Ljudska priroda je surova. Čovjek voli da dominira. Isto tako udružene grupe koje povezuje zajednička ideologija ili interesi. Da bi se ta dominacija ostvarila, ljudi koriste prljava sredstva, kao što su prisvajanje i pljačkanje glavnih resursa, nametanje nasilne vlasti i autoriteta, razne psihološke trikove sračunate za manipulaciju osjećanjima i uvjerenjima, prevare svih vrsta, male i velike.
Da li je religija iznad obrazaca kvarenja? Očigledno da nije. Kad bi ona zaista to bila, imali bismo jednu vjeru u cijelom svijetu. Jer, većina će se složiti, jedan je Bog. U čemu je onda problem? Naravno u čovjeku. To je još jedan u nizu dokaza da je čovječanstvo u procesu degradacije, opadanja, gubitka zdravog integriteta ličnosti i karaktera, umjesto evolucije i napretka, kako nam to lažirana nauka i „zvanični autoriteti“ nameću. Jer, vlasti i proizvođači političko-religijskih „programa“ nikad neće praviti marketing na krilatici „narode, mi smo loši i sjutra će biti gore“.
Šta mislite, ko ima lakši zadatak u manipulaciji, političari ili vjerske vođe? Jasno, političari, jer kako je jednom okarakterisao svoju djelatnost jedan poznati crnogorski političar, sa titulom „prof. dr“, politika je vještina mogućeg. Drugima riječima, politika je plašt za ostvarivanje interesa, tako da ste do juče mogli biti zakleti marksista, danas nacionalista jedne nacije, sjutra neke druge, a već prekosjutra neoliberalni Evropejac, spreman u ful opremi za „evro-atlantske integracije“.
Međutim, u religijskoj ravni stvari su znatno otežane. Pod pretpostavkom da je Bog nepogrešiv, Njegovi predstavnici (ne ulazeći još uvijek u dilemu da li su oni pravi ili lažni) takođe nose breme nepogrešivosti. Ili napokon teže da se identifikuju kao takvi. Time se kler, tj. oni koji se predstavljaju kao nosioci religije, postavlja iznad „laika“. Ovdje nam se već otvara problem. Šta se dešava ako su lideri nepošteni? Kolika je uopšte vjerovatnoća da budu nepošteni i podložni kvarenju? Rekli bismo 100%, osim ako… Da, postoji način da se prevaziđe ovaj problem, ali o tome ćemo kasnije.
Kad religija počne (neminovno) da se kvari zbog pokvarenih nosilaca ili inovatora, ona počinje da se grana, dijeli, segmentira, pri čemu se, zajedno sa grupama ili narodima koji nose to nasleđe, dalje otuđuje od drugih ogranaka. Dragi čitaoci, ako nijeste znali, otuda mnoštvo religija u svijetu i mnoštvo vjerskih zajednica.
Fenomen konzerviranja izopačene religije
Kao što se čovjek naučio da konzervira hranu i tako je sačuva od propadanja, nešto slično se desilo i u vjerskom svijetu. Konzervans za vjeru naziva se tradicija. Šta radi tradicija? Održava status kvo. To je njena osnovna funkcija. Tradicija je kao mantra, ritual, ponavljanje. Ona ne voli nezgodna pitanja niti hoće da se mijenja. Pomoću tradicije hiljadu puta ponovljena laž postaje dogmatska „istina“ u koju se ne sumnja. Naravno u stvarnosti, laž nikad ne može biti istina, niti je vrijeme može proizvesti u istinu, baš kao što grešan i smrtan čovjek ne može evoluirati.
Ko su najveći tradicionalisti? Naravno najveće i najstarije vjerske zajednice ili crkve. Jer njima je to najviše potrebno, između ostalog kao vrlo dobra maska za prikrivanje grešaka „nepogrešivih“ ili održavanje neprirodnih mješavina svega i svačega u istom loncu.
I upravo takvi, sa pozicija moći, rasprostranjenosti i uticaja, najviše su skloni pripisivanju epiteta i lijepljenju etiketa onima koji su se na neki način otrgli od njihove kontrole. Sektaši, novovjerci, jeretici, ovakvi i onakvi, koliko puta smo to čuli i prihvatili zdravo za gotovo? A nijesmo trebali, jer, moguće je da su oni koji dijele takve kvalifikacije drugima zapravo neuporedivo veći sektaši od svih ostalih.
Kako da znamo ko je u pravu? Šta je reper? Jer, očigledno svi ne mogu biti u pravu. I, baš kao u svakoj interesnoj grupi, oni koji su najmanje u pravu međusobno se priznaju i udružuju sa sličnima, zajednički okrenuti protiv nosilaca istine. Postoje i takvi? Da vidimo.
Istinski vjerski autoritet
Podrazumijeva se da je jedan Bog. To konstatuje i Njegova pisana Riječ – Biblija: „Jedan Gospod, jedna vjera, jedno krštenje, jedan Bog i Otac svih, koji je nad svima i u svima vama.“ (Efescima 4:5, 6; vidi takođe 5. Mojsijeva 6:4)
Kako nastaje vjera? „Dakle, vjera proističe iz propovijedanja, a propovijedanje kroz objavu Božju.“ (Rimljanima 10:17)
To znači da pravu vjeru ne propisuje ili proizvodi nikakva ljudska ustanova, već sam Bog. On kao naš Tvorac i Iskupitelj jedini ima legitimno pravo na to. Ukoliko propustimo da shvatimo ovu osnovnu i jednostavnu istinu, bićemo objekat lake manipulacije u svim drugim pitanjima.
Kako, dakle, treba da primimo vjerske pouke? Čitajući i učeći se iz Božje Riječi, uz pomoć onih koji zaista nose i promovišu izvornu religiju. Da li su oni, nosioci istine, upitni? „Ti Judejci su imali plemenitiji stav od onih u Solunu, jer su svim srcem primili riječ i svaki dan istraživali Pisma da vide je li to tako.“ (Djela 17:11) Sam Isus je izjavio: „Ko bude vjerovao u mene, kao što je rečeno u Pismu, iz njegovog tijela poteći će rijeke žive vode.“ (Jovan 7:38)
Sveto Pismo je standard za provjeru istine i njenih nosilaca. „K zakonu i svjedočanstvu! Ako ne govore prema ovoj riječi, to je zato što nema svjetlosti u njima.“ (Isaija 8:20) Pod izrazom „zakon“ se podrazumijeva prije svega moralni Zakon, Deset zapovjesti, i skup drugih zakona i propisa opisanih u Mojsijevom petoknjižju, sve u kontekstu otkrivenja Božjeg karaktera i plana za pobunjenog čovjeka. Svjedočanstvo je duh proroštva odnosno proročki nadahnuti spisi sa pečatom „ovako govori Gospod“.
Božja eksplicitna objava
„On [Bog] je na ploče napisao iste riječi kao i prije, Deset zapovjesti, koje vam je Gospod iz ognja izrekao na gori na dan okupljanja vašeg zbora.“ (5. Mojsijeva 10:4; vidi 5. Mojsijeva 9:10; 2. Mojsijeva 20. glava).
„Po mojim zakonima postupajte i mojih se odredaba držite, i po njima živite. Ja sam Gospod, vaš Bog. Držite se mojih odredaba i mojih zakona, jer one znače život onome ko ih se drži. Ja sam Gospod.“ (3. Mojsijeva 18:4, 5; vidi takođe 3. Mojsijeva 19:37; 20:22)
Po ljudskim zakonima ili Božjim? Ima li dileme? „Bili su zadivljeni njegovim [Isusovim] učenjem, jer ih je poučavao kao onaj koji ima autoritet, a ne kao književnici.“ (Marko 1:22) Književnici koji se ovdje pominju su ljudski vjerski autoriteti, školovani teolozi tog vremena.
Šta je glavna svrha poštovanja i poslušnosti Božjoj Riječi? „Držite se mojih odredaba i izvršavajte ih. Ja sam Gospod koji vas posvećujem.“ (3. Mojsijeva 20:8) U slučaju da ste bili u zabludi oko svetosti odnosno posvećenja, ova izjava je sasvim jasna, zar ne? Avram se smatra ocem vjernih „zato što je … slušao moj glas i izvršavao svoje obaveze prema meni, moje zapovijesti, odredbe i zakone.“ (1. Mojsijeva 26:5)
Može li ipak neko biti posvećen ukoliko odstupa od Božje Riječi? „On [starozavjetni Izrael] se pobunio protiv mojih zakona čineći veće zlo nego drugi narodi. Pobunio se protiv mojih odredaba više nego okolni narodi, jer su odbacili moje zakone i nisu živjeli po mojim odredbama.“ (Ezekiel 5:6) Bog, dakle, kvalifikuje preinačavanje Njegovih zakona i Njegove Riječi kao pobunu. „…jer niste živjeli po mojim propisima i niste postupali po mojim zakonima, nego ste postupali po zakonima okolnih naroda.“ (Ezekiel 11:12)
„Jer su odbacili moje zakone, i nisu živjeli po mojim odredbama i skrnavili su moje Šabate jer im je srce prionulo za njihove odvratne idole… Njihovim sinovima rekao sam u pustinji: ‘Nemojte živjeti po propisima svojih praočeva, ne držite se njihovih zakona i ne skrnavite se njihovim odvratnim idolima. Ja sam Gospod, vaš Bog. Živite po mojim odredbama i držite se mojih zakona i postupajte po njima’… Jer nisu izvršavali moje zakone, jer su odbacivali moje odredbe i skrnavili moje Subote. Svoje su oči upirali prema odvratnim idolima svojih praočeva.“ (Ezekiel 20:11-24)
„Znaj, poslušnost je bolja od žrtve i pokornost je bolja od ovnujskog sala. Jer buntovništvo je grijeh isti kao i gatanje, i drsko ponašanje je isto što i vračanje i idolopoklonstvo. Pošto si odbacio Gospodnju riječ, i on tebe odbacuje…“ (1. Samuelova 15:22, 23)
Jeretici i sektaši se drže svojih tradicija umjesto Božje Riječi
Da li je iz gornjih eksplicitnih Božjih objava jasno ko su jeretici i sektaši? Da vidimo. „Ali neki iz farisejske sekte, koji su prihvatili Božju nauku…“ (Djela 15:5) Riječi „sekta“ i „jeres“ su sinonimi na grčkom jeziku. Fariseji su bili najuticajniji vjerski autoriteti Judeje u 1. vijeku. I najveći tradicionalisti talmudisti, navodni čuvari vjere. Ali Riječ Božja ih naziva jereticima ili sektašima.
Sam apostol Pavle, nekadašnji revni farisej, je priznao: „Dakle, svi Judejci znaju kakav sam život vodio od najranije mladosti u svom narodu i u Jerusalimu. Odavno me poznaju i mogu posvjedočiti, samo ako hoće, da sam kao farisej živio prema najstriktnijoj sekti naše vjere.“ (Djela 26:4, 5) On je za sebe izjavio da je bio jeretik i sektaš, iako je pripadao ubjedljivoj vjerskoj većini. I ne samo to.
„Ako neko drugi smatra da ima razloga da se uzda u tijelo, ja ih imam još više: obrezan osmog dana, izraelskog roda, iz plemena Benijaminovog, Jevrejin rođen od Jevreja, po zakonu farisej, po revnosti progonitelj pozvanih, po pravednosti koja proizilazi iz poslušnosti zakonu besprekoran. Ali ono što mi je bilo dobitak, to zbog Hrista smatram gubitkom. U stvari, čak sve smatram gubitkom u poređenju sa nenadmašnom vrijednošću poznavanja Hrista Isusa, mog Gospoda. Radi njega sam pristao da sve izgubim i sve to smatram nevažnim, samo da dobijem Hrista i da se nađem u njemu – ne oslanjajući se na svoju pravednost, koja je od zakona, nego na onu koja je po vjeri u Hrista, na pravednost od Boga, koja se temelji na vjeri – da bih upoznao njega i silu njegovog vaskrsenja i zajednicu njegovih patnji, poistovjetivši se sa njegovom smrću, da bih zadobio vaskrsenje iz mrtvih.“ (Filibljanima 3:4-11) Pavle je shvatio da je sav taj sistem legalizma i tradicije bio bezvrijedna obmana koja vodi u smrt a ne u život. Otpad od Boga se lažno predstavljao kao čuvar pobožnosti.
Ali okruženje ili dominantna ideološka paradigma ne prave nas sektašima ako mi sami ne pristanemo na to. Sektaštvo je način mišljenja i ponašanja, a ne nužno pripadnost nekoj vjerskoj organizaciji. Korjen sektaštva ili jeresi je neprijateljstvo i pobuna prema Bogu. To smo već vidjeli. Stoga nema suštinske razlike između lažirane religioznosti ili recimo ateizma. Oboje potiče iz istog izvora, ili kako je to simbolički prikazano u knjizi Otkrivenja, iz bezdana, duhovnog podzemlja, čiji gospodari su Sotona i demoni (vidi Otkrivenje 9:2; 11:7).
Sektaši ili jeretici po pravilu stavljaju autoritet svoje ustanove ili vođa ispred Božjeg autoriteta. Oni čak idu toliko daleko da možete čuti nebulozne tvrdnje kako je crkva proizvela Bibliju, time stavljajući svoj autoritet iznad Božjeg. Ako vas čuju da govorite o Bibliji ili je citirate, tradicionalisti crkvenjaci će vas odmah prepoznati kao „sektaša“, jer za njih je ono što Bog kaže alegorija ili im služi za ponavljanje mantri o kojima ne razmišljaju, dok su autoritet crkvene vođe i „očevi“. Tradicionalista fanatik će ostati potpuno ravnodušan kad se govori o Bogu ili Ga čak psovati bez pardona, dok će u isto vrijeme na pomen nekog svog idola, „sveca“ ili „svetilišta“ odskočiti pola metra uvis sa stolice, uz povik „slava mu i milost“.
Ali Isus je potpuno razobličio takav duh (vidi Matej 23:25-36). Obratite pažnju koliko je samo dalekosežna i pronicljiva ova Njegova osuda: „Teško vama, učitelji zakona i fariseji, licemjeri! Podižete grobnice prorocima i ukrašavate spomenike pravednicima, i govorite: ‘Da smo živjeli u vrijeme svojih praotaca, ne bismo bili njihovi saučesnici u prolivanju krvi proroka.’ Time svjedočite da ste sinovi onih koji su ubijali proroke.“ (29-31) Idolopoklonici su revni da „slave“ umrle svete i prave pompu od toga, ali tako se ispoljava isti onaj duh koji im se ogorčeno protivio i progonio ih za života zbog riječi svjedočanstva od Boga koju su nosili. „Ali Isus nije imao povjerenja u njih jer ih je sve poznavao, i nije trebalo da mu iko svjedoči o čovjeku, jer je sam znao šta je čovjeku u srcu.“ (Jovan 2:24, 25) „Ja, Gospod, istražujem srce i ispitujem najdublja osjećanja, da bih svakome dao prema njegovim putevima, prema plodovima njegovih djela.“ (Jeremija 17:10)
Prava vjera nije mišljenje, nagađanje ili nešto oko čega se možemo pogađati kao na pijaci
Zaista je fascinantan i genijalan način na koji je Bog izložio istinu ljudima. On ih je sve stavio na probu da se vidi šta je kome zaista u srcu. Ukoliko želite vjerovati, dokaza imate napretek. Ali ako tražite sumnju i nevjerstvo, naći ćete izgovore kojima ćete napraviti intelektualno pokriće za svoje stavove, čak iako su oni posve iracionalni.
„Čudim se da se tako brzo odvraćate od Onoga koji vas je pozvao Hristovom blagodaću na neku drugu dobru vijest [jevanđelje]. Ali druga ne postoji. Postoje samo neki koji vas zbunjuju i žele da iskrive dobru vijest o Hristu. Ali čak i kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba objavio drugačiju dobru vijest od one koju smo vam već objavili, neka bude proklet. Ono što smo već rekli, to i sada ponavljam: Ko god vam objavi drugačiju dobru vijest od one koju ste već prihvatili, neka bude proklet.“ (Galatima 1:6-9; vidi 5. Mojsijeva 4:2; 12:32; Priče 30:6; Otkrivenje 22:18, 19)
Gospodo jeretici i sektaši na visokim i niskim položajima, ko god bili i gdje god bili, dobro bi bilo da razmislite o ovim riječima i pažljivo pogledate kakva je i šta je biblijska vjera. A „očeve“ pustite neka na miru spavaju, jer nije li rekao Gospod „nikoga na zemlji ne zovite ocem jer imate samo jednog Oca – onog na nebu.“ (Matej 23:9) „Očevi“ su završili svoje djelo i sada su mrtvi i čekaju ishod Božjeg suda, baš kao recimo poznati filozof Fridrih Niče koji je svojevremeno i samouvjereno izjavio „Bog je mrtav“.
Ko su novovjerci?
„On je promijenio vjeru. On je novovjerac…“ Simpatičan način da prebacite smeće iz sopstvenog dvorišta u komšijino, zar ne? Ko je promijenio vjeru, onaj ko prihvata Božju Riječ kao mjerilo svoje religioznosti ili onaj ko se povodi za ljudskim tradicijama i vjerovanjima? Obraćen čovjek nije ništa promijenio, jer tu nema nikakvih različitih opcija pa da se opredjeljujemo za jedno, drugo ili treće koje je podjednako dobro ili slično. Jedini izbor se svodi na original i mnoštvo falsifikata. Mi, pomirenjem i ulaskom u savez sa Bogom, samo prihvatamo Božju vjeru, ne našu (vidi Otkrivenje 14:12; 1. Korinćanima 2:5). Religija nije sama sebi svrha, već je tu svrhu odredio Bog kroz svoj Plan spasenja. Tako nijesmo niti možemo biti nikakvi novovjerci, jer ta vjera je ona izvorna, autentična, koja seže sve do Adama.
Klasični primjer novovjerca bio je imperator Konstantin Veliki (272-337), utemeljivač crkve kakvu danas poznajemo kao dominantnu u tzv. hrišćanskom svijetu. On je bio ekumenista koji je smatrao da za svoje lične i političke ciljeve može napraviti mješavinu paganske religije Rimskog carstva i hrišćanstva i ozvaničiti je na nivou državne i crkvene vlasti. U tom savezu doslovno su se ispunile riječi iz Svetog Pisma: „Zar ne znate da je prijateljstvo sa svijetom neprijateljstvo s Bogom? Ko god, dakle, želi da bude prijatelj svijetu, postaje Božji neprijatelj.“ (Jakov 4:4) Crkva i država našle su zajednički interes, što je uskoro rezultiralo sve većim otpadom, izopštavanjem i progonstvom pravih hrišćana koji su postali najveći neprijatelji sistema. Sa pozicije moći, oni su proglašeni sektašima i jereticima, koja praksa se zadržala sve do danas. Tipična zamjena teza. Masovnost nije nikakav garant ispravnosti, naprotiv kad je u pitanju Božja istina (vidi Matej 7:13, 14). Ali evo šta o tome misli Bog: „Teško onima koji za zlo kažu da je dobro, a za dobro kažu da je zlo, koji od tame prave svjetlost, a od svjetlosti tamu.“ (Isaija 5:20)
Kroz vjekove crkva je postala šampion u pravljenju kompromisa sa paganizmom svih oblika. Paganski običaji i vjerovanja uz male modifikacije ili jednostavno uz promjenu imena postajali su „hrišćanski“.
Ali idolatrija ostaje to što jeste kako god je imenovali. „Ne, nego kažem da ono što neznabošci žrtvuju, demonima žrtvuju, a ne Bogu. A ja ne želim da vi imate išta zajedničko s demonima. Ne možete piti čašu Gospodnju i čašu demonsku. Ne možete jesti sa stola Gospodnjeg i sa stola demonskog. Ili zar prkosimo Gospodu? Zar smo jači od njega?“ (1. Korinćanima 10:20-22)
Novovjerci su pristalice i zagovornici kompromisa. Ali time ne samo što se direktno krši Božji Zakon, već se negira i odbacuje kompletan Plan spasenja, i kako apostol Pavle i Božja Riječ na više mjesta konstatuju, prelazi se u službu demonima (drugim, lažnim „bogovima“).
„Sami sebe ispitajte jeste li u vjeri, sami sebe provjerite.“ (2. Korinćanima 13:5) Provucite svoju vjeru kroz filter Božje Riječi i znaćete gdje stojite, gradite li na stijeni ili na pijesku.
Pavle Simović