Vratimo se sada prvobitnoj premisi trojstva, ali sa shvatanjem da je skrivena premisa netačna i zasnovana na ljudskom mišljenju koja proističe iz laži „nećete vi umrijeti“.
Premisa: U božanstvu postoje tri osobe (diskutabilno).
Skrivena pretpostavka: Pozicija božanstva je pripisana bićima najviše urođene moći (potpuno netačno).
S obzirom da je skrivena pretpostavka potpuno netačna, to će u potpunosti iskriviti razumijevanje premise i preokrenuti istinu Božju u laž. Ta laž će nas voditi da više poštujemo tvar nego Tvorca (Rim. 1:25)
Vratimo se na pretpostavku koja se tiče odnosa:
Premisa: U božanstvu postoje tri osobe (diskutabilno).
Skrivena pretpostavka: Položaj božanstva je pripisan od strane Oca kroz nasleđe odnosa (istinito).
U ovom scenariju Bog je onaj koji određuje ko i koliko je neko ili nešto božanske prirode. Samo On ima pravo da određuje to, čovjek nema pravo da nameće svoje ideje božanstva Bogu. Takvo nametanje bi sugerisalo idolatriju.
Obratite pažnju na sledeću izjavu:
„U ovim riječima je postavljeno veliko načelo koje predstavlja zakon života za cio svemir. Sve stvari je Hrist primio od Boga, ali je primio da bi dao. Stoga, na nebeskim dvorovima, u svojoj službi za sva stvorena bića: kroz voljenog Sina, Očev život teče ka svima; kroz Sina se vraća u slavi i radosnoj službi, plima ljubavi ka velikom Izvoru svega. I tako je kroz Hrista krug milosrđa zatvoren, predstavljajući karakter velikog davaoca zakona života.“ (Ellen G. White, Desire of Ages 21)
Ova izjava ima potpunog smisla na osnovu naše nove skrivene pretpostavke. Otac je izvor života (Jer. 2:13). Ovaj život teče iz Oca i kroz Sina i dalje ka cijelom svemiru. Ovo je jasno otkriveno u 1. Korinćanima 8:6:
„Za nas postoji jedan Bog Otac od koga je sve, i mi u Njemu, i jedan Gospod, Isus Hrist, kroz koga je sve, i mi kroz Njega.“
Kada ovo uporedimo sa stihovima iz poslanice Efescima 4:4-6, slika je još jasnija:
„Jedno je tijelo i jedan duh – kao što je i jedna nada na koju ste pozvani – jedan Gospod, jedna vjera, jedno krštenje, jedan Bog i Otac svih, koji je nad svima i u svima vama.“
Jedan Bog je sasvim jasno Otac i jedan Gospod je Isus Hrist. Neki pokušavaju da ospore ovo tvrdeći da ako je Isus jedini Gospod, onda to isključuje Oca da bude Gospod. Ovo rezonovanje je takođe zasnovano na ideji o nezavisnom urođenom izvoru života.
Isus je Gospod, jer je položaj gospodstva došao od Oca. Sin je naslijedio svoje gospodstvo i izvršava djela svog položaja u ime Oca. Pokušaj prikazivanja trojstva jednake vječnosti iz gornjih stihova samo stvara zabunu i nije vjerno tekstu.
Postoji jedan citat iz spisa Elen Vajt koji je često korišćen u dokazivanju da je Hrist odvojen od Oca: „U njemu je bio život – prvobitni, nepozajmljeni, izvorni. Taj život se ne nalazi u čovjeku. On ga može imati samo preko Hrista. On ga ne može zaraditi; nego mu je dat kao dar ako vjeruje u Hrista kao svog ličnog Spasitelja. ‘A ovo je život vječni: da upoznaju tebe jedinog istinitog Boga i Isusa Hrista koga si poslao’ (Jovan 17:3). Ovo je izvor života cijelom svijetu.“ (1 Selected Messages 296)
Ako interpretiramo ovaj tekst iz perspektive samopostojeće urođene moći a ne nasledne moći zasnovane na odnosu, tada to može izgledati validan argument.
Obratite pažnju kako kaže da je u Hristu bio život, prvobitni, nepozajmljeni, izvorni, ali ne govori kako je život dospio u Njega. Pošto nam ne govori kako je dospio u Njega, naša skrivena pretpostavka je otkrivena u pogledu našeg razumijevanja pitanja: kako je taj život dospio u Njega. Ako to postavimo na drugačiji način, riječi „prvobitni, nepozajmljeni, izvorni“ će biti zasnovane ili na učinku ili na odnosu.
Ako usvojimo pristup zasnovan na učinku, onda će ovaj tekst sigurno uputiti na to da Hrist poseduje drugi, odvojen izvor života od Oca. Ako usvojimo model na osnovu odnosa, onda je život koji teče od Oca ka Sinu taj prvobitni, nepozajmljeni, izvorni, jer ga dijele u bliskosti i jedinstvu svog odnosa. Ovo postaje izjava o bliskosti odnosa Oca i Sina i punini koju je Otac dao Sinu. Sjetimo se da Elen Vajt nije rekla da je „Hrist stvorio u sebi i od sebe, odvojen od Oca, život prvobitni, nepozajmljeni, izvorni,“ već jednostavno kaže „u Hristu je bio život, prvobitni, nepozajmljeni, izvorni.“ Ne smijemo uvesti u ovaj tekst netačnu skrivenu pretpostavku.
Jovan 5:26 nam govori – Kao što i Otac ima život (prvobitni, nepozajmljeni, izvorni), tako je dao i Sinu da ima život (prvobitni, nepozajmljeni, izvorni) u sebi. Tako, on je urođen kod Hrista, ali Otac mu ga daje kao dio Njegovog nasledstva. Mi ga nemamo urođenog, ali ga možemo primiti iz izvora života kroz odnos sa Hristom. Ovo je tačno ono što Elen Vajt kaže. Kakva divna izjava.
Ova istina je ponovno iznijeta u sledećoj izjavi:
„Kralj svemira je sazvao nebesku vojsku ispred sebe i tada u njihovom prisustvu, mogao je predstaviti položaj svog Sina i pokazati kakav odnos On ima sa svim stvorenim bićima. Sin Božji je dijelio presto sa Ocem, i slava vječnog, samopostojećeg Boga okruživala je obojicu.“ (Ellen G. White, Partiarchs and Prophets 36)
Ova izjava govori o tome da je Otac odredio položaj svog Sina i pokazao time odnos koji održava sa svim stvorenim bićima. Ovo tačno predstavlja ko je u stvari Sin Božji. Ovdje je tačka kada Elen Vajt mora pomenuti savjet od tri člana i uloge koje su uzeli da iskažu Božju ljubav. Ali ništa od toga nije spomenuto. Umjesto toga, Elen Vajt daje precizan komentar da je „Sin Božji dijelio presto sa Ocem, i slava vječnog, samopostojećeg je okruživala obojicu.“ Sasvim je sigurno da se „samopostojeći” odnosi na Oca i da slava Oca koja je okruživala Sina, znači da je Sinu dat život kao što Otac ima život. Ne postoji drugi način da se tumači ova izjava.
Ali Elen Vajt daje još izjava u ovom kontekstu koji se ne mogu svrstati uz koncept trojstva. Ona nastavlja:
„Pred okupljenim stanovnicima nebesa Kralj je objavio da niko osim Hrista, jedinorodnog Sina, ne može u potpunosti ući u njegove namjere, i Njemu je bilo dato da izvrši velike namjere njegove volje.“ (Partiarchs and Prophets 36)
Hrist je bio predstavljen kao jedinorodni Božji Sin u konteksu onoga što se desilo prije nego što je stvoren svijet. Onda ona objavljuje da samo On može ući potpuno u Njegove namjere. Ove izjave su date 1890. godine. One su date posle 1888. godine i sasvim sigurno ne podupiru trojstvo. Nikada nije bilo pokušaja da se izmijene ili isprave ili da se objavi da su ove izjave pogrešne. Iskren čitalac neće iskreno čitajući ove izjave moći da vjeruje da se Elen Vajt približavala vjerovanju u trojstvo. Takav pogled bi pokazao neznanje, a u krajnjem slučaju bio bi i prevaran.
Međutim, negdje oko 1930. godine, crkveni teolozi počeli su naginjati trojstvu. Godine 1935. Vilijam Klarens Vajt (sin Elen Vajt) je odgovarao na pitanje da li je gospođa Vajt ipak prihvatila trojstvo:
„U vašem pismu tražite da vam kažem kako sam razumio poziciju moje majke po pitanju ličnosti Svetog Duha. Ovo ne mogu uraditi jer nikada nisam jasno razumio njena učenja po ovom pitanju. Uvijek sam imao nedoumice po pitanju njenih izjava, koje su mom površnom načinu razmišljanja ponekada bile zbunjujuće. Uvijek sam žalio što nisam imao tu oštrinu uma koja bi riješila ove i slične nedoumice i tada se sjetim onog što je sestra Vajt napisala u ‘Djelima apostola’, na stranici 51 i 52 da je o takvim tajnama, koje su suviše duboke za razumijevanje, ćutanje zlato, i vjerujem da je najbolje da se suzdržim od diskutovanja i uložim napor da upravim svoj um na pitanja koja su lakša za razumijevanje. Kada čitam Bibliju, nalazim da je uskrsli Spasitelj dunuo na učenike i rekao im ‘primite Duha Svetoga.’ Koncept koji se dobija iz ovog stiha izgleda da je u harmoniji sa izjavom iz ‘Čežnje vjekova’, na stranici 669, takođe i u 1. Mojs. 1:2, Luka 1:4, Djela 2:4, 8:15 i 10:44. Mnogi drugi tekstovi djeluju u harmoniji sa ovom izjavom iz ‘Čežnje vjekova.’ Izjave i argumenti nekih naših propovjednika, u njihovim nastojanjima da dokažu da je Sveti Duh individua kao i Bog Otac i Hrist, vječni Sin, su me zbunjivale, a ponekada su me i rastuživale. Jedan popularni učitelj je rekao: ‘Možemo ga objasniti kao osobu koja ovdje dolje rješava stvari.’ Moja zbunjenost se malo smanjila kada sam naučio iz rječnika da je jedno od značenje riječi ‘lice,’ karakteristika. Objašnjeno je na takav način da sam zaključio da je moguće da postoji ličnost bez tjelesne forme koju posjeduju Otac i Sin. Postoji mnogo stihova u Bibliji koji govore o Ocu i Sinu, a nedostatak tekstova koji govore o ujedinjenom radu Oca i Svetog Duha ili Hrista i Svetog Duha, me je naveo da vjerujem da je duh bez ličnosti predstavnik Oca i Sina kroz cio svemir i da kroz Svetog Duha oni počivaju u našim srcima i čine nas jednim sa Ocem i Sinom.“ (Pismo, W.C. White-a H. W. Carr-u, 30. April, 1935)
Jasno je da Vili Vajt nije vjerovao u trojstvo tri jednaka bića iste vječnosti.
Kao što smo uradili iznad, kada pogledamo izjave koje izgledaju kao da smještaju Hrista u kontekst jednakih bića iste vječnosti, sa odvojenim izvorom života, moramo postaviti pitanje: „Koja je naša skrivena pretpostavka?“ Da li je ona zasnovana na samopostojećoj, urođenoj moći ili je zasnovana na nasleđu koje je zasnovano na odnosu?
Većina naših problematičnih stihova iz Biblije i tekstova Elen Vajt su riješeni kada postupimo tako i tada ih možemo čitati u najjednostavnijem i najuniverzalnijem kontekstu. Ovo je samo u sebi načelo biblijskog proučavanja koje bi svi trebali da zapamte. Okvir razumijevanja koje dozvoljava najjednostavnije čitanje Svetog pisma i najuniverzalniju primjenu je ispravna pozicija.
Pozicija trojstva zahtijeva da suzimo stihove i redovno pridajemo simbolično značenje tekstovima da bi bili „odgovarajući“. Na primjer:
- Ograničavanje 8. poglavlja Solomona na personifikaciju mudrosti.
- Ograničavanje termina jedinorodni na otjelovljenje.
- Ograničavanje stiha u Jovanu 5:26 da je Hristu dat život u sebi pri otjelovljenju.
- Korišćenje termina jedini u simboličkom, a ne doslovnom smislu.
- Razumijevanje Oca i Sina kao privremenih uloga više u simboličkom nego doslovnom smislu (skrivena implikacija da Bog glumi ili čak laže čovječanstvo).
Ista načela koriste i oni koji drže nedjelju da bi osporili one koji drže Subotu:
- Restrikcija držanja Dekaloga na Stari savez (poistovjećivanje Starog saveza sa starosaveznim spisima).
- Posmatranje subotnog odmora simbolički, a ne u bukvalnom smislu.
- Ograničavanje milosti na oproštenje i poricanje hrišćanskog pobjedonosnog života.
Zar ne možemo imati cijelu Bibliju bez ovih ograničenja i restrikcija zbog zmijske laži? Čovjek može živjeti OD SVAKE RIJEČI BOŽJE, a ne na malim djelovima koji su zasnovani na fatalnim pretpostavkama.
Kada dozvolimo da se Biblija tumači jednostavno u kontekstu koji je zasnovan na odnosu, prosto je prirodno da dozvolimo da je Sin doslovno jedinorodni Sin Božji. Samo takvo razumijevanje može dati smisao sledećoj izjavi Elen Vajt:
„Gospod Isus Hrist, jedinorodni Sin od Oca, jeste zaista Bog u vječnosti, ali ne i u ličnosti.“ (The Upward Look 367)
Ova tvrdnja ne može biti shvaćena u kontekstu zasnovanom na učinku. To bi bilo kao da vjerujete da Isus Hrist nije Bog. Kontekst zasnovan na učinku zahtijeva da Isus bude jednak Ocu u svakom aspektu i u svakom smislu. Sistem zasnovan na odnosu nema takve zahtjeve i oslobađa nas od izvrtanja Svetog Pisma koje je potrebno da bi se održala jednakost.
Prihvatanje Sina kao jedinorodnog od Oca dovodi do pitanja kako da razumijemo Svetog Duha. Koji je njegov položaj na temelju gledišta da je Hrist doslovni jedinorodni Sin Oca? Razmotrićemo ovo do detalja u proučavanju koje slijedi, ali prije nego što to uradimo, pogledajmo neke od razloga zašto ljudskim bićima nije lako da prihvate doslovno rođenog Sina.
Izvodi iz knjige Adriana Ebensa „Povratak Ilije“ (adapatirano)