Izbor knjiga

„Vjera“ je zajednička imenica i piše se malim početnim slovom. Svakako, ako je riječ o vjeri kao opštem pojmu. Ali biblijska ili Božja Vjera je jedinstvena, jedina te vrste (vidi Efescima 4:5). U čemu se ona izdvaja? Jer je određuje i podržava sam Bog.

Zašto je važno prepoznati razliku između Božje Vjere i svega onoga u svijetu religije na šta On ne može staviti svoj pečat odobravanja? Bog kao Tvorac je apsolut svih vrijednosti, a čovjek je zbog grijeha odvojen od Boga. Čovjekov sistem vrijednosti je korumpiran, karakter i duhovnost nepovratno oštećeni. Stoga se čovjeku ne može povjeriti uprava nad duhovnim stvarima.

Samo Bog, Davalac života, zna šta je najbolje za čovjeka. Padom u grijeh čovjek je sebe stavio izvan Zakona života, postao nepopravljivi pobunjenik i rob Sotone. On je osuđen na smrt. Ali posredstvom Plana spasenja, čovjek VJEROM može da prihvati Božju ponudu, primi usvojenje i dobije vječni život. Kad bi ljudi makar malo bili svjesni nemjerljive važnosti Vjere, čuvali bi je više od svega što se treba čuvati. Jer od kakvoće naše vjere ne zavisi samo ispravno poimanje Boga već i naša vječna sudbina: za vječni život ili za vječnu smrt.

Bog ima Plan spasenja koji ne dopušta nikakve dodatke, izmjene i dopune od strane čovjeka. Šta bi čovjek uradio sa svojom religijom ako se to prepusti njemu? Naravno iskvario je. I to je ono što se događa kroz cijelu istoriju čovječanstva, od Pada do danas. Zbog toga mi ne možemo, ako želimo primiti spasenje i život, imati nikakvu alternativnu i opcionu vjeru. Vjera je jedna kao što je jedan Bog i jedan Plan spasenja. Ne postoji nikakav „sporedni ulaz“ u vječni život (vidi Jovan 10:9).

Vjera nastaje propovijedanjem a propovijedanje Božjom Riječju (Rim. 10:17). Ako, dakle, propovijedanje nije utemeljeno u Božjoj Riječi, ciljna grupa će primiti lažiranu vjeru. Kao što možemo vidjeti, stvari su prilično jednostavne. Ne ostavlja Bog nedoumice već ih mi proizvodimo svojim nevjerstvom i neposlušnošću Bogu. Mi smo ti koji bi da „hvataju krivine“.

Kao što je Plan spasenja isti za sve, tako i Božja Vjera. Ali Vjera je živa, kreće se zajedno sa realizacijom Plana spasenja. Uzorni vjernici opisani u Otkrivenju kao oni koji se nisu onečistili lažiranom religijom „žena“ (crkava), „slijede Jagnje kud god ono pođe“ (Otkr. 14:4). Pravi vjernici ne povlađuju svom egoizmu, ne uzdaju se u sebe za spasenje, ne filozofiraju, ne okreću se lažnim utočištima i ne izigravaju pobožne „svece“ pred ljudima – oni slijede Hrista, svog Iskupitelja. I oni su to činili u svim vjekovima, pod Starim Savezom takođe. Pogledajmo neke primjere.

 

Kako se oblače „čiste haljine“?

Negdje oko 5 vjekova prije Hrista, prorok Zaharija dobio je naročitu viziju. „[Anđeo] mi je pokazao Jošuu, prvosveštenika, kako stoji pred Gospodnjim anđelom, i Sotonu kako mu stoji zdesna da mu se protivi. Tada je Gospod rekao Sotoni: ‘Neka te Gospod prekori, Sotono! Neka te prekori Gospod koji je izabrao Jerusalim! Zar on nije ugarak izvučen iz vatre?’

A Jošua je bio obučen u prljave haljine i stajao je pred anđelom. Tada se anđeo obratio onima koji su stajali pred njim i rekao im: ‘Skinite s njega prljave haljine!’ Zatim je Jošui rekao: ‘Evo, skinuo sam s tebe tvoj prestup i bićeš obučen u svečane haljine.’“ (Zaharija 3:1-4)

U ovom kratkom odlomku opisano je opravdanje Vjerom. Jošua koji je u to vrijeme služio kao prvosveštenik u Gospodnjem hramu bio je, kao svaki drugi čovjek, uključen u borbu između Hrista i Sotone za ljudske duše – na spasenje ili na propast. Spaseni su ovdje predstavljeni ugarkom koji sam Gospod izvlači iz vatre. Nevjerovatno je koliko je ova vizija tačna i primjenljiva na sve koji žele Božje spasenje.

Lazna-pravednost-vjeromČiste i bijele haljine u Bibliji oduvijek su bile simbol spasenja Vjerom i ogrtanja u Hristovu pravednost. Ali ovo što ćemo sada naglasiti je od ključne važnosti. Čiste haljine Hrist nam ne oblači preko postojećih prljavih haljina. „Svi smo mi postali kao nečisti, i sva je naša pravda kao prljava haljina; svi kao lišće uvenusmo, i naše izopačenosti odniješe nas kao vjetar.“ (Isaija 64:6)

Nemoguće je našu vlastitu pravednost dometnuti Hristovoj pravednosti ili ostaviti prljave haljine ispod čistih. To je ono što bi želio pali čovjek, spasenje u grijehu i sa grijehom. To je koncept lažiranog hrišćanstva, lažne vjere koja bi da prisvoji haljine pravednosti i kamuflira svoju nečistotu.

Grešnik mora dozvoliti Hristu da mu pomogne da odbaci, skine prljave haljine. Zapazimo da se u citiranom tekstu iz Zaharijine vizije prljave haljine poistovjećuju sa prestupom. Tek kad se skine prestup, mogu da se obuku čiste, svečane haljine. Zapazite, Gospod je u viziji nazvao prvosveštenika koji je služio kao lice sa najvećem odgovornosti u Njegovoj svetinji na zemlji prestupnikom, dok se u lažiranim religijskim institucijama pseudo „posrednici sa Bogom“ nazivaju „preosveštanim“, „prepodobnim“, „velečasnim“ i drugim hulnim imenima (vidi Otkrivenje 13:1; Danilo 7:8). Kakva razlika! Pravi sveštenici u zemaljskoj svetinji su ZNALI da im je potrebno opravdanje Vjerom u Božju pripravu, kao što su to znali i svi pobožni pojedinci od Adama do danas. Ta Vjera je uvijek funkcionisala integrisana sa poslušnošću Bogu i nikako drugačije.

Čitamo dalje: „Gospodnji anđeo je opomenuo Jošuu: ‘Ovako kaže Gospod nad vojskama: ‘Ako budeš hodio mojim putevima i izvršavao moje zapovjesti, tada ćeš ti suditi mom domu i čuvaćeš moja dvorišta, i daću ti da slobodno pristupiš onima koji tamo stoje.’“ (Zaharija 3:7)

Jošua prvosveštenik je mogao obavljati svoju dužnost pod pečatom Božjeg odobravanja samo AKO bude slijedio Gospodnje zapovijesti, mogao je da ima Vjeru koja radi kroz ljubav (Galatima 5:6),

 

Potreba za pranjem

U zemaljsko svetilište, čija funkcija je bila tipski prikaz Plana spasenja, sveštenik je mogao da uđe samo umiven i propisno odjeven. Služba se mogla vršiti isključivo na propisan način i na mjestu koje je Bog odredio. Bog je taj koji definiše kako se pristupa spasenju i kako se ono prima. To nije nešto što je prepušteno ili se može na bilo koji način prepustiti čovjeku. Spasenje nema alternativu, ne postoji plan B ili C. Vjera sa veliko „V“ nema alternativu, ne postoje različite opcije. Opcije mogu da postoje samo u aranžmanu palog čovjeka.

Kompletna služba pod Starim Savezom predstavlja svjedočanstvo o opravdanju vjerom kroz Savez poslušnosti Bogu. Ona nam ukazuje na nekoliko suštinski važnih stvari:

  • Strahotu grijeha (kroz prinošenje nevinih životinjskih žrtava);
  • Potrebu za pokajanjem i obraćenjem Bogu;
  • Nepromjenjivost Božjeg Zakona;
  • Potpunu, nepopravljivu grešnost pale ljudske prirode;
  • Jedinstvenost Plana spasenja, bez alternative;
  • Hristovu misiju za grešnika u svim njenim aspektima: od obećanja, preko preuzimanja ljudske prirode kojoj je potrebno iskupljenje, prinošenja nevine posredničke Žrtve, stvarne antitipske službe pomirenja u Nebeskoj Svetinji, velikog Dana očišćenja, polaganja POKAJANIH grijeha na njihovog uzročnika, te konačnog oslobođenja spasenih i dar vječnog života.
  • Božji sud u smislu opravdanja pokajanih grešnika, te nemogućnosti spasenja i neminovnoj smrtnoj kazni nepokajanih.

Same obredne i praznične službe nijesu bile sredstvo spasenja, bez obzira na trud ljudi koji su sudjelovali u njima da ih ispoštuju do najsitnijih detalja. Samo Vjerom u ono što su predstavljale, grešnik pod Starim Savezom primao je oproštenje za spasenje. Određenom Vjerom koja ima svoj objekat, svoje utemeljenje i svoj cilj.

 

Vjera nije fiks ideja, jedan od oblika pranja mozga

Biblijska Vjera se visoko uzdiže i izdvaja od svih ostalih vjera po ovom pitanju. Ona nije još jedan mentalni koncept, proizvod čovječjeg mudrovanja. Ona je živa kao Bog što je živ i živi od Božje Riječi i Njegovih obećanja. (Zato se zove Vjera, jer konačno obećanje još nijesmo primili.)

Vjera dozvoljava Bogu da vodi njenog imaoca, čak iako ovaj ne zna kuda ide, kao Avrama (vidi Jevrejima 11:8). „I povjerova Avram Gospodu, i on mu to zaračuna u pravednost.“ (1. Mojsijeva 15:6)

Ali Avram nije ostao da sjedi i „meditira“ kad ga je Bog pozvao, već krenuo na put, IZIŠAO iz svijeta i pošao putem koji je Bog odredio za njega. Avram je bio „POZVANI“ u istovjetnom smislu u kojem je novosavezna „eklesija“ POZVANA. Nema tu nikakve razlike. Poziv na izlazak iz duhovnog Vavilona ima isto značenje.

Noje je takođe bio pozvan na odgovor Vjerom. Bog je kazao i Noje je poslušao. Nojev posao je bio da počne graditi Barku u svrhu preživljavanja potopa najavljenog od Boga, na zemlji na kojoj je kiša bila nepoznanica, a kamoli poplava. I „Noje je učinio sve onako kako mu je Bog zapovijedio. Učinio je upravo tako.“ (1. Mojsijeva 6:22) Nije eksperimentisao ni nagađao da li je Barka možda prevelika ili premala, da li bi se možda mogao skloniti na nekom drugom bezbjednom mjestu, niti se obazirao na neminovno izrugivanje od strane „ateista“, kvazi vjernika ili „naučnika“ i „racionalista“ svog vremena.

Mi možemo da učinimo onako kako Bog nije zapovijedio, imamo slobodnu volju i mogućnost da odlučimo drugačije, ali to više nije Božja Vjera i Božji Put.[1] Nećemo tako primiti opravdanje Vjerom niti je to moguće.

 

Neki upečatljivi negativni biblijski primjeri kao pouka

Primjer 1: Abelova Vjera i Kainova „vjera“ (1. Mojsijeva 4:1-16) kao prvo veliko razdvajanje ispravnog i pogrešnog koncepta.

Primjer 2: Nemogućnost ulaska u Obećanu zemlju zbog nevjerstva

„Obećana zemlja“ na zemlji bila je simbol velikog vječnog nasleđa spasenih. I to je Bog vrlo jasno pokazao kroz kompletnu uredbu za drevni Izrael. Ali mnogi iz velikog mnoštva koje je čudesno oslobođeno iz Egipta nijesu mogli ući u „Obećanu zemlju“. Morali su lutati pustinjom 40 godina (vidi 4. Mojsijeva 14:34) dokle pomre ta generacija.

Postavlja se pitanje: koji to razlog je mogao biti realna prepreka za neulazak? Samo jedan: duh pobune protiv Gospoda i nevjerstvo. Apostol Pavle u zaključku pouke o Izraelu konstatovao je sledeće: „Vidimo, dakle, da nisu mogli ući zbog nevjerstva.“ (Jevrejima 3:9)

Najveća prepreka ikad postavljena pred čovjeka je zlo srce koje sumnja u Boga i ne vjeruje Mu na Riječ, koje nije spremno da Ga slijedi. Ili, preciznije, srce neobraćene osobe vjeruje u skladu sa svojim sebičnim interesima i palom prirodom. Za takvu „vjeru“ Bog je dalek i imaginaran a idoli su bliski i realni. I naravno spremni da priušte svojim poklonicima žurku (vidi 2. Mojsijeva 32. glava).

Čak i samom Mojsiju Bog nije dozvolio da uđe u Hanan zbog ispoljavanja duha pobune i nevjerstva pred cijelim narodom u jednom važnom momentu za izgradnju Vjere u Onoga koji je Živa Voda (vidi 4. Mojsijeva 20:1-13; uporedi sa Jovan 4:14).

Primjer 3: Kovčeg Saveza kao relikvija?

Već smo pominjali službu u zemaljskom svetilištu, gdje je najvažniji dio namještaja bio Kovčeg Saveza u kojem su bile stavljene ploče Zakona Deset Zapovjesti koje je Mojsije dobio od Gospoda. Sam Gospod je propisao kako, ko i na koji način da se ophodi prema Kovčegu Saveza. On je napisao i Deset Riječi, Deset Zapovjesti moralnog Zakona u formi prikladnoj za palog čovjeka.

Nakon smrti velikih od Boga odabranih vođa, Mojsija i Jošue Nunova, u periodu Sudija, u vrijeme proroka Samuela, Izrael je imao velikih problema sa Filistejima koji su im nanijeli teški poraz. Očigledno, narod je sve manje bio pod Božjom obećanom zaštitom zbog sve većeg otpada od Vjere.

I tada su starješine Izraela došle na jednu vrlo interesantnu zamisao: da uzmu Kovčeg Saveza i ponesu ga u svoj vojni logor kako bi im Bog pomogao „iz neposredne blizine“ (vidi 1. Samuelova 4. glava). Dolazak Kovčega u logoru je oduševljeno prihvaćen, toliko bučno da su Filisteji shvatili o čemu se radi, a očigledno su bili dobro obaviješteni o Gospodnjim čudima u korist Izraela prilikom izlaska iz Egipta i ulaska u Obećanu zemlju. Međutim, uprkos ushićenju Izraelaca i strahu Filisteja, došao je novi teški poraz a Kovčeg Saveza je bio otet!

U čemu je bio problem? Svakako ne u Gospodnjoj nemoći da spasi svoj narod od tuđih „bogova“ koji su ovoga puta bili „jači“, već u izopačenoj vjeri i idolatriji Izraelaca. Čak ni Kovčeg Saveza nije se mogao niti smio koristiti kao „sveti predmet“, čije samo prisustvo bi bilo dovoljno da na neki način „primora“ Boga da djeluje u korist imaoca tog predmeta!

Božji jasan odgovor bio je NE, to što ste pokušali je lažna idolopoklonička vjera, čak i ako se radi o najvažnijoj stvari iz Moje Svetinje.

Da li su se starješine Izraela tom prilikom sjetili opsade Jerihona i nošenja Kovčega Saveza oko tog utvrđenog i naizgled neosvojivog grada, veliko je pitanje. Veća je vjerovatnoća da su bili pali pod uticaj paganskih običaja naroda u okruženju da nose sa sobom svoje „bogove“ (idole) koji su im „pomagali“ u kriznim situacijama (reakcija Filisteja potvrđuje takav način razmišljanja). Koliko god to izgledalo besmisleno sa racionalne tačke gledišta, da bi demoni posredovali u ljudskim poslovima potrebna im je neka vrsta pozivnice, što je osnovna funkcija idola. U svakom slučaju Bog je pokazao da Njegove posebne intervencije nijesu obrazac koji se može ponavljati po nečijem nahođenju niti je Vjera neka vrsta primoravanja Gospoda da interveniše u korist nepokajanih grešnika.

Primjer 4: Država po ugledu na svjetski sistem ili „teokratija“ po mjeri grešnika. Jednom prilikom sve starješine Izraela došli su pred Samuela sa jednim zahtjevom: da imaju cara kao svi narodi (vidi 1. Samuelova 8. glava). Oni su naveli neke naizgled opravdane razloge za takav plan: Samuel je ostario, njegovi sinovi nemaju isti autoritet i ne slijede očev primjer i potreban im je sudija.

Božji odgovor, međutim, otkriva prave motive: „Poslušaj glas naroda u svemu što ti govore, jer ne odbacuju oni tebe, nego odbacuju mene, jer ne žele da budem njihov car.“ (7. stih) Oni su ispoljavali isti duh nevjerstva i pobune protiv Gospoda kao i njihovi preci koje je izveo iz Egipta. Razlog? Ljubav prema grijehu u „službi drugim bogovima“ – demonima (8. stih) Nekada to može biti toliko suptilno prikriveno da je teško prepoznati razliku.

Nije, dakle, Božja namjera bila da se pravi nikakva država po uzoru na svijet, jer, kao što je dalja istorija Izraela pokazala, to je vodilo sve većem poistovjećivanju sa svijetom i lančanoj reakciji niza problema koji su rezultirali sve dubljim i dubljim otpadom, dok Gospod konačno nije preko proroka Danila objavio precizno proročanstvo sa definisanim vremenom milosti za Jevreje.

Ovo je uvelo cijelu naciju u pogrešnu vjeru sa pogrešnim očekivanjima, o čemu svjedoče brojne opomene i proročke najave sudova otpadništvu. Vjera po mjeri onih koji su „sjeli na Mojsijevu stolicu“ projektovala je Mesiju koji nije imao praktično nikakve veze sa Isusovom misijom na zemlji. I Isus je većinski odbačen od onih koje je došao da spase.

Primjer 5: Mi imamo Hram Božji! Jedna posebna vrsta lažirane vjere manifestuje se kroz prikrivenu idolatriju i usmjeravanje pažnje na „Božje objekte“ na zemlji kao da je u njima spasenje. Čak iako je Hram bio izgrađen po Božjim uputstvima i sa namjenom za potrebe tipskog prikaza Plana spasenja, on nipošto nije smio postati „objekat spasenja“.

Ne uzdajte se u lažne riječi i ne govorite: ‘Gospodnji hram, Gospodnji hram, ovo je Gospodnji hram!’“ (Jeremija 7:4) U nastavku ove objave, jasno se vidi da su Izraelci mislili kako mogu činiti šta im se prohtije a onda doći u Hram i kroz službu završiti svoje „vjerske obaveze“. Isti taj obrazac lažne vjere danas nalazimo u crkvama, čiji grijeh je još veći zbog lažiranja samih službi.

Ali vi svoje povjerenje polažete u lažne riječi – a od toga nikakve koristi nema. Zar možete krasti, ubijati, preljubu činiti, lažno se zaklinjati, prinositi kad Balu i ići za drugim bogovima koje niste poznavali, a onda doći i stati pred mene u ovom domu koji nosi moje ime, pa zatim reći: ‘Izbavićemo se’, iako činite sve te gadosti?“ (stihovi 8-10)

Kad je došao Mesija, On je objasnio da od „ponosa nacije“ neće ostati ni kamen na kamenu, i da će se njihov dom ostaviti pust (Matej 23:38; 24:2) zbog nevjerstva i nevoljnosti da prihvate Božji plan spasenja onakav kakav jeste.

Primjer 6: Mi smo izabrana nacija! Duhovna oholost je proizvod izopačene vjere. Kad se spoje ponos nepokajane pale prirode i Božja obećanja, tada se sva ta obećanja izvrću i prilagođavaju potrebama ljudske sujete i gordosti. Mnogi nepokajani Jevreji su vjerovali da im po nasleđu pripada ne samo pravo na državu, već i na sva Božja obećanja i da je Bog na neki način obavezan da im sve to ispuni. I danas mnogi tobožnji Jevreji (konvertiti u judaizam) vjeruju slično, i čak u tome imaju podršku lažnih hrišćana.

Prilikom izlaska iz Egipta, velikom mnoštvu oslobođenih mogli su se priključiti i pripadnici drugih nacija, ako su to željeli. Da je Bog želio etnički čistu naciju, oni bi svakako bili odbijeni. Tačno je da je Bog planirao svetu lozu preko koje će doći Mesija, ali kad čitamo Isusovo rodoslov, vidimo i tu da je „sjeme Ženino“ (1. Mojsijeva 3:15) duhovna kategorija, kao i Izrael (Rimljanima 9:6-8)!

Bog je kasnije preko proroka u više navrata slikovito objašnjavao da prostitutka nije Njegova nevjesta, niti joj to što je nekad bila Njegova daje hipoteku na trajno nasleđe. Sam Mesija, Isus, bio je još konkretniji – na tvrdnju Jevreja da su Avramovi potomci, On je konstatovao da su djeca Đavola (vidi Jovan 8:38-45). Nije problem bio u genealoškom nedostatku, već u duhovnoj kvalifikaciji Vjerom i poslušnosti istini!

Nevjerovatna je hipnotička moć lažirane vjere: ljudi vjeruju Đavolu i svaštočinama koji u njegovom ime govore laž, a ne vjeruju Bogu koji govori istinu preko njenih nosilaca, čak ni preko Sina. To je poenta Isusovog objašnjenja (8:45).

Nema te sile koja grešnika možete vratiti sa zlog puta zablude kad odbije svjedočanstvo istine. Obmana dolazi sa „svakom nepravdom i prevarom u onima koji propadaju [ginu] zato što nisu prihvatili ljubav prema istini da bi se spasli. I zato Bog dopušta da na njih djeluje zabluda, da bi vjerovali laži, kako bi svi oni bili osuđeni jer nisu vjerovali istini, nego su voljeli nepravdu.“ (2. Solunjanima 2:10-12)

 

Živa Vjera

Kao što smo vidjeli, Vjera se temelji na prihvatanju pune istine o našoj grešnosti i nemoći da sami sebe spasemo, na našoj spremnosti da vidimo Božju svetost i nepromjenljivost Njegovog Zakona onakve kakvi jesu, našoj namjeri da prihvatimo Isusa Hrista kao svog JEDINOG Spasitelja i Gospoda, našem poštenju da stvari nazovemo pravim imenom i ne bježimo od Istine, te konačno voljnosti da primimo pokajanje, oproštenje, opravdanje vjerom i posvećenje pod uslovima koje je Bog odredio. Kao što su velikani Vjere iz prošlosti odgovorili na Božji poziv i bez nepotrebnih pitanja i sumnji prihvatili to u Vjeri i poslušnosti, tako trebamo i mi. Vjera i poslušnost idu ruku pod ruku. Nemoguće je odvojiti jedno od drugoga. Tada nećemo imati nedoumica da li smo u tzv. „legalizmu“, kao što nije imao Noje dok je gradio Barku. On je odrađivao svoj dio posla i nije se pitao zašto ga Bog ne izbavi nekom natprirodnom intervencijom, ili zašto mora da se trudi oko Barke – jer je imao zdravu Vjeru. Prava Vjera ne ide linijom manjeg otpora i ne traži kompromis i lakši put, ne „hvata krivine“. Samo takvom Vjerom možemo biti opravdani, jer ona svjedoči da smo ozbiljno shvatili i primili najveći Dar ikad ponuđen stvorenom biću: prelazak iz osude na smrt u blagoslov vječnog života.

Pavle Simović

_______________

[1] Vidi članak „Bog kaže ali ja mislim“.

Print Friendly, PDF & Email

Pitaj ili komentariši

Arhiva članaka