika kao odgovornost Jevreja, koji su svjesno odbacili veliku svjetlost i Hrista kao svog Spasitelja. Isus je prema njima imao stav praštanja ne zato što oni nisu bili krivi, već zato što je volio sve ljude. A tom ljubavlju, silom praštanja navodio ih je na pokajanje, uključujući i ostale svjedoke ovog strašnog događaja. Čak ni Judu u trenutku odluke da ga izda nije okvalifikovao kao neprijatelja. Ali Sotonu je nazvao neprijateljem (Matej 13:28,39; Jovan 8:44). Odatle je i prijateljstvo sa „svijetom“ koji funkcioniše na načelima satanizma, neprijateljstvo sa Bogom (Jakov 4:4).
„Kada su ga vrijeđali, nije uzvraćao uvredom. Kada je patio, nije prijetio, nego se prepustio onome koji pravedno sudi.“ (1. Petrova 2:23) Isus nije ispoljavao znake neprijateljstva i osvetoljubivosti zato što je imao božansku ljubav u sebi koja je pobjednik nad svakim neprijateljem koga grijeh, kojeg se ne želi odreći, čini takvim kakav jeste. On nas poziva da i sami dijelimo isto iskustvo.
Pavle Simović