Protestantska reformacija je naziv za vjerske pokrete protiv papstva i Katoličke crkve u 16. vijeku. Iz tih pokreta nastale su nove vjerske zajednice, nezavisne od papstva.
Najvažniji pokretači reformacije bili su Martin Luter u Njemačkoj, te Ulrih Cvingli i Žan Kalvin u Švajcarskoj. Pristalice reformacije otcijepile su se od Katoličke crkve, proglasile Sveto pismo jedinim izvorom vjere i raširile svoje učenje u Njemačkoj, Švajcarskoj, Holandiji, Engleskoj, Mađarskoj i skandinavskim zemljama. Kasnije, usled velike migracije protestantski orjentisanih i slobodoumnih ljudi na novi kontinent, ustanovljene su Sjedinjene Američke Države na principima republikanizma, vjerskih i građanskih sloboda.
Martin Luter 31. oktobra 1517. godine objavljuje svojih 95 teza na crkvi zamka u Vitenbergu i poziva papskog legata koji je prodavao indulgencije na javnu raspravu. Taj datum je ozvaničen kao početak talasa protestantske reformacije u zapadnom dijelu svijeta.
Prethodnici Lutera su valdenzi, lolardi i husiti, a najistaknutijim pojedincima smatraju se Džon Viklif i Jan Hus. Viklif (1328-1384) je stavljao naglasak na direktnu vezu čovjeka i Boga, što je osnova protestantskog učenja. Jan Hus (1369-1415) je bio profesor Praškog univerziteta. Nalazio se pod velikim uticajem Viklifa. Zahtijevao je da crkva bude jednostavna i pristupačna narodnim masama i da se Sveto pismo piše na narodnom jeziku. Istupao je protiv moći sveštenstva i papstva. Papa ga je isključio iz crkve, ali to ovome nije smetalo da nastavi svoj rad. Preveo je Bibliju na češki jezik, stvarajući češki književni jezik. Car Sigismund ga je pozvao na sabor u Konstanci 1414. godine garantujući mu bezbjednost. Tamo je uhvaćen i godinu dana kasnije spaljen na lomači. Husova smrt izazvala je talas protesta u Češkoj. Izbili su Husitski ratovi što je pripadnicima katoličke crkve pružilo priliku za oružanu intervenciju protiv husita.
Glavni uzroci reformaciji bili su izmijenjeni društveno-ekonomski odnosi, haotično stanje u Katoličkoj crkvi, iskvarenost sveštenstva, prodaja oproštajnica za grehove i sl. Teške zloupotrebe papstva na religijskom nivou (tajne ispovjesti, čistilište, pakao, hodočašća, obožavanje svetaca i relikvija, uzdizanje papa kao božanstva, religijski biznis…) i kontrola Katoličke crkve nad političkim i ekonomskim elementima društva, uključujući brutalne represije nad „jereticima“ i neistomišljenicima, podigli su veliki otpor kako kod onih koji su težili reformi i povratku izvornom hrišćanstvu tako i kod slobodoumnih ljudi svih staleža, posebno u svakom smislu potlačenih narodnih masa.
Pokret reformacije i opiranje Katoličke crkve doveli su do dugih i teških vjerskih ratova, koji su decenijama bjesnjeli u Evropi.
Da bismo razumjeli istoriju protestantizma i reformacije, najprije je važno shvatiti da Rimokatolička crkva iznosi tvrdnju o apostolskom nasleđu. To jednostavno znači da oni tvrde kako imaju jedinstven autoritet nad svim drugim crkvama i denominacijama zato što se pozivaju na niz rimokatoličkih papa unatrag tokom svih vjekova, sve do apostola Petra. Prema njihovom gledištu, Rimokatoličkoj crkvi to daje jedinstven autoritet koji nadmašuje sve druge denominacije ili crkve. Prema Katoličkoj enciklopediji, to apostolsko nasleđe „nalazimo jedino u Katoličkoj crkvi“ i ni jedna „od odvojenih Crkava na to se ne može pozvati“.
Upravo zbog tog apostolskog nasleđa, Rimokatolička crkva prisvaja jedinstven autoritet da tumači Sveto pismo i potvrđuje nauk, te tvrdi da u papi ima vrhovnog vladara koji je nezabludiv (bez pogreške) kada govori „ex cathedra“ – odnosno, kada vrši svoju službu pastira i učitelja svih hrišćana. Prema tome, sudeći po rimokatoličkom gledištu, učenja ili predanja Rimokatoličke crkve koje dolaze od pape jednako su nezabludiva i autoritativna kao i samo Sveto pismo. To je jedna od glavnih razlika između Rimokatolika i protestanata, a upravo je to bio jedan od glavnih povoda za protestantsku reformaciju.
Svakako, Rimokatolici nisu jedini koji prisvajaju jedinstveni autoritet kroz apostolsko nasleđe ili kroz praćenje korjena njihove crkve natrag do samih apostolâ. Na primjer, Pravoslavna crkva takođe vjeruje u apostolsko nasleđe, iako je njihova tvrdnja veoma slična rimokatoličkom gledištu. Podjela između istočne Pravoslavne crkve i Rimokatoličke crkve nije nastala sve do „Velikog raskola“ 1054. godine.
Problem sa bilo kojim od ovih pokušaja praćenja nasleđa do apostola, bez obzira radi li se o rimokatolicima, pravoslavcima ili nekim protestantima, jeste u tome što svi oni pokušavaju izvesti ili potkrijepiti autoritet onoga što vjeruju i naučavaju iz pogrešnog izvora, uz pomoć neke stvarne ili zamišljene veze s apostolima, umjesto da ga izvedu iz Božje riječi. Važno je da hrišćani shvate kako direktno apostolsko nasleđe nije nužno kako bi vjerske zajednice imale autoritet. Bog je dao i očuvao vrhovni autoritet za sva pitanja vjere i prakse u svojoj pisanoj riječi, Bibliji. Prema tome, autoritet neke današnje pojedinačne crkve ili denominacije ne dolazi od nasledne povezanosti sa hrišćanima i apostolima iz prvog vijeka. Zapravo jedina veza koja je zaista validna jeste dijeljenje istog duha i kontinuiteta biblijske religioznosti. Dakle, autoritet može doći jedino i direktno iz napisane Božje riječi. Učenja vjerske zajednice autoritativna su i obavezujuća za hrišćane samo ako predstavljaju pravo značenje i jasno učenje Svetog pisma. To je jako važno shvatiti po pitanju povezanosti između protestantizma i Rimokatoličke crkve i razloga zašto se protestantska reformacija dogodila.
Kako bismo razumjeli istoriju hrišćanstva i tvrdnje o apostolskom nasleđu, kao i tvrdnju Rimokatoličke crkve da je jedina prava Crkva s jedinstvenim autoritetom, važno je shvatiti nekoliko ključnih pitanja. Kao prvo, moramo imati na umu kako je problem lažnih učitelja i lažnih učenja postojao čak i u vrijeme apostola i hrišćanske zajednice tokom prvog vijeka. To znamo zbog upozorenja protiv krivovjerja i lažnih učitelja koja nalazimo u svim kasnijim novosaveznim spisima. Sam Isus upozorio je da će ovi lažni učitelji biti poput „grabežljivih vukova u ovčjem ruhu“ (Matej 7:15), te da će biti i „kukolja i pšenice“ koji će postojati zajedno sve do Hristovog drugog dolaska, kada će on odvojiti spašene od izgubljenih, prave vjernike od onih koji ga nisu zapravo primili (Matej 13:24-30). To je važno za razumijevanje istorije hrišćanstva, jer su lažni učitelji i lažna učenja harali i zavodili ljude gotovo od samoga početka. Uprkos tome, uvijek je bilo i onih koji su bili istinski vjernici koji su se čvrsto držali biblijske nauke.
Drugo što trebamo razumjeti da bismo ispravno shvatili istoriju hrišćanstva jeste to da riječ „katolička“ jednostavno znači „sveopšta“. To je važno iz razloga što u ranim hrišćanskim spisima iz prvoga i drugog vijeka izraz „katolička“ odnosi se na „sveopštu zajednicu“ ili „tijelo Hristovo“ koje čine obraćeni vjernici iz svakoga plemena, jezika i naroda (Otkrivenje 5:9; 7:9). Međutim, kao što je slučaj s mnogim riječima, odrednica „katolička“ s vremenom je počela poprimati novo značenje, odnosno počela se koristiti u jednom novom smislu. Vremenom se pojam „sveopšte“ ili „katoličke“ zajednice počeo razvijati u koncept da sve zajednice tvore jednu crkvu, ne samo duhovnu, nego i vidljivu, koja se proteže po cijelome svijetu. Ovo pogrešno shvatanje prirode vidljive zajednice (koja je uvijek sadržavala i „kukolj i pšenicu“) i nevidljive zajednice (Hristovo tijelo koje se sastoji samo od istinskih vjernika) dovelo je do shvatanja o vidljivoj svetoj katoličkoj crkvi izvan koje nema spasenja. Rimokatolička crkva razvila se, između ostalog, na premisi pogrešnog shvatanja prirode sveopšte crkve.
Prije Konstantinovog navodnog obraćenja u hrišćanstvo 315. godine, rimska vlast progonila je hrišćane. Nakon toga, hrišćanstvo je postalo dopuštena religija u Rimskom carstvu (a kasnije je i službena religija), tako da se „vidljiva crkva“ udružila sa moći rimske vlasti. Taj brak crkve i države doveo je do stvaranja Rimokatoličke crkve, a s vremenom je uzrokovao da Rimokatolička crkva oformi svoju doktrinu i razvije strukturu na način koji je najbolje pogodovao rimskoj vlasti. U to vrijeme, suprotstavljanje Rimokatoličkoj crkvi bilo je isto što i suprotstaviti se rimskoj vlasti, tako da su oni koji su joj se suprotstavljali snosili oštre kazne. Prema tome, ako se neko ne bi slagao s nekom doktrinom Rimokatoličke crkve, to bi onda bila ozbiljna optužba koja bi često završila izopštenjem (ekskomunikacijom), a ponekad i smrću.
Međutim, tokom cijelog tog vremena u istoriji uvijek je bilo pravih hrišćana koji bi se dizali i suprotstavljali sekularizaciji Rimokatoličke crkve i izopačenju vjere koje je uslijedilo. Kroz tu kombinaciju crkve i države, Rimokatolička crkva je uspijevala učinkovito ućutkati one koji su se suprotstavljali njenim doktrinama i običajima, te je tako postala gotovo jedina crkva u cijelom Rimskom carstvu. Uvijek su postojali mali pokreti otpora nekim nebiblijskim običajima i učenjima Rimokatoličke crkve, ali bili su relativno mali i izolovani. Prije protestantske reformacije u šesnaestom vijeku, ljudi poput Džona Viklifa u Engleskoj, Jana Husa u Češkoj i Džona Veselskog u Njemačkoj dali su svoje živote zbog toga što su se suprotstavili nekim nebiblijskim učenjima Rimokatoličke crkve.
Vrhunac protivljenja Rimokatoličkoj crkvi i otpalom hrišćanstvu dogodio se u šesnaestom vijeku, kada je rimokatolički kaluđer Martin Luter pribio 95 teza protiv učenja Rimokatoličke crkve na vrata Dvorske crkve u Vitenbergu, u Njemačkoj. Nakon što je Rimokatolička crkva odbila poslušati Luterov poziv na reformaciju i povratak na biblijske doktrine i običaje, počela je protestantska reformacija iz koje su nastala četiri glavna pravca ili tradicije protestantizma: luteranska, reformisana, anabaptistička i anglikanska. U to vrijeme, Bog je podigao pobožne ljude u različitim zemljama kako bi još jednom obnovio crkve po cijelom svijetu na njihove biblijske korjene, doktrine i običaje.
Protestantska reformacija je odgovor na četiri osnovna pitanja ili doktrine u pogledu kojih su reformatori vjerovali da Rimokatolička crkva griješi. Ta četiri pitanja ili doktrine su: Kako se čovjek spašava? Na kojemu temelju se zasniva vjerski autoritet? Što je crkva? Koja je suština hrišćanskog života? U pokušaju da odgovore na ta pitanja, protestantski reformatori poput Martina Lutera, Ulriha Cvinglija, Žana Kalvina i Džona Noksa osmislili su ono što nazivamo „Pet ‘Sola’“ („sola“ je latinska riječ koja znači „samo“ ili „isključivo“) Reformacije. Ovih pet doktrinarnih tačaka bile su srž protestantske reformacije i za tih pet ključnih biblijskih doktrina reformatori su zauzeli stav protiv Rimokatoličke crkve, odbijajući njen zahtjev da se odreknu svoga učenja, pa čak i pod prijetnjom smrti. Tih pet ključnih doktrina protestantske reformacije su:
1) „Sola Scriptura“, ili Samo Pismo: Potvrđuje biblijsku doktrinu da je Biblija jedini autoritet za sva pitanja vjere i prakse. Sveto pismo, i isključivo Sveto pismo, je standard po kojemu se mora mjeriti svako učenje i nauk crkve. Protestanti su učili da je Biblija nadahnuta od Boga i da predstavlja najveći standard za procjenu svih pitanja istina i zablude. Oni su ohrabrivali ljude da proučavaju Bibliju i prevode je na svoj maternji jezik.
2) „Sola Gratia“, Spasenje je samo po milosti: Potvrđuje biblijsku doktrinu da se čovjek spašava samo po Božjoj milosti. Božja milost u Hristu nije samo nužan, nego je i jedini djelotvoran uzrok spasenja. Ta milost nas dovodi Hristu i oslobađa od ropstva grijehu, podižući nas iz duhovne smrti u duhovni život.
3) „Sola Fide“, Spasenje samo po vjeri: Potvrđuje biblijsku doktrinu da se čovjek spašava samo po blagodati samo kroz vjeru samo zbog Hrista. Po vjeri u Hrista, pripisuje nam se njegova pravednost kao jedino moguće zadovoljenje Božje savršene pravednosti. Spasenje je dar.
4) „Solus Christus“, Samo Hrist: Potvrđuje biblijsku doktrinu da se spasenje nalazi samo u Hristu, ne u crkvi ili organizaciji, i da su njegov bezgrješan život i zastupničko posredovanje jedini dovoljni za naše opravdanje i pomirenje s Bogom Ocem. Isus Hrist je stekao spasenje svih koji se spasavaju blagodaću kroz vjeru u njega.
5) „Soli Deo Gloria“, Slava samo Bogu: Potvrđuje biblijsku doktrinu da spasenje dolazi isključivo od Boga, da je Božja slava konačni cilj svih stvari. Time se potvrđuje da ga kao hrišćani moramo uvijek proslavljati i da moramo živjeti naše živote pred licem Božjim, pod Božjim autoritetom i samo za njegovu slavu.
Ovih pet važnih i temeljnih doktrina predstavljaju vjerske razloge protestantske reformacije.
Kontrareformacija
Protestantska Reformacija nije ostala bez odgovora Rimokatoličke crkve. U tom cilju papa Pavle III saziva Tridentski Sabor (držan u tri sjednice 1545/1547, 1551/1552 i 1562/1563). Sabor stavlja u definicije skolastičkog tipa katoličke doktrine osporavane od Lutera: opravdanje vjerom i djelima, Sedam tajni, celibat, čistilište, indulgenciju, transsupstancijaciju, vlast pape. Isto tako, 1540. god. Sabor odobrava osnivanje jezuitskog reda („Isusovo društvo“) pod vođstvom Ignjacija Lojole (1491-1556), koji kao osnovnu devizu ima apsolutnu poslušnost papi i propagiranje vjere svim raspoloživim sredstvima. Da bi ojačala kontrareformaciju, Rimokatolička crkva ponovo je organizovala „Kongregaciju svete službe“ ili Inkviziciju. „Indeks“ zabranjenih knjiga i anti-protestantska teologija takođe su korišćeni kao kontrareformatorska oruđa.
Međutim, Katolička crkva je napokon shvatila da upotrebom sile samo potvrđuje ono za šta ih protestantski svijet optužuje i promijenila strategije djelovanja. Infiltracija protestantskih crkava i lansiranje različitih čudnih doktrina, čiji glavni skriveni cilj je bio preusmjeravanje optužbi i skidanje hipoteke sa papstva, postali su specijalnost agenata crkve koji su u istovremeno vješto radili na ponovnom uspostavljanju uticaja nad strukturama vlasti i odlučivanja te kreiranju obrazovnog sistema i opštih trendova u društvu.
Od polovine 20. vijeka do danas, Katolička crkva je putem ekumenizma, kroz harizmatski pokret, preko raznih međunarodnih organizacija, obrazovnih ustanova, i nadasve sistematskim i lukavim strategijama, faktički povratila kontrolu nad institucionalizovanim protestantskim svijetom (zvaničnim crkvama i denominacijama).
Najavljena zajednička proslava 500-godišnjice Reformacije luterana i katolika i saglasnost obje strane da ostave po strani vjekove neprijateljstva i predrasuda najbolje oslikava pobjedu vjerskog globalizma i ekumenizma. Vatikan i Luteranska svjetska federacija izdale su zajednički dokument pod nazivom „Od konflikta do komunikacije“ u Ženevi 17. juna, u kojem piše da ima malo svrhe u bavljenju konfliktima koji su stari mnogo vjekova. Dokument ponovo ispituje istoriju Reformacije i podjelu koju je ona izazvala, naglašavajući da Luter „nije imao namjeru da organizuje novu crkvu, već je bio dio šire želje za reformom“ unutar Katoličke crkve. „Činjenica da je borba za ovu istinu u 16. vijeku dovela do gubitka jedinstva u Zapadnom hrišćanstvu pripada mračnim stranama istorije,“ kaže dokument. „Godine 2017, moramo otvoreno da priznamo da smo krivi pred Hristom za uništavanje jedinstva crkve.“ Dalje se konstatuje kako se „budi svijest luterana i katolika da je završena borba iz 16. vijeka. Odavno su duž puta pali razlozi za međusobno osuđivanje druge vjere.“ Teološko približavanje između dvije strane započelo je nakon reformi modernizacije prilikom Katoličkog II Vatikanskog koncila (1962-65), kaže dokument. On naglašava da su, zahvaljujući ekumenskom dijalogu u proteklim decenijama, luterani i katolici „došli do shvatanja da ih mnogo više toga spaja nego što ih razdvaja.“ Vatikan i luterani potpisali su 1999. godine formalni dogovor o doktrini opravdanja, teološkoj temi koja je bila korjen razdvajanja crkve u 16. vijeku.
Ostaje da vidimo kako, kojim tempom i sa kojim izgovorima će ostale institucionalizovane protestantske crkve i denominacije ozvaničiti ono što je faktički evidentno već decenijama i da li će to uopšte biti potrebno nakon ove kapitulacije na 500-godišnjicu.
Kako god, činjenica je da je protestantizam izgubio svoja glavna obilježja, što se posebno ogleda u praktičnom življenju i pobožnosti.[1] Znaci posletka istorije pobune na zemlji su očigledni i realno je očekivati brzo ispunjenje preostalih proročanstava iz Danila i Otkrivenja koja opisuju poslednji udruženi napor sila tame u pobuni protiv Boga kroz nesvete vjersko-političke saveze pred sam Hristov drugi dolazak.
__________________________
[1] Vidi: Miloš Bogdanović, Civilizacijski značaj protestantske reformacije (pdf).
Dobro je poslušati i kritiku ranih reformatora (Lutera i Kalvina) jer su ljudi skloni da ih idealizuju (što ne znači da preporučujemo govornika kao teologa).