Izbor knjiga

Religija po svojoj definiciji ima funkciju ponovnog povezivanja sa Bogom. Sama po sebi religija je egzistencijalna potreba čovjeka kao stvorenog bića. Bez povezanosti sa Bogom čovjek ne samo da ima nerješiv identitetski problem, već pokušava da traži boga sam ili zadovoljava duhovne potrebe u onome što bog nije. Takvi pokušaji su unaprijed osuđeni na neuspjeh. Nezadovoljenje čovjekove duhovne potrebe i pokušaj da se ona zadovolji nezavisno od Boga, rezultuje čovjekovim iracionalnim ponašanjem, zloupotrebom njegovih sposobnosti, njegovom neumjerenošću i izopačenošću.

Pošto Bog definiše održivi poredak života, religija pokriva pojmove ljubavi, dobrote, pravde i istine. Zbog nevoljnosti čovjeka da sarađuje sa Bogom na rješavanju moralnih i karakternih problema, smisao religije je zloupotrijebljen i iskrivljeno predstavljen.

Stoga je jedno od najvažnijih pitanja prilikom našeg susreta sa duhovnom dimenzijom da li smo zaista uspostavili vezu sa Bogom – povezali se sa Bogom – ili smo možda, pokrenuti pogrešnim motivima, prihvatili neki od mnogobrojnih oblika lažne religioznosti. Da li naša religioznost može proći test validnosti? Da li smo uopšte svjesni razlike između kriterijuma koje postavlja naš Tvorac i ljudskih (promjenljivih) kriterijuma? Koliko naše okretanje ka duhovnosti zaista dovodi do karakterne reforme i pobjede nad životnim iskušenjima? Da li nas religija zaista čini karakterno boljim ljudima od ateista ili agnostika?

Biblija nam daje vrlo jasne smjernice religioznosti. Bog se odnosi prema čovječanstvu kao prema jednoj velikoj porodici, sa manje ili više problematičnim članovima, i to isto očekuje od onih koji se nazivaju vjernicima:

„Volite svoje neprijatelje, blagosiljajte one koji vas proklinju, činite dobro onima koji vas mrze, i molite se za one koji vas klevetaju i progone, da budete sinovi svoga Oca, koji je na nebesima. On čini da njegovo sunce izlazi i zlima i dobrima, i šalje kišu i pravednima i nepravednima… Sve, dakle, što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima, jer to je Zakon i Proroci.“ (Matej 5:44,45; 7:12)

Dakle, duhovno iskustvo nije u domenu apstraktnog, ono je veoma mjerljivo i njegova kakvoća je prepoznatljiva po praktičnim rezultatima:

„Prepoznaćete ih po njihovim plodovima. Zar se grožđe bere sa trna ili smokve sa čička? Isto tako, svako dobro drvo donosi dobre plodove, a rđavo drvo donosi rđave plodove.“ (Matej 7:16,17)

To su stvari provjerljive na vrlo praktičnim životnim primjerima. Na primjer, da li nas naša religioznost zaista čini boljim od ateista kad je riječ o bračnim odnosima i porodici? Da li je to slučaj kad su u pitanju hedonizam i stopa kriminala? Da li smo kao vjernici nacionalno tolerantniji ili nas naša vjera u stvari pravi nacionalistima i šovinistima? Da li vidimo u svom susjedu ljudsko biće ili pripadnika „omražene nacije / religije“? Da li gajimo duh praštanja ili osvetoljubivosti? Sve to su vrlo opipljivi pokazatelji stanja naše religioznosti.

Tolstoj je svojevremeno imao zanimljiva zapažanja na tu temu:

„Kao i sada, tako i ranije, javno prihvatanje i ispovijedanje pravoslavlja najčešće se sretalo među glupim, grubim i pokvarenim ljudima, i među onima koji su sebe smatrali veoma značajnim. Pamet, poštenje, iskrenost, dobrota i moral najčešće se sreću među ljudima koji su priznavali da ne vjeruju. Ljudi žive onako kako svi žive, a svi žive po načelima koja ne samo što nemaju ništa zajedničko s vjeronaukom nego su joj najčešće oprečna.“ (Lav Nikolajevič Tolstoj, Publicistički spisi, str. 55)

Ovdje je očiti problem formalistička nacionalna religija koja umjesto da oplemenjuje čovjeka ona ga gura u žabokrečinu ljudskog ništavila.

 

Pogrešni unutrašnji motivi religioznosti

Religiozna revnost je najčešće utemeljena na lošim pobudama, a ne na nesebičnoj ljubavi i dobroti. Iako religiozan čovjek može biti spreman da dâ svoj život za ono što smatra vrijednostima svoga vjerovanja, on često nije svjestan prave prirode svoje religiozne revnosti. Iza njegovih iskrenih namjera često se kriju fanatični motivi gordosti, sebičnog sentimenta i nečiste savjesti.

Predrasude. – Predrasuda je unaprijed donesen sud ili mišljenje o čemu što se dovoljno ne poznaje niti se temeljito i kritički proučilo, odnosno prije iskustva. Obično je to proširen i ustaljen, unaprijed postavljen stereotipan stav, zasnovan na nedokazivim tvrdnjama i lažnim autoritetima. Predrasude su velika barijera spoznaji i primanju istine jer zadržavaju čovjeka u sistemu obmane, poluistina i različitih oblika izmanipulisanosti.

Intelektualno nepoštenje. – Nevoljnost i nespremnost da se prizna i prihvati istina zbog uočavanja potrebe za reformom sopstvenog života i odricanjem od sebičnosti, statusa ili grešnih privilegija. Nepošten čovjek odbacuje istinu, ne zato što je ne može prepoznati već što mu ona ne odgovara (vidi: Rimljanima 1:18-32). Intelektualno nepoštenje manifestuje se u vještini prilagođavanja aktuelnoj društvenoj paradigmi.

Gordost. – kao kompleksni skup prepotentnosti, tvrdoglavosti, egocentričnosti, drčnosti, samodopadljivosti, razmetljivosti, nadmenosti i sujete rezultira nerealnom slikom o sebi i drugima, preosjetljivošću, ponosom, paranoičnošću, ranjivošću i nesposobnošću požrtvovanja za druge. Sebičnoj osobi je prioritet kako se ona osjeća i sve što čini – čak i kad to ima izgled dobrih i plemenitih djela – radi zbog sebe, a ne kao odgovor na potrebe drugih ljudi.

Ponositost. – srodan pojam gordosti. Ogleda se u stalnim nastojanjima za samouzdizanjem kroz dostignuća.

„A govorio si u svom srcu: ‘Do nebesa ću se podići. Iznad Božjih zvijezda podići ću svoj presto i sješću na zbornu goru na krajnjem sjeveru. Podići ću se iznad oblaka. Izjednačiću se sa Svevišnjim.’“ (Isaija 14:13,14)

Ponositost se prepoznaje po tome što vrijednost proklamovanog cilja ili djela postaje sama sebi svrha, pri čemu drugi ljudi uopšte nijesu važni i postaju puko sredstvo za ostvarenje ili prikazivanje ponositosti. Ponosit čovjek tradicionalista će spremno reći: „Bolje da propadne selo nego običaji.“ Nacionalista „voli“ nacionalne vrijednosti s kojima se poistovjećuje više nego ljude koje će, ukoliko je u poziciji da to učini, spremno žrtvovati za „vrijednosti“ svoje nacije.

Pošto jednostavni apeli ljubavi i razuma nemaju nikakvog učinka na ljudska srca zatrovana sebičnim sentimentima, religijske vođe posežu za pobuđivanjem fanatičnih motiva kod svoje „pastve“. To može da se postigne pričama o „viševjekovnoj tradiciji“, precima, kroz poistovjećivanje nacionalnih i vjerskih vrijednosti, isticanjem ekskluzivnosti i posebnosti svoje crkve/sekte, itd. Tako podstiču gordost i ponos koji zamagljuju razumno sagledavanje stvarnosti.

Nečista savjest kao pokretački motiv. – Savjest kao unutrašnja Bogom data sposobnost moralnog rasuđivanja ima svrhu da nas opomene kad griješimo. Ali ako savjest dobije pogrešnu funkciju i postane pokretačka sila umjesto ljubavi, tada će sve „dobro“ koje činimo biti usmjereno umirivanju nečiste savjesti. Nečista savjest je stresno stanje koje priziva u pomoć zadovoljenje osjećanja i stoga će lako pasti na svaki test čuvanja principa. Vanredne i ratne situacije pokazuju da su pseudo religiozne osobe sklonije i revnije u zločinu od ateista.

S druge strane, Sveto Pismo ne poznaje rituale i obrede koji imaju svrhu da pruže psihološku satisfakciju čovjekovoj nečistoj savjesti. Ono, naprotiv, upozorava protiv takvih iskušenja.

Strah. – Kao jedna od direktnih posledica odvajanja od Boga, strah izaziva osjećaj realne ili nerealne opasnosti, otuđenosti, usamljenosti, bola, neizvjesnosti… Pseudo religije veoma koriste strah kao motiv religijske revnosti i poslušnosti sistemu. Dijapazon korišćenja straha je vrlo širok, počevši od izopačenog prikaza Božjeg karaktera i namjera te plašenja vječnim „paklom“, reinkarnacijama, beznađem, osvetom duhova ili „svetaca“, „prokletstvom“ odvajanja od ustanove (crkve/sekte), itd. Strah od smrti često je motiv pristupanja određenoj religiji.

Površno shvatanje morala. – Površno i pogrešno shvatanje moralnosti utemeljeno je u svakom obliku lažirane ideologije ili religije, jer sam izopačeni sistem stavlja svojim poklonicima „crne naočare“ koje onemogućavaju stvarni dublji uvid i racionalnu analizu kojima bi se raskrinkale obmane. Zato se vjernici u najboljem slučaju uče da vode bitke na pogrešnim frontovima, u domenu korekcije spoljašnjeg ponašanja ili kontrole osjećanja, umjesto preispitivanja svojih pokretačkih motiva. Jedan od pouzdanih znakova prepoznavanja površnog shvatanja morala je insistiranje na formalizmu i odsustvo svijesti o potrebi za radom na karakteru i izgradnji karaktera.

Za razliku od površnih shvatanja, Biblija ulazi u samu srž moralne problematike (vidi: Marko 7:6-8; 20-23; Matej 23:25-28)

Gušenje savjesti. – Svi pseudo religijski sistemi osmišljeni su da pruže ljudima psihološku satisfakciju kada griješe i oslobode ih od osjećaja odgovornosti za svoje motive i postupke. Na taj način vjernici postaju privilegovani grešnici. Nebitno da li vjernik traži olakšanje kroz ritual ispovijesti koja površno zamjenjuje i guši potrebu za unutrašnjom reformom ili to čini poricanjem Božjeg Zakona – efekat je isti.

Odricanje od zdravog razuma. – Biblijska religija i upotreba razuma uvijek idu ruku pod ruku. Razumna analiza naše vjere ne samo što će nam pomoći da izgradimo čvrstu platformu na kojoj stojimo, već će nam takođe razotkriti moguće pogrešne i nečiste motive religioznosti. Vjerska učenja koja pažnju ljudi usmjeravaju na ustanovu, ljudske autoritete, osjećanja, dogme i rituale imaju tendenciju oduzimanja razuma tako da se nerijetko čudimo kako mnogi ljudi uopšte mogu vjerovati u besmislice koje vjeruju. Svaki oblik devijantne vjere neminovno će atakovati na zdravi razum.

U ateizmu ćemo takođe pronaći sličnu nemoć i površnost i odricanje od zdravog razuma.

 

Neke spoljašnje manifestacije pseudo religioznosti

Formalizam. – Formalni i površni religiozni zahtjevi će formirati površni i formalni način razmišljanja. Pošto srce i karakter ostaju nepromijenjeni, stvara se jaka zavisnost od sistema ili ustanove ili religijskih autoriteta koji pružaju lažno razrješenje problema i osjećaja krivice. Zbog toga ne treba da nas iznenadi fanatična netrpeljivost i neprijateljstvo koje pokazuju formalisti kad im se pokuša ukazati na zablude kojima robuju jer to doživljavaju kao pokušaj odvajanja od onog što im donosi lažno zadovoljenje (idolatrija, duhovna narkomanija) i nikad ne raskrinkava grešne unutrašnje motive ili poziva na promjenu karaktera.

Tradicija. – Tradicija je snažni konzervans za ljudske ideje i namete koji ih drži u određenim okvirima. Ona sprečava ljude da se reformišu i sputava zdravorazumsko razmišljanje. Upravo zbog toga što ljudi ne žele da se mijenjaju, mnoge istine su proglašene za laž, a mnoge laži proglašene su za istinu. Tradicija hrani ljudsku iracionalnost jer ljudi istinu ne slušaju i ne žive po njoj; ljudi lažu i kada znaju istinu; ljudi odbacuju istinu ako je iznosi osoba koju smatraju nižom od sebe ili ako većina odbacuje istinu. Tradicija je izgovor za povodljivost ka zlu, nepoštenju, nepravdi i neistini.

Nesposobnost ili čak odbijanje razmišljanja svojom glavom. – Psihologija krda, prepuštanje kolotečini života, potreba za pseudo autoritetima i guruima.

Nerealna očekivanja od sopstvene religioznosti. – Mnogi ljudi, pokrenuti i vođeni pogrešnim motivima svoje religioznosti, nastoje svoj vjerski život prilagoditi potrebama pale prirode koje su prethodno gajili. Na taj način duhovna narkomanija samo zamjenjuje klasičnu narkomaniju (u najširem smislu tog izraza). Upotreba razuma postaje nepoželjna, dok se insistira na različitim oblicima vjerskih iskustava kao što su molitve nalik transu, harizma duha, sistem vjerovanja koji isključuje individualnu odgovornost ili odgovornost pred Bogom i drugo.

Doživljaj Boga kao čarobnjaka koji će se pobrinuti da obezbijedi različite privilegije vjerniku takođe spada u domen nerealnih očekivanja od religije. Mnogi čak gledaju na krštenje kao čin u tom kontekstu. Pošto Bog neće zadovoljiti njihovu sebičnost, ovdje se otvara veliki prostor za djelovanje demonskih duhova, što rezultira ili obmanjivačkim iskustvima ili neprijateljstvom prema istini i odbacivanjem vjere.

Insistiranje na duhovnim darovima sa natprirodnim manifestacijama samo je jedan od indikatora pogrešne vizure Boga i religije. Takvi darovi ili prisustvo „duha“ daju psihološku satisfakciju koja „pokriva“ očigledne propuste, sebičnost i nevjerstvo.

Naglašavanje i neprekidno iznalaženje doktrina ili dogmi koje će pružiti osjećaj sigurnosti spasenja takođe je veoma prisutno u pseudo religioznosti (tipično za protestantizam), jer čovjek u svojoj sebičnosti ne želi da se jednostavno osloni na Boga i strpljivo živi u vjeri po Njegovim načelima bez obzira na nagradu ili eventualnu kaznu.

Jeresi i gluposti. – Jedan od pouzdanih pokazatelja devijantne religije je poremećaj prioriteta i potenciranje raznih čudnih, teološki, naučno i razumski neodrživih tvrdnji i vjerovanja (npr. „lunarni šabat“, ravna Zemlja, opravdanje vjerom preko eliminacije Zakona i sl.). Stavljanje subjektivne percepcije ispred objektivne istine je glavna karakteristika svih jeretika.

Spoznaja i primjena cjelovite nauke Božje Riječi jedini je adekvatni lijek za sve gore navedene probleme.

Print Friendly, PDF & Email

Pitaj ili komentariši

Arhiva članaka