Izbor knjiga

Da biste razumjeli sažeto izlaganje o falsifikovanoj religiji ili uopšte životnoj ideologiji i njenim učincima, prvo pročitajte prethodni vezani članak.

Konstatovali smo da ako naš koncept života počiva na nekoj pogrešnoj premisi, to će neminovno loše uticati na njegov dalji razvoj i u konačnici odvesti nas u neki oblik zablude (od mnogih). 

Bog je Izvor života i apsolut istine i svih vrijednosti. On kroz svog Sina obznanjuje kako funkcioniše život. To je primarni i najveći Primjer koji imamo. Taj sistem je takođe preslikan kroz odnose koje imamo na zemlji, najprije u instituciji braka i porodice. Odnos sa Bogom i pravilni međuljudski odnosi i vrednovanja su ono što sačinjava naš identitet.

Kada je Lucifer odbacio svog nebeskog Oca kao Izvor života i božanski obrazac potčinjavanja kroz Sina, on je uništio izvorni koncept vrijednosti koja dolazi iz odnosa. Odvojen tako od Boga, on se našao u poziciji da neprekidno sam sebi i drugima dokazuje da vrijedi. Na taj način bio je začet ciklus hroničnog nedostatka vrijednosti: neprekidna borba u čežnji za odobravanjem i očajničko pokušavanje da se ta čežnja zadovolji sa ličnim dostignućima. Ovo stavlja osobu u poziciju da mora neprekidno potvrđivati svoje postojanje i boriti se za identitet.

Sotonin „lijek“ za nedostatak vrijednosti je marljiv rad, a onda ponos u onome što ste uradili. Vjerovatno ste svi, makar jednom u životu, sreli nekoga sa nebuloznom tvrdnjom tipa „Rad je stvorio čovjeka“.

Ovo je razlog zašto Biblija kaže da nema mira bezbožnicima ili zlima (Isija 57:21), jer se čovjek mora neprekidno naprezati, dokazivati se, a onda likovati i paradirati zbog svojih dostignuća, pozicije, obrazovanja ili nečeg drugog u čemu pronalazite svoju vrijednost, umjesto u direktnoj vezi sa našim nebeskim Ocem. Ova suluda trka za trofejima i slavom možda je najbolje izražena u profesionalnom sportu. Niko ne može neprekidno pobjeđivati. Niko ne može biti neprekidno na vrhu, tako da je cijeli život obilježen sa momentima uspona i padova, ponosa i zadovoljstva te dugim periodima zalaganja i brojnim epizodama osjećanja beskorisnosti. Što je jaz između vrhova i dolina veći, to je čovjek izložen većem stresu i pritisku, te tako skloniji da pribjegne različitim „busterima“ (drogama) kako bi se držao na „sceni“. To je začarani krug koji na kraju prekida smrt.

U satanskom konceptu kompletan sistem vrijednosti je izopačen. Pošto je svako svoj „bog“, neminovno je sukobljavanje oko svega i svačega i nužni su pregovori i kompromisi za saradnju i usaglašavanje. Zbog toga se danas cijeni praktično sve što je izopačeno, drsko i bezbožno: muškarac u ulozi „mačo mena“ koji demonstrira svoju dominaciju učinkom i silom, „slobodna i emancipovana“ žena koja takođe ima potrebu za uvažavanjem i nezavisnošću. Pošto su i muškarac i žena izgubili originalni sistem vrijednosti, oboje su ranjivi i frustrirani ličnom nesposobnošću da ostvare sreću i nesposobnošću druge strane da zaista udovolji njegovim/njenim (sebičnim) očekivanjima. Duhovna i svaka druga konfuzija postaje tako glavno obilježje Sotoninog kraljevstva.

Ispadanje iz Božjeg kanala blagoslova donijelo je sa sobom nemir, nesigurnost, strah, osjećaj krivice i bezvrijednosti, zbunjenost, nesposobnost jasnog razlikovanja istine i zablude i objektivnog zaključivanja, te iracionalnu potrebu za korišćenjem laži i prevare kao načina bježanja od sada nepoželjne istine.

Iz perspektive grijeha, boga za sebe, ljudi su počeli posmatrati istinskog Boga ne više kao Izvor života i blagoslova već prije kao silu koja izgleda veće od njihove i donosi strah od sankcija, ali i gnjev, ogorčenost i mržnju. U takvom poretku Sotoni nije bilo teško da Boga predstavi na potpuno pogrešan način, a sebe kao boga koji je dobročinitelj svijetu. Zato u Bibliji stoji da je „tjelesan ili čulan um neprijateljstvo Bogu, jer se ne pokorava Božjem Zakonu niti zapravo može“ (Rimljanima 8:7) i da je „ljudsko srce prevarno iznad svega i smrtno bolesno“ (Jeremija 17:9).

U jednoj ovakvoj nemogućoj situaciji, Bog nam nije mogao pristupiti sa rješenjem koje dolazi spolja, kao pregovarač sa paketom popravnih mjera, već se morao ponovo povezati sa nama kroz svog Sina. Dakle, SPASENJE JE BOŽJA INICIJATIVA, BOŽJA PRIPRAVA I REALIZACIJA I BOŽJI DAR (vidi: Jevrejima 2:14-17; Rimljanima 8:32-34; 1. Korinćanima 15:45), te stoga VJERA nije naša vjera (jer je mi nijesmo ni proizveli), već HRISTOVA i kao takva neprikosnovena, neotuđiva i nepromjenljiva u svojoj OBJEKTIVNOJ DIMENZIJI. (Subjektivna dimenzija zavisi od progresa naše spoznaje istine i poslušnosti istini.)

 

Rađanje i uspon tirana

Na Adamovim sinovima, Kajinu i Abelu, odmah su svijetu demonstrirana dva koncepta. Kainov „mačo“ duh doveo ga je da postane zavidni, zlovoljni nasilnik i ubica, dok je Abel gradio na vjeri u Božja obećanja i poslušnosti Bogu. Tako su kroz ova dva primjera nastale dvije odvojene grupacije ljudi: „sinovi Božji“ tj. oni vjerni i poslušni Bogu i „sinovi čovječiji“ ili divovi, nazvani tako ne samo zbog fizičkih proporcija već prije svega zbog ispoljavanja siledžijskog i tiranskog duha koji sve više i drskije odstupa od božanskih obrazaca života. Tako je Lameh bio prvi koji je uzeo dvije žene (Postanje 4:19) i izgradio imidž veoma osvetoljubivog čovjeka s kojim „nema šale“ (Postanje 4:23,24). Zapazite da se Lameh time razmetao pred svojim ženama. Dotle se Kain „dokazao“ kao neimar, sagradivši prvo pomenuto urbano naselje ili grad, posvećen njegovom sinu Enohu (Postanje 4:17). Potpuna moralna propast pretpotopnog svijeta nastala je integracijom dvije odvojene grupe: pobožnih i svjetovnih. Ono što je pobožne navuklo u zamku bili su vizuelni „atributi“ nepobožnih djevojaka i žena, što je izazvalo njihovu požudu i lakomstvo da „uzmu što im život pruža“ po cijenu vječnog gubitka.

Struktura toka života i blagoslova bila je razorena, što je direktno ugrozilo opstanak čovječanstva, te je Bog morao radikalno intervenisati.

U poslepotopnom svijetu, sa neuporedivo lošijim uslovima za život, Sotona nije morao dugo čekati na priliku za nametanje svog koncepta kroz Hama i njegovo potomstvo. Konačno je postavljen prototip tiranina u ličnosti Nimroda. Nimrod je manifestovao sve satanske atribute, počevši od uvjeravanja sebe i drugih u zavisnost o sopstvenoj sili i dostignućima (Nimrodu se kroz njegova razna imena u vanbiblijskim izvorima i mitovima pripisuju razne vještine, znanja i moći), do manipulacije narodom kroz okultizam i autoritet zasnovan na teritorijalnom i upravnom potčinjavanju. Nimrod je formirao LIČNO kraljevstvo kao zamjenu za Božje. Ovaj duh je prenesen i kopiran u sve kasnije svjetske kraljevine, a vrhunac svoje manipulativne i obmanjivačke sile ima i imaće u duhovnom Vavilonu. Osnovna karakteristika ovakvog duha je potreba da se kontrolišu i imaju u svom posjedu ili stanju zavisnosti drugi ljudi.

Ova Nimrodova politika, da vlada na teritorijalnom osnovu i drži ljude potčinjene njegovom autoritetu, zahtijevala je primjenu sile odnosno armije ljudi koji će braniti zadobijene teritorije od spoljašnjih prijetnji i držati populaciju pod kontrolom kako bi se spriječile unutrašnje prijetnje. Za izdržavanje „čuvara reda“ i vojske bila su potrebna sredstva i stoga je uveden porez.

„Nimrod je bio prvi vladar koji je oformio vojsku i uspostavio ekonomski, civilni i društveni sistem. On je nametnuo svoju satanističku religiju svim pokorenim narodima. Vremenom su se njegova paganska učenja proširila i vladala nad svim nacijama na Zemlji.“[1]

Nimrod nije izvršio invazije samo na doslovne teritorije, već takođe i na umove tako što je promijenio umni sklop i način razmišljanja ljudi i uveo religiju koja je bila odraz njegovih vjerovanja o urođenoj sili i izopačene međuljudske relacije. Ova religija je bila otjelovljena u obožavanju Sunca (idolatriji). Kada je Nimrod umro, njegova žena/majka nastavila je sa tom religijom učeći ljude da je Nimrod sad utjelovljen u Suncu, da je danju dobrotvor, a da se noću bori protiv zlih sila u podzemlju. Pošto je Sunce izlazilo svakoga dana, ljudi su mogli biti spokojni u spoznanju da je Nimrod pobijedio zle sile i tako su se ljudi klanjali Suncu u zahvalnosti prema Nimrodu što ih štiti.[2]

Semiramida je sada bila glavni graditelj mosta (Pontifeks Maksimus) za povezivanje sa Nimrodovim duhovnim svijetom, prenosila je njegove želje ljudima i igrala ulogu posrednika zalažući se za njih. Pošto je zauzimala ovu poziciju, to ju je uzdiglo do uloge boginje, tako da je i ona bila obožavana kao kraljica neba, kao što je i njen sin/muž bio obožavan.

 

Bezbožni individualizam

Već smo vidjeli da je Adam posle pada u grijeh doživio Boga kao prijetnju (Postanje 3:10).

Rezultat vjerovanja da imate sopstveni izvor života zahtijeva da ga štitite.

Ovo iskustvo je bilo nasleđe koje su dobili Nimrod i njegove pristalice koji su vjerovali u zmijinu laž. Prvo su vidjeli potrebu da se zaštite od Boga i eventualnog novog potopa tako što su preduzeli izgradnju visoke kule. Zatim su odlučili da se koncentrišu u gradovima i sagrade zidine oko njih kako bi se zaštitili od drugih spoljnih faktora koje su smatrali prijetnjom. Ovaj strah se pretvorio u agresiju tako da su se formirale armije kako bi se gradovi branili, a onda je strah, u krajnjoj liniji, prerastao u preventivne napade kako bi se osiguralo da nijedno susjedno pleme ne postane moćnije i pokori ih. Sve to imamo i na današnjoj političkoj mapi svijeta. Vjerovanje u urođeni izvor života uzrokuje da svaka osoba ili grupa ljudi budu viđeni kao prijetnja ili prilika koja mora biti praćena i držana pod kontrolom koliko je to moguće ili potisnuta radi ličnog opstanka. Da bi uspješno pratili one oko sebe i upozorili ih da se drže podalje, teritorijalne oblasti su bile uspostavljane i branjene. Nimrodovo kraljevstvo koje pokreće strah zaraženo je opsesijom posjedovanja i odbrane teritorija.

Materijalni posjed počeo se smatrati kao stvar prestiža, a dugi ljudi koji su dijelili isti sistem vrijednosti kao konkurencija čiji „napredak“ nije poželjan. Zli ljudi i varalice napravili su sistem u kojem najbrže mogu da profitiraju (vidi: 2. Timoteju 3:13). Njihova propagandna mašinerija, uglavnom preko industrije zabave, profiliše umove mladih i pridobija ih za sistem.

Individualizam u iluziji sopstvene urođene sile doživljava druge kao prijetnju ili priliku – nijedna veza ne može biti istinski blagonaklone prirode, osoba mora biti neprekidno podozrivo posmatrana, sa njom se mora neprekidno manipulisati ili je neprekidno smirivati. Stoga se veze praktično pretvaraju u poslovne ugovore u kojima se dobro pazi da se stranka zaštiti kako bi, u slučaju razvoda, pretrpjela što manju štetu. Nije li to tragično? Tako i ovaj tip porodice poprima razne disfunkcionalne karakteristike, jer je svaki član sebičan i teži vlastitom putu i opstanku, a brak se svodi na sredstvo za sopstvenu biološku reprodukciju, puko seksualno zadovoljavanje, izbjegavanje usamljenosti, materijalnu zbrinutost ili zaštitu.

Individualac otuđen od Boga sluša i rukovodi se ličnim željama, gradi identitet kroz sticanje renomea i reputacije, a njegova religija se bazira na obožavanju vidljivog.

 

Glavne odlike lažirane religije

Karakteristike lažirane religije/ideolgije mogli bismo sumirati ovako:

i) Zamjena stvarnog Boga lažnim božanstvima – falsifikovana religioznost.

ii) Podizanje sebe na nivo boga – poistovjećivanje sa lažima.

iii) Udaljavanje Boga i istovremena bliskost sa idolima (idoli su uvijek paravan za demone).

iv) Pripisivanje različitih moći i uticaja ljudima, ritualima, objektima, prirodi ili nebeskim tijelima, što idolopoklonike izlaže okultnim uticajima i demonskim aktivnostima.

v) Izopačeno shvatanje i izvrtanje pojmova – pribjegavanje iracionalnom načinu razmišljanja da bi se opravdao grijeh i negirao Bog (paganska filozofija, ateizam, materijalizam, relativizacija morala, sekularni humanizam).

vi) „Potreba“ za lažnim božanskim posrednicima (drugim ljudima koji se smatraju svecima).

vii) „Potreba“ za samoisticanjem, gdje se religija zloupotrebljava na više načina: a) kao sredstvo za duhovnu dominaciju i kontrolu; b) za vlastite „inovacije“ i uspostavljanje religije po šablonu čovjeka; c) za „liječenje“ kompleksa koristeći je kao sredstvo za vlastito uzdizanje (lažni učitelji, gurui, lažno sveštenstvo…); d) za stavljanje vlastitog pečata „originalnosti“ (segmentacija Biblije, sektaški i jeretički duh, isticanje i manipulisanje određenim predmetima na štetu drugih i cjelovitosti biblijske nauke, ataci na zdravi razum).

viii) „Potreba“ za stvaranjem ljudskih ustanova koje će propisivati, kontrolisati i nadzirati religijski sistem. Analogna ovoj „potrebi“ stoji druga „potreba“ da se marginalizuje Božja direktna objava kroz Njegovu pisanu Riječ, a istakne ljudski autoritet i tumačenje. (U suštini, stvar je vrlo prosta: ako je Biblija nadahnuta Božja Riječ, ili ako su izjave određenih ljudskih oruđa prepoznate i priznate kao nadahnute, a ljudski autoritet – bez obzira na šta se poziva ili vjeruje da je vođen duhom – govori ili uči kontradiktorno tome, izbor je lak, pod uslovom da smo pošteni.)

ix) Lažirana religija/ideologija napada i podriva sve kanale života i blagoslova koje je Bog uspostavio: odnos Bog-čovjek i definiciju tog odnosa (Božji Zakon), porodicu, društvenu zajednicu i rukovodeće strukture, te napokon nosioce istine.

x) Lažna religija teži da satanizuje cijeli svijet, da bukvalno ne postoji nijedan pojedinac koji je zainteresovan za čistu i sveobuhvatnu istinu. (Ovo je ujedno razlog zašto se mnogi vjeroučitelji okreću uskoj profilaciji i postaju „zaokupljeni“ određenim privlačnim predmetom, dok ostalo što nije poželjno ili je možda opasno zanemaruju. Tako se istina suptilno pretvara u laž jer je osakaćena i segmentirana te time pogrešno shvaćena i otvorena za manipulaciju.)

_____________________________

[1] Des Grifin, „Četvrti rajh bogatih“, str. 24, 2001.

[2] Kerol Hamprejs, „Realni mitovi i lažne stvarnosti“, str. 36.

Print Friendly, PDF & Email

Pitaj ili komentariši

Arhiva članaka