Danas u svijetu postoje različite ideje o Bogu, od vjerovanja da postoji jedan Bog koji je sve stvorio (monoteizam), da postoji više bogova ili božanstava (politeizam), do toga da Bog ne postoji (ateizam). U okviru ovih glavnih ideja o Bogu postoje i brojne druge ideje koje ljudi širom svijeta zastupaju.
Kako biti siguran da ima Boga? Da li postoje dokazi za Boga? Šta nam kažu logika, razum, pojave i zakonitosti u ljudskom životu, prirodi i uopšte u univerzumu.
Sve što postoji ima svoj uzrok
Ljudsko iskustvo ne poznaje činjenicu da ni iz čega, samo po sebi, može postati nešto, ili da postoji bilo kakva realnost nastala sama od sebe. Složeni svijet postoji, znači da on mora imati uzrok svog postojanja, mora postojati Stvoritelj svijeta. Ovaj argument, koji se bazira na „uzročno-posljedičnom redu stvari“, odnosno da sve što postoji ima uzrok svoga postojanja, naziva se „kosmološki argument“. On dolazi od grčke riječi „kosmos“ koja znači svijet ili svemir.
Kod ovog argumenta postoji jedan logički problem. Postoji Stvoritelj svijeta, ali ko je stvorio Stvoritelja, jer „kosmološki argument“ podrazumijeva da sve što postoji mora imati svoj uzrok postojanja. Različita predložena rješenja na ovaj logički problem uglavnom su ilustrovana primjerom lanca koji ide u beskonačnost. Svaka alka lanca je uzrokovana alkom koja se nalazi u nizu prije nje. Ako lanac ide u beskonačnost onda ne postoji prvi uzrok (Stvoritelj) alki. Ukoliko nema prvog uzroka alki ne može se objasniti postojanje svih drugih alki u nizu lanca. Zato se mora, logike radi, pretpostaviti da postoji prva alka koja je uzrok svih drugih alki. Rješenje ovog problema je u sljedećoj postavci: u svijetu postoje dvije vrste entiteta (nešto što postoji). Prva vrsta entiteta je takozvani „neophodni entitet“. To je entitet koji svoje postojanje ne duguje nikome. On je uzrok svih uzroka, dok je sam bez uzroka. Da bi smo razumjeli sve druge entitete, da bi smo razumjeli postojanje svemira, čovjeka, životinja, biljaka…, mora se pretpostaviti da postoji prvi uzrok svih uzroka bez uzroka. Svijet postoji i on ima uzrok svog postojanja, jer sve što postoji u svijetu nije moglo nastati ni iz čega. Zato što postoji čovjek, životinje, biljke i sve ostalo što karakteriše složeni svijet, realna je pretpostavka da postoji Bog kao neophodni entitet.
Svuda u prirodi možemo vidjeti da živa bića nastaju od živih bića. Nikad ni jedno živo biće nije nastalo od nečeg neživog. Naučnik Luj Paster je eksperimentalno dokazao da „živo nastaje samo od živog“.[1] To je zakon biogeneze, odnosno zakon nastanka života. Ovaj zakon jasno ukazuje da je život na Zemlji mogao da nastane samo od strane živog Bića, a ne slučajnim procesima od nežive materije. Postojanje života na Zemlji dokazuje da postoji živo Biće koje je Stvoritelj života ili Davalac života.
Čudesni DNK
Čovjekov život je nasloženija pojava koja postoji u našem univerzumu, što još snažnije potvrđuje postojanje Stvoritelja života. Svako ljudsko biće sastoji se od milijardi ćelija koje zajedno čine čovjeka. Kao analogiju zamislite čovjeka koji je kompletno sastavljen od mnoštva zrna pijeska samo što pijesak zamijenite sa ćelijama. Svaka ćelija sadrži DNK (dezoksiribonukleinska kisjelina), a u DNK se nalaze informacije za produkciju svih djelova čovjekovog tijela i za svaku funkciju čovjekovog organizma u cjelini. Informacije u vezi sa svim karakteristikama jedne osobe, od fizičke pojave do strukture unutrašnjih organa, zapisane su u DNK pomoću specijalnog šifrovanog sistema – redosljeda četiri specijalne baze koje su označene kao A, T, G i C prema početnim slovima njihovih imena. Redosljed ovih slova u DNK određuje strukturu ljudskog bića do najsitnijih detalja. Uz osobine kao što su visina, težina, boja kože, kose i očiju, DNK svake ćelije takođe sadrži i dizajn 206 kostiju, 600 mišića, mrežu od 10.000 slušnih mišića, mrežu od 2.000.000 optičkih živaca, 100 milijardi nervnih ćelija i 100 triliona ćelija u tijelu, kao i dizajn i karakteristike svega drugog što što čini čovjeka. Ukoliko bismo pokušali zapisati informacije šifrovane u DNK, tada bi to značilo da ćemo sastaviti biblioteku koja sadrži 900 tomova enciklopedije, od kojih svaka ima 500 stranica. Ova nevjerovatno velika količina informacija je šifrovana u djelovima DNK koji se zovu „geni“.
DNK je najveća baza podataka koja je poznata čovjeku. Nevjerovatno efikasni metod skladištenja nevjerovatno složenih informacija za razvoj i funkcionisanje složenih živih bića, predstavlja jasan dokaz da život nije mogao da nastane slučajno, već da je dizajniran sa svrhom, ili, bolje rečeno, savršeno je stvoren.[2]
Složenost čovjekovog organizma
Složenost čovjekovog života je karakteristika od samog njegovog nastajanja u majčinoj utrobi što može biti samo djelo moćnog i inteligentnog Stvoritelja. Ljudsko biće započinje svoj život spajanjem dvije odvojene tvari koje se nezavisno jedna od druge proizvode kod muškarca (spermatozoid) i žene (jajna ćelija), a koje su u savršenoj harmoniji. Kada se spermatozoid muškarca sjedini sa jajnom ćelijom žene u materici se formira suština čovjeka koji je u tom trenutku nevidljiv za oko. Ženina materica se u međuvremenu ispunjava tečnošću zvanom „plodova voda“ koja okružuje embrion koji se vremenom formira u bebu. U međuvremenu, embrion koji je prethodno izgledao kao žitka masa počinje da se transformiše. U početnoj mekoj strukturi počinju da se formiraju čvrste kosti koje omogućavaju tijelu da stoji uspravno. Ćelije, koje su u početku bile iste, počinju da se razdvajaju: neke formiraju ćelije oka osjetljive na svjetlost, neke formiraju nervne ćelije osjetljive na hladnoću, toplotu i bol, neke bivaju osjetljive na zvučne vibracije… Vremenom se na isti način formiraju svi beskrajno složeni organi i sistemi funkcionisanja u čovjekovom tijelu. Na kraju svih tih procesa, kada beba dovrši razvoj u majčinoj utrobi, ona se rađa i dolazi na svijet. Ona je tada 100 miliona puta veća i 6 milijardi puta teža nego što je bila u početku. Stvaranje spermatozoida i jajne ćelije u organizmu muškarca i žene, njihovo sjedinjavanje i transformacija u ljudsko biće, kao toliko složeni procesi koje ljudski um nikada ne može do kraja istražiti i shvatiti, ne mogu biti produkt slučajnosti nego inteligentnog dizajna iza kojeg stoji Stvoritelj.[3]
Svijet i život ne samo što postoje, nego su i svrhoviti, u sebi imaju sklad, uređenost i harmoniju. Svrhovitost, sklad i uređenost nužno pretpostavljaju inteligenciju koja sve to stvorila, a to je Bog. Ovaj argument se naziva “teleološki argument” i potiče od grčke riječi „teleios“ koja znači dovesti nešto u stanje savršenosti i komletnosti.
Ljudsko tijelo, na primjer, sastavljeno je najvećim dijelom od mekog tkiva – mesa. Meso je jedno od najkrhkijih materijala u prirodi. Kada se ostavi na otvorenom ono se za nekoliko sati raspada, a za nekoliko dana postaje prepuno larvi i počinje nepodnošljivo da zaudara. Međutim, meso koje sačinjava veliki dio ljudskog tijela se održava bez kvarenja i raspadanja tokom 70-80 godina, zahvaljujući neobjašnjivo složenoj cirkulaciji krvi koja ga hrani i nevjerovatno kreiranoj koži koja ga spolja štiti od negativnih uticaja i bakterija.
Postojanje ovih i brojnih drugih složenih i svrsishodnih sistema u ljudskom tijelu kao što su i disanje, varenje, razmnožavanje, odbrana (imuni sistem) i mnogi drugi, nedvosmisleno otkrivaju da postoji neko ko je sve to dizajnirao i stvorio. Savršeno funkcionisanje i međusobni odnos svakog od ovih i drugih nezavisnih sistema u tijelu omogućavaju čovjeku da izvršava svoje životne funkcije. Čovjek nije čak ni svjestan šta se sve događa u njegovom organizmu, na primjer, trenutka kada počinje i kada se završava varenje u njegovom stomaku, ili otkucaja njegovog srca, ili prenošenja posredstvom krvi neophodnih sastojaka do mjesta potrebe, ili stvaranju hormona, ili borbe protiv stranih tijela, i još mnoštva drugih dešavanja koja su složenija od dešavanja u jednom milionskom gradu sa svojom kompletnom infrastrukturom.
Savršeni dizajn, sklad i funkcija čovjekovih čula – vida, mirisa, dodira, sluha i ukusa, kao i složenih i besprekornih organa u tijelu poput mozga, srca, jetre, bubrega, polnih organa i drugih, predstavljaju snažne dokaze koji potvrđuju postojanje Stvoritelja.
Srce, na primjer, okuplja i povezuje milijarde ćelija u organizmu ljudskog bića na način što kroz krvotok obezbjeđuje prenos hranljivih materija i kiseonika do svih ćelija i organa u organizmu, što je uslov za održavanje života. Počevši da kuca još u majčinoj utrobi, srce bez prestanka radi tokom cijelog čovjekovog života u ritmu od 70-100 otkucaja u minuti. Srce obavi otprilike 100.000 otkucaja tokom jednog dana, srce reguliše krvni pritisak i ne dozvoljava oštećenje organa, srčani zalisci poređani su u smjeru toka krvi i rade u savršenom skladu, srce pumpa potrebnu količinu krvi u skladu sa promjenom uslova… Kao što se vidi iz ovih i brojnih drugih osobina srca, postoji neko ko je stvorio srce i dizajnirao ga u skladu sa potrebama čovjeka. Isto je i sa svim drugim organima u tijelu.[4]
Najsloženiji među svim organima je mozak na koji se u nauci gleda sa strahopoštovanjem. Mozak je nasloženija struktura koju čovječanstvo poznaje i on predstavlja stanište našeg misteriozneg uma. Složenost mozga je teško opisati. Svako od nas posjeduje na desetine milijardi nervih ćelija (neurona) u mozgu. Oko 400.000 kilometara nervnih vlakana spaja ove ćelije međusobno. Nervna vlakna se mnogo puta ponovo granaju povezujući se sa drugim nervnim ćelijama. Procenjuje se da ljudski mozak ima 100 hiljada milijardi veza. Dešavanja u savršenom električnom potencijalu mozga stvaraju impulse koji se prenose putem vlakana. Pri povezivanju ćelija-neurona, bar 30 vrsta hemikalija prenosi informaciju od ćelije do ćelije, a taj prenos informacija čini da u potpunosti funkcioniše složeni čovjekov organizam i uopšte čovjek sa svojim mislima, govorom, osjećanjima… Mozak primi i pošalje najmanje 100.000 poruka u minuti. On vrši selekciju tih informacija, upoređuje ih, analizira, dešifrira, izvlači zaključke iz njih i šalje ih na skladištenje u memoriju. On obavlja taj veliki posao u tišini i samo se naizgled odmarajući za vrijeme našeg sna. Mada je složenost čovjekovog mozga teško analizirati, proces mišljenja je još veća misterija, što samo potvrđuje da postoji Stvoritelj koji je savršeno dizajnirao čovjeka i njegov mozak.[5]
Složenost i svrsishodnost univerzuma
I složenost i svrsishodnost univerzuma dokazuju ne samo postojanje Stvoritelja, već i Njegovu neograničenu silu. Materija, odnosno sve što postoji u univerzumu ili sve što zauzima prostor u univerzumu, bilo da je u čvrstom, tečnom ili gasovitom stanju (čovjek, biljke, životinje, voda, vazduh, Zemlja, Sunce, galaksije…) sačinjena je od atoma koji su toliko mali da se čak ne mogu ni zamisliti. Sam atom se sastoji od još manjih čestica – protona, neutrona i elektrona, koji čine strukturu atoma. Ako bi svi atomi bili potpuno isti u univerzumu bi postojala samo jedna vrsta materije, ali pošto ima više od 100 vrsta atoma koji se razlikuju prema broju čestica u njemu i tako sačinjavaju različite hemijske elemente, u univerzumu imamo sve što imamo. Dakle, sve što postoji u univerzumu, odnosno materija, je visoko organizovana u preko 100 vrsta elemenata koji međusobno djeluju formirajući sve stvari koje postoje.
Kada se Zemlja kao mikroskopski mala tačka u univerzumu u kojoj je nastanjen život uporedi sa drugim planetama, tada još više postaje jasno da je ona naročito oblikovana za život.
Na primjer, voda u tečnom agregatnom stanju u cijelom Sunčevom sistemu postoji samo na našoj planeti. Štaviše, 70 odsto naše planete prekriveno je vodom. Svake godine 45 miliona kubnih metara vode ispari iz okeana. Vodu koja ispari, u vidu oblaka, nose vjetrovi preko kopna, a 3-4 miliona kubnih metara stiže na kopno, pa prema tome i do čovjeka. Živi svijet kompletan zavisi od tog velikog vodenog ciklusa.
Zemljina osa nagnuta je pod uglom od 23 stepena u odnosu na njenu orbitu. Godišnja doba formirana su u skladu sa tim nagibom. Ako bi taj nagib bio malo manji ili veći nego što je sada, razlike u temperaturi između godišnjih doba dostizale bi ogromne vrijednosti, tako da bi smo na Zemlji imali nepodnošljivo vruća ljeta i ekstremno hladne zime.
Zemlja oko svoje ose rotira srednjom brzinom od oko 1.670 km na sat. Ako imamo u vidu da najbrži metak ima prosječnu brzinu od 1.800 km na sat, dobijamo saznanje koliko se Zemlja brzo kreće oko svoje ose u odnosu na svoju ogromnu veličinu. Sa druge strane, brzina Zemlje kojom se kreće oko Sunca je oko 60 puta veća od brzine metka – 108.000 km na sat.
Sila koja omogućava život na Zemlji pri ovakvom kretanju i brzinama je sila gravitacije zahvaljujući kojoj ni jedno biće ili predmet ne odlete u svemir već stoje na površini Zemlje. Sila gravitacije drži Zemlju i u njenoj orbiti oko Sunca umjesto da krene pravo u kosmos kako bi se očekivalo. Gravitacija drži i galaksije na okupu. Ona je krajnje važna sila koja je podešena da bi univerzum bio uravnotežen.
Sunce je udaljeno 150 miliona kilometara od Zemlje. Ovo rastojanje ima značajnu ulogu u regulisanju količine toplotne energije koja sa Sunca dolazi na Zemlju. Procijenjeno je da bi, da je Zemlja samo 5 odsto bliža ili dalja od Sunca, to na njoj uništilo sav život. Površinska temperatura planete Venere, koja je bliža Suncu od Zemlje, iznosi oko +460 stepeni, a Marsa, koji je dalje od Sunca nego Zemlja, je -23 stepena.
Da bi temperatura Zemljine površine ostala na konstantnom nivou, mora se spriječiti gubitak toplote, naročito tokom noći. Zbog toga je potreban sastojak koji će spriječiti gubitak toplote iz atmosfere. Ta potreba zadovoljena je postojanjem ugljen-dioksida u atmosferi. Ugljen-dioksid prekriva Zemlju kao jorgan i sprječava odvođenje toplote u svemir.
Ove i druge nevjerovatne zakonitosti u univerzumu očigledno pokazuju da naš život na Zemlji funkcioniše skladno i „na ivici noža“ (na jedini mogući način), što potvrđuje postojanje Stvoritelja.
Sunčev sistem rotira oko centra galaksije brzinom od 720.000 km na sat. To znači da sunce otprilike dnevno pređe rastojanje od 17.280.000 km, kao i naša Zemlja, koja zavisi od njegovog kretanja. Brzina naše galaksije Mliječni put, koja sadrži 200 milijardi zvijezda, iznosi 950.000 km na sat. Iako je 325.500 puta veće od Zemlje, Sunce se smatra jednom od manjih zvijezda u univerzumu. Sunce se nalazi na rastojanju od 30 hiljada svjetlosnih godina od centra Mliječnog puta koji ima prečnik od 125 hiljada svjetlosnih godina (1 svjetlosna godina = 9.460.800.000.000 km).[6]
Matematički dokaz
Svijet u kome živimo je svrsishodan i uređen za život njegovih stanovnika, a toliko je složen da je matematički potpuno dokazivo da nije moguće da je sve postalo slučajno. Zakon vjerovatnoće kaže da mogućnost da stvari krenu na bolje same po sebi je: 1/e260e. „e“ je prirodni broj 2,718…. Ovo je funkcija koja najbrže raste u matematici. Procijenjeno je da je ovaj broj veći od ukupnog broja atoma u svemiru.
Vodeći naučnici tvrdili da nauka dokazuje Božje postojanje
Život i univerzum su toliko složeni sistemi da samo Stvoritelj života i univerzuma može biti složeniji od njih. Vodeći naučnici svih vremena su tvrdili da nauka dokazuje Božje postojanje:[7]
- Isak Njutn (1642-1727) fizika
- Luj Paster (1822-1895) biologija
- Gregor Mendel (1822-1884) genetika
- Majkl Faradej (1791-1867) elektromagnetizam
- Vilijem Kelvin (1824-1907) termodinamika
- Jozef Lister (1827-1912) hirurgija
- Blez Paskal (1623-1662) termodinamika
- Johan Kepler (1571-1630) Astronomija
- Robert Bojl (1627-1691) hemija
- Karl Line (1707-1778) biologija
- Vilijem Heršel (1738-1822) astronomija
- Jozef Henri (1797-1878) elektrotehnika
- Džon Fleming (1849-1945) elektronika
- Džordž Stoks (1819-1903) mehanika fluida
- Leonardo da Vinči (1452-1519) hidraulika
- Vilijem Remsi (1852-1916) termodinamika
- Bernard Riman (1826-1866) geometrija
- Rudolf Virhof (1821-1902) patologija
- Džejms Džul (1818-1889) termodinamika
- Džejms Maksvel (1831-1879) termodinamika
- Semjuel Morz (1791-1872) telekomunikacije
- Žorž Kivije (1769-1832) paleontologija
Istorijski dokaz
U svim civilizacijama postoji razvijena svijest o postojanju Boga. S obzirom da se ta svijest proteže tokom čitave istorije, nemoguće je da u ljudskoj svijesti zajedno sa realnostima života tako dugo opstane jedna nerealnost. Ovaj argument se naziva „etnološki“ ili istorijski „argument“.
Postoje i brojni drugi neoborivi dokazi ili argumenti u prilog postojanja Stvoritelja svijeta i života.[8]
Priredio: Zdravko Vučinić
[1] Porijeklo života – Hipoteza abiogeneze i Pasterov zakon, Centar za prirodnjačke studije Beograd, www.creation6days.com [2]Obmana evolucije: Naučni kolaps darvinizma i njegova ideološka pozadina, Harun Jahi, Centar za prirodnjačke studije Beograd, 2002, strana 98. [3] Čudesa stvaranja, poglavlje Čovjek – stvaranje u materici, Harun Jahi, Centar za prirodnjačke studije Beograd i Global Istanbul, 2003; Dokumentarni video: Čudo rađanja, www.religija.me [4] Čudesa stvaranja, poglavlje Mehanizmi u našem tijelu, Harun Jahi, Centar za prirodnjačke studije Beograd i Global Istanbul, 2003 [5] Dokumentarni video: Čudo mozga, www.religija.me; Nauka otkriva Boga, Arijel Rot, Metafizika, Beograd, 2007, strane 110-112; [6] Čudesa stvaranja, poglavlja Planeta stvorena za čovjeka i Savršenost univerzuma, Harun Jahi, Centar za prirodnjačke studije Beograd i Global Istanbul, 2003; Nauka otkriva Boga, Arijel Rot, Metafizika, Beograd, 2007, strane 37-38, 45-47, 204-205 [7] Spisak naučnika preuzet je iz knjige Nauka i problem smrti, Miroljub Petrović, Metafizika, Beograd, 2008, strana 15 [8] Kategorija Dokazi postojanja Boga na www.religija.me; kategorija Porijeklo života na www.creation6days.com
Pasterov zakon je poseban dokaz o postojanju Stvoritelja !