Istina i iracionalni „autoriteti istine“ | Institut za izučavanje religije
Izbor knjiga

Mnogi se boje da misle jer bi time bili u opasnosti da raskrinkaju svoje (iracionalne) izgovore za grijeh. Zato su svoje povjerenje poklonili nekom ili nečemu drugom (crkvi ili grupi kojoj pripadaju, svešteniku…) da misle i odlučuju umjesto njih.

Kada dođu u kontakt sa duhovnom literaturom mnogi odmah žele da saznaju ko je njen autor. Osjećaju se nesigurnim kada treba da misle, pa se zato „hvataju“ za iracionalne autoritete „istine“. Istinitost duhovne literature prosuđuju na osnovu onoga ko ju je napisao, umjesto na osnovu onoga šta je u njoj napisano. Lakše im je da budu zavedeni nego da misle.

Kada ih upitamo na osnovu čega su sigurni u bezuslovnu ispravnost svojih autoriteta „istine“, mnogi se pozivaju na Bibliju. Kada ih zamolimo da svoje stavove potkrijepe Svetim pismom, oni se pozivaju na svoje autoritete i njihovo tumačenje Božje riječi. Oni podrazumijevaju ispravnost tumačenja Svetog pisma od strane svojih autoriteta, te tako pokazuju da ne vjeruju u sam autoritet Pisma već u autoritet njegovog tumača.

Pretpostavimo da smo igrom slučaja, u mnoštvu raznih religijskih pravaca, rođeni sa nasleđem baš izvorne apostolske vjere. Koristimo odrednicu „igrom slučaja“, zato što nema privilegovanih pojedinaca na zemlji koji su izolovani od iskušenja prevare lažnim naukama (i Isus je bio kušan). Svi smo pozvani da mislimo i razumno razlikujemo dobro od zla, a ne da se kockamo sa svojom sudbinom prepuštajući se igri slučaja. Dakle, pretpostavimo da se slučajno nalazimo pred autoritetom prave Božje zajednice na Zemlji. Da li bismo smjeli da istinitost nauke te zajednice provjeravamo Svetim pismom, ili bismo se bezuslovno prepustiti njenom autoritetu u tumačenju istine? Božja riječ nas poziva da autoritet Svetog pisma stavimo iznad svakog drugog autoriteta.

„Ali čak i kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba objavio drugačiju dobru vijest od one koju smo vam već objavili, neka bude proklet.“ (Galatima 1:8)

Jedini način da saznamo da li određeni autoritet govori u skladu sa Biblijom ili ne, nije da njega samog to pitamo, jer autoriteti svih hrišćanskih crkava i grupa će tvrditi da propovijedaju onu jedinu pravu i neiskrivljenu nauku.

Zapazimo da apostol Pavle ne kaže „ako bi vam lažni apostoli, ili demon javili Jevanđelje drugačije od onoga koje smo vam mi objavili, prokleti da budu“, nego „ako i mi“ (apostoli prave Božje zajednice) „ili anđeo s neba vam javi Jevanđelje drugačije od onog koje smo vam već objavili, proklet da bude.“ Dakle, samom čovjeku je povjereno da provjeri da li apostoli, koji predstavljaju autoritet hrišćanske zajednice ili „anđeo s neba“ govore u skladu sa biblijskim Jevanđeljem ili ne.

To što se vjerski autoritet može pozivati na Bibliju, nije dovoljan argumenat. Sotona je kušao Isusa Hrista u pustinji citirajući mu biblijske stihove. A Isus na njih nije odgovarao pozivanjem na sopstveni autoritet (kao što to rade mnogi religijski „autoriteti“), niti je obezvređivao autoritet Pisma tvrdeći da svako može da ga tumači kako hoće, već je Pismo tumačio Pismom. Ako se molimo Bogu za pomoć, i mi ćemo, nadahnuti Svetim Duhom, Pismo tumačiti Pismom, i tako prihvatiti ona saznanja koja bi nam sam Isus rekao da je u vidljivom obliku prisutan ovdje na zemlji.

„Ti Judejci [vjernici u Bereji] su imali plemenitiji stav od onih u Solunu, jer su svim srcem primili riječ i svaki dan istraživali Pisma da vide je li to tako.“ (Djela 17:11)

Ova pohvala plemenitosti pokazuje da duhovni autoritet treba da tumačimo Pismom, a ne Pismo duhovnim autoritetom.

S druge strane, mi ne smijemo biti isključivi i oholi i odbijati da prihvatimo dobre primjere i savjete drugih, ukoliko su oni sami po sebi jasni i razumljivi, ali nikako ne smijemo dozvoliti da drugi umjesto nas misle i na taj način postanu posrednici između nas i Boga.

Vjernici većine hrišćanskih zajednica se ustručavaju da misle i da provjeravaju Biblijom ono što čuju od svojih propovjednika. Što je teorija u koju vjeruju besmislenija, to se smatra većim huljenjem ne podrazumijevati njenu ispravnost. Kao potvrdu svoje slijepe pokornosti zemaljskim autoritetima oni žrtvuju zdrav razum na oltaru ljudske gluposti.

Bezumnost koju odlikuje vjera u ljudske autoritete se jasno vidi na primjeru Jehovinih svjedoka, koji su više puta mijenjali „istinu“. Najprije treba znati da Jehovini svjedoci svojom naukom navode čovjeka da sa podozrenjem pristupa autoritetu Svetog pisma, da bi čovjek zatim, kao odgovor na pobuđenu sumnjičavost, našao sigurnost u autoritetu njihove organizacije kao „nepogrešivog tumača“ istine. Ovo je inače taktika koju koriste mnogi lažni učitelji.

Godine 1937. organizacija „Kule stražare“ izdala je publikaciju u kojoj se objašnjava kako je Dekalog vječan i nepromjenljiv. Između ostalog u njoj se navodi logičan argumenat: „Božji zakon je nepromjenljiv jer se Bog nikada ne mijenja.“ („Neprijatelj“, str. 94) U međuvremenu, Jehovini svjedoci su promijenili svoju doktrinu, i danas smatraju da je Dekalog ukinut na krstu Golgote. Da bi objasnili drastičnu promjenu svoje doktrine, Jehovini svjedoci su izjavili da se radi o „većoj svjetlosti“, koja je u „pravo vrijeme došla vjernom i razboritom robu“, njihovom „nepogrešivom zemaljskom otkrivenju Božje volje“.

Tu se svakako ne može raditi o većoj svjetlosti, zato što njihov stav o Božjem zakonu ranije nije bio rezervisan, već je jasno bio određen. Veća svjetlost može samo da definiše ono što ranije nije bilo definisano, a ne da dođe u suprotnost sa već definisanom doktrinom. Takođe, veća svjetlost može samo da pooštri zahtjeve zakona, a ne da ih ublaži ili ospori (vidi: Matej 5:17-48); jer veća svjetlost razgoni tamu koja prikriva čovjekove grijehe (bezakonja), pa se čovjek više uzda u božansku pravednost nego ranije. Umjesto pojma „veća svjetlost“, iskrenije bi bilo na primjeru Jehovinih svjedoka upotrijebiti pojam „veća tama“.

Zapazimo da je argumenat kojim se branila tvrdnja da je Zakon vječan – nepromjenljivost Božjeg karaktera. To je logičan argumenat, a samim tim i vječan argumenat, jer Bog je i dalje nepromjenljiv, pa prema tome i Njegov zakon.

Prije nego što je promijenjena doktrina „Kule stražare“, oni vjernici koji bi povjerovali da je Zakon ukinut, bili bi isključeni iz njihove organizacije, isto kao što se danas isključuju oni koji dođu do zaključka da zakon treba da se drži. I prije i posle promjene nauke, organizacija „Kule stražare“ je smatrala da je ona „glas Božji“. Dakle, ogromnoj većini je važnije šta kaže njihova organizacija („vjerni i razboriti rob“) ili duhovni autoritet, nego šta kaže autoritet Svetog pisma i njegovi argumenti upućeni zdravom razumu.

Dakle, mi se moramo potruditi da istinu zaista razumijemo, umjesto da idemo „linijom manjeg otpora“ i povjerimo se svojem autoritetu „istine“. Ja sutra mogu da povjerujem u najveće gluposti, a istina će i dalje ostati istina! Istina ne zavisi od mene!

Nije naše da ljude ubjeđujemo u istinu, već da je razumno obrazložimo. Samim ubjeđivanjem ljudi u istinu ništa se dobro ne može postići. Nije dovoljno da čovjek prihvati istinu, već je neophodno da je razumije da bi mogao da je primijeni. Bog je tako stvorio čovjeka da istinu može da razumije – ako hoće. Istini nijesu potrebni neki drugi autoriteti da bi je potkrijepili. Ona je odraz Božjeg karaktera i sama je sebi dovoljan argumenat.

Pozivanjem na autoritet tumača istine, čovjek nesvjesno otkriva da ne zna šta vjeruje. Nosioci lažne religioznosti otuda imaju izraženu potrebu za autoritetom koji će da misli umjesto njih, a lažni autoriteti umjesto na smislenost same nauke koju zastupaju, pozivaju se na svoj sopstveni autoritet ili sebi slične „autoritete“.

Isticanje sopstvenog autoriteta sam apostol Pavle naziva bezumljem (vidi: (2. Korinćanima 11:13-23). Nečije nacionalno porijeklo, trud, samopožrtvovanost i hrabrost nijesu nikakvi dokazi da je njegova nauka ispravna. Argumenat istinitosti mora da leži u smislu same nauke, ali kada taj autoritet istinitosti ne postoji, ljudi imaju potrebu da ga potkrjepljuju pozivanjem na osobine ličnosti onoga koji zastupa neku ideju.

Ni sam Isus Hrist se nije pozivao na svoj božanski autoritet da bi dokazao ispravnost svoje nauke, već je ljudima iznosio razumne argumente, učenje koje je samo po sebi jasno, čija je smislenost sama po sebi dokaz istinitosti, i upravo je na smislenosti (dobroti) istine koju je propovijedao zasnivao svoj autoritet.

Isus je iznio suštinsku kritiku čitavog njihovog principa (ne)razmišljanja, objasnivši im da nije važno KO je šta rekao, već SMISAO onoga šta je rečeno. Pozvao je prisutne da budu pravedni, a ne da gledaju ko je ko: „Ne sudite po spoljašnjosti, nego sudite pravednim sudom.“ (Jovan 7:24)

Zašto se Isus nije pozivao na svoj božanski autoritet da bi opravdao svoje postupke? Zato što bi time ljude naveo da gledaju ono što nije relevantno. Iako bi izrekao istinu, njen smisao ne bi bio shvaćen, pa bi pojedini, misleći da Isus protivreči Bogu u određenim situacijama (kao na primjer za navodno kršenje Subote), bili navedeni da poslušaju Hrista doživljavajući konflikt sa sopstvenom savješću i sukob sa razumom koji im govori da Bog ne može da bude sam sebi protivrječan.

Bog nikada ne traži od čovjeka da postupa suprotno svojoj savjesti, već mu uvijek pruža razložne argumente koje on pred Bogom i ljudima može zatim da brani kao ispravne. Ako sami na sebi ne ponesemo odgovornost da razumijemo da li je i zašto je nešto istina, onda ne možemo biti sigurni da to zaista jeste istina. Još je besmislenije da tada zastupamo i branimo kao istinito ono što sami ne poznajemo i ne razumijemo kao istinito. Pravedno je da istinu prihvatimo zato što smo razumjeli da je istina, a ne zato što je nju ovaj ili onaj rekao ili potvrdio.

Takođe, i kada se pojavio pred dvojicom svojih učenika po svom uskrsenju, Isus nije želio da oni povjeruju u Njegovo uskrsenje zato što su na to primorani vidljivim otkrivenjem Njegovog prisustva. „Ali njihovim očima nije bilo dato da ga prepoznaju.“ (Luka 24:16) Pozvao ih je da do toga zaključka dođu sami uzdajući se u autoritet spisa Staroga saveza. (Usput, to nam pokazuje da Isus nije ukinuo autoritet Staroga saveza svojom smrću, ni svojim uskrsenjem.) Umjesto slijepe vjere u ono što jasno mogu da vide i čuju sa usana svoga Spasitelja, oni su navedeni da misle i razumno prihvate poruke Božje riječi. Tek kada su uz pomoć Svetog pisma razumjeli da je Hrist trebao da „sve to pretrpi i da uđe u svoju slavu“ (Luka 24:26), postali su spremni da se sretnu sa živim Spasiteljem. „Tada su im se otvorile oči i prepoznali su ga.“ (Luka 24:31) Oni su morali da „progledaju razumom“. Kakav divan primjer i pouka!

Činjenica je da lična neodgovornost uma, koju mnogi nalaze u prebacivanju sopstvene odgovornosti drugima donosi mir sopstvenoj nečistoj savjesti. Umrtvljujući odgovornost svoga uma, savjesti i volje, čovjek nalazi mir kakav samo Sotona može da mu pruži. Iako je propovijedanje takvog mira najčešće vrlo suptilno, nekada možemo naići i na otvoreno „ispiranje mozga“ – isključivanje odgovornog razmišljanja i preispitivanja.

U Svetom pismu Isus nas poziva na ličnu odgovornost u razumijevanju istine, ali nam skreće pažnju na kvalitet motiva koji nas pokreću u tom razmišljanju, jer od motiva zavisi da li će naše razmišljanje imati za cilj da nam pruži izgovor za naše grijehe, ili da nam pruži mudrost koja će nas sačuvati od grijeha. Zato Isus kaže da treba da budemo mudri kao zmije, ali i bezazleni po svom karakteru kao golubovi.

Istine koje od nas zahtijevaju moralnu odgovornost, uznemiravaju našu savjest. Pošto takvo razmišljanje kvari naš prividan mir, skloni smo da ga izbjegavamo. Željeli bismo da neko drugi misli i odlučuje umjesto nas, samo da sačuvamo uljuljkanu savjest.

Da bi nas sačuvao od kobnog oslanjanja na druge Isus nam je uputio riječi:

„Ali, vi nemojte da se zovete ‘rabi‘, jer imate samo jednog Učitelja, a vi ste svi braća. I nikoga na zemlji ne zovite ocem jer imate samo jednog Oca – onog na nebu. Niti se zovite vođe jer imate samo jednog Vođu – Hrista. A najveći među vama neka vam bude služitelj…“ (Matej 23:8-11)

Niko nema prava da se stavlja na mjesto tuđe savjesti i da umjesto drugoga prosuđuje i odlučuje šta je pravo. Ako je savjest izopačena čovjeku je dat razum i ako on to hoće, on može i sam da razumije šta je pravo i da izgradi svoju savjest. Ako pak na dato razumsko osvjedočenje čovjek istinu odbija da razumije, to je njegovo pravo koje mu je Bog darovao. Čovjek ima slobodnu volju da sam izabere na čiju će stranu stati u ovom velikom sukobu između dobra i zla.

Međutim, iza stava „Hoću do te istine sam da dođem!“ često se krije oholost, umjesto želje za unutrašnjim razumijevanjem i prihvatanjem.

Mnogima se oholo ja uzjoguni kada čuju za pojam biblijskog poučavanja, organizacije vjernika ili za pojam zakona. Kao da im ni jedan savjet nije potreban, kao da su jedini ljudi na zemlji koji imaju otkrivenje istine, ograničavaju se sobom i svojim iskustvom. Oni svoj iracionalni autoritet „istine“ umjesto u spoljnim autoritetima, nalaze u sebi, u svom „božanskom“ nadahnuću, intuiciji, u svojoj savjesti, ili svojim osjećanjima – subjektivnom iskustvu. Oni nijesu spremni da pruže razumno objašnjenje svojih shvatanja, već iznose gotov sud koji zasnivaju na sebi, doživljaju svog nadahnuća i glasu svoga srca. Govoreći: „Ali, Ja ovako osjećam; ovako mi govori moje nadahnuće!“ ili „Ja ovako mislim!“ oni nesvjesno otkrivaju da su sebe, svoja osjećanja i svoje misli stavili iznad zdravog razuma, i iznad autoriteta Boga i Njegove riječi.

Istina ne zavisi od toga šta mi osjećamo ili mislimo o njoj. Zato je besmisleno navoditi svoje lične utiske kao kriterijum istine. Zašto bi navodili druge da se kockaju sa svojom sudbinom slijepo prihvatajući naša osjećanja i misli kao glas Božji?! Zbog toga uvijek se prednost daje objektivnoj istini umjesto (nepouzdanom) subjektivnom iskustvu.

Iz knjige Miloša Bogdanovića „Zašto mnoštvo vjerskih zajednica?“
(Adaptirano i ijekavizirano)

Print Friendly, PDF & Email

2 odgovora na Istina i iracionalni „autoriteti istine“

  • sloilic kaže:

    Molim Vas da objasnite razliku u prihvaranju same Božje reči verom u odnosu na razumno prihvatanje.

    • PavleS kaže:

      Vjerom se prihvataju stvari koje same po sebi nijesu iskustvene, kao na primjer proročanstva koja se tiču Hristovog drugog dolaska, uskrsenja, obnove Zemlje i sl. Mi na osnovu razumne spoznaje o Bogu možemo imati potpuno povjerenje da će sve ono što je stvar najave za budućnost biti ispunjeno.

Pitaj ili komentariši

Arhiva članaka