Da li ste se ikad zapitali kako se rana istorija Egipta i drugih drevnih naroda uklapa u biblijsku istoriju? Niste jedini. U vjekovima prije Hrista izbio je rat da se vidi koja je nacija imala najstariji rodoslov, bilo stvarni ili izmišljeni.
Baš kao što je 1960-ih bjesnila trka u naoružanju između svjetskih supersila, tako je i trka oko starosti bjesnila među drevnim civilizacijama u vjekovima prije Hristovog rođenja. Svako je tvrdio da ima najstariju istoriju. Dok se činilo da su neki pisci zainteresovani za istinu, drugi su igrali igru da vide ko bi mogao isplesti najveće i najuvjerljivije predivo o starini svoje nacije.
Istorija Grčke navodno ide unazad osamnaest stotina godina; Egipat, jedanaest hiljada godina; i Vavilon, velikih 730.000 godina (par. 193–194).[1]
U prvim vjekovima nakon Hrista, hrišćani poput Euzebija („oca crkvene istorije“) pokušali su rekonstruisati tačnu svjetsku hronologiju, pomirujući Bibliju sa paganskim hronologijama, ali s malo uspjeha. Drevni spiskovi kraljeva bili su toliko „dotjerani“ da se pokazalo nemogućim riješiti istinu. Od tada, hrišćani i nehrišćani pokušavaju shvatiti smisao drevnih hronologija, s jednakom frustracijom.
Isak Njutn nas vodi do rešenja
Ništa manja osoba od Isaka Njutna, kojeg ponekad nazivaju „najvećim umom svih vremena“, bavila se ovom temom tokom svog života. Na kraju je svoje misli sakupio u knjigu Izmijenjena hronologija drevnih kraljevstava (The Chronology of Ancient Kingdoms Amended, 1728), objavljenu godinu dana nakon njegove smrti.
Iako nije imao prednost moderne arheologije, Njutn je bio toliko načitan u klasičnim grčkim i latinskim piscima da je mogao otkriti ozbiljne probleme u datiranju drevnih zapisa prije 700. prije n.e.
Njegove osnovne tvrdnje su čvrste:
- Božja Riječ je tačna u svim pojedinostima, uključujući i svoju istoriju, pa mora biti naša polazna tačka (par. 410–415).
- Osim same Biblije, ostale istorije ranih naroda zabilježene su tek nakon prolaska događaja (par. 483–484). Na primjer, prvi istoričar koji je pisao o drevnom Egiptu (osim Mojsija) bio je Herodot (oko 484-425. prije n.e.).
- Većina zapisa iz rane istorije izgubljena je ili iskrivljena kao rezultat ponovljenih stranih invazija (par. 517).
- Drevni narodi nisu bili neskloni velikim pretpostavkama da popune praznine (par. 193).
Njutn kao primjer aludira na invaziju Persijanaca na Egipat. Godine 525–523. prije n.e. Persijanci su pod Kambizom napali Egipat i uništili većinu istorijskih zapisa koja je nedostajala za Asirce i druge prethodne narode. Egipatskim sveštenicima je preostalo da većinu svoje istorije rekonstruišu iz sjećanja, a njihovi napori nisu ostali bez prevara.
Njutn objašnjava: „Nakon što je Kambiz odnio zapise iz Egipta, sveštenici su svakodnevno izmišljali nove kraljeve kako bi njihovi bogovi i nacija izgledali drevniji“ (par. 517). Kad je Herodot posjetio Egipat sredinom petog vijeka prije nove ere, sveštenici su sastavili spisak od 341 egipatskih kraljevaa koji su vladali nekih 11.340 godina! Čak je i Herodot bio sumnjičav.
Sumnjive brojke
Njutn ističe da su se, osim za biblijsku istoriju, rani istoričari koristili apsolutnim datiranjima tek oko 250. prije n.e. Prije tog vremena, obično su vrijeme obilježavali vladavinom kraljeva. Grci, Rimljani i Egipćani pretpostavili su da su u prosjeku vladala tri kralja u svakom stoljeću, i oni su u skladu s tim sastavljali datume (par. 204).
Njutn se zapitao: „Da li je to razumno?“ Zatim je analizirao dinastije desetak drugih poznatih kraljevstava, poput engleskih monarha. Na njegovo iznenađenje, prosječna vladavina bila je samo osamnaest do dvadeset godina, otprilike polovina onoga što su tvrdili drevni paganski istoričari. Čak su i u biblijska vremena kraljevi Južnog kraljevstva vladali u prosjeku po nešto više od dvadeset i jedne godine, dok su kraljevi Sjevernog kraljevstva vladali po oko sedamnaest godina.
Njutna je grčka istorija posebno zanimala jer su Grci prvi zabilježili svoju istoriju, a mnoge događaje su povezali s olimpijadama koje su se održavale svake četiri godine. Označavajući važne datume u grčkoj istoriji, poput Jasonove ekspedicije s Argonautima, Njutn je vjerovao da bi mogao lako povezati ovaj fiksni datum sa događajima u drugim zemljama.
Primjenjujući ono što je saznao o prosječnoj dužini vladavine kraljeva, polovina zabilježene istorije Grčke prije 700. prije n.e. je isparila! Na primjer, trojanski rat i ekspedicija Argonauta bili su mnogo skoriji nego što se obično pretpostavlja, tvrdio je Njutn. Takođe je otkrio da su drugi spiskovi kraljeva, poput popisa rimskih careva, pretjerali sa dužinom njihove vladavine, pa bi spiskove trebalo prepoloviti.
Njutn je zatim nastavio sa proučavanjem istorije drugih nacija, poput Egipta, odbacujući bilo koja izmišljena imena ili mitološka razdoblja. Svojim računanjem, na osnovu podataka dostupnih u njegovo doba, izračunao je da su samo dvadeset i dva imena odražavala stvarne kraljeve u drevnom Egiptu (par. 486).
Sastavljanje komada
Kako se Aleksandrovo carstvo raspalo na zaraćena kraljevstva, svako je od njih imao interes da promoviše svoju istoriju. Prava „kućna radinost“ izmišljenih istorija je procvjetala, dok su se svi takmičili ko će ispresti najveću pređu.
Malo je istorijskih zapisa sačuvano od autora koji su živjeli prije nego što je Aleksandar Veliki (356–323. prije n.e.) vodio svoju grčku vojsku preko „poznatog svijeta“, osvajajući nekadašnje domene Vavilonije / Asirije / Persije, Egipta i Indije. Kasniji autori ponekad citiraju starije istorije, ali sama djela ne opstaju. Dakle, moramo se osloniti na kasnije autore.
Problem je u tome što je, dok se Aleksandrovo carstvo raspadalo na zaraćene frakcije kojima su vladali njegovi generali, svako kraljevstvo imalo svoj interes za promociju svoje istorije.
Manetonova istorija Egipta
Prava „kućna radinost“ izmišljenih istorija procvjetala je nakon Aleksandrove smrti. Moguće najpoznatiji od ovih novih istoričara bio je Maneton (treći vijek prije Hrista), koji je živio u Egiptu. On je zabilježio dugu seriju egipatskih dinastija o kojima su mu govorili sveštenici. Ali njegova istorija dijeli malo zajedničkog s onim što je Herodot zabilježio dvjesta godina ranije.
Dva vijeka nakon Manetona, grčki istoričar po imenu Diodor Sikulus napisao je novu verziju egipatske istorije. Ignorisao je Manetonove dinastije i smanjio broj egipatskih kraljeva na samo nekolicinu ljudi, kao što je to učinio Herodot. Ali, takođe je odbacio Herodota i druge starije pisce „koji su namjerno više voljeli da pričaju čudesne priče i izmišljaju mitove radi očaravanja [oduševljenja] svojih čitalaca nego istinu“.[2]
Kakav nered! Njutn je odbacio Manetonovo djelo i umjesto toga pokušao pomiriti istorije Diodora i Herodota. Iako je priznavao da bi imena drugih kraljeva s Manetonove liste mogla biti potvrđena, vjerovao je da konačni popis neće biti ni izbliza tako dug kao Manetonov (par. 515).
Berozusova istorija Vavilonije
Tokom vjekova sveštenici u Vavilonu stvarali su svoje nevjerovatne popise kraljeva, zajedno s mnogim mitovima. Koristeći ove izvore, vavilonski astronom po imenu Berozus napisao je tri knjige Istorija Vavilonije (oko 290–278. prije n.e.) Njegova verzija vavilonske istorije uključuje legendarne kraljeve od stvaranja do mitske vavilonske poplave, koja traje stotinama hiljada godina.
Grčke istorije različitih gradova-država
Ljubomorni gradovi-države Grčke takođe su ušli u istorijski rat. Budući da Grčka nije imala istorijske zapise o svojim drevnim kraljevima, kao što su to imali Egipat i Vavilon, počeli su ih izmišljati. Na primjer, „istoričar“ Kastor sa Rodosa (prvo stoljeće prije nove ere) izmislio je rane datume za grčke bogove i sastavio dugački spisak kraljeva, počevši od Egijaleja, navodnog osnivača Sikiona. Argos je izmislio vlastitog kralja Inaha, a Atina je dobila kralja po imenu Ogigija.[3]
Pouka za danas
Ova zbrka oko drevne hronologije ima duboke implikacije za nas danas. Krajnji cilj u proučavanju drevnih datuma, očito je tačnost; a tačnost zahtjeva da se datumi savršeno podudaraju sa Svetim pismom.[4]
Ipak, danas se gotovo sva datiranja drevne istorije temelje na osnovi pijeska, a ne na stijeni Svetog pisma. Moderni sekularni istoričari imaju duboku pristrasnost prema Svetom pismu i oni istoriju tumače „hermeneutikom sumnje“, kako piše egiptolog James K. Hoffmeier.[5] Čak i teolozi ponekad pokušavaju proširiti hronologije u Postanju 5. i 11. glava kako bi ih prilagodili navodnoj istoriji drugih drevnih kultura. Pretpostavlja se da je biblijski tekst neprecizan odmah „s vrata“.
Isak Njutn je imao ispravan pristup. Ništa u drevnoj istoriji (kada se pravilno razumije) ne može se sukobiti sa biblijskom istorijom. Dok arheolozi nastavljaju otkrivati nova uzbudljiva otkrića, nemamo zbog čega brinuti. Zapis Božjih očevidaca je 100% istinit i pouzdan, jedino sigurno polazište za proučavanje vremenske skale ljudske istorije.
__________________________
[1] Ukoliko nije drugačije naznačeno, ove reference se nalaze u Newton’s Revised History of Ancient Kingdoms (Master Books, 2009). Ove brojke su iz pasusa 193–194.
[2] Diodorus Siculus, Library of History, Book 1, p. 69.
[3] „Možda da bi parirali Istočnjacima, grčki pisci su napravili genealoške tablice koje su pratile pedigre slavnih grčkih gradova do drevne antike.“ (ref. 2, p. 451). Za prve kraljeve grčkih gradova-država vidi ref. 2, pp. 464–468, 474. Vidi takođe ref. 1, par. 383.
[4] Pokušaj pomirenja drevnih sekularnih hronologija izuzetno je složen i mnoga pitanja ostaju neriješena. Nekoliko učenjaka pokušava sastaviti tačnu hronologiju koja se podudara sa Svetim pismom, mada s različitim stepenom uspjeha, uključujući “Redating the Exodus and Conquest” Johna Bimsona i “A Test of Time: The Bible from Myth to History” Davida Rohla. Međutim, svi pokušaji rekonstrukcije egipatske istorije zasnovani na Manetonovim fiktivnim kraljevskim listama osuđeni su na neuspjeh, bez obzira koliko dobronamjerni bili.
[5] Vidjeti njegovu knjigu, Israel in Egypt: The Evidence for the Authenticity of the Exodus Tradition (New York: Oxford University Press, 1996), p. 4