Raznolikost jezika u svijetu onemogućava stvaranje idealnog prevoda Biblije. Ako bismo tražili neko savršenstvo, ono bi se izvjesno nalazilo u originalnim jezicima na kojima je pisana Biblija. Ali bez razumijevanja njene duhovne poruke koju daje Božji Duh, čak i tada bismo ostali uskraćeni pravilnog poimanja i razlučivanja stvari. Očigledno, pristup izvornim jezicima Biblije omogućava nam da stvorimo potpuniju ili istinitiju sliku Božje volje izraženu u Njegovoj Riječi, sliku zasnovanu na biblijskoj duhovnoj poruci.
Najčešći problem s pouzdanošću datog prevoda Biblije je to što je povezan s određenom crkvenom tradicijom, što prevodioca/e čini daleko manje objektivnim u njegovom izboru. Takav prevod postaje zavisan o vjerskoj tradiciji koja je oblikovala prevodiočevo mišljenje i koju on sam ispovijeda. Zbog toga bi u ovom slučaju nezavisni prevodioci bili mnogo prikladniji. Međutim, crkve često tvrde da „autsajderi“ nemaju dovoljnu obuku i da su u osnovi nesposobni u ovoj oblasti. Međutim, prava istina je da kombinacija strogog poštenja u ovom poslu, biblijske religioznosti i dobrog poznavanja materije (uključujući naravno jezike) nesumnjivo donosi najbolji rezultat.
Tako je Bog mogao pozvati bilo koga da bude prevodilac ili učitelj Biblije, bez obzira na njegovo obrazovanje ili prethodno iskustvo s Biblijom. Na ovom mjestu mogli bismo se prisjetiti Petra i Jovana, koje su članovi jevrejskog vijeća opisali kao „neuke i obične ljude“ (Djela apostolska 4:13), a čijem znanju Jevreji, uprkos opsežnom religijskom obrazovanju, nisu mogli parirati niti protivrječiti Riječi (Djela 4:16).
Iako se uopšteno priznaje da postoji samo jedna Biblija, podjela vjeroispovijesti dovela je do situacije u kojoj su različiti prevodi, koji se međusobno razlikuju, u različitoj mjeri usmjereni na promovisanje različitih vjeroispovijesti i njihovih doktrina. Zato imamo različite prevode Jevreja, rimokatolika, protestanata i drugih vjerskih grupa. Očigledno, svaki od njih tvrdi da je njihov prevod najvjerniji originalu i najpouzdaniji.
Štaviše, ljudski ponos je izvor loše konkurencije za „najbolji“ prevod. Neki svjetski jezici, npr. engleski, imaju desetine različitih prevoda i verzija Biblije prilagođenih kulturnim, istorijskim ili društvenim zahtjevima, pa čak i dobi njihovih čitalaca. Stvorene su prikladne verzije Biblije za „udovoljavanje“ djeci sa šarenim slikama kako bi bile privlačnije. Mladi preferiraju prevode koristeći kolokvijalni jezik, mentalne skokove, sleng fraze, itd.
U nekim slučajevima, kvalitet prevoda određen je i demografskim ili antropološkim faktorom. Odlika prirodnog svijeta ili životinje koja nije bila poznata u datoj zajednici zamijenjena je onom koja je zajednička lokalnom području kao pokušaj boljeg „stimulisanja“ mašte čitalaca.
Tako je biblijski tekst postao neka vrsta sirovine koju je čovjek obrađivao i oblikovao za vlastite liturgijske, vjerske, naučne, kulturne ili ideološke svrhe. Biblija, koju je Hrist napisao u parabolama, postala je „parabola“ koju je napisao čovjek. Mnogi moderni prevodi samo su parafraze originala prilagođene potrebama i očekivanjima čitalaca. Nije ni čudo što se Biblija smatra kontroverznom knjigom, dok kontroverzu zapravo izaziva čovjek, koji proizvodi neadekvatne prevode, krivotvoreći tako Riječ Božju. Ne treba nas čuditi ni to što mnogi ljudi vjeruju da se pomoću Biblije može dokazati sve što se želi dokazati, svaka filozofija i svaka teorija, pod uslovom da se može sastaviti pravi niz biblijskih citata koji bi je potkrijepili.
Zbog toga je jedna od najvažnijih stvari koje bi student koji proučava Bibliju treba uzeti u obzir odabir pravog izdanja Biblije i odgovarajućih alata koji pomažu u njenom proučavanju kako bi se smanjio broj grešaka uzrokovanih nečim tako trivijalnim kao što je njihov izbor Biblije. Zatim nas zanimaju prevodi koji su što bliže originalu, tj. oni koji tendenciozno ne mijenjaju izvornu poruku teksta. Iako cijena koju često plaćamo za svoj izbor rada s tekstom koji je teško razumljiv, komplikovan i, nerijetko, ostavlja dojam apstraktnosti, svijest da je to izvorna Riječ Božja nema cijenu. Treba obratiti pažnju i na činjenicu da i hebrejski i grčki imaju, baš kao i drugi svjetski jezici, veliki broj riječi koje su polisemantičke, odnosno imaju više značenja.
Na primjer, kada se gradila Arka, pisac koristi riječ „smola“ (kafar na hebrejskom), koja je bila tvar koja se koristila za prekrivanje Arke iznutra i izvana (Post. 6:14). Međutim, riječ „smola“ koja je u stvari jedini mogući prevod riječi kafar u ovom kontekstu, ima i druga značenja. Na primjer, to može značiti „pomirenje“. Riječ kafar koristi se čak 71 put u Bibliji, uključujući stihove poput Izlazak 30:15-16 ili Levitska 17:11; 23:28; 25:9, gdje znači „pomirenje“.
U drugom slučaju, jedan od latinskih prevodilaca pogriješio je prevođenjem hebrejske riječi karan kao rogovi umjesto da sjaji ili zrači (Izlazak 34:29), čime je lišeno Mojsijevo lice svog sjaja dok silazi s planine Sinaj i umjesto toga ga je opremio sa rogovima. Ovaj detalj se ogleda i u Mojsijevoj skulpturi od Mikelanđela, koja ima doslovne rogove.
Dalje, u doslovnom prevodu često je nemoguće zadržati odgovarajuću stilsku formu, a rečenica prevedena doslovno često može izazvati sumnju u pouzdanost Božje poruke. Stoga moramo biti pametni i oprezni u nalaženju adekvatnih izraza koji će omogućiti da se prevladaju takve teškoće.
Stoga ćemo pri odabiru Biblije prije svega obratiti posebnu pažnju na njezinu doslednost s originalom. U slučaju engleskog jezika, najčešće se smatra da je to King James Version (KJV), čija je dodatna prednost sinhronizacija sa Strongovom Konkordansom. Očito je da je naziv ovog prevoda samo konvencionalna oznaka i nikada ne bismo trebali misliti da bi Džejmsa I, škotskog kralja Engleske, koji je naručio ovaj prevod oko 1611. godine, trebalo nekako posebno istaknuti ili počastiti za ovaj projekt. To je samo jedan od mnogih prevoda Biblije na engleski, koji se uobičajeno naziva Verzija kralja Džejmsa. U stvarnosti, ova Biblija je nastala kao rezultat konferencije održane 1604. u palati Hempton na kojoj su prisustvovali kralj, predstavnici engleske crkve i puritanci. Novi prevod je urađen kako bi se usaglasile razlike koje su postojale među do tada korišćenim prevodima Biblije. Ta kompilacija Biblije je uključila 39 knjiga Starog Zavjeta, 15 apokrifnih „međuzavjetnih“ knjiga i 27 knjiga Novog Zavjeta. Kralj Džejms je prevodiocima dao instrukcije da osiguraju da se novi prevod slaže sa eklesiologijom i da održava episkopalnu strukturu Engleske crkve i njenog vjerovanja u zaređeno sveštenstvo. Na tom poslu radilo je 47 ljudi.
Naravno ovaj prevod nikako nije idealan. Zapravo, čovjek nema riječi u izradi tačnog prevoda Biblije jer bi za to morao poznavati Božji um. Činjenica da je neko stručnjak za hebrejski ili grčki jezik ne daje mu nikakvu prednost.
Pogledajmo sada par primjera grešaka u prevodu Biblije.
Mijenjanje, izostavljanje ili dodavanje riječi
Najčešća greška koja se javlja u prevodu Biblije je promjena, izostavljanje ili dodavanje riječi, posebno funkcionalnih riječi, poput predloga. Suprotno uvriježenom mišljenju, ovakva praksa proizvodi iskrivljenu poruku, koja za nas postaje zamka. Na primjer, istina je da se izraz „vjera u Isusa Hrista“ pojavljuje prilično često u Bibliji (Djela 24:24; Efes. 1:15; Kol. 2:5) i opisuje rezultat spasenja u izabranoj osobi, koja ima vjeru Isusa Hrista, nakon što ju je primila od Boga kao plod Duha Svetoga. Međutim, Biblija takođe sadrži odlomke koji posebno naglašavaju ovu činjenicu (Rim. 3:22; Gal. 2:16; 3:22; Filip. 3:9). Obratite pažnju na razliku između izraza „vjera u Isusa Hrista“ i izraza „vjera Isusa Hrista“. Prvi bi mogao sugerisati da je to vjera neke osobe, dok drugi objašnjava da je, što se tiče spasenja, važna vjera Isusa Hrista, a ne čovjeka. Dakle, čak i upotreba jednostavnog predloga kao što je u je bitna. Pogledajmo sledeće stihove:
„Zaista, svi ste vi Božji sinovi vjerom u Hrista Isusa.“ (Gal. 3:26)
„Jer smo čuli za vašu veru u Hrista Isusa…“ (Kol. 1:4)
„…koji te mogu učiniti mudrim na spasenje kroz vjeru koja je u Hristu Isusu.“ (2. Tim 3:15)
Prva dva odlomka mogu sugerisati da je naša vjera u ono što je Hrist učinio za nas „instrument“ našeg spasenja. Ali treći objašnjava istinsko značenje izraza „vjera u Hrista“. To je vjera koju nam je Bog dao kada nas spašava i koja je u Hristu Isusu, tj. koju imamo u Hristu Isusu, kao dio Njegovog duhovnog tijela ili Hrama, nastanjenog Duhom Svetim. Stoga, kada u Bibliji vidimo izraz „vjera u Hrista Isusa“, s predlogom u, uvijek bismo ga trebali shvatiti kao „vjeru koja nam je data u Hrista Isusu“, a ne „vjeru koju sami stvaramo pomoću koje se možemo pouzdati u ono što je Hrist učinio za nas“, kako su ljudi obično vjerovali kroz vjekove. Drugim riječima, prava vjera ima svoj izvor i utemeljenje u Bogu i Hristu i kao takva ima objektivnu dimenziju.
Istina je da „svi ljudi nemaju vjeru“ (2. Sol. 3:2). U svjetlu čitave Biblije možemo podvući tačnost ove izjave, jer je vjera koju posjeduje prirodni ili tjelesni čovjek, a na raspolaganju ima samo svoja osjetila, vjera koju je on stvorio i njime upravlja nečisti duh. To je razlog zašto Biblija sadrži sledeću izjavu:
„Ti vjeruješ da postoji jedan Bog, zar ne? Sasvim dobro činiš. Ali i demoni vjeruju i drhte.“ (Jak. 2:19)
Vjera Isusa Hrista je u suprotnosti s djelima čovjeka (Gal. 2:16, Efes. 2:8-10) jer samo Bog može poduzeti bilo kakvo djelo. Zato je vjera bez djela Isusa Hrista mrtva (Jak. 2:26), jer je takva vjera vjera čovjeka, tj. vjera od zlog duha. Jer Isus Hrist je Začetnik i Usavršitelj, ili, drugim riječima, agent koji dovršava, usavršava ili ispunjava našu (tj. onih koji su izabrani od Boga) vjeru (Jev. 12:2).
Pogrešna upotreba gramatičkog vremena
Kategorija grešaka koju je teško uočiti je pogrešna upotreba gramatičkog vremena. Pogledajmo sledeći odlomak:
„A i ja tebi kažem: ti si Petar, i na ovome kamenu sazidaću crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati. I daću ti ključeve od carstva nebeskoga: i što svežeš na zemlji biće svezano na nebesima; i što razdriješiš na zemlji biće razdriješeno na nebesima.“ (Matej 16:18-19)
Što se tiče problema u vezi s prevođenjem gramatičkih vremena, u odlomku iznad je povezan sa specifičnom strukturom u grčkom jeziku, zvanom aorist, koji izražava svršen aspekt buduće radnje, tj. opisuje činjenicu da kada se jedna stvar uradi u budućnosti, nešto drugo će do tada već biti završeno ili učinjeno. Zbog toga je ovakav prevod neuporedivo precizniji: „Daću ti ključeve Kraljevstva nebeskog pa sve što svežeš na zemlji, svezano je [već] na nebu, i sve što razriješiš na zemlji, razriješeno je [već] na nebu“ (Biblija NRP).
Kako ovo pravilno da razumijemo? Najprije treba uzeti u obzir mogućnost da ova prevodilačka greška uopšte ne mora biti namjerna, zato što se prevodiocu može činiti sasvim ispravnim redosled radnji, od kojih sledeća „mora“ biti u budućem vremenu. Tendencioznu namjeru za pogrešnu upotrebu vremena, međutim, možemo pronaći u „potrebi“ crkve koja se navodno baštini na Petrovom i apostolskom „nasleđu“ da se lažno predstavlja kao ona „veže i driješi“ na zemlji, a Bog je na određeni način prinuđen da to samo verifikuje na Nebu. Ovo je jako opasna premisa koja se koristila kao opravdanje za despotsko i terorističko ponašanje crkvenih autoriteta kroz Srednji vijek. U paketu sa ovom nametnuta je i obmana da je Petar stijena na kojoj Isus gradi svoju „crkvu“ (što je takođe pogrešna riječ), a ne sam Isus, što opet daje ovlasti „Petrovim naslednicima“ da čine šta hoće sa svojim „vjernim“ podanicima, naročito onim nelojalnim.
Ali čak i ispravno prevedeno vrijeme u pomenutom citatu može biti povod za manipulaciju. Naime, teolozi koji vjeruju u predestinaciju (predodređenje), to će spremno iskoristiti kao „dokaz“ u prilog njihovom vjerovanju. Međutim, nema ni govora o predestinaciji.
Suština ispravnog razumijevanja nalazi se u premisi da je Bog Izvor svega, a naše akcije su učinjene u Duhu Božjem ili su učinjene po tjelesnoj prirodi (u duhovnoj dimenziji rukovođene nečistim duhom). To jednostavno znači da je inicijativa Božja, ne naša. Bog ili Isus Hrist su osuđujući i opraštajući agent, a Božji izabranik samo oruđe u Božjim rukama. U stvarnosti Bog je taj koji je vodio našu ispravnu akciju i riječi praštanja ili osude. U protivnom, ako sebe vidimo kao biće koje ima život samo po sebi, prisvojićemo i „moć“ da odlučujemo umjesto Boga, što je bila (i ostala) jedna od najvećih obmana crkve kroz istoriju.
Identične scenarije nalazimo u Mateju 18:18 i Jovanu 20:23. Ali Hrist je taj koji drži „ključeve hada i smrti“ (Otkrivenje 1:18). Hrist je taj koji, kao božanski opunomoćeni Kanal života (Marko 2:7), ima isključivu moć opraštanja i suđenja na zemlji (Matej 9:6; Marko 2:10), a ne ljudi. Ljudi mogu biti samo sredstvo preko kojeg Bog i Hrist djeluju svojim Duhom u sprovođenju božanskog plana i namjera.
Zaključak
Postoje još neki uzroci prevodilačkih grešaka kao što su nedostatak doslednosti pri odabiru ekvivalenata za izvorne riječi, nedostatak doslednosti pri upotrebi oblika jednine i množine (kao na primjer u slučaju šabata u množini u Novom savezu), i sl.
Kad detaljnije analiziramo različita biblijska pitanja, otkrićemo da se problemi u vezi s pogrešnim prevodom javljaju vrlo često. Stoga je pozivanje na izvorne hebrejske i grčke tekstove Biblije potpuno opravdano, pa čak i bitno. Tumačenje mnogih biblijskih tema morao temeljiti na doslovnom prevodu, koji bi, kao što smo već spomenuli, stilski mogao biti manje prihvatljiv. Upravo zbog tog finog balansa između narativa gdje možemo i trebamo upotrijebiti razboritu prevodilačku slobodu da bi tekst bio jasniji i dionica gdje se mora strogo voditi računa da se ne povrijedi izvorni smisao i značenje, neophodno je da sam prevodilac odlično poznaje izvornu nauku Svetog Pisma, osim nužnog lingvističkog znanja i drugih sposobnosti.
Institut za izučavanje religije