Izbor knjiga

Već nekoliko godina veliki broj muslimana migrira u Evropu jer su pogođeni posljedicama surovih ratnih sukoba i sopstvenog mentaliteta. Pokušavaju naći spas u hrišćanskoj kulturi, a ne povezuju uzrok sa posljedicom, ne shvataju da je islam izvor njihove neprosvećenosti, nemoći da pobijede svoje slabosti karaktera i sklonosti ka nasilju.

Kako islam može biti kriv za duh nasilja kod muslimana, ako sam ne zagovara nasilje, pitate se? 

Muslimani strahom od kazne (šerijatski zakoni) obuzdavaju sebe da svoj grijeh ne ispoljavaju, što ih čini licemjerima, jer jedno u srcu žele, a drugačije moraju da se ponašaju. Kada zatim sretnu osobu koja otvoreno radi ono što bi oni sami u srcu voljeli da rade, ali ne smiju, tada oni imaju potrebu da je nasiljem primoraju na isto licemjerstvo. Kroz takvu vizuru oni posmatraju ostatak neislamskog svijeta koji bi silom islamizirali u „svetom ratu protiv ‘nevjernika’“ (džihad). Radikalni džihadisti nijesu samo neprijateljski nastrojeni protiv hrišćanskog svijeta, već i protiv umjerenih muslimana. To se na drugoj strani, na Zapadu, naročito kod islamofoba, dovodi u usku vezu sa nasiljem, terorizmom i trajnom mržnjom muslimana protiv „nevjernika“. Na taj način sije se sjeme mržnje, straha, nasilja i odmazde.

Kako fanatični vjernici imaju krivicu i strah kao motiv religiozne revnosti, oni prirodno iz tog straha nečiste savjesti formiraju teoriju zavjere i sklonost da sumnjiče druge i da ih osuđuju, jer se sami nalaze pod osudom. Muslimani su opterećeni međusobnim sumnjičenjem, jer ih nečista savjest zbog nepobijeđenih grijeha navodi da u svemu vide sjen suda koji ih čeka.

Ako vam neko definiše kojim riječima ćete, na koji način, koliko puta često da se molite Bogu, i određuje vam do tančina pravila života, on time zalazi u vašu ličnu odgovornost i čini atak nasilja nad vašom ličnošću. Ovo je takođe svojstveno tradicionalnom hrišćanstvu, gdje su obredi i molitve puki formalizam. Šta zapravo znači takav atak na ličnost možemo uzeti na primjeru muža koji bi govorio svojoj ženi kada, koliko puta, na koji način i kojim riječima mora da mu izrazi svoju ljubav, da pokaže da ga voli i poštuje.

Osoba kojoj je tako ubijena ličnost u pojam, prirodno ne može da poštuje ličnost drugog čovjeka.

Zatim, u islamu ne postoji moralni zakon kao u Bibliji koji ukorava grešne motive ljudskog srca (unutrašnje motive), pa zato musliman ne umije da se pokaje za svoje grijehe jer ih nije ni svjestan. On će da se pokaje što je rekao ružnu riječ, ali ne i što je takav u srcu, jer nije svjestan pokretačkih motiva iz kojih je rekao ružnu riječ. On se kaje što je bio loš licemjer, a ne za same grešne motive gordosti, sebičnosti, itd., koje najčešće ni ne smatra grijehom.

Ako, na primjer, svoje promiskuitetne želje pokrije velom braka i mnogoženstva, on smatra da zbog tih želja nije više grešan, ili ako mržnju i osvetu gaji zbog uvrijeđene vjere, onda mržnju i osvetu ne smatra grijehom.

Umjesto rada na reformi motiva srca, islamska pravila navode vjernika da se bavi spoljašnošću i formom ponašanja.

Zato prosječnom muslimanu veći grijeh predstavlja da li je možda okusio svinjsko meso nego da li u srcu gaji osvetu i mržnju.

Dok takvi vjernici kroz život vode borbu da što savjesnije drže svoja vjerska pravila, oni zanemaruju borbu protiv grijeha srca u svojim svakodnevnim iskušenjima. Povremeno ispoljavanje realnih grijeha ih opterećuje krivicom iz koje zatim još fanatičnije drže mnogobrojne vjerske propise da bi njihovim držanjem zavarali svoju savjest pred iskvarenošću sopstvenog srca. Na njih se mogu primijeniti riječi koje je Isus izrekao farisejima:

„Da, vi fariseji spolja čistite čašu i činiju, a iznutra ste puni grabeža i zlobe. Nerazumni! Zar nije onaj koji je načinio ono što je spolja, načinio i ono što je unutra? Nego, dajte milostinju od onog što je unutra, i gle, sve će vam biti čisto.“ (Luka 11:38-41)

Tradicionalno hrišćanstvo ima velike sličnosti sa islamom po svojim površnim zahtjevima, i dok je u potpunosti vladalo Evropom, imali smo mračni srednji vijek i krstaške ratove sa istim nuspojavama nasilja nas savješću i vjerskim progonima posebno usmjerenim prema onima koji su bili bliski biblijskoj religioznosti.

Danas su tradicionalni hrišćani više okrenuti hedonizmu nego licemjerstvu. Ali onaj manji broj vjernika koji se strogo drži svojih formalnih pravila i svoje slabosti sputava, pokazuje iste sklonosti kao i muslimani koji se strogo drže islamskih pravila – sklonost da nasiljem državnog aparata primoraju i druge na držanje onih običaja koje sami drže na silu, iz straha nečiste savjesti.

To vidimo kroz pokušaje tradicionalnih hrišćana da zakonom nametnu ostalima svetkovanje nedjelje i zabranu abortusa.

U ovom trenutku nijedna druga hrišćanska crkva nema toliku političku moć koliku ima pravoslavna crkva u Rusiji i Bjelorusiji, pa opet, procenat ubistava, razvoda, abortusa, alkoholizma i upotrebe duvana u tim pravoslavnim zemljama prevazilazi onaj koji srećemo na sekularizovanom Zapadu.

Sveto pismo otkriva da strah od kazne rezultuje licemjerstvom, pa zastrašenima preporučuje duh ljubavi da bi se zaista mogli iskreno pokajati:

„Ovako kaže Gospod: ‘Ovaj narod mi se približava ustima svojim i slavi me samo usnama svojim, a srce mu je daleko od mene, i strah kojim me se boji ljudski je nauk kojem je naučen. Zato ću opet čudesno postupati s ovim narodom, čudesno i neobično, i propašće mudrost njegovih mudraca i sakriće se razboritost njegovih razboritih ljudi.’“ (Isaija 29:13,14)

Protestantska reformacija je upravo autoritetom Svetog pisma ustala protiv formalizma i fanatizma tradicionalnog hrišćanstva i sam strah proglasila dokazom čovjekove neizmirenosti sa Bogom:

„U ljubavi nema straha, nego savršena ljubav istjeruje strah, jer strah djeluje kao prepreka. Zaista, ko se plaši, nije savršen u ljubavi.“ „Jer Bog nam nije dao duh straha, već snage, ljubavi i razboritosti.“ (1. Jovanova 4:18; 2. Timoteju 1:7)

Promovisanjem Jevanđelja dotle praznovjernom i sujevjernom mnoštvu protestanti su proizveli izlazak civilizacije Zapada iz tame srednjeg vijeka i formiranje duha tolerancije i poštovanja ljudske ličnosti.

Samo onda kada kroz moralni zakon čovjek postane svjestan da je grešan, i da je sam sebi najveći neprijatelj, jedino tada može iskreno da prihvati druge ljude kao grešne i da poštuje njihovu ličnost kao što je svjestan da Bog poštuje njega samog kao grešnika.

Za razliku od islama, Sveto pismo ne definiše čovjekovo ponašanje formalnim i sitničavim pravilima, već ga stavlja u sferu odgovornosti same ljudske ličnosti, dok istovremeno vrlo strogo definiše motive ljudskog srca:

„Ko god mrzi svog brata, ubica je.“ (1. Jovanova 3:15)

„I da se ne povodite za svojim srcem i svojim očima, što vas navode na preljubu.“ (4. Mojsijeva 15:39)

„Ono što izlazi iz čovjeka, to čovjeka čini nečistim. Jer iznutra, iz ljudskog srca, izlaze zle misli, blud, krađe, ubistva, preljube, lakomstvo, zloba, prevara, besramnost, zavidno oko, hula, oholost, nerazumnost. Sva ta zla izlaze iznutra i čovjeka čine nečistim.“ (Marko 7:20-23)

A ako su motivi srca reformisani, čovjek će iz ljubavi, a rasterećen od grijeha, sam znati kojim riječima da se moli Bogu i kako da se ponaša u odnosu prema drugim ljudima. Ispravan život jeste plod reforme motiva srca, reforme koja je posljedica čovjekovog susreta sa Bogom:

„Gospodnji Duh će doći na tebe… i postaćeš drugi čovjek.“ (1. Samuelova 10:6)

„Staviću u vas svoj Duh, pa ćete živjeti po mojim propisima i držaćete se mojih zakona i izvršavaćete ih.“ (Ezekijel 36:27)

Takvo iskustvo reforme mentaliteta imali su narodi protestantske Evrope od XVI do XIX vijeka, čije posljedice su ostale tako da islamski imigranti nalaze utočište u gotovo isključivo protestantskim državama, jer je prosvećen mentalitet kod tih naroda zadržan u obliku tradicije visokih kulturnih vrijednosti poštovanja čovjeka i njegovih prava.

Rezultat promovisanja Jevanđelja bio je takva reforma mentaliteta protestantskih naroda kakva nikada ranije u ljudskoj istoriji nigdje nije bila zabilježena. Iz reformisanih ljudskih srca izašli su blagoslovi demokratije, slobode misli i govora, moralnog življenja, naučnog prosperiteta, poštovanja ljudske ličnosti, odsustva autoritarnosti i kulta ličnosti, visoke svijesti o sopstvenoj odgovornosti, potpunog međusobnog povjerenja među ljudima, najvišeg stepena sazrijevanja ličnosti, najmanjeg nivoa kriminala, prestanka praznovjerja i sujeverja, visoke produktivnosti rada, uspješnog bračnog odnosa, pobjede nad depresijom i blagoslova veoma zrele reakcije na stres.

Istorijski izvori iz vremena reformacije zabilježili su sledeće blagoslove reforme mentaliteta protestantskih naroda:

„Mir se nastanio u našem gradu… nema više svađa, zavisti, licemjerstva i nesloge. Odakle može doći takav sklad, ako ne od Gospoda i od naše doktrine koja nas ispunjava rodovima mira i pobožnosti?“ (James A. Wylie, The History of Protestantism, Published by Hartland Publications, 2003, p. 496)

„Proklinjanje i psovanje, blud, svetogrđe, preljuba i poročan život, koji preovlađuje u mnogim mjestima u kojima sam živio, ovdje su nepoznati. Nema podvodača i bludnica. Ljudi ne znaju šta je rumenilo i svi se odijevaju na doličan način. Igre na sreću nisu uobičajene. Velikodušnost je tako velika da siromasi ne moraju da prose. Ljudi bratski opominju jedan drugoga, kako Hrist propisuje. Sudske parnice su protjerane iz grada, i tu nema ni podmićivanja, ubistava ili stranačkog duha, već vlada mir i milosrđe. S druge strane … crkve su sasvim oslobođene od svake idolatrije.“ (Philip Schaff, History of the Christian Church, p. 645)

„Njemci su pobožni, vrijedni i umjereni. Oni žive po onoj poslovici: radi kao da ćeš dovijeka živjeti, a moli se Bogu kao da ćeš sutra umrijeti. Nijedan narod ne izobličava sam svoje nedostatke i pogreške tako oštro kao Njemci. … Svuda vidite sretnu i zadovoljnu čeljad. Nigdje ne vidite pakosti i zavisti. Svak se raduje tuđem dobru, svak sažaljeva tuđu nesreću.

Nemačka društva tako su uređena i udešena da vam se čini da svaki živi samo na korist i na zadovoljstvo svojega bližnjeg. Ovo je zemlja gdje se brinu da i stoka osjeti blagodati pitome civilizacije.

Svaki čovjek obavezan je da čovječno i sa svojom stokom postupa. … Za nekoliko kratkih vjekova Njemci su čudesa učinili, pretvorili su u pravi raj svoju zemlju, o kojoj su Rimljani kao o nekom Sibiru govorili; podigli su industriju, reformisali rimsku vjeru, stvorili su škole, nauke, zakone, slobodu, i pravom prosvjetom prosvetili su sredinu Evrope. …

U predjelima odakle su izašli apostoli – u otačastvu Isusa Hrista, caruju mrak i sujevjerstvo, a na sjeveru njemački pastor pred okupljenim narodom razlaže hrišćansku ljubav i tumači jevanđeoske riječi onako kako treba da čuju i razumiju ljudi koji ljube pravu istinu i koji teže sve daljem napretku i prosvećenju svoga razuma.“ (Ljubomir Nenadović, Cjelokupna djela, str. 682, Sredina XIX vijeka)

„Gotovo cijelu Evropu potresale su revolucije; Amerika nije imala čak ni pobuna; republika nije ondje remetila, nego čuvala prava; lična svojina bila je ondje većma zajemčena nego u ikojoj zemlji svijeta, anarhija je u njoj ostala isto tako nepoznata kao i despotizam. Gdje bismo drugdje mogli naći većih nada i većih pouka? … Desi li se iznenadan nesrećan slučaj na putu, ljudi se odasvud sjate oko unesrećenoga; ako neka neočekivana nevolja zadesi koju porodicu, kese hiljade nepoznatih lako se driješe; skromni, ali vrlo mnogobrojni pokloni pritiču u pomoć. U najcivilizovanijim zemljama svijeta često se događa da se neki nesrećnik nađe isto tako usamljen usred mnoštva kao što je divljak u šumi; to se gotovo ne viđa u Sjedinjenim Državama.

Amerikanci, koji su uvijek hladni u ophođenju, a često i grubi, ne pokazuju se skoro nikad bezosjećajni, pa i ako ne pohitaju da sami ponude uslugu, nikad je ne uskrate. … Ali kad sam zatim pažljivo ispitao društveno uređenje, lako sam otkrio da su Amerikanci uložili velike i uspješne napore da suzbiju slabosti ljudskog srca i da poprave te prirodne mane demokratije. … Ona religiju smatra čuvarkom morala, a moral jemcem svojih zakona i zalogom svoje trajnosti. … Tako, dok zakon dopušta američkom narodu da sve čini, religija ga sprječava da sve zamisli i brani mu da se na sve usudi.“ (Aleksis De Tokvil, Demokratija u Americi, XII izdanje, god. 1848)

„Tražio sam ključ za veličinu i genijalnost Amerike u njenim velikim lukama…; u njenim plodnim poljima i beskrajnim šumama; u njenim bogatim rudnicima i velikoj svjetskoj trgovini; u njenom školskom sistemu i naučnim institucijama. Tražio sam to u njenom demokratskom Kongresu i u njenom nenadmašnom Ustavu. Ali tek kada sam ušao u crkve Amerike i čuo plamteće propovijedi kako gore uzvišenom pravednošću, shvatio sam tajnu njene genijalnosti i moći.“ (Aleksis De Tokvil, 1835)

Kakav je bio sadržaj američkih propovijedi u to vrijeme?

„U Sjedinjenim Državama, kad osvane sedmi dan, privredni život nacije kao da se zaustavi; sva buka prestaje. Dubok mir, bolje rečeno, svečana tišina razmišljanja zamijeni metež radnih dana, i duša dođe k sebi i sebe preispituje. Toga dana mjesta namijenjena trgovini su pusta; svaki građanin u pratnji svoje djece ide u hram gdje sluša riječi koje se baš ne sviđaju njegovom uhu. Govore mu o bezbroj zala koji su posljedica gordosti i požude. Podsjećaju ga na neophodnost da savlada svoje želje, pa kako uzvišena zadovoljstva isključivo vrlina pruža i kako jedino nju prati istinska sreća.

Kad se vrati kući, građanin se ne vraća na svoje poslove, već otvara Sveto pismo. U njemu nalazi uzvišene i dirljive opise veličine i dobrote Stvoritelja, neizmjerne veličanstvenosti djela Božjeg, uzvišene sudbine namijenjene čovjeku, opise njegovih dužnosti i njegovih prava na besmrtnost. … Zakonodavci u demokratijama i svi čestiti i prosvećeni ljudi koji žive u demokratijama treba, dakle, da se bez prestanka trude da uzdižu duše i da ih upravljaju ka nebu.“ (Aleksis De Tokvil, 1835)

Blagoslovi reformacije su bili toliko veliki da su zapadnog čovjeka doveli u iskušenje da se osloni na same blagoslove reformacije umjesto na Onoga ko je njihov izvor.

„Gospod je vodio Jakova… Izveo ga je na uzvišice zemaljske, da jede plodove poljske. Davao mu je med iz stijene da ga siše, i ulje iz stijene tvrde kao kremen… Kad se Ješurun ugojio, počeo je da se rita. Ugojio se, udebljao, pretvorio se u salo. Napustio je Boga koji ga je načinio, prezreo je Stijenu spasenja svoga… Zaboravio si Stijenu koja te je rodila, bacio si u zaborav Boga onoga ko te je rodio u porođajnim bolovima.“ (5. Mojsijeva 32:12-18)

Tokom XIX vijeka narodi Zapada, odbacuju autoritet Jevanđelja kreću putem svake dekadencije. Protestantski princip „Sola Scriptura“ biva zamijenjen principom „Sola Feeling“. Naime individualizam ličnosti u razumijevanju i držanju Svetog pisma biva zamijenjen individualizmom velikog Ega, koji slijedi svoja osjećanja. Karakterne probleme civilizacija Zapada više ne rješava prosvećivanjem naroda, već na represivan način, strahom od krivičnog gonjenja, što predstavlja civilizacijski povratak duhu srednjeg vijeka i isto tako represivnom duhu samog islama. Srednjevjekovni strah od svevidećeg Božjeg oka koji sve vidi i prijeti paklom neposlušnima samo je zamijenjen sa strahom od represivne moći države koja sve prisluškuje svojim kamerama i neposlušnima prijeti krivičnim gonjenjem. To će uskoro gurnuti svijet u totalitarizam Novog svjetskog poretka i totalitarne jedne svjetske ekumenske religije.

Da bi upozorio Zapadni svijet i ponizio njegovu gordost, Bog koristi „prirodne“ katastrofe i nesreće, ali i surove islamiste, kao što je isto tako nekada koristio surove Asirce da kazni otpali Izrael.

Autor: Miloš Bogdanović
(Članak je dijelom adaptiran i ijekaviziran)

Print Friendly, PDF & Email

Pitaj ili komentariši

Arhiva članaka