Ispravan odnos prema Duhu proroštva | Institut za izučavanje religije
Izbor knjiga

Najbitniji dokaz da je Biblija Božija Riječ, pored njene tačnosti (dokaz rukopisa) i istorije (arheološki nalazi), predstavlja dokaz o njenom nadahnuću. Krajnja potvrda da je Biblija apsolutna, nadahnuta istina je u njenim natprirodnim dokazima, uključujući i proroštva. Bog je koristio proroke da govore i zapišu Njegovu riječ i Bog koristi čuda kao što su ispunjena proročanstva da bi potvrdio svoje glasnike.U Svetom pismu takođe su izloženi kriterijumi na osnovu kojih možemo testirati prorokeSvi biblijski pisci tvrdili su da poruke koje prenose dolaze od Boga, kao Njegova nadahnuta riječ (vidi 2. Samuelova 23:2; 24:11, 12; 2. Kraljevima 20:4-6; 2. Dnevnika 24:20; 2. Timoteju 3:16; 2. Petrova 1:21; Jeremija 1:9; 26:1, 2; Djela 1:16; 2. Mojsijeva 4:14-16; 4. Mojsijeva 22:35, 38; Jovan 12:49). Dakle, autoritet Svetog Pisma zasniva se na autoritetu Onog ko ga je nadahnuo, Vrhovnom Biću univerzuma, dok su sami pisci bili kanali za prenošenje Božje objave.

Svi ovlašćeni, dati, autoriteti zasnovani su na autoritetu Oca i Sina. Nad nama vladaju dvojni autoriteti u mnogim aspektima. Jedan Bog i jedan Gospod nebeski prikazuju nam ovaj obrazac. Prirodan primjer ovoga na zemlji su otac i majka. Poštujemo očev (vođstvo) i majčin (potčinjavanje) autoritet po sličnom uzoru na Oca i Sina (1. Korinćanima 11:3).

Redosled izvora i kanala proroštva sažeto je prikazan na samom početku knjige Otkrivenje:

Otkrivenje Isusa Hrista, koje mu je dao Bog, da pokaže svojim slugama ono što će se uskoro dogoditi. I on je to poslao i pokazao u znacima preko svog anđela svom sluzi Jovanu, koji je posvjedočio o riječi Božjoj i o svjedočanstvu Isusa Hrista – o svemu što je vidio.“ (Otk. 1:1,2)

Zapazite obrazac:

Bog Otac (Izvor svega) → Isus Hrist (božanski Kanal, kroz koga je sve) → Anđeo (pod kanal, neposredni izvršilac i glasnik – prenosilac božanskog naloga na relaciji Nebo – Zemlja) → Ljudski kanal, izabrano Božje oruđe, glasnik ili prenosilac svjedočanstva među ljudima.[1]

Princip dvojnog autoriteta primjenjiv je i na primjeru autoriteta Biblije i Duha proroštva. Proroštvo je jedan od posebnih darova Svetoga Duha. Ovaj dar je naročito važan u prelomnim vremenima kada Božji narod treba posebno vođstvo i upute. Upravo u jednom takvom vremenu, sredinom 19. vijeka, u vrijeme jedne od najvećih prekretnica u istoriji čovječanstva kako u ideološkom i civilizacijskom smislu tako i u pogledu Plana spasenja, pokazao se u službi Elen Vajt (Ellen G. White, 1827-1915). Kao Gospodnji glasnik koji prolazi svaki biblijski test, njeni rukopisi su stalni i autoritativni izvor istine koji Božem narodu posletka vremena (vidi: Otkrivenje 12:17) osigurava vođstvo, poučavanje i popravljanje.

„Jedan [anđeo] je stao pored mene i rekao: ‘Bog te podigao i dao ti riječi da govoriš narodu i dosegneš srca kao nikom drugom. On je uobličio tvoja svjedočanstva da odgovaraju slučajevima kojima je potrebna pomoć. Ne smiješ uzmicati pred ismijavanjem, porugom, prekorom i kritikom. Da bi bila Božje posebno oruđe ne smiješ se oslanjati ni na koga, već se držati samo Njega i kao mladica loze se pripiti uz Njega. On će te učiniti sredstvom kroz koje će prenositi svoju svjetlost na narod. Moraš svakodnevno skupljati snagu od Boga da bi se utvrdila, kako tvoje okruženje ne bi zamaglilo ili zasjenilo svjetlost koju je On dozvolio da obasja Njegov narod kroz tebe. Sotonin naročiti cilj je spriječiti da ova svjetlost dolazi na narod Božji, koja mu je toliko mnogo potrebna usred opasnosti ovih poslednjih dana.’“ (2 Testimonies, pp. 607-608)

Autoriteti Biblije i Duha proroštva su u potpunoj harmoniji sa dvojnim autoritetom Oca i Sina koji je u pozadini. Naravno to je isti obrazac koji pratimo kroz biblijsku istoriju u dvojnosti koju nadahnuta Riječ naziva Zakon i svjedočanstvo (vidi: Isaija 8:20). To što je kanon Biblije odavno zatvoren nipošto ne znači da su zatvoreni kanali nadahnutog svjedočanstva.

Na nesreću, ljudi su pogodna oruđa za navođenje na iskušenja različitih krajnosti u pogledu odnosa prema Božjoj Riječi i Duhu proroštva. Tako, na primjer, kad podlegnemo iskušenju da dodamo dodatne riječi ili drugačiji smisao Božjoj Riječi kada se radi o Sinu Božjem i kažemo da je Njegov autoritet potpuno jednak Očevom, svi ovlašćeni, dati, niži autoriteti će doživjeti istu sudbinu. Ovo zato što se gubi relacija izvora i kanala i brkaju se njihove funkcije. Očigledan primjer imamo u porodici u kojoj se insistira na jednakosti muža i žene ili „dječjim pravima“ (u negativnom kontekstu savremenih „demokratskih tekovina“ društva). Muž gubi svoj autoritet glave porodice, a žena gubi svoju ulogu kanala porodičnih blagoslova i nastaje pometnja gdje svako teži dominaciji i kontroli te propadaju zdrave veze, poštovanje i ljubav.

Krajnosti u pogledu Duha proroštva desile su se u Adventističkoj crkvi.

Nakon smrti Elen Vajt, crkva je podlegla u pretjeranom branjenju Duha proroštva. Duh proroštva „ne čini ništa sam od sebe“, njegov autoritet dolazi iz Biblije. Biblija definiše domen Duha proroštva i poziva nas da slušamo njegov glas isto tako kao što nas Otac poziva da slušamo glas Njegovog Sina. Ovo je potpuno smisleno, jer Duh proroštva je Isusovo svjedočanstvo (Otkrivenje 19:10).

Drugim riječima, ako vam Biblija zaista nije vodič vjere i života, sasvim je izvjesno da ćete se naći kao oponent Duhu proroštva, kao što su se savremenici proroka i apostola opirali porukama i svjedočanstvima koje su dobijali preko izabranih Božjih glasnika pa su na kraju odbacili i Sina Božjeg (vidi: Matej 21:33-46). Naravno protivljenje može biti uzrokovano neznanjem, predrasudama ili indoktrinacijom, tako da gornja konstatacija važi za one koji su već upoznati sa Duhom proroštva.

Što se tiče pouka koje možemo izvući iz adventističke istorije, kao što je crkva počela da uzdiže Sina na previsoku poziciju, tako je i Duh proroštva bio uzdignut na previsoku poziciju. Između 1930. i 1960. godina, Duh proroštva je za mnoge ljude postao jednak autoritet kao Biblija. Jednakost je bila viđena na sličan način kako je bio shvaćen autoritet Oca i Sina. Ovo je stvorilo problem drugog (samopostojećeg, nenaslijeđenog) autoriteta koji je umjesto kanala blagoslova i posebnih uputa, savjeta i smjernica važnih za vrijeme posletka, postao tumač Pisma i „vrhovni apelacioni sud“ za mnoge. To je istovremeno bio pogodan ambijent za pojavu raznih fanatika koji su iz spisa Elen Vajt izvlačili podršku za pobuđivanje fanatičnih motiva religioznosti i kao da su se takmičili u strogoći primjene različitih ličnih, kućnih i crkvenih pravila. Ta vrsta fanatizma još jednom je izložila crkvu Sotoninim napadima i, umjesto blagoslova rodovi su bili sablazni i spoticanja.

Početkom 1980-ih, kada je Adventistička crkva konačno usvojila dogmu o trojstvu, čime je i zvanično dobila ulaznicu u krug opšteprihvaćenog hrišćanstva po imenu, na čemu se prethodno decenijama radilo, Elen Vajt se našla na udaru i iznutra i spolja zbog „nepoželjnih“ istina u njenim spisima. Protestantske grupe su direktno izazvale Adventističku crkvu u vezi uloge Elen Vajt.

Jednom prilikom je jedan crkveni lider bio izazvan u hrišćanskoj TV emisiji o tome koji su njegovi stavovi o ovoj temi. Voditelj je bio dr Valter Martin, autor „Carstva kultova“ i čovjek koji je sastavio seriju pitanja za adventističke vođe 1955. godine. Odgovor crkve je bio sastavljen u vidu knjige „Pitanja o doktrinama“, čiji glavni ko-autori su bili Le Roy Edwin Froom, Walter E. Read i Roy Allan Anderson. Inače, ova kompromisna knjiga puno je doprinijela da Adventistička crkva promijeni imidž i praktično se odrekne svojih korjena zarad prihvaćenosti u „hrišćanskoj zajednici“.

U pomenutoj TV emisiji voditelj je pitao predstavnika crkve sledeće: „Da li vjerujete da je Elen Vajt nepogrešivi tumač biblijskih doktrina ili, drugim riječima, kada Elen Vajt govori o nekom citatu iz Biblije, da li je ono što ona kaže ‘poslednja riječ’?“ Adventistički pastor, koji je shvatio da je ovo pitanje napad, rekao je da ne vjeruje da je Elen Vajt nepogrešivi tumač i zadnja riječ kada se radi o Bibliji. Valter Martin je onda izvadio određeni broj citata iz adventističkih izdanja u kojima vođe jasno izjavljuju da je Elen Vajt bila „vrhovni apelacioni sud“ što se tiče tumačenja Pisma. Dodao je: „Ako je ovo istina, onda su adventisti postavili Elen Vajt iznad Biblije.“

U odgovoru na ovu izjavu, ovaj adventistički vođa je rekao da vjeruje da spise Elen Vajt „ne treba uzdizati do nivoa Pisma, ne treba ih činiti dodatkom Svetog Pisma.“

Adventistički pastor je bio stavljen u nemoguću poziciju. Pristajanje uz teologiju otpalog hrišćanstva onemogućilo je adventiste da raspoznaju pravu poziciju Duha proroštva. Bili su primorani da idu u dvije krajnosti: 1) da ga učine nezavisno jednakim, ili 2) da ga potisnu na nebitnu poziciju (sadašnja situacija).

Uz sve to, svoj doprinos uništavanju Duha proroštva dale su različite jeretičke grupe koje su se kretale od fanatizma u pogledu spisa Elen Vajt do selektivnog prihvatanja njenih spisa shodno tome koliko se uklapaju u učenja sekte ili do njenog potpunog odbacivanja kao „nepopravljivog legaliste“.

Otprilike u ovom periodu, Duh proroštva je pretrpio tragičan pad u umovima mnogih adventista. Na njene spise sada mnogi gledaju kao i na spise od nekog iskrenog propovjednika koji nas ohrabruje da gledamo na Isusa, ali nemaju autoritet da nam se suprotstave ili da se prepriječe u našim naumima ili namjerama.

Evo kako taj stav izražava jedan autor:

„Drugim riječima, ona je kao jevanđelista ili neki pastor u tom aspektu da je njen glavni cilj da ljude pridobije i zadrži za Hrista.“ (Grejem Bredford, Proroci su ljudi, str. 50)

„Dakle, Bog govori ljudima na način koji se može prilagoditi njihovoj kulturi. Međutim, moguće je da osoba koja je dobila (otkrivenje) napravi greške u tumačenju ili primjeni istog.“ (Isti izvor, str. 59)

Ovo je srž Sotoninog plana. Sotona je usavršio način varanja ljudskog roda tako što iskorišćava ljudsku tendenciju da „ispravljaju“ stvari. Sotona nas ohrabruje da uzdignemo autoritet iznad njegove istinske pozicije da bi uništio korisnost i vlast tog autoriteta. Ovo je uradio Sinu Božjem i ovo je uradio i Njegovom svjedočanstvu – Duhu proroštva.

Ne možemo kazati da sve ovo nije bilo prorečeno unaprijed:

„Sotona… stalno pritiska krivotvorinama da odvede od istine. Poslednja obmana Sotone biće upravo obezvređivanje svjedočanstva Duha Božjeg. ‘Kad nema objava Božjih, narod je neobuzdan’ (Priče 29:18). Sotona će raditi dovitljivo, na različite načine i kroz različite činioce, da pokoleba povjerenje Božjeg naroda ostatka u istinito svjedočanstvo…

Raspaliće se mržnja protiv svjedočanstava koja je satanska. Sotona će djelovati da pokoleba vjeru crkava u njih iz ovog razloga: Sotona ne može imati toliko čist put da unosi svoje obmane i veže duše svojim zabludama ako se slušaju upozorenja, ukori i savjeti Duha Božjeg.“ (1 Selected Messages, p. 48)

„Ne smijemo primati riječi koje dolaze sa porukom koja je kontradiktorna posebnim tačkama naše vjere.“ (Counsels to Writers and Editors, p. 32)

Staza istine nalazi se pokraj staze zablude, i obje staze mogu izgledati kao jedna u umovima na kojima ne radi Sveti Duh.“ (1 Selected Messages, p. 202)

Da je Adventistička crkva ostala vjerna Riječi Božjoj, kao što su to bili pioniri Adventnog pokreta, i potčinila se biblijskom autoritetu jednog Boga i jednog Gospoda (1. Kor. 8:6), gdje Isusov autoritet potiče od Očevog autoriteta, tada bi jasno vidjeli da autoritet Duha proroštva potiče iz Riječi Božje i da je potčinjen njoj kao „manja svjetlost koja upućuje na veliku“. Tada vjernici ne bi bili kušani da zaobilaze Božju Riječ i uzvisuju Duh proroštva na osnovu koncepta jednakosti koji može jedino da dovede do narušavanja njegovog autoriteta i vlasti u našim životima. Takođe ne bi bili kušani ni na drugu krajnost da potisnu Duh proroštva na nebitnu poziciju neželjene istorije koju sada poriču.

Baš kao što je Biblija izvor svih doktrina, tako je i Otac izvor svačijeg života. Baš kao što Isus uzima Očev život, njeguje ga, proširuje, razvija i uvijek ukazuje na Oca, tako i Duh proroštva njeguje, proširuje, razvija Riječ i uvijek ukazuje na Riječ.

U ovom kontekstu, nema nikakve potrebe da neprekidno govorimo za „manje svjetlo“ da je od manjeg značaja, jer „manje“ se odnosi na to da ono nije izvor, već samo njegovatelj, kanal posebnog vođstva, savjeta i uputa za vrijeme u kojem živimo. Ono je podjednako važno kao i Biblija, isto kao što je Isus podjednako važan kao i Otac i kao što su naše majke podjednako važne kao i naši očevi.

Mi treba da smo zahvalni Gospodu za Duh proroštva, svjedočanstvo Isusovo koje u posletku vremena ima ulogu koja se može porediti sa brodskim pilotom prilikom ulaska u luku i koje ima adekvatan trajni autoritet u našim životima, bez ikakvog remećenja autoriteta, ljubavi i poštovanja prema Bibliji.

„Svjetlost istine koja se proteže od tog vremena [kada je data – prim. aut.] do vremena ulaska u grad Božji, jasno mi je izložena, i dala sam drugima uput koji je Gospod dao meni… Ali putokazi koji su nas načinili onim što jesmo moraju se čuvati, i biće sačuvani, kao što je Bog naznačio kroz svoju Riječ i svjedočanstvo Njegovog Duha. On nas poziva da čvrsto, stiskom vjere, držimo fundamentalna načela koja se zasnivaju na neupitnom autoritetu.“ (1 Selected Messages, pp. 206-208)

Cilj izlivanja posebnih duhovnih darova te tako i Duha proroštva je napredak Božjeg djela i sticanje zrelosti na putu spasenja. Ti principi su veoma uočljivi kroz biblijsku istoriju, kao što je upadljiv i otpor koji su pseudo religiozni savremenici biblijskih proroka ispoljavali.

Elen Vajt je uvijek preporučivala Riječ Božju, zato što Duh Isusov uvijek ukazuje na izvor – na Njegovog Oca. Budući i sama svjesna mogućih zloupotreba, evo nekih opomena iz njenog pera:

„Prvi broj Svjedočanstava koji je ikada izdat sadrži upozorenje protiv nepromišljene upotrebe svjetlosti koja je do sada data Božjem narodu. Navela sam da su neki postupili nemudro; kada su o svojoj vjeri govorili nevjernicima, i kada se od njih zatražio dokaz, oni su čitali iz mojih spisa umjesto da za dokaz pristupe Bibliji. Bilo mi je pokazano da je ovakvo postupanje bilo nedosledno i da bi kod nevjernika izazvalo predrasude protiv istine. Svjedočanstva ne mogu imati težinu kod onih koji ne znaju ništa o njihovom duhu. Na njih se ne bi trebalo ukazivati u takvim slučajevima.“ (Counsels for the Church, 95.2)

„U javnom radu ne ističite, i ne navodite ono što je sestra Vajt napisala, kao autoritet da bi podržali svoje stavove. Čineći ovo neće se uvećati vjera u svjedočanstva. Iznesite svoje dokaze, jasne i jednostavne, iz Riječi Božje. ‘Tako govori Gospod’ najjače je svjedočanstvo koje možete predstaviti ljudima. Neka se niko ne upućuje na to da gleda na sestru Vajt, nego na silnog Boga koji sestri Vajt daje uputstva.“ (Letter 11, 1894)

1) Ne koristite Svjedočanstva kao dokaz za nevjernike (1 Testimonies, pp. 119-120; 5 Testimonies, p. 669).

2) Ne koristite ih kao test članstva (1 Testimonies, pp. 327-329).

3) Ne koristite vizije kao pravilo da sve odmjeravate (1 Testimonies, ppp. 382-383).

4) Ne koristite Svjedočanstva kao gvozdeno pravilo ili pendrek (1 Testimonies, p. 369).

5) Ne pridavajte ekstremno značenje onome što je pokazano u viziji (1 Testimonies, p. 166).

6) Ne koristite svjedočanstva da biste dali silu određenim temama da biste ih utisnuli drugima (Manuscript 23, 1911).

Kao što možemo vidjeti, najveći broj ovih upozorenja dat je kao prevencija predrasudama i fanatizmu. Jedan oblik fanatizma, koliko god to na prvi pogled moglo čudno izgledati, tiče se fanatičnog shvatanja Biblije, u smislu strogog ograničavanja Božjeg posebnog otkrivenja i vođstva samo na ono što je zapisano u Bibliji. Ovo je, međutim, mač sa dvije oštrice i vrlo su opasne obje krajnosti – ova koja je već navedena i druga krajnost proglašavanja nadahnuća tamo gdje to ne može proći test validnosti Božje Riječi. No ono čega trebamo biti svjesni je činjenica da Božje djelo živi kroz sve vjekove i da manifestaciju prave pobožnosti i naše vjere možemo pratiti od vremena u kojem živimo unatrag sve do Adama. To prosto znači da jedan isti Duh nadahnjuje i vodi Božju djecu – Njegove usvojene sinove i kćeri – a ne da se naša vjera zasniva na nasleđu kao u imovinsko-pravnim odnosima, pripadnosti ustanovama ili genealogiji. Jer niko nam po nasleđu ne može prenijeti živo iskustvo duhovnog začeća u spasonosnoj blagodati i rasta u posvećenju. Ali put i cilj kojim idemo treba da je isti i stoga se uvijek dobro konsultovati sa onima koji su ga prošli u prošlosti.

„Ovako kaže Gospod: ‘Stanite na puteve i gledajte. Pitajte za stare puteve, pitajte gdje je pravi put, i idite njim, pa ćete naći mir svojim dušama.’“ (Jeremija 6:16)

„Zato je svaki učitelj zakona koji je poučen o Kraljevstvu nebeskom sličan domaćinu koji iz svoje riznice iznosi i novo i staro blago.“ (Matej 13:52)

______________________________

[1] Imajući ovaj obrazac na umu, može se lako shvatiti koliko je bogohuljenje i prizivanje demona u traženju drugih „božanskih“ posrednika ili čak posredništva mrtvih.

Print Friendly, PDF & Email

Pitaj ili komentariši

Arhiva članaka