Izbor knjiga

„Jedan Gospod, jedna vjera… jedan Bog i Otac svih.“ (Efescima 4:5, 6) To kaže Biblija, koju bi bez sumnje mnogi željeli vidjeti u Indeksu zabranjenih knjiga. Zašto? Biblija je opasna po nas, ili je nešto drugo u opasnosti?

Religijska tolerancija, miroljubiva koegzistencija. Zvuči kao kompromis, jer to i jeste. Život je kompromis.

Šta je osnovni pokretački motiv naših kompromisa? Očigledno, problemi koje imamo sa svojom prirodom. Kompromis između dobra i zla i njihovih različitih aspekata.

Ako je tačna teorija evolucije, morali bismo se složiti da je ubjedljivo najčudnije „evoluirao“ čovjek. Naravno da nije tačna, ali nam trebaju iracionalna objašnjenja, pošto ne želimo da primimo racionalna.

Šta, međutim, da činimo ako je Biblija tačna? Nije potrebno da budemo veliki naučnici i mudraci da bismo shvatili da je Isus govorio i djelovao u istini. Životni primjer, bez ikakve apstrakcije. To se jednostavno može prepoznati, jer imamo taj dar, kao što možemo razlikovati svjetlost od tame, pod uslovom da namjerno ne stavljamo crne naočare.

Slobodni izbor

Zašto Biblija ne propagira vjersku toleranciju i „ravnopravnost“ religija? Prosto zato što je to poruka Božja čovječanstvu, a Bog nema dvostruke standarde (vidi Malahija 3:6; 4. Mojsijeva 23:19). On ima jedinstven plan sa čovjekom, ovom planetom i univerzumom. Taj Plan podrazumijeva trajno rješavanje osnovnih problema čovjeka, uz njegov pristanak ili odbijanje. Stoga Bog ne može podržati Konfučija, Budu, Dalaj Lamu, Sai Babu, jednako kao ni one koji se lažno predstavljaju u Njegovo ime (vidi Jeremija 14:10-16; 2. Solunjanima 2. glava; Galatima 1:6-12; 1. Korinćanima 10:19-23; 2. Korinćanima 11:13-15…), koliko god oni uživali popularnost u svijetu i svojim ustanovama i smatrali se mudracima, vođama, „očevima“ ili prosvjetiteljima.

Biblija je zaista opasna, ona kao mač siječe svaku zabludu.

Interesantan je jedan pojam u Bibliji, pogrešno preveden kao „crkva“. To je grčka riječ „eklesija“, koja doslovno znači „pozvani od Boga (iz svijeta)“. Gdje pozvani? U duhovnu spasonosnu zajednicu vjere sa Gospodom, odakle samo jedan transfer možemo da napravimo u vječni život. Da, upravo to što ste pročitali: vječni život, ne u onom smislu koji Bog ima, već mogućnost života od trenutka stvaranja nadalje, sve dok se nalazimo u okviru zakona održivosti života koje je Tvorac postavio. A osnov za to je karakter po Božjem obličju, i to je taj transfer koji sam pomenuo. Za odgovarajući trajni „hardver“ Bog će se pobrinuti, to nije naša briga (vidi 1. Korinćanima 15:52-54). Ali ovo prvo jeste, i tu naša slobodna volja ima presudnu ulogu. Šta ćemo izabrati? Ne postoji neutralna opcija, jer nijesmo sami svoji. Nijesmo pusto ostrvo, a nije nas donijela ni roda. Čak i da jeste, imali bismo neku obavezu prema rodi, ne mislite li tako?

„Vječni život“ je biblijski termin koji se koristi u opisu nagrade koja čeka sve one koji prihvate Božji Plan spasenja kroz Njegovog Sina, Isusa Hrista. Isus Hrist nije puko ime, već u kontekstu Božjeg plana za rješavanje problema grijeha označava Onog koji je određen i kvalifikovan od Boga za misiju spasenja čovječanstva (Isus na grčkom ili Ješua na hebrejskom doslovno znači „Gospod je spasenje“ – vidi Matej 1:21). Kao takav, On jedini je naš posrednik sa Bogom, niko drugi, apsolutno niko, nije kvalifikovan za tu ulogu (vidi 1. Timoteju 2:5; Djela 4:12; Rimljanima 3:19-25). Ako vjerujemo ipak da jeste još neko, imaćemo posla sa prevarantima na zemlji i demonima u duhovnoj ravni, koji će nam dati to što tražimo.

Naime, Biblija, prepoznata i priznata kao Božja objava čovječanstvu, uči da biološka smrt kojom svi umiremo po nasleđu pada u grijeh, odnosno odvajanja od Boga kao Izvora i davaoca života, nije kraj svih nada, već da postoje dvije opcije: prva je podizanje u novi život odnosno vaskrsenje svih onih koji prihvate Božju pripravu, i druga, odbijanje Božjeg dara, što za posljedicu ima sjedinjenje sa grijehom i kaznu drugom vječnom smrću o izvršnom Božjem sudu. I jedno i drugo biće na određeni način verifikacija odluka koje smo sami donijeli i izbora koji smo napravili u sadašnjem životu.

 

Slobodna volja?

Vaša je, samo pitanje je šta ćete s njom. Znamo li mi šta činimo s našom slobodom? Iskustvo i istorija svjedoče protiv. Uglavnom.

U vrijeme klasične kolonizacije (koja se, između ostalog, pravdala teorijom evolucije i postojanjem tzv. „nižih rasa“, kao što je danas lažna demokratija izgovor za ekonomski neokolonijalizam), neke afričke zemlje praktično nijesu znale šta će sa sobom nakon povlačenja kolonizatora.

Mi smo na određeni način zarobljenici svoje pale problematične prirode, te otuda proizilazi, baš kao što Biblija konstatuje, da smo robovi: „A pošto su ta djeca sudionici tijela i krvi, tako i on sam [Hrist] uze udijela u tome, da kroz smrt uništi onoga koji ima silu smrti, to jest Đavola, i da oslobodi sve koji su zbog straha od smrti cio život bili podložni ropstvu.“ (Jevrejima 2:14, 15)

Pogledajte sada ovo vrlo razborito rezonovanje apostola Pavla:

„Zar ne znate da ako se nekome dajete u ropstvo i obavezujete na poslušnost, robovi ste onoga koga slušate – bilo grijeha, koji vodi u smrt, bilo poslušnosti [Bogu], koja vodi u pravednost? Ali hvala Bogu što ste, premda ste bili robovi grijeha, od srca postali poslušni učenju koje vam je predato. Budući oslobođeni od grijeha, postali ste sluge pravednosti. Zbog slabosti vašeg tijela, govorim vam riječima koje ljudi mogu razumjeti: kao što ste svoje udove dali da robuju nečistoti i bezakonju, što vodi u bezakonje, tako sada dajte svoje udove da služe pravednosti, što vodi u svetost. Jer kad ste bili robovi grijeha, bili ste slobodni od [lišeni] pravednosti [Božje]. Kakav ste, dakle, plod tada donosili? Takav da se sada toga stidite. Jer konačni ishod toga je smrt. Ali sada, kad ste oslobođeni od grijeha i postali ste Božje sluge, plod koji donosite jeste svetost, što vodi u vječni život. Jer plata za grijeh je smrt, a Božji dar je vječni život kroz Hrista Isusa, našeg Gospoda.“ (Rimljanima 6:16-23)

Zakon sjetve i žetve. Slobodna moralna bića imaju, dakle, izbor šta će da siju, i to će neminovno donijeti svoj rod. Ne hvatajte se na glupe floskule i u zamke ateista i skeptika. „Dobro se dobrim vraća. Zna li neko koliko se čeka?“ „Ne isplati se biti dobar“, i slično. Naravno da isplati, svjedok vam je vaša savjest, da ne tražimo druge. Već ovaj život mogao bi postati pravi blagoslov kad bismo se zaista okrenuli dobru. Ali istinsko „dobro“ ne nalazi se u nezavisnosti od našeg Tvorca, niti se može naći. Želja za „nezavisnošću“ i statusom „boga“ naših praroditelja nas je i dovela do svega ovoga. Jednostavna logika govori da mora postojati sklad između Tvorca, tvorevine i stvorenja. Ako toga nema, aktiviraju se mehanizmi destrukcije, propadanja i smrti. Nije li to ono što gledamo svojim očima? Gledamo a i dalje vjerujemo u gluposti onih koji su isti kao mi ili gori. Ne pomažu tu nikakvi statusi koje sistem proizvodi; svejedno je da li ste vi ili vaši omiljeni autoriteti profesori, magistri, docenti, doktori, ili nosioci drugih „akademskih“ zvanja i plemićkih titula, s kojima možemo paradirati jedni pred drugima i pokrivati duhovnu golotinju slično kao fizičku svojom skupom odjećom, jer ako ne tražimo i ne želimo trajno rješenje koje nudi Bog – sve to ide u prah.

Kad shvatimo šta stoji na tasu ljudske sudbine, znamo li šta ćemo sa svojom slobodnom voljom? Bili bismo zaista ludi ako ne znamo.

Pavle Simović

Print Friendly, PDF & Email

Pitaj ili komentariši

Arhiva članaka