Izbor knjiga

Među različitim religijskim i uopšte ideološkim učenjima postoje razlike koje nisu formalne prirode i koje su veoma značajne, jer otkrivaju različit odnos čovjeka prema dobru i zlu, prema njegovoj sopstvenoj životnoj odgovornosti i karakteru motiva koji ga pokreću.

Čovjeka pokreću motivi ponašanja nesvrsishodni njegovoj egzistenciji, te da je zato postojanje takvih motiva neobjašnjivo ateističkom filozofijom. Analizom tih motiva otkriva se da oni u svojoj suštini sadrže elemenat obmane, tj. da ne nude čovjeku istinsko zadovoljenje, slobodu, smisao i sve ostalo što obećavaju. Čovjek, pored razuma kojim je sposoban da uvidi iracionalnost i nesvrhovitost svojih motiva u odnosu na njegovo lično i opšte dobro, ima i savjest koja u svom zdravom stanju takve motive proglašava nemoralnim, tj. grešnim.

Kako se čovjek opredjeljuje za principe grijeha, kada njihovo postojanje nema nikakav smisao? Da li je korjen svakog grijeha u oholosti, tj. u čovjekovoj iracionalnoj i potpuno besmislenoj nezavisnosti – „nezavisnosti po svaku cijenu“? Grijeh je jedino i najviše što čovjek može, u potrazi za srećom i smislom, da ostvari nezavisno od Boga. Oslanjajući se na svoju grešnu prirodu, čovjek se suočava sa tri nerješiva problema: ograničenim idealima, odsustvom želje za spasenjem i nesposobnošću da ga ostvari. Ograničavajući se svojim motivima i svojim iskustvom, čovjek jednostavno niti zna, niti želi, niti može da sebi pomogne.

Kako je čovjek sklon da se bori za oslobođenje ne od samog grijeha, već samo od njegovih simptoma na nivou ponašanja i osjećanja, postoji potreba da se grijeh definiše kao stanje koje je samo po sebi loše (grijeh kao razdvojenost od Boga jedna je od tih ideja), da bi se tako čovjek svog problema mogao riješiti u samom korjenu jednim potezom. Zato je potrebno da govorimo o moralnom zakonu koji definiše grijeh kao kršenje, a pravu ljubav kao ispunjenje tog zakona.

U nemoći da razumno opravda svoje grešne porive pred svojom savješću, čovjek dolazi u iskušenje da izgubi zdrav razum. Razum nam je dat da bismo shvatili svrhovitost dobrote naspram grijeha, te da bismo je tako, razlikujući je od zla, svojom slobodnom voljom izabrali. Za razliku od grijeha, prava božanska ljubav je razumno shvatljiva, zato što je ona sama razuman i svrsishodan odgovor na zahtjeve Neba i potrebe bližnjih. Kada bi grešni motivi mogli razumno da se opravdaju, tada oni više ne bi bili grešni. Zato, kada izabiramo grijeh, tada se bojimo da mislimo jer smo u opasnosti da raskrinkamo sopstvene motive kao grešne. Od mudrosti bježimo u površnost, dok razum više nema funkciju da razlikuje dobro od zla, već da zlo predstavi kao dobrotu pred našom savješću. Kako je grijeh nemoguće opravdati razumnim argumentima, mi se pozivamo na iracionalne argumente: osjećanja, autoritete, broj zastupnika ideje… umjesto na smisao, što izaziva gubljenje zdravog razuma.

 

Promašaj cilja

Korjen biblijskog naziva za grijeh na grčkom originalu ima značenje „promašen cilj“ ili „promašaj“. Kako to? Princip grijeha nikada ne može da pruži ono što obećava – da zadovolji žeđ čovjekove duše (vidi: Jovan 4:13,14). U grijehu čovjek može da osjeća sreću, ali ne i da bude srećan. Osjećanja sreće, ma kako bila snažna ili uzvišena, nikada ne mogu da zadovolje, već mogu samo da uguše žeđ čovjekove duše. Ona mogu samo da potisnu svijest o našem unutrašnjem nezadovoljstvu, ali ne i da ga otklone. Čovjek koji je u svojoj suštini nezadovoljen ne samo što traži ono što nema – sreću, već pruža ono što ima – nesreću. Zato grešan čovjek ima potrebu da se „psihički prazni“. Samo psihički napeta osoba ima potrebu da se prazni. Ona lako prepoznaje negativan doživljaj stvarnosti da bi u njemu našla povod za izražavanje svog unutrašnjeg nezadovoljstva. Sasvim je svejedno da li se čovjek psihički prazni tako što se tuče, ili gleda kako se drugi tuku, ili se prazni kroz muziku sa naglašenim ritmom, putem humora ili na bilo koji drugi način.

 

Grijeh je u pogrešnoj funkciji osjećanja

Ljudi mogu da imaju veoma jaka osjećanja ljubavi ali u pogrešnoj funkciji. Funkcija osjećanja zavisi od duhovnog stanja u kome se osoba nalazi, od motiva koji je pokreću. Snažno osjećanje ljubavi predstavlja samo povod za izražavanje duhovnog stanja u kojem se čovjek nalazi: bilo za manifestaciju prave nesebične ljubavi, bilo za manifestaciju sebičnosti.

Međutim, ako nemamo prave ljubavi u sebi, ako smo prazni i nezadovoljeni u svom srcu (zbog duhovnih razloga), tada postajemo robovi naših osjećanja jer imamo potrebu da se njima opijamo da bismo ugušili svijest o sopstvenoj ispraznosti. Dokle god su osjećanja objekat naše sebičnosti, dotle će i da upravljaju našim postupcima. Zato, dokle god smo sebični, nama je važnije kako se osjećamo, nego da li je ono što radimo dobro (bilo za druge, bilo za nas same).

Naravno da nije grijeh u samim neprijatnim ili prijatnim doživljajima, već u neispravnoj funkciji koju oni dobijaju zbog naše odvojenosti od Boga. Dokle god su čežnje našeg srca nezadovoljene, dotle će nam i prijatni i neprijatni doživljaji predstavljati iskušenje (povod) da padnemo u grijeh ili da manifestujemo grijeh u kome se i inače nalazimo. Dokle god smo u lošem duhovnom stanju, prijatni doživljaji predstavljaće nam iskušenje da prema njihovom izvoru postanemo sebični, a neprijatni da izgubimo mir, da postanemo zabrinuti, gnjevni i sl.

To znači da postoji razlika između osjećanja i motiva kojim odgovaramo na određene doživljaje. Rješenje nije u izbjegavanju prijatnih i neprijatnih osjećanja, jer su oni sastavni dio naše životne realnosti. Problem nije u onome što osjećamo, već u onome što jesmo (u našim pobudama), jer u odgovarajućim osjećanjima naša priroda samo nalazi povod za svoje izražavanje. Samo onda kada su čežnje našeg srca zadovoljene u Bogu, kada u svojoj biti jesmo zadovoljeni, tada nam realni doživljaji neće biti iskušenje, već će biti povod za izražavanje prave ljubavi.

Naš doživljaj stvarnosti treba da bude realan, adekvatan stvarnosti. Ukoliko se trudimo da taj doživljaj uljepšamo da bismo njime zadovoljili žeđ svoje duše, mi ćemo ili postati robovi stvarnosti (jer od nje zavisi naš doživljaj sreće), ili ćemo pokušati da pobjegnemo od stvarnosti (da bismo doživljaje sami kreirali). Prvi princip bi mogao da se nazove materijalističkim, dok bi drugi mogao da se nazove idealističkim principom.

Umjesto da ulože napor da promijene sebe – grešne motive svoga srca (duhovno rješenje) mnogi pokušavaju da promijene: 1) svijet oko sebe (mir materijalizma); ili 2) predstavu o stvarnosti u svom umu (mir koji donosi zabluda); ili 3) svoja osjećanja (mir koji donosi opijanje, duševno drogiranje).

 

Razlika između psiholoških i duhovnih potreba

Pojam psihološke potrebe razlikujemo od pojma duhovne potrebe. Psihološka potreba je nuspojava nezadovoljene duhovne potrebe. Zbog svoje suštinske razlike, psihološke i duhovne potrebe su međusobno suprotstavljene po svojim ciljevima: psihološka potreba ima za cilj da opije i uguši čovjekovu svijest o njegovom problemu, dok je duhovna potreba izraz razumne svijesti o potrebi za promjenom čovjekovog stanja.

Duhovna potreba je analogna potrebi bolesnog čovjeka za ljekarom, dok je psihološka potreba analogna potrebi bolesnog čovjeka za uklanjanjem posljedica njegove bolesti (osjećaja bola, iscrpljenosti, itd.).

 

Materijalizam

Iskonsko nezadovoljstvo čini čovjeka zavisnim od situacije u kojoj se nalazi. Zbog toga što njegov doživljaj sreće zavisi od srećnih okolnosti, on mora da ih održava takvima. Zato je grešan čovjek opterećen. Njegova volja nije slobodna. On čini da bi bio srećan, a ne jer je srećan i zato njegov život postaje moranje, prinuda, ropstvo. Čovjek će žrtvovati i svoje zdravlje i svoju egzistenciju da bi zadovoljio svoju opterećenost (sebičnost).

Zato je važnije čovjekovo unutrašnje, nego spoljašnje blagostanje.

„Bolje je malo sa strahom od Gospoda nego veliko blago i s njim nemir.“ (Priče 15:16)

 

Idealizam

Mnogi postaju svjesni besmislenosti materijalističkog principa života i pokušavaju da nađu zadovoljenje u drugoj krajnosti – idealizmu. Idealistički princip „rješenja“ čovjekovog životnog problema je karakterističan za istočnjačke religije. Raznim sistemima i tehnikama nastoji se izbjeći vezivanje za materijalni svijet da bi se izbeglo moguće osjećanje patnje. Umjesto da se odreknu svojih grijeha mnogi se odriču samo situacija koje bi pokazale da se nisu odrekli svojih grijeha.

S druge strane, biblijski nadahnuti savjet vidi problem u našem odnosu prema potencijalnom iskušenju za grijeh: „Ako vam imetak raste, ne dajte da vam srce za njega prione.“ (Psalam 62:10) Dakle, porast imetka sam po sebi nije problem.

Suština duhovne nezrelosti je u pokušaju čovjeka da iz svoje svijesti ukloni povod za manifestaciju njegovih grešnih motiva, umjesto da iz svog srca ukloni sam grijeh.

 

Lažna racionalizacija

Mnogi su svjesni slabosti materijalističkog i idealističkog pristupa životu. I zatim pokušavaju da budu realni – da se suoče sa stvarnošću kakva jeste, ali ne i sa doživljajima koji su joj adekvatni. Da bi to uspjeli, oni primjenjuju mehanizam (trik), koji psiholozi nazivaju racionalizacijom, a religiozni spoznajom.

Kako ovaj trik funkcioniše u praksi? Oni koji ne žele da se odreknu grijeha, a žele da uklone negativne manifestacije grijeha u svojim osjećanjima i ponašanju, biće skloni da primijene mehanizam „racionalizacije“. Na primjer, mi možemo našeg „neprijatelja“ tako predstaviti u svom umu da on sa svojim neprijateljskim ponašanjem ne bude shvaćen kao neprijatelj, čime će se izbjeći negativni doživljaji koji nam u stanju grijeha predstavljaju iskušenje da na njih odgovorimo srdžbom i mržnjom. Neprihvatljiva predstava zapravo se lažira i prikazuje kao prihvatljiva predstava o nekome ili nečemu, tako da kod onih što pribjegavaju tom triku osjećanja i dalje ostaju „u plusu“. Našem neprijatelju se oduzimaju atributi odgovornosti i mi se trudimo da ga „razumijemo“ i „opravdamo“. U hrišćanskim krugovima, ovo se obično postiže pogrešnom primjenom Isusovog savjeta „Ne sudite, da se ne bi sudilo vama.“ (Matej 7:1) Ili: „On je Božje stvorenje isto kao i ti.“ U svijetu, često ćemo čuti savjet od drugih ljudi ili nekih psihologa: „Pokušaj da ga razumiješ i prihvatiš takvog kakav jeste.“

Time, naravno, samo uklanjamo povod za manifestaciju naše grešne prirode, a ne i sam grijeh.

Pomenut mehanizam racionalizacije nas navodi da formiramo izopačenu predstavu o Bogu, svijetu i sebi, samo zato što zbog svog iskonskog nezadovoljenja nismo spremni da se suočimo sa doživljajima koji odgovaraju stvarnosti koja nas okružuje. Mi pokušavamo da se suočimo sa stvarnošću, ali je u suštini tumačimo na takav način koji u nama neće izazvati neželjene doživljaje i reakcije.

Izopačena predstava čovjeka dalje se proteže na duhovne pojmove kao što su ljubav, grijeh, sreća, sloboda, smisao života…

 

Kriterijum duhovnog stanja

U ropstvu se nalazi samo ona osoba koja je duhovno nezadovoljena, a osoba koja je nezadovoljena ne može da voli pravom ljubavlju jer je opterećena svojim traženjem zadovoljenja. Takođe, njeno nezadovoljenje se manifestuje u njenom životu kroz grešne pobude ponašanja. Osoba koja nema ljubavi, i koja je umjesto ljubavlju pokrenuta grijehom, ne ispunjava predviđeni smisao svoga postojanja, a to je da voli (služi).

Sa druge strane, osoba koja je duhovno zadovoljena je slobodna osoba. Ona je pokrenuta pravom ljubavlju i ima smisla da postoji za sva vremena.

Možemo primijetiti kako postoji zajednička suština pojmova, sa jedne strane: ljubavi, sreće, slobode i smisla (pravednost), i sa druge strane: grijeha, nesreće, ropstva, i besmisla (nepravednost). Ta dva duhovna stanja su definisana Božjim moralnim zakonom: ljubavlju – što je ispunjenje zakona, i grijehom – što je kršenje zakona.

 

Izopačena predstava o Bogu

Bog želi da nam otkrije istinu o sebi. Svojim Duhom On djeluje na naš um, srce i savjest da bi u duhovnim pojmovima mogli da prepoznamo duhovne istine.

Međutim, mi ugušujemo rad Božjeg Duha kada duhovnim pojmovima pridajemo značenje koje oni nemaju, a odričemo ono koje imaju. Tako predstava koju imamo o Bogu otkriva naš stvarni odnos prema Njemu.

Na primjer, ateista vjeruje da Bog ne postoji. To je najočigledniji pokušaj čovjeka da izbjegne susret sa svojom životnom odgovornošću koju ima pred Darodavcem života. U religijskom svijetu to se radi na mnogo suptilnije načine. Božji karakter pokušava se predstaviti u takvom svjetlu u kakvom se sami ne bismo prepoznali kao krivci. Božja ljubav se predstavlja kao raznježena sentimentalnost ili lišena atributa Božje pravednosti i istine. Naša srca se ne raduju pred otkrivenjem Božje svetosti, veličine i pravednosti koje nalazimo u Božjoj riječi. To su za nas „mračni“ ili „prevaziđeni“ djelovi Biblije. Bojimo se opisa Božje pravednosti i Božjeg zakona. Zašto nam oni ne predstavljaju radost? Zato što se zbog svog kompromisa sa grijehom još uvijek nalazimo pod njihovom osudom.

 

Izopačena predstava o čovjeku

Suština ove vrste izopačenosti počiva na lažiranju stvarnog čovjekovog stanja. Čovjek pokušava da izgradi lažnu sliku o sebi, služeći se psihološkim trikovima ili čak lažirajući Božje otkrivene istine. U gotovo svim izopačenim oblicima religioznosti, čovjek pribjegava „oboženju“ kao utočištu. Grijeh se više ne posmatra kao „prekršaj Zakona“ ili „bezakonje“, kako ga definiše Božja riječ (vidi: 1. Jovanova 3:4), već se izbjegava nazvati po imenu ili mu se pripisuje imaginarno značenje.

 

Grijeh kao suštinski problem naše prirode

Da čovjek po svojoj prirodi zaista želi Boga, da su naše prirodne potrebe zdrave, a ne patološke, Isus bi rekao: „Ako ko hoće za mnom ići neka nađe sebe.“ Međutim, Isus kaže suprotno: „Ako ko hoće za mnom ići neka se odreče sebe.“ (Matej 16:24)

Ako u traženju spasenja prepustimo našoj prirodi da nas vodi, bez obzira kako lijepim riječima te principe nazivali, prepustićemo se onim principima kojima su Adam i Eva podlegli.

Bez upotrebe razuma čovjek nikada ne bi bio u stanju da donese odluku mimo svoje prirode, zato što grešna priroda ograničava njegovo htjenje grešnim iskustvom. Stoga Božji poziv palom čovjeku apeluje na razum. Ukoliko nam biblijsko razumno otkrivenje djeluje „prazno“, „nedovoljno“ i „dosadno“, to sa sigurnošću pokazuje da u doživljajnim senzacijama tražimo uzrok svog zadovoljenja. Isto tako, ukoliko neka vjerska zajednica svojim učenjem atakuje na zdrav razum, možemo biti sigurni da propagira neki vid obmane.

S druge strane, Bog ne očekuje da mi postanemo nešto što nijesmo da bismo smo mu se obratili za pomoć i došli k Njemu. „Jer Bog nije poslao svog Sina u svijet da on osudi svijet, nego da se svijet spase kroz njega.“ (Jovan 3:17) „Onoga ko dođe k meni neću otjerati.“ (Jovan 6:37)

 

Nemoć ljudske prirode i spasenje od Boga

Ako se uzdamo u sebe, prepuštajući se sami sebi, i ograničavajući se svojom grešnom prirodom, nikada nećemo znati, željeti i moći da ostvarimo spasenje svoje duše. Naši ideali su ograničeni našim iskustvom, našom prirodom. Ograničeni smo sopstvenom bijedom. Ne znamo za bolje, pa ni ne težimo boljem.

Nama je stalo da uklonimo posljedice grijeha (neprijatna osjećanja, bolest, stradanje, smrt) zato što smo pokrenuti sebičnošću, ali nam nije stalo do stvarnog spasenja, jer mi nemamo prave ljubavi prema sebi. „Ni jednoga nema pravedna, ni jednoga nema razumna, i ni jednoga koji traži Boga.“ (Rimljanima 3:10,11)

Samo Bog svojim Duhom može u nama začeti djelo spasenja. I ako na taj poziv odgovorimo, Bog će odgovoriti na čežnju koju je sam pokrenuo u našoj duši.

Uzdajući se u sebe nemoćni smo da pomognemo sebi čak i ako bismo bili svjesni duhovnih potreba, čak i kada bismo stvarno željeli spasenje. Mi nemamo moći da promijenimo naša srca (pobude determinisane našim genima), niti da se iskupimo za svoje grijehe. Samo Bog može da učini čudo dobrote u našem srcu i životu. On nas poziva k sebi i kaže: „Rasuo sam kao gustu maglu tvoje prestupe, i kao oblak tvoje grijehe; vrati se k meni, jer sam te otkupio.“ (Isaija 44:22)

Stoga je neuporedivo važnije pitanje ko je i kakav je naš Gospod od pitanja ko smo i kakvi smo mi. Jer istinsku pomoć niti možemo naći niti primiti od čovjeka.

„A ovo je život vječni: da upoznaju tebe jedinog istinitog Boga i Isusa Hrista koga si poslao.“ (Jovan 17:3) Grčka riječ „ginosko“ označava spoznaju u smislu odnosa sa Bogom (vidi 1. Kor. 8:3; Gal. 4:9; 2. Tim. 2:19; Jovan 10:14,27).

Kako se ostvaruje ispravan odnos sa Bogom i promjena srca

Kako se ostvaruje ispravan odnos sa Bogom i promjena srca

Kada su čežnje srca zadovoljene u Bogu, čovjek više nije opterećen grešnim i samopravednim motivima, i on tada voli Boga i bližnjeg.

 

Definicija morala i istine

Da bi mogli da provjerimo da li smo zaista pokrenuti pravom božanskom ljubavlju, a ne možda nekom grešnom motivacijom, nama su neophodni moralni kriterijumi.

Moralni pojmovi – ljubav i grijeh – definisani su moralnim zakonom. Usklađenost sa zakonom je ljubav, a kršenje zakona je grijeh:

„Ljubav je ispunjenje zakona.“ (Rimljanima 13:10)

„Grijeh je bezakonje.“ (1. Jovanova 3:4)

Iako se suština Božjeg moralnog Zakona može sažeti u dva glavna nauka (vidi: Matej 22:36-40), takvo definisanje Zakona nije dovoljno da ne bi bilo pogrešno i površno shvaćeno. Zbog toga je dat Dekalog i drugi moralni uputi koji prodiru u najdublje unutrašnje motive naše prirode.

„Jer Božja riječ je živa i djelotvorna, oštrija je od svakog dvosjeklog mača i prodire dotle da razdvaja dušu i duh, kosti i njihovu moždinu, i može prosuditi misli i namjere srca.“ (Jevrejima 4:12)

U svojoj propovijedi na Gori blagoslova Isus je prikazao moralni zakon u svom pravom, dotle zanemarenom svjetlu koje potpuno razobličava formalizam, čija je odlika zapravo nedržanje Zakona (vidi: Jovan 7:19; Luka 16:15).

Jevreji su, da bi opravdali neposvećenost svoga srca i svoj vjerski fanatizam, pridavali građanskom zakonu atribute moralnog zakona. Miješali su pravdu i pravednost; zakon koji govori o kazni sa zakonom koji se upisuje u srca. Danas sličnu taktiku primjenjuju mnogi hrišćani. Da bi opravdali svoju neposvećenost i fanatizam koji ih pokreće, oni takođe pokušavaju da ospore zahtjeve moralnog zakona, ali ovoga puta pridajući mu atribute ceremonijalnog zakona. Kako je ceremonijalni zakon zbog svog proročkog karaktera ukinut na krstu ispunjenjem tipologije Plana spasenja, oni smatraju da je to sudbina i moralnog zakona, te da je Dekalog ukinut na krstu.

Božja riječ demantuje svaku zabludu te vrste (vidi: (1. Korinćanima 7:19; Jakov 2:10-20; 1. Jovanova 3:6,9,24; Otkrivenje 22:14). Promjena Zakona značila bi promjenu Božjeg karaktera, a to nije moguće.

Priroda grijeha je uvijek ista, bez obzira na to da li ga nazivamo njegovim pravim imenom ili onako kako nam se svidi. Promjena definicije ili njeno ukidanje ne mogu promijeniti prirodu grijeha i njegove kobne posljedice. Ona samo otkriva naš pokušaj da pred svojom savješću opravdamo fanatične rodove naše ljudske pravednosti, te da ih predstavimo kao motive Hristove pravednosti (hula). Bez Zakona mi nemamo kriterijum na osnovu koga bismo mogli da razlikujemo dobro od zla i da pravilno upotrijebimo svoju volju u životnim iskušenjima.

Različiti mehanizmi bježanja od istine rezultuju različitim filozofijama (zabludama). Bez nečiste savjesti niko ne bi bio sklon da povjeruje u zabludu, kao što niko, bez praznine u srcu, ne bi bio sklon da padne u grijeh. Kao što je uživanje tjelesna potreba grešnog čovjeka, tako je zabluda intelektualna potreba njegove nečiste savjesti.

Da bi opravdao odbacivanje apsolutne istine, koja bi ga inače ukorila za njegove grijehe, čovjek formira shvatanje da je istina relativna, te tako umiruje savjest pred svojim slobodnim izborom.

Mi se razlikujemo po mehanizmima kojima pokušavamo da uklonimo posljedice grijeha, a samim tim se razlikujemo i po izgovorima kojima pokušavamo da ih opravdamo. Zato postoji tako puno različitih životnih filozofija.

„Jer će doći vrijeme kad ljudi neće podnositi zdravo učenje, nego će po sopstvenim željama nakupiti sebi učitelje koji će im govoriti ono što godi njihovim ušima. I odvratiće uši od istine, a okrenuće se izmišljenim pričama.“ (2. Timoteju 4:3,4)

Iz knjige Miloša Bogdanovića „Zašto mnoštvo vjerskih zajednica?“
(Adaptirano i ijekavizirano)

Print Friendly, PDF & Email

1 odgovor na Grijeh i obmana

  • ilija kaže:

    Izuzetan tekst i veliki izvor informacija. Neke stvari koje mi nisu bile jasne ste mi upravo kroz ovaj clanak pojasnili, hvala vam.

Pitaj ili komentariši

Arhiva članaka