Pored svega što radimo sebi u smislu gušenja, trovanja i sakaćenja moralnih načela svoje duhovne, mentalne i fizičke prirode, plus genetsko nasleđe od predaka koji su takođe bili manje ili više problematični po ovom pitanju, moramo priznati da ih se vrlo teško otarasiti, da nam makar ponekad ne „dosađuju“ i nameću osjećaj krivice i grižu savjesti.
Šta nam to govori? Jednostavno da imamo moralni problem, ili, još konkretnije, da ne ispunjavamo svrhu stvaranja i svog postojanja, zbog čega smo u dubini svog bića neispunjeni, nesrećni i povrijeđeni na svaki mogući način. Mi možemo glumiti, izigravati narkomansku „sreću“, ali sami sa sobom znamo da nešto nije u redu. I dobro je dok znamo. Jer ako nijesmo svjesni svojih grijeha i propusta, ne možemo se ni pokajati za iste.
Ko nam može otvoriti oči?
Ljudski je da pomažemo jedni drugima u cilju popravljanja i stvaranja boljih ljudi. Ali nivo naše pomoći je ograničen, jer svi smo oštećeni, duhovno obogaljeni, te se, logično, stoga ne može prepustiti čovjeku da definiše moralne standarde. Ovo je jako važno da shvatimo. Ukoliko propustimo to da uvidimo, bićemo lak plijen različitih ljudskih ideja i standarda, koji se neprekidno mijenjaju i nikad, bukvalno nikad, ne postižu željeni cilj, već naprotiv sve više i na sve iracionalnije načine opravdavaju nemoral.
Stoga je jedino naš Tvorac istinski kompetentan da nas uputi šta je istina.
Zašto ljudi ne uviđaju situaciju u kojoj se nalaze, ili u najmanju ruku imaju iskrivljenu predstavu o sebi i svijetu u kojem žive, neka nam odgovori Božja Riječ.
„…onima kojima je bog ovog doba zaslijepio nevjernički um…“ (2. Korinćanima 4:4) Bog ili princ ovog svijeta je Lucifer ili Sotona, Božji i čovjekov neprijatelj.
„Učini da srce tog naroda bude neprijemčivo, da im uši budu neosjetljive, zatvori im oči, da očima ne vide i ušima ne čuju, da srcem ne razumiju i da se ne obrate i ne ozdrave.“ (Isaija 6:10)
„Nema nikog ko je razuman, nema nikog ko traži Boga. Svi su zastranili, svi su oni bezvrijedni, nema nikoga ko čini dobro, nema nijednog.“ (Rimljanima 3:11, 12)
Kako možemo „progledati“ i „čuti“?
„Razmišljaj o ovome što govorim, da bi ti Gospod dao razumijevanje u svemu.“ (2. Timoteju 2:7)
„Jer Gospod daje mudrost, iz njegovih usta dolazi znanje i razum.“ (Priče Solomonove 2:6)
„Dok sam još govorio i molio se i ispovijedao svoj grijeh i grijeh svog naroda Izraela i upućivao Gospodu, svom Bogu, molbu za milost… i dok sam još izgovarao molitvu, onaj čovjek Gabriel, koga sam na početku vidio u viziji… došao je k meni… i obratio mi se da mi pomogne da sve to razumijem, rekavši: ‘Danilo, došao sam da te urazumim’.“ (Danilo 9:20-22)
„Savjetujem ti… kupi i očne masti da namažeš oči, pa da progledaš. Sve one koje volim ja ukoravam i opominjem… Evo stojim na vratima i kucam. Ako ko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i večeraću s njim i on sa mnom.“ (Otkrivenje 3:18-20)
Dakle, prema našem vlastitom izboru, princ ovog svijeta stavlja nam crne naočare da NAMJERNO ne vidimo, ili možemo dopustiti da nam Bog otvori oči.
Po Božjem obličju
Pošto je već u članku pod naslovom Biblijski koncept seksa i braka ovaj predmet dobrim dijelom obrađen, sada ćemo se pozabaviti jednim poređenjem.
Šta kaže jedna poznata poslovica, koliko je osoba potrebno za ljubav? Dvoje.
Kad je Bog šestog dana stvarao čovjeka, šta je rekao? „Hajde da načinimo čovjeka po svom obličju, sličnog nama…“ (Postanje 2:26) Zapazite ovo po Božjem obličju. Sličnog nama? Kojima to „nama“? Biblija je decidna: Bogu Ocu i Sinu Božjem, izvršnom stvaraocu (vidi Kološanima 1:15-17; Jovan 1:3).
Da li je Bog ovo doslovno mislio? Pogledajmo.
„Tada je Bog stvorio čovjeka po svom obličju, stvorio ga je po Božjem obličju – stvorio je muškarca i ženu. Zatim ih je Bog blagoslovio i rekao im: ‘Rađajte se i množite se’…“ (Postanje 1:27, 28)
Još detalja: „Gospod Bog je zatim rekao: ‘Nije dobro da čovjek bude sam. Načiniću mu pomoćnicu da ga dopunjuje.’ … Zato je Gospod Bog pustio dubok san na čovjeka, i dok je čovjek spavao, uzeo mu je jedno rebro i zatim je to mjesto popunio mesom. Gospod Bog je od rebra koje je uzeo čovjeku načinio ženu i doveo je čovjeku. Tada je čovjek rekao: ‘Evo napokon kost od mojih kostiju. I meso od mog mesa. Neka se zove čovječica, jer je uzeta od čovjeka.’ Zato će čovjek ostaviti svog oca i svoju majku i prionuće uz svoju ženu i oni će postati jedno tijelo. Oboje su bili goli, čovjek i njegova žena, ali se nisu stidjeli.“ (Postanje 2:18, 21-24)
Dakle, za savršenu ljubav koja se međusobno dopunjuje potrebno je dvoje. Šta je bio Božji plan kad se ljudi dalje budu množili? Ponavljanje istog obrasca! Čovjek se odvaja od oca i majke, „prijanja“ za svoju izabranicu, i dvoje postaju jedno tijelo! Par nastavlja da reprodukuje život po uzoru koji je Bog dao.
Koji je to uzor? Ovo sada se tiče Božje prirode. Da li je zaista istina to što se Bog predstavlja kao Otac a Isus Hrist kao Sin Božji? Biblija nas uči da je to činjenica! Teolozi na žalost ne uče, nego će reći da su oni to na izvjestan način odglumili radi Plana spasenja i lakšeg predstavljanja ljudima, da ih u stvari ima trojica, ali nećemo sada o tome.
Izraz „jedinorođeni“ koji se primjenjuje na Sina Božjeg znači jedini te vrste. Jedno proročanstvo za budućeg Mesiju, Spasitelja, glasi ovako: „A ti, Betleheme … iz tebe će mi izaći onaj koji će biti vladar u Izraelu, čiji izlasci su od prije vremena, od eonskih dana.“ (Mihej 5:2) Dakle, prije mjerljivog vremena, u vječnosti, Sin Božji je proistekao od Oca.
Ko je stariji, Bog Otac ili Sin Božji? Ko je stariji, Adam ili Eva? Hijerarhija postoji u oba slučaja, ali postroji i jednakost u smislu jednodušnosti, karaktera, ljubavi, ciljeva…
Shvatate li sada zašto je Bog rekao da stvara čovjeka (dvoje) po svom obličju, kao što su Oni (Otac i Sin)? Kao što je Sin proistekao od Oca, tako je i Eva, na nivou stvaranja, proistekla od Adama! Naravno, suvišno je ovdje napominjati da Božji Sin NIJE stvoreno biće, ali da kažemo, čisto preventive radi.
Bog je u minijaturi stvaranja čovjeka na Zemlji predstavio sebe i svog Sina. To je potpuno logično sa aspekta umnožavanja i održivosti života, kao što je logično da se takav poredak može nastaviti isključivo u biološkoj reprodukciji ljudi po tom istom obličju!
To je osnovni koncept postojanja i množenja ljudskog roda.
Razvod braka?
„Tada mu [Isusu] priđoše neki fariseji s namjerom da ga iskušaju pa ga upitaše: ‘Da li smije čovjek iz bilo kojeg razloga da se razvede od svoje žene?’“ (Matej 19:3)
Ljudi su specijalisti da nađu izgovore i razloge za odluke i poteze koji im se sviđaju. Ali ovog puta pitali su Osobu koja ne uljepšava stvari niti se dodvorava radi popularnosti.
„‘Zar nijeste čitali’, odgovori im on, ‘da Onaj koji ih je u početku stvorio muško i žensko stvori. I da je rekao: ‘Zato će čovjek ostaviti oca i majku i sjediniće se sa svojom ženom, i dvoje će biti jedno tijelo’? Tako više nijesu dvoje, nego jedno tijelo. Neka, dakle, čovjek ne rastavlja ono što je Bog sjedinio.“ (4-6)
Možemo li zamisliti razdvojene Oca i Sina? Nipošto. E pa to isto trebalo bi da važi i za brak. Sjedinjeno tijelo ne može se rastaviti bez tragedije.
„‘Pa zašto je onda Mojsije zapovijedio da muž ženi da potvrdu o razvodu i da se od nje razvede?’ upitaše ga oni. A Isus im reče: ‘Mojsije vam je zbog okorjelosti vašeg srca dozvolio da se razvodite od svojih žena, ali u početku nije bilo tako.’“ (7, 8)
Nije bila Božja namjera da se ljudi rastavljaju, da puca ljubav, da se proizvodi bol i traume.
„A ja vam kažem: ko se razvede od svoje žene – osim zbog bluda – i oženi se drugom, čini preljubu. I ko se oženi sa onom koja je otpuštena, čini preljubu.“ (9. redak)
Kako ovo da shvatimo? Jednostavno, upravo onako kako je Isus rekao. Zašto je razvod moguć samo u slučaju bluda odnosno preljube? Jer tada se brak raspada, gubi svoju funkciju, on postaje kontaminiran grijehom jedne polovine tijela koja se otcijepila. I ne samo to.
U našim genima čuva se kompletni „zapis“ o nama. Čuva se i „zapis“ koji je Bog ugradio prilikom stvaranja. Naši geni „pamte“ informaciju. Da li je logično da „pamte“ i informacije kao što su seksualni odnosi sa drugim osobama, čak iako nije došlo do začeća? Naravno da jeste. I što više „partnera“ u svom životu, prije braka ili u samom braku, ljudi promijene, to će geni njihovog potomstva biti problematičniji u smislu cjelovitosti ličnosti i morala. Tako nastaju predispozicije prema određenim porocima ili niskim strastima. Mi smo skloni određenim grijesima jer smo to vjerovatno naslijedili (vidi 2. Mojsijeva 20:5), što ne znači da im moramo ili trebamo popustiti.
Da li je sada jasno zašto je Isus rekao da je jedini stvarni razlog za razvod braka blud? Primarni razlog razvoda je što „jedno tijelo“ faktički više ne postoji. Božja koncepcija braka je povrijeđena.
Ko se razvede pa se oženi drugom ženom, čini preljubu. Zašto? Prosto zato što je VEĆ bio jedno tijelo sa prethodnom ženom. Žena raspuštenica takođe čini preljubu ako se uda za drugog, jer prenosi i miješa genetske informacije prethodnog partnera u novu zajednicu. Kad ovo znamo, suvišno je da govorimo o psihološkim i moralnim aspektima promjene bračne zajednice i svih pratećih konsekvenci. Mi više ne možemo zasnovati zajednicu koja će imati status „jednog tijela“.
Isto tako, ako uđemo u brak sa prethodnim seksualnim „iskustvom“, onesposobili smo se za brak prema Božjem dizajnu. U Bibliji, ženska osoba ima tri različita statusa; ona može biti djevojka, što podrazumijeva nevinost, žena ili majka, isključivo u braku, ili kurva. Svakako ni muškarcu nije dozvoljen ulazak u brak sa „iskustvom“, ali mnogo veći značaj ima nevinost djevojke, zbog čega joj je Bog i dao tu fizičku osobinu koju nema nijedno drugo stvorenje.
Nemoral i više brakova
Promocija nemorala u svijetu zapravo je uništavanje Božjeg obličja u čovjeku. Tako ljudi sve više gube iz vida funkciju braka i sve dublje moralno propadaju. Sa takvim stanovištem, i oni koji se nazivaju vjernicima, iznalaze razne izgovore za udovoljavanje svojim niskim strastima, čak i pod plaštom više navodno zakonitih brakova. Ne može zakonski zasnovana bračna zajednica ispraviti moralnu anomaliju isto kao što ne može ni „slobodna veza“.
Nakon odgovora sveštenicima, Isus je svojim učenicima naglasio da samo oni kojima je dato od Boga zaista prihvataju punu istinu o braku. Ovo je jako važno, jer to znači da ostali prave kompromise i opravdavaju ih. Povrh toga, ima i pojedinaca koji su sami sebe lišili seksualnih odnosa zbog nebeskog carstva (12. redak) tj. spasenja, ali ovo je opasan teren zbog zloupotreba u religijskom svijetu kroz ustanovu celibata i sl.
Drugi brak, koliko god se mi trudili da mu damo na značaju ili uložili napora da postignemo kvalitet i ljubav, nema više kakvoću jednog tijela. Kad bi ljudi bili makar malo svjesni težine ovih stvari, čuvali bi nevinost više nego oči u glavi.
Izraelski car David shvatio je neke stvari na vrlo bolan način. On se obratio Bogu ovim riječima: „Tebi, samo tebi sam zgriješio, učinio sam ono što je zlo u očima tvojim… Gle, u bezakonju sam rođen, u grijehu me je začela majka moja.“ (Psalam 51:4, 5) Davidov grijeh bila je teška preljuba, povezana sa zločinom namještanja ubistva.
Kao što je taj grijeh Davidu i njegovom potomstvu pokrenuo čitavu seriju problema, tako se dešava i u sadašnjosti. Na sve strane svjedoci smo plodova grijeha neprimjerenih seksualnih odnosa.
Dakle, dvije ili više bračnih zajednica povezano je sa nemoralom na sličan način kao u vanbračnim zajednicama, htjeli mi to sebi priznati ili ne. Formalno stavljanje zajednice muškarca i žene pod okrilje zemaljskog zakona samo po sebi ne znači ništa pred Bogom i Njegovim Zakonom.
Udovac ili udovica imaju slobodu da se ponovo ožene/udaju?
Teologija može postati vrlo fleksibilna igračka kad se da čovjeku u ruke. Od religije možemo da dobijemo različite koktele. Prefinjene i pitke za grešno srce.
Da čekamo, dakle, da nam umre muž/žena, i onda smo, prema Bibliji, slobodni za izdaju i novi brak? Ne zvuči li vam to malo čudno? Sve je u redu s tim? Hajde da provjerimo.
Da bismo razumjeli o čemu se radi u citatu koji ćemo prenijeti iz Rimljanima poslanice, potreban nam je kraći uvod.
„Zar ne znate, braćo – jer govorim onima koji poznaju zakon – da je Zakon gospodar čovjeku dok je čovjek živ?“ (Rimljanima 7:1) Apostol Pavle, kao vrstan poznavalac Tore, ili Mojsijevih knjiga Zakona, konstatuje da je čovjek obavezan zahtjevima tog Zakona dok je živ. Ali dok Zakon ima silu da naredi šta da se vrši, on ne može dati grešniku prekršitelju život! Stoga Pavle pravi sledeće poređenje.
„Tako je udata žena zakonom vezana za muža dok je on živ, a ako joj muž umre, oslobođena je muževljevog zakona. Dakle, dok joj je muž živ, biće nazvana preljubnicom ako pripadne drugom čovjeku. Ali ako joj muž umre, slobodna je od njegovog zakona, i nije preljubnica ako pripadne drugom čovjeku.“ (2, 3)
Da li je Pavle ovdje citirao propise Božjeg Zakona? Nalazite li neku referencu u vašim Biblijama? Naravno da ne, jer to bi bilo u kontradikciji sa Božjom namjerom za brak i onim što je Isus eksplicitno kazao. Čiji je ovo zakon onda? Muževljev. Ako on umre, udovica je slobodna od njegovog zakona. Među ljudima postoje ti zakoni i običaji. Ali to nije Božji zakon za brak, niti je ovdje uopšte Pavlova namjera da se bavi pitanjem braka čovjeka i žene. Nije to svrha ni poenta ovog poređenja.
Pavle je dao ovaj primjer kako bi njegovi čitaoci shvatili kako se ostvaruje spasenje u Hristu nasuprot legalističkim pokušajima spasenja pod Zakonom (Torom)!
„Tako ste i vi, braćo moja, posredstvom Hristovog tijela umrli Zakonu, kako biste pripali drugome, onome koji je ustao iz mrtvih, da bismo donosili plod koji je Bogu na slavu.“ (5. redak) Znači, Hrist je za nas umro Zakonu, da bismo mi, prihvatajući ga za svog Spasitelja, i prihvatajući da je to i naša smrt Zakonu kroz Njega kao opšteg Čovjeka, mogli dobiti život!
Naravno, ne bi bilo normalno ni logično da nas Pavle uči kako treba čekati da nam umre supružnik da bismo se, pod stare dane, opet ženili ili udavali. Dokazivanje validnosti drugog braka pred Bogom na osnovu ovog teksta isto je što i dokazivati zagrobni život iz Isusove priče o bogatašu i Lazaru. To je besmisleno i skroz van koncepcije biblijskog razlikovanja Božje volje i ljudskih zamisli u uslovima pobune. Ali teolozi, kao i svi „školovani“ ljudi, ne bi bili tu gdje jesu, sa privilegijama koje imaju na braniku svojih ustanova, da se ne igraju intelektualne gimnastike sa biblijskim tekstovima.
Nadam se da će vam ova kraća analiza pomoći da se nađete među onima kojima je dato da prihvate stvari onakve kakve jesu iz Božje perspektive (Matej 19:11).
Pavle Simović
Dobar tekst. Samo kad bi ljudi mogli prihvatiti.