Izbor knjiga

Ovu kontroverznu i značajnu temu uvešćemo tekstom iz knjige proroka Ezekijela:

„Duša koja zgriješi, ona će umrijeti. Sin neće snositi krivicu za prestupe svog oca, niti će otac snositi krivicu za prestupe svog sina.“ (Ezekijel 18:20; vidi takođe 5. Mojsijeva 24:16) 

Grijeh može da definiše samo Božji Zakon. Glavna svrha Zakona je potvrđivanje da Bog, apsolutni vladar univerzuma, ima pravo na svakoga i vlast koja Mu pripada kao Stvoritelju i Iskupitelju. Cilj moralnog Zakona jeste moralno obavezivanje. Primarna namjena Zakona je definicija Božjeg poretka života. Zakon čuva odnos između Boga i stvorenih moralnih bića. U uslovima kontaminacije grijehom, Zakon se proširuje na način koji odgovara palom stanju čovjeka i dobija dodatnu ulogu osvjedočenja u grijeh, kao i proširenja u tipološkom i krivično-pravnom sistemu. Zakon daje smjer u hrišćanskom životu i pokazuje način na koji Bog želi da Njegov narod živi u zahvalnosti, vjeri i poslušnosti.

„Ko god čini grijeh, on prestupa zakon, jer grijeh je prestup zakona.“ (1. Jovanova 3:4; NRP)

„Whosoever committeth sin transgresseth also the law: for sin is the transgression of the law.“ (Zvanična autorizovana KJV)

„Svaki koji čini grijeh i bezakonje čini: i grijeh je bezakonje.“ (VSK)

Iako tehnički gledano Karadžićev prevod nije pogrešan, mnogo je jasniji prethodni. Međutim, koji god prevod koristili, jasno je da bezakonje podrazumijeva čin, radnju koja se kvalifikuje kao prestup zakona. Tu nema dvojbe.

„Oni koji su dozvolili sebi da postanu konfuzni u pogledu toga šta sačinjava grijeh strašno su obmanuti. Ukoliko ne naprave odlučnu promjenu naći će se nedostatni kad Bog objavi sud nad ljudskim rodom. Oni su prestupili Zakon i prekršili vječni savez, i dobiće po svojim djelima.“ (9 Testimonies, p. 267)

Jedina definicija za grijeh koju imamo u Bibliji da je to prestup zakona… Zakon osuđuje svaki grijeh i zahtijeva svaku vrlinu.“ (The Signes of the Times, March 3, 1890, par. 3)

Zapazite dobro koliko grehova osuđuje Zakon.

„Zakon osuđuje svaki grijeh, i zahtijeva svaku vrlinu.“ (Review and Herald, February 26,1901)

„Istražujte Pisma, i otkrićete da nijedan sin ili kći Adamova nijesu izabrani da budu spaseni u neposlušnosti Božjim zapovijestima.“ (Review and Herald, September 28,1897 par. 4)

„Gdje nema zakona, nema ni prestupa.“ (Rimljanima 4:15)

Mi smo naslijedili Adamovu palu prirodu i kao rezultat toga posjedujemo prirodne sklonosti ka griješenju, te otuda Biblija objavljuje: „jer svi su sagriješili“ i imenuje „grešnike“. To je nasleđe koje nam je Adam ostavio i sve što sa time ide s ove strane Pada. To možemo postaviti na sledeći način: prestup → krivica → osuda → stanje izgubljenosti → smrt. Ali hvala Gospodu za Njegovu intervenciju.

To je situacija bez izlaza koju sami ne možemo nikako prevazići. Ali ljudska priroda sama po sebi NIJE GRIJEH. Ona ima sklonost ka grijehu, teži ka tome, ali u i od sebe NIJE GRIJEH zbog kojeg smo osuđeni na smrt i izgubljeni prilikom začeća ili rođenja, u protivnom imali bismo problem sa Isusovim posjedovanjem iste pale ljudske prirode kao što je naša.

Koji od deset uputa Dekaloga osuđuje posjedovanje pale prirode? Nijedan. Dakle, pala priroda nije grijeh. Ona je rezultat Adamovog grijeha. Ne mora da nam se oprašta za posjedovanje pale prirode. To isto se može zaključiti iz tipske službe u zemaljskoj svetinji.

Pošto zakon ne osuđuje posjedovanje pale prirode, Hrist je mogao doći u našoj paloj prirodi i živjeti bezgrešnim životom u takvoj prirodi. Upravo tome nas uče Biblija i Duh proroštva.

Ne postoji grijeh koji Zakon ne osuđuje, ne postoji vrlina koju Zakon ne traži. Nama će biti suđeno po Zakonu. Prestup Zakona je stoga jedina definicija grijeha u Božjoj Riječi. Nasuprot tome, neki tvrde da je posjedovanje pale prirode grijeh, „stanje“ samo po sebi. Mi svi nasleđujemo palu prirodu od naših roditelja ali nema grijeha tamo gdje nema zakona.

Ako bi posjedovanje pale prirode bio grijeh, tada bi morao biti zakon protiv toga. Da li je Bog dao zakon koji nekom zabranjuje da se začne sa palom ljudskom prirodom? Kad bi ikad i bilo nekog takvog zakona, bilo bi nemoguće držati ga, jer kako bi iko mogao odabrati da ga ne krši prije nego što uopšte postoji?!

Sveto Pismo uči da je plata za GRIJEH (prestup zakona) smrt (Rimljanima 6:23).

Niko nije osuđen za posjedovanje pale prirode jer smrtna kazna ne prelazi na nekog sa takvom prirodom, već na onog ko je sagriješio, prestupio zakon Božji. Mi treba da pravimo razliku između pojmova, da razumijemo terminologiju. Nije isto grijeh i posledice grijeha. Problem je što se često etiketa grešnik koristi da opiše grešnu (palu) prirodu umjesto stvarnog razloga, grijeha. Zapamtite da nije grijeh posjedovati palu (grešnu) prirodu.

Uzmimo za hipotetički primjer čovjeka koji ima nepoželjnu porodičnu istoriju: otac mu je bio lopov, djed i pradjed takođe. Rođen je u najnepovoljnijim lopovskom okruženju. I on sam ima sklonost ka krađi ali dok ne počini svoju prvu krađu, da li je pravedno da mu stavljamo etiketu lopova, sa krivicom i osudom da ide u zatvor? Hoćemo li ga uhapsiti zato što mu je otac krao? To bi bio vrlo nepravedan pravni sistem. Upravo to je kleveta koju bacamo na Boga ako ne razjasnimo šta podrazumijevamo pod terminima „rođeni sa palom ili grešnom prirodom“ i sl. Iako je naša genealoška istorija duga 6.000 godina i naši preci su grešnici od grešnika, to nas i dalje ne čini grešnicima, osuđenim i izgubljenim u momentu našeg začeća ili rođenja. Da ne govorimo o blagodati našeg Spasitelja Isusa Hrista koju svi, bez razlike, imamo na raspolaganju.

Niko neće biti osuđen za prestup druge osobe, i to Biblija jasno objavljuje. Niko neće biti osuđen ili izgubljen zato što se rodio sa palom prirodom. Ubjedljiv dokaz imamo u Hristovom utjelovljenju u našoj paloj prirodi, sjemenu Davidovom i Avramovom. Nikako ne može biti zdravo razumijevanje grijeha u tezama „grijeh je priroda“ ili „grijeh je stanje“, jer, ako je tako onda neminovno moramo ući u špekulacije oko Isusove ljudske prirode i proglasiti je „nepalom“, „bezgrešnom“, polubožanskom, šta god, kako bismo izbjegli problem „stanja grijeha u prirodi“ za Isusa.

Napokon, katolička crkva je osmislila sistem koji čini upravo to – pripisala Hristu bezgrešnu prirodu bogočovjeka, rođenog čak od bezgrešne majke.

Đavo zna da ispravna definicija grijeha, ispravan pogled na Isusovu ljudsku prirodu te otuda nadvladavanje su usko povezani sa opravdanjem, posvećenjem i rastom, i ako može unijeti konfuziju oko ovih pitanja, tada je njegov zadatak dobro obavljen. Šta je lakše, navesti hrišćanina na grijeh ili ga zbuniti po pitanju šta je grijeh tako da živi grešnim životom dok ispovijeda pobožnost?

„Grešno ponašanje njegovih [Lotovih] kćeri nakon napuštanja Sodoma bilo je rezultat zlog društva dok su tamo boravile. Osjećaj za ispravno i pogrešno bio je zbrkan u njihovim umovima, i grijeh im se nije činio kao grijeh.“ (4 Testimonies 111.3)

 

Suština jevanđelja

Gospod nije samo Bog pravde i istine, već i Bog ljubavi i milosrđa. On nije mogao ostaviti Adamovo potomstvo u škripcu (Postanje 3:15) zarobljeno grešnom prirodom da griješi, što nije njihova vlastita greška, te je zato poslao svog vlastitog Sina u obličju grešne pale prirode da za grijeh osudi grijeh u toj prirodi (ili kao rezultat te prirode), kako bismo mi mogli biti načinjeni pravednošću Božjom u Njemu. Ovo je suština jevanđelja.

 

Razumijevanje termina „rođeni grešnici“ i „grešnici“

Priroda koju nasleđujemo, prepuštena svojim vlastitim predispozicijama, prirodno će rezultirati u individualnom činjenju stvari koje nazivamo grijeh. Zbog toga se kaže u Bibliji da je to čulna odnosno tjelesna priroda. No to i dalje ne znači da djeca sagrešuju prilikom rođenja, niti da su grešnici ili prestupnici zakona ili izgubljeni i osuđeni zbog svoje prirode. Čak iako je činjenje grijeha izvjesno kao krajnji rezultat onoga što jesmo po prirodi, i dalje ne možemo kazati da je grijeh „stanje“ s kojim se rađamo.

„Ali Adam je propustio da podnese probu. I zato što se pobunio protiv Božjeg zakona, svi njegovi potomci bili su grešnici.“ (9 Manuscript Releases, 229.1)

„Zbog grijeha, njegovo potomstvo se rađa sa naslijeđenim sklonostima ka neposlušnosti.“ (13 Manuscript Releases, 18.1)

Zašto se svi kao rezultat Adamove neposlušnosti kvalifikuju kao grešnici, zašto ne samo neki? Zbog naslijeđenih sklonosti ka neposlušnosti koje će se manifestovati u neposlušnosti – prestupu zakona te otuda i objava „grešnici“.

Zato što je Adam otac kompletnog čovječanstva, u njemu su svi sagriješili, rađaju se sa palom ljudskom prirodom i lišeni su Božje slave. Ali to nije isto kao kad kažemo da smo izgubljeni i osuđeni prilikom rođenja a da čak nijesmo ni ispoljili neposlušnost. I sam Isus je uzeo ljudsku prirodu, podređenu grijehu. Da nije to učinio, ne bi mogao ni postati savršeni Spasitelj. „Jer naš prvosveštenik je neko ko ne samo što može da saosjeća s nama u našim slabostima, nego je i poput nas iskušan u svemu, ali nije zgriješio.“ (Jevrejima 4:15; uporedi sa Filipljanima 2:7; Galatima 4:4)

„Budući da je Zakon bio nemoćan, jer je zbog tijela bio slab, Bog je, poslavši svog Sina u obličju grešnog tijela, za grijeh osudio grijeh u tijelu.“ (Rimljanima 8:3)

„A pošto su ta djeca sudionici tijela i krvi, tako i on sam uze udijela u tome, da kroz smrt uništi onoga koji ima silu smrti, to jest Đavola.“ (Jevrejima 2:14)

Isus se identifikovao sa našim slabostima, uzeo ih na sebe, pristao da postane grijeh za nas kao bismo mi mogli biti Božja pravednost u Njemu.

Iz spisa Elen Vajt ili E.Dž. Vagonera pažljiv čitalac će shvatiti da se termin „rođeni u grijehu“ odnosi na palu prirodu.

„Set je bio valjanog karaktera, i trebao je zauzeti mjesto Abela u ispravnom postupanju. Ipak on je bio sin Adamov poput grešnog Kaina, i naslijedio je od Adamove prirode ništa više prirodne dobrote nego Kain. On je bio rođen u grijehu; ali blagodaću Božjom, u primanju vjernih uputa od svog oca Adama, on je slavio Boga u tvorenju Njegove volje. On se odvojio od pokvarenih Kainovih potomaka, i radio kao i Abel što je činio dok je bio živ na obraćanju umova grešnih ljudi na poštovanje i pokoravanje Bogu.“ (1 Spirit of Prophecy, 60.2)

Ako smo djeca neposlušnosti, niko od nas po prirodi nije dijete Božje. Upravo zbog toga Pavle u Rimljanima konstatuje da su svi sagriješili. Status „djeca neposlušnosti“ zadržavamo ako odbijemo spoznaju istine i upute koje nam Bog daje i da se pokorimo istini u poslušnosti vjere.

Pavle je upozorio vjernike u Efesu: „Niko da vas ne obmanjuje ispraznim riječima, jer zbog svega toga Božji gnjev dolazi na sinove nepokornosti.“ (Efes. 5:6)

 

Status beba i male djece

Djeca nemaju lične grijehe za koje se trebaju kajati i spasavaju se vrlinom života Sina Božjeg primjenjivog na ljudski rod. Čim ljudi dođu u godine razumijevanja i uračunljivosti, oni lično moraju prihvatiti Gospoda Isusa vjerom i pokazati svoju vjeru u Njega, ne zato što je Bog to sudski odredio, već što je to način da se čuvaju od grijeha.

Dakle, djeca koja nijesu došla u dob gdje sami za sebe mogu razlikovati ispravno i pogrešno (vidi Isaija 7:14-16) predmet su posebne Božje naklonosti. Kroz Hristovu žrtvu oni dijele univerzalno iskupljenje od smrti koja rezultira iz pripadnosti Adamovom potomstvu. Oni ne moraju biti kršteni da bi prešli iz smrti u život, jer obećanje opšte Božje blagodati je primjenjivo na sve, zle i dobre. Kroz to obećanje i blagodat oni ne mogu stradati drugom smrću koja je kazna za grijeh, jer nikad nijesu ni imali ličnu krivicu, nemaju grijehe za koje trebaju odgovarati i ne moraju pasti pod kaznu. Shodno tome, spasavaju se blagodaću, ali bez krštenja, jer za njih nije moguće da se saglase sa uslovima krštenja, niti čak sa vjerovanjem ili nevjerstvom.

Božja namjera je da se svi spasu, ukoliko je to moguće (Jovan 3:17; Luka 9:56; 1. Jovanova 4:14). Stoga spasenje beba ni u kom slučaju ne može i ne smije zavisiti od revnosti ili nemarnosti odraslih, niti od primjene krštenja kao čarobne formule koja se recituje nad njima. Zahtjev koji prethodi krštenju je ispoljavanje vjere i pokajanje za grijehe, te je logično da mala djeca ne mogu sudjelovati u tom činu.

Tako će prilikom uskrsenja postojati četiri kategorije ljudi: 1) osuđeni grešnici koji su odbili Plan spasenja i nijesu primili oproštaj kroz Hrista, na koje druga smrt polaže vlast; 2) sveti koji su oprali svoje grijehe i iskupljeni krvlju Otkupitelja, nad kojima druga smrt nema vlasti; 3) bebe i mala djeca na kojima nema tereta ličnih grijeha te im stoga pokajanje, krštenje i oprost grehova nijesu ni bili potrebni (jer je to i predviđeno za grešnike), i koji su spaseni pod univerzalnim jevanđeljem Isusa Hrista; 4) osobe koje nijesu imale eksplicitno poznanje o Bogu i Zakonu, ali su kroz savjest i prirodu pozitivno odgovorili na Božje zahtjeve (Rimljanima 2:12-16; Isaija 65:1).

„Oni koje Hrist pohvaljuje na sudu mogu znati malo teologije, ali oni su gajili Njegova načela. Kroz uticaj božanskog Duha oni su bili na blagoslov onima oko njih. Čak i među neznabošcima ima onih koji su gajili duh ljubaznosti; prije nego su riječi života pale na njihove uši, oni su se sprijateljili sa misionarima, pomažući im čak po cijenu izlaganja opasnosti vlastitog života. Među neznabošcima su oni koji služe Bogu u neznanju, oni kojima svjetlost nikad nije došla preko ljudskog oruđa, pa ipak oni neće propasti. Premda su u neuki o pisanom zakonu Božjem, oni su slušali Njegov glas koji im govori u prirodi, i činili ono što zakon zahtijeva. Njihova djela su dokaz da je Sveti Duh dotakao njihova srca, i oni su priznati kao djeca Božja.“ (The Desire of Ages, 638.2)

Činjenica da je Hrist rođen pod zakonom i rođen od žene (Galatima 4:4), i da je na sebe uzeo Avramovu prirodu, budući načinjen od sjemena Davidova, u obličju grešnog tijela, podređen svim uslovima kao druga djeca, podrazumijeva da se ljudi ne rađaju i ne dolaze na svijet direktno osuđeni od zakona, jer mala djeca ne znaju šta je ispravno a šta pogrešno i nijesu sposobna voljno činiti ni jedno ni drugo, ali se rađaju sa grešnim sklonostima zbog grijeha svojih predaka.

 

„Jer svi su sagriješili“ (Rim. 3:23; 5:12-14)

Na koji način ili kroz koji mehanizam su „svi sagriješili“? Neposlušnošću jednog. Mi smo tako naslijedili mehanizam za griješenje – nepokornu, palu prirodu Adamovu. Ta priroda se izražava u grijehu.

Na osnovu dosadašnje diskusije, možemo izvući sledeće teze:

1) Oni koji su djeca nepokornosti (Efescima 5:6) i tame (1. Solunjanima 5:5), nijesu djeca Božja.

2) Sa nasleđem pale prirode, čovjek, bez posredovanja Spasitelja, ničem se ne bi mogao nadati osim smrti, jer ta priroda je sklona grijehu koji neminovno dolazi pod osudu Zakona. Od Adama nikakvu bolju i višu prirodu ne možemo primiti.

3) Samo po sebi nasleđe pale prirode nije ono što nas čini lično odgovornim. Da nije Plana spasenja, mi se ne bismo ni rodili, jer u tom slučaju smrtna kazna bi bila odmah primjenjiva na prvog čovjeka počinioca grijeha – Adama.

4) Po toj naslijeđenoj prirodi, po Adamu koji je otac kompletnog čovječanstva ili po „tijelu“, ušli su grijeh i smrt u nas (Rimljanima 5:12) ali Božji odgovor na problem grijeha u Isusu Hristu, drugom Adamu, donosi oslobođenje i život kroz Hristovu pravednost i posredovanje u našu korist.

5) Pala ljudska priroda izvjesno podrazumijeva naslijeđene sklonosti ka grijehu, ali mi moramo praviti razliku između pasivne i aktivne sklonosti. Iskušenje samo po sebi nije grijeh, sve dok mu ne podlegnemo (vidi: Jakov 1:13-15). Sklonost ka grijehu je pasivna sve dok je voljno ne aktiviramo, makar to bilo u mislima. Ovo nam veoma pomaže da razumijemo kako je Isus dijelio našu prirodu a ostao bez počinjenog grijeha.

6) Ukoliko propustimo da shvatimo šta je zaista grijeh, ukoliko padnemo kao žrtve pogrešnih ideja o grijehu, to će se odraziti najprije na shvatanje Božjeg Zakona, a zatim se lančano proširiti na urušavanje i iskrivljivanje svih drugih bitnih istina.

„Strašna sudbina čeka grešnika, i stoga je neophodno da znamo šta je grijeh kako bismo mogli umaći od njegove sile. Jovan kaže: ‘Svako ko čini grijeh prestupa i zakon, jer grijeh je prestup zakona.’ Ovdje imamo definiciju grijeha: to je prestup zakona. Koliko često se grešnik podstiče da ostavi svoje grijehe, ali da li je glasnik koji ga vodi Hristu jasno istakao način? Da li je jasno istakao činjenicu da je ‘grijeh prestup zakona’ i da se mora pokajati i prestati da krši Božje zapovijesti? Hrist će doći da satre lažnog proroka, da počisti vojske otpadništva, da izvrši osvetu nad onima koji ne znaju za Boga i ne pokoravaju se jevanđelju Božjem, te je od najveće važnosti za svakog od nas da znamo uslove prema kojima možemo izbjeći sudbinu grešnika. Od najvećeg je značaja da razumijemo prirodu našeg pada i posledice prestupa. Čovjekova savjest je otvrdla zbog grijeha i njegovo shvatanje potamnjeno prestupom, a njegov sud postao konfuzan o tome šta je grijeh. On je postao omamljen uticajem bezakonja, i bitno je da se njegova savjest probudi na razumijevanje da je grijeh prestup Božjeg svetog zakona. Onaj ko se ne pokorava zapovijestima Božjim je grešnik u Božjim očima.“ (The Signes of the Times, June 20, 1895, par. 5)

7) Pored svega rečenog, mi moramo biti svjesni da postoje i grijesi koji se mogu kvalifikovati kao tajni, koji leže prikriveni duboko u srcu. Stoga se David molio da ga Bog očisti i od takve vrste grijeha (Psalam 19:12). Naravno priznanje grijeha Bogu ne znači da mu time saopštavamo nešto novo, već da priznajemo i kajemo se za svoju grešku.

8) Niko neće biti osuđen zbog Adamovog grijeha, niti zbog grijeha bilo kog drugog, svako će biti pozvan na odgovornost zbog vlastitih djela, jer Božji Zakon ne dopušta da nevini strada za krivog.

9) Krštenje i pokajanje mogu biti SAMO iskustvo svjesnih, odraslih i uračunljivih osoba, nikako beba i male djece (vidi: Matej 3:2, 6-11; Djela 2:38).

10) Iz gore navedenog možemo shvatiti potrebu za stalnom molitvom i traženjem oprosta, baš kako je Isus učio svoje učenike ili kao što je to prikazano kroz svakodnevni žrtveni prinos u službi zemaljske svetinje.

Dakle, mi koji gajimo izvornu biblijsku vjeru NE VJERUJEMO U TEORIJU O ORIGINALNOM (PRVOBITNOM) GRIJEHU.

U zaključku, ne brkajte našu palu (grešnu) PRIRODU s kojom se rađamo i koju ne biramo sami niti smo odgovorni ili osuđeni zbog nje, sa GRIJEHOM, prestupom zakona za koji jesmo odgovorni od dobi svoje uračunljivosti i zbog kojeg na kraju možemo izgubiti vječni život.

Stoga treba da smo zahvalni Bogu za Isusa koji je uzeo na sebe našu palu prirodu i u toj prirodi pobijedio kako bismo mi mogli biti pobjednici u Njemu i kroz Njega, i što nam je ostavio primjer da možemo hoditi Njegovim stopama.

Print Friendly, PDF & Email

Pitaj ili komentariši

Arhiva članaka