„Sa prvim uvidom u zasebnu religiju i obožavanje među najdrevnijim rasama, mi ih nalazimo kako grupišu svoje bogove u trijade… Trostruka manifestacija Vrhovnog Bića kao Brame, Višnua i Šive bila je tako opjevana od Kalidasa (55. prije n.e.): ‘U te tri osobe pokazan je Jedan Bog, Svaki prvi na mjestu, svaki posljednji, niti jedan sam. Od Brame, Višnua, Šive, svaki može biti Prvi, drugi, treći među Blagoslovljenom Trojicom,’“ objašnjava John Newton u svojoj knjizi The Origin of Triads and Trinities (1909). O drevnom Egiptu, Newton citira profesora Saycea (Gifford Lectures & Hibbert Lectures): „Dug hrišćanske teološke teorije drevnoj Egipatskoj dogmi nigdje nije toliko upečatljiv kao kod učenja o Trojstvu. Mi ponovno susrećemo same pojmove korištene od hrišćanskih teologa u natpisima i papirusima Egipta.“ Newton nastavlja: „I mi sada vidimo nekakav smisao u čudnim frazama koje su bile zagonetka tolikim mnogim naraštajima u Nikejskim i Atanasijskim vjerovanjima, kao što su ‘Svjetlo od Svjetla, Sam Bog od Samog Boga, Rođen ne Stvoren, Od jedne tvari s Ocem.’ Ti izrazi su svi dovoljno razumljivi ako se prevedu na jezik Sunčevog Trojstva [obožavanog u drevnom Egiptu do svojih početka u prvom Vavilonu], ali bez tog ključa za njihovo značenje, oni postaju obična glupost ili protivrječje… Jednostavnost i simetrija starih sunčevih Trojstava bili su gotovo potpuno izgubljeni u formiranju tih novih hrišćanskih kreda po starim paganskim modelima…[paganska] trojstva su sva imala prestiž ogromne drevnosti i sveopšteg prihvatanja, i to se ne može ignorisati. Paganski obraćenici su prema tome rado prihvatili trinitistički kompromis, i Crkva ga je krstila. Sada napokon znamo njegovo porijeklo.“
Odakle drevnim narodima uopšte ideja o obožavanju Sunca i trojstvu? Nešto više od 300 godina nakon Potopa, Nimrod, praunuk Nojev, unuk Hamov i sin Husov, postao je oruđe Sotone za sprovođenje zlog nauma pobune protiv Gospoda kroz uspostavljanje jedne centralizovane vlasti i moći (Postanje 10:8-10) i falsifikovane religije. Najveću podršku imao je od svoje majke Semiramis koja je bila duboko u okultizmu. Gradnja Vavilonske kule predstavljala je okosnicu ideje da se ljudska dostignuća stave iznad Božjih blagoslova (Postanje 11:1-4). Bog je osujetio ovaj plan spriječivši dalja gradnju i pometnjom jezika (Postanje 11:5-9).
Jedan od Nojevih sinova, Šem (Sim), Božji patrijarh, koji je živio u to vrijeme, ubio je Nimroda, i tako učinio kraj ovoj okultnoj praksi. Semiramis je proglasila Nimroda za boga i nazvala ga je „Bal“ – bog Sunca, dok je za sebe uzela simbol mjeseca. Zahtijevala je da mjesec bude obožavan. Onda je zatrudnjela, tvrdeći da je još djevica. Rodila je sina i prozvala ga Tamuz, govoreći svakome da je došlo do reinkarnacije Nimroda. Semiramis je tvrdila da se duh božji inkarnirao u njoj kao majci. Istorija govori da su se izmišljotine o Nimrodu i Tamuzu proširile po cijelom svijetu.
Obožavanje Sotone bila je paralelna religija izvornoj religiji i kao takva djelovala je kroz sistem misterija. Suština tih misterija bili su rituali i simboli obožavanja Sunca kao „izvora života“. Treba zapaziti da sam korijen paganske misli predstavlja ideja da se život odvija nezavisno od Boga i zahvaljujući urođenoj sili ili silama prirode.
Tako je trojstvo počelo u Vavilonu sa Nimrodom, Tamuzom i Semiramis. Pagani su razumjeli da Sunce ima tri faze života: izlazak (rođenje), zenit (zrelost) i zalazak (umiranje), što se uklapa u obožavanje tri ličnosti kao personifikacije sunca.
Međutim, još uvijek je nejasno zašto je Sotona insistirao baš na konceptu trojstva. Jasan odgovor možemo naći u počecima njegove pobune na Nebu i težnji da se izjednači sa Bogom i Njegovim Sinom. On je želio poziciju „trećeg“, a glavni predmet njegovih napada bio je Hrist, kao što ćemo utvrditi u proučavanjima koja slijede.
Što se tiče ranih vjekova hrišćanske ere, ova religija koja je predstavljala kontinuitet izvorne biblijske vjere našla se na udaru paganske filozofije i učenih okultista koji su suptilno podrivali njene temelje. Latinski teolog Tertulijan (oko 155-240), početkom 3. vijeka, prvi je koristio riječ trojstvo za označavanje Oca, Sina i Svetog Duha. Glavni trijadolozi prije Nikeje (325) smatrali su da Sin i Duh stoje niže po rangu od Boga Oca. Ono što može biti od presudne važnosti za uvid zašto je došlo do ovog „prilagođavanja“ shvatanja božanstva paganizmu je činjenica da kada je imperator Konstantin izdao Milanski edikt 313. godine i navodno ozakonio ispovijedanje hrišćanske vjere, to je zapravo predstavljalo političko-ekumenski projekat Rima.
Kratak pregled sukoba Arije-Atanasije
Arije (256-336) je bio Atanasijev (298-373) protivnik u crkvi za vrijeme velike debate o trojstvu u 4. vijeku. Obojica su bili iz Aleksandrije, mjesta koje je bilo poznato po okultizmu i ezoteriji kao i eksperimentisanju sa alegoričkim pristupom Bibliji. Atanasije je držao pogled na trojstvo zasnovan na načelu urođene moći i jednakosti bića iste vječnosti. Arije se držao logične opozicije zasnovane na istom načelu urođene moći i držao se pozicije da je Hrist stvoren i da je imao početak, dok Otac nije imao početak i bio je jedini istiniti Bog. Evo odlomka pisma u kome je opisao svoju poziciju.
„Ali ono što govorimo i mislimo obojica smo učili i nastavljamo da učimo; da Sin nije nerođen, niti dijelom nerođen ni na jedan način, niti je izveden iz neke materije; već da je svojom voljom postojao prije svakog vremena i da je potpuno Bog, jedino-rođen, nepromjenjiv. I prije nego što je rođen ili stvoren ili postavljen ili ustanovljen, nije postojao; jer nije bio nerođen. Progonjeni smo jer govorimo da je Sin imao početak, ali je Bog bez početka.“ (Dokumenti Hrišćanske crkve, sakupljena i probrana od strane Henri Betensona, drugo izdanje, 1963. str. 39. Oxford University Press.)
Tokom višedecenijskog arijanskog spora (318-381), hrišćanska crkva je bila podijeljena u pogledu trijadoloških pitanja. Arije i njegovi istomišljenici su smatrali da je 1) Sin stvorenje srodno Ocu po volji, ne po prirodi i 2) da su ličnosti Trojstva po suštini različite. Radi okončanja sukoba, Prvi vaseljenski sabor u Nikeji 325. godine donosi Nikejski simbol vjere koji proglašava učenje o Svetoj Trojici da je Sin „rođen, ne stvoren“ i da je „jedne suštine sa Ocem“. Takođe, trijadološko ispovijedanje vjere koje trijumfuje na drugom vaseljenskom saboru u Carigradu 381. godine potvrdilo je sajednakost i savječnost Oca, Sina i Svetog Duha.
Grčka filozofija pod čijim direktnim uticajem su bili pomenuti crkveni „oci“ (Atanasije, Arije i drugi) počivala je na dualizmu i vjerovanju u besmrtnost duše. Prema grčkom shvatanju, Bog ne može da se mijenja jer pošto je On savršen to bi morala da bude promjena ka lošijem te stoga kvarenje Njegovog karaktera. Logički slijed ovakvog razmišljanja je da se Bog ne može manifestovati u tijelu. Materijalni svijet je posmatran kao poslednja emanacija Boga koja je izgubila sve gnoze ili poznanje Jedinoga. Religijsko učenje iz prvih vjekova koje je učilo da je Hristovo tijelo bilo samo čisti privid i da stradanje i smrt Isusa nijesu bili nikakva stvarnost zvalo se dosetizam. Otuda Arijevi uslovljeni pogledi o polubožanskom Hristu koji je čovječanstvu dao stazu ili primjer koji treba slijediti, odakle proizilazi da se mi spasavamo djelima slijedeći polubožanskog Hrista koji sam ne može spasti nikoga. Na taj način Arije je „spasao“ vječnog Boga od pokvarenosti materijalizma, postavivši Hrista kao Demiurga (biće podređeno Svemoćnom Biću koje se smatra da kontroliše materijalni svijet).
S druge strane, Atanasije je imao istu platformu kao Arije – da je Bog nepromjenljiv – ali je završio sa dijametralno suprotnim rezultatima. Premda je shvatio da Hrist mora biti božansko biće da bi nas spasao, njegovo vjerovanje o nepromjenljivosti i nedjeljivosti božanske „suštine“ koja čini Boga Bogom, ostavilo je Atanasija u dilemi. Očito je Hrist probio barijeru nepromjenljivosti koja razdvaja Boga i čovjeka, ali kako je to On uradio? Jer Hrist je bez sumnje manifestovao promjenljivo, fizičko tijelo. Njegov odgovor je bio da to nije moglo biti fizičko tijelo kao vaše i moje, jer bi se računalo kao grijeh. Hrist je stoga morao preuzeti bezgrešno tijelo Adama prije Pada, jer bi takav „teflonski“ Hrist bio imun na propadanje materijala, te bi otuda božanstvo Hristovo bilo izolovano od pokvarenosti. Tako je Halkedonijski kredo (451. godine), koji je proizišao iz Atanasijevih polemika o Hristu, suptilna varijacija otrovi dosetizma.
Arijevu poziciju možemo predstaviti ovako:
Premisa: Postoji jedan istiniti Bog (djelimično tačno).
Skrivena pretpostavka: Pozicija božanstva je pripisana samo najvišim bićima urođene moći (neizvjesno).
Arijanska pozicija ima malo drugačiju premisu, ali je zasnovana na istoj skrivenoj pretpostavci. Pošto je Hrist „rođen“ ili stvoren i ima početak, On nema isti nivo urođene moći kao Otac i stoga je kvalitet Njegovog božanstva manji. On je manje biće. Ovaj pogled drže pokreti kao što su Jehovini svjedoci. Arijancima je riječ jedinorodni ista kao riječ stvoren.
Ova pozicija veoma jasno poriče božanstvo Božjeg Sina. Biblija je, međutim, jasna da Hrist nije stvoreno biće. Iz pozicije trojstva – svaki pogled koji drži da je Hrist „manje nego jednak“ ili da „nema suživot“, mora biti smatran formom arijanstva. Da li postoji prostor između trojstva i arijanstva koji može bolje da harmonizuje poruke iz Biblije i Duha proroštva? Jedini način na koji možemo otkriti ovo jeste da ispitamo skrivene pretpostavke.
Korišćenje skrivene pretpostavke zasnovane na moći
Kada pogledamo premisu trojstva da postoje tri osobe u božanstvu, skrivena pretpostavka stavlja u fokus pitanje prirode jednakosti. Iz ugla onih koji vjeruju u trojstvo, jednakost podrazumijeva urođenu moć.
Kao što smo vidjeli, proces potvrđivanja premise za one koji drže trojstvo je proces dokazivanja da su Sin i Sveti Duh urođeno jednaki Ocu. Svaka tvrdnja će biti tumačena u tom svjetlu. Ali da li je ovo potpuno biblijski?
Ovdje je na snazi isti problem koji je stvorio konfuziju oko držanja Subote. Ta stara laž izrečena našim praroditeljima u Edenskom vrtu je pokretačka sila iza želje da se odredi jednakost kroz urođenost. Objasnićemo detaljnije.
Tvrdnja, „nećete vi umrijeti,“ koja je izrečena Adamu i Evi u praksi znači, „Vi posjedujete urođeni izvor života. Možda vam ga je Bog dao, ali sada je vaš da radite sa njim šta vam je volja. Možete preživjeti bez bliskog odnosa sa Bogom, jer ste besmrtni.“
Pomak izvora moći je izazvao pomak u sistemu vrijednosti. Ako čovjek može imati život samo kroz odnos sa Bogom, onda njegova vrijednost i namjena kao osobe je vezana za odnos sa Bogom. Dok je, ako čovjek ima život u sebi, njegova vrijednost i namjena kao osobe vezana za silu koju ima u sebi i on će projektovati ovakvo viđenje na Boga kog obožava. Ovo znači da je vrijednost Boga koga obožavamo mjerena jedino silom koju On posjeduje. Primijetićete da trinitarci vole da ističu u svojim formulacijama trojstva da je Bog svemoćan, sveprisutan i sveznajući.
Suprotnost dva koncepta
Kontrast ova dva sistema nalazimo u Jeremiji 9:23,24:
„Ovako kaže Gospod: ‘Neka se mudar čovjek ne hvali svojom mudrošću. Neka se snažan čovjek ne hvali svojom snagom. Neka se bogat čovjek ne hvali svojim bogatstvom. Ko se hvali, neka se hvali time što je razborit i što mene poznaje, što zna da sam ja Gospod i da pokazujem dobrotu, pravdu i pravednost na zemlji, jer mi je to milo’, govori Gospod.“
Ovdje vidimo jasan kontrast između čovjeka koji traži slavu (vrijednost) u stvarima koje čini, umjesto da traži slavu (vrijednost) u poznanju svog Stvoritelja. Ključna tačka koju iznosimo ovdje jeste da je laž koja je prihvaćena u Edenu pomjerila ljudsku percepciju vrijednosti sa odnosa na vrijednost kroz urođenu moć. Obratite pažnju na sledeći tekst:
„Uto Isusu priđoše učenici i upitaše: ‘Ko je najveći u Kraljevstvu nebeskom?’ A Isus pozva k sebi jedno dijete, postavi ga među njih pa reče: ‘Istinu vam kažem: ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo nebesko. Ko se ponizi kao ovo dijete, najveći je u Kraljevstvu nebeskom. I ko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima.’“ (Matej 18:1-5)
„Tada im je Isus rekao: ‘Kraljevi gospodare narodima i oni koji vladaju narodima nazivaju se dobrotvorima. Ali vi ne budite takvi. Naprotiv, najveći među vama neka bude kao najmlađi, a onaj koji predvodi neka bude kao onaj koji služi.’“ (Luka 22:25,26)
Iznova i iznova nalazimo u Svetom pismu načelo da istinska veličina dolazi kroz odnos sa Bogom, ne kroz sopstveno zalaganje i sposobnosti.
Srž problema
Ovo nas dovodi do srži problema u određivanju jednakosti. Kada pokušavamo da dokažemo da je Isus po nasleđu jednak Ocu, čiju metodologiju koristimo? Ko je taj koji je uveo takav koncept određivanja vrijednosti? Zar to nije bio Sotona u Edenskom vrtu?
Bog nam jasno govori:
„‘Vaše misli nisu moje misli, i moji putevi nisu vaši putevi’, govori Gospod. ‘Koliko su nebesa viša od zemlje, toliko su i moji putevi viši od vaših puteva i moje misli od vaših misli.“ (Isaija 55:8,9)
Nijesu Božje misli te koje vode ljude da pripisuju Njegovom Sinu atribute božanstva i vrijednost kroz urođenu silu, već misli Njegovog neprijatelja. Pošto je Božje kraljevstvo zasnovano na odnosu, zar ne bismo trebali vrednovati Hrista po Njegovom odnosu sa Ocem umjesto da dokazujemo Njegovu vrijednost i božanstvo urođenom silom?
„Bog, koji je u prošlosti mnogo puta i na mnogo načina govorio našim praočevima preko svojih proroka, u ovim poslednjim danima obratio se nama preko Sina, koga je postavio za naslednika svega i kroz koga i eone stvori. Koji budući sjajnost slave i obličje bića Njegovog, i noseći sve u riječi sile svoje, učinivši sobom očišćenje grijeha naših, sjede s desne strane prestola veličanstva na visini.“ (Jevrejima 1:1-3)
Biblija nam jasno govori da je Isusovo slavno ime stečeno nasleđem – misleći pritom na odnos sa svojim Ocem.
Ostarjeli apostol Jovan bio je potpuno svjestan činjenice o važnosti odnosa Oca i Sina kroz Plan spasenja sa nama:
„Ono što je bilo od početka, što smo čuli, što smo svojim očima vidjeli, što smo posmatrali i što su naše ruke opipale: o Riječi života. I život se javi, i vidjesmo, i svjedočimo, i javljamo vam život vječni, koji bješe u Oca, i javi se nama; Šta vidjesmo i čusmo to javljamo vama da i vi s nama imate zajednicu; a naša je zajednica s Ocem i sa Sinom Njegovim Isusom Hristom. Ovo pišemo da vaša radost bude potpuna.“ (1. Jovanova 1:1-4)
Božji Sin je rođen od Oca u vječnosti (Jovan 3:16; Jovan 1:1). Proizašao je od Oca (Jovan 8:42). On je obličje bića Njegova (Jevrejima 1:2) i stoga je mu je dato da ima život u sebi kao što Otac ima život u sebi (Jovan 5:26).
Da li je ovo tvrdnja da Hrist nije vječan? Hrist je sasvim sigurno vječan jer je od vječnosti. On je proizišao iz vječnih (eonskih) vremena – vremena van poimanja svesti. Stoga, nikada nije postojalo vrijeme kada Hrist nije bio u bliskoj zajednici sa svojim Ocem, jer jedino vrijeme koje mi možemo poimati je početak vremena, označen riječima, „u početku“, a prije ove tačke mi nemamo koncept vremena. U bilo kom smislu, ovo nam ne čini Hrista vrijednim ili božanskim. Ovo samo znači da je obličje Očeva bića i da je sve naslijedio od Oca.
Pošto smo se oslobodili porobljavajućeg načela pokušavanja dokazivanja božanstva kroz urođenost, slobodni smo da dozvolimo biblijskim stihovima i Duhu proroštva da budu jasni.
„Veliki Stvoritelj je okupio nebesku vojsku, da u njihovom prisustvu dodijeli posebnu čast svom Sinu. Sin je sjeo na presto sa Ocem i nebrojena gomila svetih nebeskih anđela se okupila oko njih. Otac je tada obznanio da je on lično naložio da Hrist, Njegov Sin, bude jednak Njemu; te da gdje god je Njegov Sin prisutan, to bude i Njegovo prisustvo. Sinovljeva riječ se morala poštovati jednako kao i Očeva riječ. Njegovom Sinu je dat autoritet da upravlja nebeskom vojskom.“ (Ellen G. White, 1 Spirit of Prophecy 17, 18)
Važno je zapaziti šta se tačno dogodilo na ovom sastanku. Da li je Bog na ovom sastanku dodijelio svom Sinu posebnu čast? Da li je ovo vrijeme kada je uzdignut? Obratite pažnju ponovno:
„Car svemira je pozvao svu nebesku vojsku pred sebe kako bi u njihovom prisustvu predstavio pravi položaj Svog Sina, i da pokaže odnos koji održava sa svim stvorenim bićima.“ (Ellen G. White, Patriarchs and Prophets 37)
I malo kasnije izjavljuje:
„Nije bilo promjene u Hristovom položaju ili Njegovom autoritetu.“ (Ellen G. White, Patriarchs and Prophets 38)
Na taj način, na sastanku koji je okupio Otac, nebeskoj vojsci je obznanjeno kako je Otac uredio stvari od početka.
Ključna tačka je da je moć i autoritet koju je Hrist posjedovao Njemu data od Oca. Jednakost u vezi je ono što je Sinu omogućilo da posjeduje jednakost u moći i poziciji – a ne obratno. Hrist ne mora da dokazuje svoj predigre da bi bio smatran jednakim. Njegov odnos sa Ocem i Očeva Riječ su dovoljni.
Ova borba u gledištima između Hrista kao Božjeg Sina kroz odnos i Hrista kao Božjeg Sina sa urođenim položajem sile, jasno je otkrivena u Isusovom krštenju i u iskušenju u pustinji.
Otac kaže u Mateju 3:17 „Ovo je moj ljubljeni Sin koji je po mojoj volji.“ Hrist je jednostavno dobio odobrenje od Oca kroz Njihov odnos. Kada je Sotona došao u pustinju, zahtijevao je da Isus dokaže svoje božanstvo kroz urođenu moć. Hrist je odlučno odbio to i svaki put kada pokušavamo da dokažemo da je Hrist jednak Bogu svojom urođenom moći, to je kao da tražimo od Isusa da pretvori kamenje u hljebove kako bismo zadovoljili Sotonin zahtjev!
Dakle, skrivena pretpostavka da je pozicija božanstva pripisana samo bićima urođene moći je netačna. Hrist je rođen od Boga, i božanska priroda je bila presudna za jednakost odnosa, ali božanska priroda koju Hrist poseduje nije temelj jednakosti već je obezbijedila sastojke za jednakost u odnosu.
Izvodi iz knjige Adriana Ebensa „Povratak Ilije“ (adapatirano)