Izbor knjiga

Tek kad uzmemo u obzir široku lepezu religija svijeta, uključujući i glavne filozofske pravce, te teorije o postanku života, naše planete i univerzuma, možemo zaista shvatiti ogromni značaj koji ima Biblija. Na žalost, umjesto da se promoviše, biblijska nauka se uvijek nalazila na udaru svih onih koji metodama manipulacije pokušavaju sebi obezbijediti duhovni ili svjetovni monopol. To se ne odnosi samo na religijski aspekt već praktično na sve ključne činioce života. Naravno Biblija ne bi bila to što jeste da ne daje precizna i jasna objašnjenja osnovnih problema čovječanstva i nudi jedinstveno rješenje. Ali sve dok svoje probleme vidimo kao neminovnost, beznadežno stanje ili čak kao prednosti u životu za ostvarivanje sebičnih i nepoštenih ciljeva, Biblija nam ne može biti privlačna, a Božji plan spasenja biće nam stran i dalek, bez stvarne želje da spoznamo istinu koja oslobađa nas same i ujedno nas osposobljava kao Božje saradnike i faktore dobra u svijetu.

Biblija, za razliku od kompletne ostale religijske i svjetovne literature, kreće od početka, objavom našeg porijekla i obznanom identiteta Stvoritelja. To su istorijski izvještaji i istorijske činjenice. Opis pada u grijeh i otvaranja „Pandorine kutije“ duhovne i moralne problematike ljudskog roda, te pokretanja različitih mehanizama destrukcije, propadanja i smrti, takođe je izložen jasnim jezikom.

Još jedna upadljivo velika razlika između izvorne biblijske religije i ostalih religija svijeta je to što Sveto Pismo objašnjava da je Plan spasenja u kompletu plod Božje inicijative, namjera i rješenja koje naš Tvorac i Iskupitelj obezbjeđuje, a da je udio čovjeka pristanak i saradnja u tom Planu. Ne postoji „Plan B“. Stoga se nameće logičan zaključak da postoji samo jedna prava izvorna religija – ona koju definiše Bog i koja seže u prošlost sve do prvog ljudskog para na Zemlji. Ako, dakle, želimo da se uvjerimo u ispravnost naše religije, vjerovanja koja gajimo moraju korespondirati sa Adamovim. Ukoliko ne nalazimo podršku svih relevantnih kriterija za utvrđivanje validnosti određene religije, možemo s razlogom sumnjati u njenu autentičnost, bez obzira u kojem procentu možda zadovoljava osnovna načela moralnosti, brojnost njenih pristalica ili čak vremenski faktor (obmana se može proglasiti istinom i vjekovima nametati kao istina ali u realnosti nikad ne može postati istina, koliko god vremena joj dali).

Sledeća ogromna razlika između biblijske i ostalih religija je što Biblija veoma jasno projektuje budućnost i rezultate Božjeg plana spasenja. Međutim, da bismo uvidjeli da je to zaista realnost, bez trunke misticizma, maglovitih, nejasnih, sumnjivih, neostvarivih, fiktivnih ili moralno i pravno problematičnih projekcija, moramo se prethodno osloboditi ropstva nametnutih predrasuda, kvazi naučnih teorija, tradicija i sl., te sami biti pošteni i marljivi da sagledamo objektivno stvari i prihvatimo istinu, bez obzira što nam subjektivno ona neće goditi kao što se narkomanu ne sviđa program prestanka korišćenja narkotika.

Superiornost Svetog Pisma pokazuje se i u činjenici što biblijska religija odgovara logici, nauci, iskustvu, poznatoj istoriji, savjesti i zdravom razumu. Bog se otkriva na transparentan i razumski shvatljiv način. U tom otkrivenju postoji savršeni sklad ljubavi, istine, pravde i milosti. Moral se tretira na sveobuhvatan način, uz pravljenje razlike između dobra i zla, gdje se zlo NIKAD ne projektuje kao vječna kategorija. Napokon biblijska religija i biblijsko hrišćanstvo dali su najviše čovječanstvu u svakom pogledu i praktično se dokazali kroz vjekove otpada i tame.

Bavljenje religijama svijeta izgleda kao težak i nezahvalan posao. Bavljenje sopstvenom religijom može biti traumatično iskustvo. Ako ne uzmemo u obzir sve relevantne kriterijume i ne postavimo standarde za preispitivanje svakog vjerskog ili ideološkog pravca, naći ćemo se u poziciji favorizovanja i neargumentovane odbrane tuđih i sopstvenih zabluda. To je ono što nam je najmanje potrebno kada se radi o pitanjima od najvećeg životnog značaja. Dakle, kada se bavimo religijama i ideologijama svijeta, to ne treba da činimo da bismo druge diskvalifikovali a sebe uzdigli, već da pošteno i transparentno istaknemo istinu a razobličimo zablude odakle god one dolazile.

 

Uporedna tabela religija svijeta

Odmah posle pada u grijeh postalo je jasno da će na svijetu u suštini postojati dvije religije: izvorna koju definiše Bog i koja je u preciznoj saglasnosti sa Planom spasenja i lažirana religija koju inovira i osmišljava palo ljudsko biće. To se konkretno pokazalo na primjeru Adamovih sinova, Abela i Kaina. Vrlo je važno razumjeti da „potreba“ za religijom koja nema pečat Božjeg odobravanja nije racionalna već je predodređena grešnim motivima i težnjom za izgradnjom identiteta nezavisno od Boga kroz manifestaciju ljudskih dostignuća i moći. Ovaj obrazac može se pratiti kroz cijelu biblijsku istoriju i svu kasniju istoriju do današnjeg dana. Naravno devijantna ideologija faktički može imati onoliko pravaca koliko ima psiholoških profila ljudi, „dozirana“ shodno njihovom palom stanju kako bi se svi mogli „pronaći“ u nekom obliku iracionalne zadovoljštine i iracionalnog opravdanja svog životnog puta.

Stoga smo na prvi pogled suočeni sa mnoštvom religijskih i filozofskih pravaca i može nam se učiniti kako je to lavirint bez izlaza i da je praktično nemoguće utvrditi koji je ispravan i da li je neki uopšte ispravan. Ovu argumentaciju rado koriste ateisti. Međutim, uporedna tabela religija svijeta može nam pomoći da vrlo brzo shvatimo da stvari nijesu ni izbliza tako komplikovane. Ali ne zaboravimo da u datoj situaciji moramo biti kao dobar bankarski službenik, naučen da jasno prepoznaje originalnu od falsifikovanih novčanica. Podrazumijeva se da original mora izdržati test validnosti.

Sada ćemo ukratko izložiti neke primjedbe o vodećim svjetskim religijama, navedenim kao u tabeli, prema broju pristalica u svijetu. Posebno napominjemo da biblijska religija NE podrazumijeva tradicionalne niti devijantne oblike koji odstupaju od izvornog čisto biblijskog koncepta. Drugim riječima, neko može živjeti u uvjerenju da je „pravovjeran“ ali to nikad nije testirao pomoću Božje Riječi.

Islam je religija nastala u VII vijeku nove ere pod uticajem biblijskog monoteizma i predislamskih elemenata. Karakteriše ga isključivost i nametanje putem sile krivično-pravnog sistema, sa problematičnim odnosom prema biblijskim istinama. Preispitivanje je nepoželjno, dok se moral shvata kao činjenje dobrih djela i uzdržavanje od zla (spoljašnje ponašanje). Vjerovanja u zagrobni život te sistem vrednovanja i nagrađivanja u dženetu (raju) veoma su problematična.

Ateizam se ne smatra religijom ali pošto je to ideološki pravac koji zapravo sam sebi oduzima platformu na kojoj uopšte nešto može graditi i vrednovati, te imajući u vidu činjenicu da postavke ateizma nijesu nimalo naučne ni logične, moramo se složiti da to jeste religija koja zahtijeva od svojih sledbenika ogroman napor vjere (pomenimo samo kratko da ateisti vjeruju kako je univerzum nastao u eksploziji ničega u ničemu, mrtva materija se samoorganizovala, a život slučajno nastao i evoluirao iz najjednostavnijih do najsloženijih oblika, uključujući čovjeka). Ateizam odgovara konfuznim i nesvrsishodnim „potrebama“ pale ljudske prirode, ali ne odgovara logici, zdravom razumu i savjesti. Činjenice su prilagođene različitim lažnim, poluistinitim ili netačnim interpretacijama i relativizmu. Tretira samo pitanja koja su u domenu ljudskog iskustva i želja pale prirode. Ograničen je na materijalizam. Različiti oblici ateizma mogu se pratiti u vjerskim i filozofskim pravcima u antičkoj prošlosti, ali je pravi „procvat“ doživio kroz pokret „prosvetiteljstva“ u novije doba.

Hinduizam je nastao u Indiji kao proizvod raznih okultnih kultova i tradicija, a koncipiran je u spisima poznatim kao Vede. Prema hinduizmu, Jedna Vrhovna realnost (Brahman) se manifestuje u mnoštvo bogova i boginja. Karakteriše ga vjerovanje u više bogova i polubogova, seobe duša, u više reinkarnacija i karmu (nagrade i kazne za životna djela). Hinduizam je panteističan, bog je u svemu, dobro i zlo se prožimaju, ideal se nalazi u misticizmu. Ljudski rod robuje neznanju i iluziji ali može se izvući. Smrt ne postoji. Dokazivanje validnosti ove religije ne ide dalje od domena mistike i apstrakcije. Protivrječi zdravom razumu i logici. U navodnoj težnji za oslobađanjem od ropstva neznanju i iluziji, hinduizam završava u ekstremnim oblicima tog istog ropstva.

Kineska tradicionalna religija (taoizam / konfučijanizam) razvijala se negdje od VI vijeka prije nove ere nadalje. Karakteriše je panteizam (Tao prožima sve), kult mrtvih, razna sujeverja; traganje za jedinstvom s bogom, te izraženi i sveprisutni kult zmaja (u Bibliji poistovjećen sa Luciferom, začetnikom pobune protiv Boga), dualistički jin i jang, mitološka bića i narodna božanstva. Vrlo je interesantno da ova religija gaji ideju o univerzumu koji je sam sebe stvorio iz haosa (blisko ateističkom „big bengu“ i teoriji evolucije). Životni stilovi teže dugovječnosti, dok se kao krajnji cilj izlaska iz ciklusa reinkarnacija postavlja stanje ne-bića.

Budizam je prije filozofski nego vjerski pravac koji je osnovao Sidarta Guatama Buda, 520. prije n.e. Navodno „prosvjetljenje“ Bude desilo se kroz asketizam (ljudski napori, monaštvo, podvižništvo). Budizam odlikuje tzv. filozofija „srednjeg puta“. Poput hinduizma sadrži karmu, maju (iluziju) i samsaru tj. ciklus reinkarnacija. U budizmu ne postoji početak i kraj, već beskonačni krug ponavljanja rađanja i smrti. Cilj je izbjeći reinkarnaciju i postići nirvanu (neku vrstu stanja bezličnosti, odsustva i oslobođenosti od svih želja). Jedan ovakav filozofsko-religijski pravac koji uči da je sve iluzija i negira osnovne naučne činjenice i zakone, nemoguće je racionalno dokazivati te spada u domen duhovne narkomanije tako prijemčive mnogim ljudima, ne samo sa Dalekog Istoka i ne samo u budizmu.

Etničke religije (isključujući one posebno pomenute u odvojenim kategorijama) predstavljaju lokalizovane oblike religije određenih etničkih grupa ili paganizovane verzije drugih većih religija (na primjer: svetosavlje). Paganizam i razna narodna sujeverja nalaze se kao preteče u kombinaciji sa nekom većom religijom ali i u njenoj obrednoj i svešteničkoj funkciji. Etničke religije su determinisane etničkom ili nacionalnom pripadnošću i vjerovanjima te su stoga snažno podržane i branjene po svaku cijenu na dominantnom području zbog lukavog poistovjećivanja vjerskog sa nacionalnim identitetom. Etnička religija takođe predstavlja jako uporište i bazu političkog establišmenta. Upotreba razuma kod pobornika etničkih religija je nepoželjna, a nauka se smatra odvojenom od religije. Karakteriše ih formalizam i splet lokalnih običaja, vjerovanja i mitova, uključujući cijelu lepezu pokrštenog paganizma, kako plemenskog i etničkog tako i nasleđa prvobitne vavilonske misterijske religije nastale i proširene posle Potopa.

Afričke tradicionalne religije razvijale su u staroj i novoj eri. Odlikuju ih usmene plemenske tradicije, kult mrtvih, magija, animizam, korišćenje magije i tradicionalne medicine te vjerovanja u zagrobni život. Uloga čovječanstva se uopšte smatra kao usklađivanje prirode sa natprirodnim kroz razne ritualne i magijske prakse. Ovakvi oblici religioznosti proizvode direktne štetne posledice u praktičnom životu, po mentalno i duhovno zdravlje.

Sikhizam je religija koja potiče u Pandžab religiji indijskog potkontinenta negdje s kraja XV vijeka. Zasniva na spiritualnom učenju guru Nanaka, prvog gurua, i devet Sika gurua koji su ga slijedili. Deseti guru, Gobind Sing, imenovao je sikski spis Guru Grant Sahib kao njegov naslednik. Odlikue ga vjera i meditaciju u ime jednog stvoritelja po imenu Ik Onkar, jedinstvo cijelog ljudskog roda, te vjerovanje u reinkarnaciju dok se ne riješi karma i stopi se sa Bogom. U sikhizmu nema monašenja i asketizma. Može se konstatovati da sikhizam teži istini ali sa pogrešnim premisama.

Spiritizam potiče iz raznih paganskih vjerovanja u zagrobni život. Kao pokret razvio se u XIX vijeku. Počiva na premisi besmrtnosti duše. Duhovi, putem pasivnog ili aktivnog posredništva (medijuma), mogu korisno ili zlobno uticati na fizički svijet. Duh i tijelo su navodno odvojeni entiteti, a duša živi vječno. Upadljiv je sinkretizam sa tradicionalnim hrišćanstvom koje takođe vjeruje u dualizam i zagrobni život. Seanse i duhovna iscjeljenja neke su od manifestacija spiritizma. U realnosti spiritizam predstavlja kontakt sa demonskim duhovima, kao uostalom i svi oblici metafizičkih iskustava.

Judaizam je spoj starosaveznog shvatanja Zakona (Tore), jevrejske tradicije (objedinjene u Talmudu) i kabalizma. Smatra se nacionalnom abrahamskom religijom. Odlikuje ga poštovanje 613 Božjih zapovijesti, slijeđenje rabinske tradicije i jak etički kodeks. Pogledi na zagrobni život su različiti: nema zagrobnog života, a svijet koji dolazi smatra se mesijanskom erom. Mesija se očekuje kao budući kralj Izraela, ujedinitelj svih plemena koji će pokoriti „goje“ (strance) i uvesti doba mira. Osnov Tanaha je ispravan i činjenično dokaziv, dok su gledišta izopačena tradicijom i pogrešnim shvatanjem Božjeg plana i namjera (podređena nacionalizmu i ljudskom ponosu).

Ovim ćemo završiti kratko izlaganje svjetskih religija, uz napomenu da su u uporednoj tabeli navedeni još neki religijski pravci koji imaju značajan broj pristalica u svijetu kao što su: bahaizam, jainizam, caođaizam, šintoizam, zoroastrizam, univerzalizam, rastafarijanizam i drugi.

Bog je darovao svima slobodu izbora bez koje ljubav i ličnost po Njegovom obličju nije moguća i to treba da poštujemo, a na nama pojedinačno je kako ćemo je upotrijebiti.

Pavle Simović

Print Friendly, PDF & Email

Pitaj ili komentariši

Arhiva članaka