Da bismo razumjeli ovaj predmet, najprije moramo biti oslobođeni pogrešnih pretpostavki u vezi sa porijeklom i izvorom života. Jedna od najosnovnijih stvari u životu je odgovoriti na pitanje odakle život potiče i kako ga dobijamo. Ovo određuje kakva smo mi vrsta živih bića, a takođe definiše i prirodu naših veza i naš sistem vrednovanja.
U osnovi postoji nekoliko različitih pogleda na život:
1) Nominalno hrišćanstvo koje je pod velikim uticajem grčke filozofije svoj pogled bazira na vjerovanju u dualizam i besmrtnost duše.
2) Istočnjački koncept sažima se u vjerovanju da je čovjek božansko besmrtno biće koje se reinkarnira i razvija dušu ka bezličnom „savršenstvu“.
3) Moderna ateistička nauka smatra da je život u svojoj suštini hemijski proces koji je nastao nasumično i slučajno, ali da ne nosi u sebi nikakvu naznaku božanskog, niti da je besmrtan. Pošto ovaj koncept nema nikakvu platformu za gradnju, već je lukavo i po potrebi pozajmljuje iz koncepta o stvaranju, to ćemo ga izuzeti iz daljeg razmatranja u ovom članku, iako je po sistemu vrijednosti srodan pogrešnim religijskim modelima.
Sažetak različitih pogleda na izvor života možemo predstaviti ovako:
Model br. 1 |
Model br. 2 |
Model br. 3 |
Čovjek ima urođeni izvor života (božanski), njegovo poreklo se nalazi u samom čovjeku. | Bog je dao čovjeku izvor života (božanski) i on to sada posjeduje u sebi. | Čovjek prima život kroz vezu sa Bogom (božanski) i to je nešto što je izvan njega. |
Čovjek je božansko biće. | Čovjek je besmrtan. | Čovjek je smrtan. |
Ako smatramo da smo po svojoj prirodi božanska bića, na život ćemo gledati kao na urođenu svojinu i sebe kao centar zamišljenog univerzuma oko kojeg se sve okreće. Nastojaćemo da uvećamo vlastitu moć, uticaj i kontrolu. Veze su opcija koju po potrebi koristimo, prilike ili prijetnje. U vezi jači ima pravo da dominira nad slabijim. Čovjek sam gradi svoj imidž i ličnu vrijednost i brani ih po svaku cijenu.
Ako vjerujemo da imamo besmrtnu dušu, prirodno je da će naša životna filozofija biti zasnovana na učincima i dostignućima u svojoj sili, takmičenju i spoljašnjem pokazivanju. Religijski sistem koji počiva na ovakvim premisama uvijek ima tendenciju da nametne totalitarnu kontrolu nad drugima.
U trećem modelu, čovjek je svjestan zavisnosti od Boga – Izvora života. Veze su od životnog značaja jer su kanal života i blagoslova. Odnos sa Bogom je prioritetan (vidi: Matej 22:37-40) i održava se potčinjavanjem autoritetu koji daje život i koji definiše sistem vrijednosti. Odnos sa drugim ljudima, prema prirodi i svemu stvorenom vrednuje se iz definicija i svrhe koju daje Tvorac.
Biblijski pogled o izvoru života je potpuno jasan i nedvosmislen. Sve što možemo vidjeti ili spoznati, pa čak i stvari koje ne možemo vidjeti, Bog je stvorio, a sada ih održava (vidi: Kološanima 1:16,17; Djela 17:24-28). Biblija predstavlja stanovište koje je u skladu sa trećim modelom izvora života. Naša zavisnost od Boga što se tiče života je vitalna tj. od životnog značaja, vitalna je svakog momenta svakodnevno i ne samo što se tiče fizičkog života, već i mentalnog i duhovnog.
Bog je Izvor svačijeg života i svako ko ima život, može ga jedino imati od Boga i održavati kroz vezu sa Bogom. Zbog ideološke ili vjerske indoktrinacije ljudi mogu biti nesvjesni ove činjenice, ali to ne mijenja stvar (vidi: Luka 12:16-21; uporedi sa Danilo 4:29-32).
Važno je primijetiti da nije naš zadatak da „tragamo za životom“, jer bi to značilo da imamo neki život ili silu u sebi na osnovu koje bi mogli inicirati takvu akciju. Potraga za „smislom života“, kad se prepusti inicijativi palog čovjeka, neminovno će rezultirati zabludom, čak i kad se stavi u naučne okvire. Bog je inicijator života i u Bibliji – Njegovoj Riječi – postoje navedene smjernice kako da tretiramo i održavamo život.
Najprije moramo shvatiti da je osnovno načelo Božjeg poretka života ljubav, a gdje je ljubav tu je neophodna sloboda izbora. Ako želimo život, moramo biti u potčinjenom stanju u odnosu na Darodavca života da bismo ga primili. Ova istina se u normalnim okolnostima podrazumijeva sama po sebi, ali pošto smo mi oštećeni grijehom i neprekidno težimo iracionalnoj nezavisnosti u grijehu, ona je od ključnog značaja za ponovno povezivanje sa Izvorom života. To je suština prave religije.
Dakle, osnovni korak je upotreba volje da bismo napravili izbor, promjenu uma.
Isus – najveći primjer ispravnog potčinjavanja
Na postoji nijedan bolji primjer koji ikad možemo imati od onog koji je demonstrirao Isus kao Čovjek – Mesija na zemlji. Zbog toga je veoma važno da shvatimo kakav je Njegov odnos bio prema Bogu Ocu.
„Isus im je na to rekao: Zaista, zaista, kažem vam, Sin ne može ništa da učini sam od sebe, nego samo ono što vidi da Otac čini. Jer što god On čini, to i Sin čini na isti način.“ (Jovan 5:19)
„Ja ne mogu ništa da učinim sam od sebe – kako čujem onako sudim. Moj sud je pravedan, jer ne vršim svoju volju, nego volju onoga koji me je poslao.“ (Jovan 5:30)
„Onaj koji me je poslao sa mnom je. Nije me ostavio samog, jer ja uvijek činim ono što je njemu ugodno.“ (Jovan 8:29)
„Tada mu je Toma rekao: Gospode, ne znamo kuda ideš. Kako bismo znali put? Isus mu odgovori: Ja sam put i istina i život. Niko ne dolazi k Ocu osim kroz mene.“ (Jovan 14:5,6)
Život Isusa, Sina Božjeg, prikazuje univerzumu ključan primjer potčinjavanja Bogu. To je originalni i jedini održivi model života.
Ako bismo tražili još neke primjere potčinjavanja koji ilustruju biblijski model odnosa Izvora i primaoca života, možemo ih vidjeti u božanskoj namjeri za brak, u funkciji drveta života, te Suboti kao primjeru u kontekstu vremena.
Spasenje vjerom
Imajući na umu prethodno rečeno, možemo da pojmimo značaj vjere, te tako i odnos vjere i onog što biblijski pisci tretiraju pod pojmom „djela Zakona“.
„Mi… znamo da se čovjek nikako ne opravdava djelima zakona, već kroz vjeru Hrista Isusa, i mi smo povjerovali u Hrista Isusa, da se opravdamo vjerom Hristovom, a ne djelima zakona, jer se djelima zakona nijedno tijelo neće opravdati.“ (Galatima 2:16)
Ako smatramo opravdanje djelima mogućim, to znači da se naša životna ideologija zasniva na vjerovanju o urođenoj moći i dostignućima, normama koje čovjek može postići svojom silom.
Zapazite da Pavle kaže da se opravdavamo „vjerom Hristovom“, ne nekim našim modelom vjere. Hrist je jedini Kanal za povezivanje čovječanstva sa Bogom i stoga ispravna vjera podrazumijeva ono što dolazi kroz taj Kanal. Zbog toga se kaže da je jevanđelje vječno i takođe se izriče prokletstvo na svaku devijaciju od izvornog jevanđelja (Galatima 1:6-9).
Već na samom početku treba, dakle, da izbjegnemo zamku dijeljenja predmeta spasenja vjerom na ono šta Bog čini i šta ja činim, šta je Bog učinio i šta ja do(pri)nosim da bi se sve to ostvarilo. Pavle cjelokupno iskustvo spasenja predstavlja kao ono koje „počinje od vjere i završava se u vjeri“ (Rimljanima 1:17). Starosavezna imenica po značenju najbliža vjeri (emunah) u stvari znači „odanost“. Ona podrazumijeva nekog u koga se možemo pouzdati i na koga se možemo osloniti. Pošto je to neko ko je pouzdan, ja polažem svoje povjerenje i nadu u njega. Nada je uvjerenje u pozitivan ishod i povezana je sa duhovnom blagodaću.
U 11. glavi poslanice Jevrejima Pavle ističe primjere vjere i zatim konstatuje potrebu za istrajnošću u vjeri (Jevrejima 12:1) te naglašava njeno središte, početak i kraj:
„Pri tom uprimo pogled u Začetnika i Usavršitelja naše vjere, Isusa.“ (Jevrejima 12:2)
Šta je, dakle, vjera?
Vjera je sredstvo, ona je instrument. Biblijska vjera ima objektivnu i subjektivnu dimenziju. Njena objektivnost se nalazi u nečemu što je izvan nas samih – u Bogu kao Izvoru i Hristu kao Kanalu života. Priznanje odnosno primanje i primjena te vjere u našem životu čini subjektivnu dimenziju. Subjektivna dimenzija naše vjere nikad se ne smije postaviti iznad objektivne – to je zamka u koju mnogi upadaju. Zato hrišćanska vjera traži da „umremo sa Hristom“ da bismo mogli živjeti (Rimljanima 6:8,9).
Kad Pavle konstatuje da se mi opravdavamo (isključivo) vjerom Hristovom, to znači da ne postoji nijedan drugi Kanal života, niti ga mi možemo proizvesti na bilo koji način. Pošto se on prvenstveno obraća Judejcima čiji se vjerski koncept zasnivao na nacionalnom porijeklu i naglašavanju držanja Zakona (dostignućima), Pavle je kao bivši predstavnik i vrsni poznavalac tog sistema imao potrebu da objasni svojim čitaocima da je to potpuno neodrživo u svjetlu Božjeg Plana spasenja i Hristovog jevanđelja.
Vjera koja je na spasenje nije neka neodređena vjera, nije tek puki pristanak intelekta, nego vjerovanje ukorijenjeno u srcu, koje radosno prihvata Hrista kao ličnog Spasitelja.
Kao što smo već istakli, vjera podrazumijeva odanost i poslušnost (vidi: Rimljanima 1:5,8; 16:19; 1. Petrova 1:22).
Poslušnost vjere ne razlikuje se od poslušnosti Zakonu, jer, prosto, ne postoji nikakav uzvišeniji standard života. Međutim, greška judaizma (i legalizma uopšte), bila je u tome što se služio Zakonom da bi prikazao sopstvenu pravdu. Držanjem Zakona, Jevreji su pokušavali da načine sliku sopstvene dostojnosti (sopstvene pravde). Njihova dostignuća u vjerskom životu postala su sredstvo hvalisanja i egoizma. Osnovni stav, zapravo, bio je u temelju pogrešan! Naime, stav vjere je direktna suprotnost hvalisanju! Vjera ne prisvaja zasluge za svoju poslušnost jer u samoj sebi nema ništa čime bi se mogla hvalisati. Ona je samo subjektivni izraz više, objektivne dimenzije.
„Tom blagodaću spaseni ste kroz vjeru. I to nije od vas, dar je Božji. Ne od djela, da se niko ne bi hvalio. Jer mi smo njegovo djelo, stvoreni u Hristu Isusu za dobra djela, koja je Bog unaprijed pripremio da u njima hodimo.“ (Efescima 2:8-10; uporedi sa 1. Korinćanima 4:7).
Kad shvatimo svoju zavisnost od Boga kao Izvora života i Hrista kao Kanala spasenja, koji je naš Put, Istina i Život, tada smo zaista u spasonosnoj vjeri. Logično, takva vjera neće da paradira već će slijediti svog Gospoda i Spasitelja.
Pravednost vjerom – ne kroz Zakon
Dvije jednostavne činjenice pomoći će nam da razumijemo ovaj predmet. Bog je pravedan, mi nijesmo pravedni. Nalazimo se pod grijehom (Rimljanima 3:9-12), osuđeni na smrt (Rimljanima 6:23). U sebi i od sebe nemamo ništa što nas može kvalifikovati za spasenje. Zbog toga naša pravednost nikako ne može doći kroz djela Zakona. Nikakvi napori i ljudska dostignuća ne mogu nas dovesti u sklad sa Božjim poretkom života. Samo vjerom u Božju pripravu kroz Isusa Hrista ulazimo u proces spasenja. Samo kroz opravdanje vjerom možemo se pomiriti sa Bogom i imati mir od Boga (Rimljanima 5:1,2; uporedi sa Jovan 14:27).
Dakle, opravdanje vjerom podrazumijeva mnogo više od zakonskog pokrića, od dobijanja zaklona od prokletstva (jurisdikcije) Zakona.
Ali pojam „opravdanje“ sadrži u sebi zakonske konotacije. Mi ne možemo postati „ispravni“ ili „pravedni“ pred Bogom ako nema standarda koji definiše pravdu i ispravnost. Bog nas može proglasiti pravednim kroz Hrista i obući nas u haljine Hristove pravednosti, ako pristanemo da kroz vjeru umremo starom prevarnom životu u navodnoj nezavisnosti i rodimo se vjerom u onom koji je od Boga kroz Hrista. Moramo se čuvati zablude da je Bog sentimentalan prema grijehu ili da opravdava grijeh. Zbog toga je vjerski život život posvećenja. Kad se sjedinimo sa Hristom u vjeri, mijenja se naš karakter, mi živimo Bogu a ne grijehu (vidi: Galatima 2:17-20). Mi sarađujemo sa Bogom, svjesni svojih problema sa grijehom u tijelu i onoga šta je grijeh učinio. Približavanje Isusu i božanskim standardima čini nam strahotu grijeha jasnijom i istovremeno potrebu za Spasiteljem većom. Zbog našeg nasleđa i „pedigrea“ u svijetu, borba vjere i borba protiv tjelesnosti i svjetskih „čari“ je neminovna i trajaće do Hristovog dolaska i konačnog oslobođenja.
Duhovna svojstva života u vjeri, jedan put i jasan cilj
„A sada ostaje ovo troje: vjera, nada i ljubav. Ali najveća od njih je ljubav.“ (1. Korinćanima 13:13)
Čovjeka u njegovom prirodnom grešnom stanju ne privlači prava vjera koja je duhovna i čija osnovna svojstva su duhovna i nevidljiva ljudskim čulima koja su okrenuta tjelesnom i materijalnom, dostignućima, paradiranju i moći.
Prava vjera nije statična niti je sama sebi svrha, ona ima svoj jasni put i određeni cilj.
„Ali ono što mi je bilo dobitak, to zbog Hrista smatram gubitkom. U stvari, čak sve smatram gubitkom u poređenju sa nenadmašnom vrijednošću poznavanja Hrista Isusa, mog Gospoda. Radi njega sam pristao da sve izgubim i sve to smatram nevažnim, samo da dobijem Hrista i da se nađem u njemu – ne oslanjajući se na svoju pravednost, koja je od zakona, već kroz vjeru Hristovu, na pravednost vjerom od Boga – da bih upoznao njega i silu njegovog uskrsenja i zajednicu njegovih patnji, poistovjetivši se sa njegovom smrću, da bih zadobio uskrsenje iz mrtvih. Ne kao da sam već postigao ili se već usavršio, već stremim ne bih li se kako domogao, kao što se mene domogao Hrist Isus. Braćo, ja ne smatram da sam to već osvojio. Ali jedno činim: zaboravljam ono što je iza mene i trudim se da dosegnem ono što je ispred mene, trčim ka cilju, ka nagradi visokog poziva Božjeg u Hristu Isusu.“ (Filipljanima 3:7-14)
Bravo za “odanost” umesto “vere” što, možda u našoj tradiciji, ima dogmatsku konotaciju.
I odanost i lični izbor kojem gospodaru ćemo se privoleti imaju subjektivnu prirodu. Pored toga, subjektivnu prirodu ima i neophodna, svesna svakodnevna borba protiv našeg nasleđa, telesnosti, svetskih čari, okultnog okruženja i sl. Pri tome je izuzetno važno da subjektivna dimenzija borbe nikako ne sme pretpostaviti objektivnoj dimenziji, kao što je lepo navedeno u tekstu.