Karl Rodžers (Carl Rogers, 1902-1987)
Jedan od najuticajnijih umova na polju psihologije u drugoj polovini 20. vijeka je Karl Rodžers. On je jedan od osnivača humanističke psihologije i takođe je imao veliki uticaj na uspostavljanje istraživanja u ovoj oblasti. On je više obrazovanje započeo u školi teologije, ali dvije godine kasnije se prebacio na Učiteljski fakultet, na Univerzitetu Kolumbija, stičući master diplomu, a onda je 1931. i doktorirao psihologiju. Bio je na fakultetu Ohajo državnog univerziteta, na Univerzitetu Čikago, Univerzitetu Viskonsin u Medisonu, na Institutu za bihejvioralne nauke i u Centru za proučavanje ličnosti. Bio je poznat po tome što je razvio nedirektivno savjetovanje (pristup usmjeren na klijenta) u savjetovanju i psihoterapiji.
Teorija Karla Rodžersa o sopstvu smatra se humanističkom i fenomenološkom. Njegova teorija se zasniva direktno na teoriji Kombsa (Combs) i Sniga (Snygg) o fenomenološkom polju ličnosti. Enciklopedija kaže da je on napisao 16 knjiga i mnogo članaka u časopisima, braneći svoju teoriju.
U svojoj knjizi Terapija usmjerena na klijenta (Client-centered Therapy, 1951), Rodžers svoju teoriju dijeli na devetnaest teza. Razmotrićemo one teze koje se odnose na temu ovog poglavlja, tražeći i prepoznajući sjeme spiritualizma u psihologiji. Teze broj 4 i 5 odnose se na to kako se sopstvo ili ja formira u čovjekovom razvoju. Brojevi 11 i 12 nam govore da je čovjekov način ponašanja, koji je njegov organizam usvojio, formulisan u okviru koncepta o sopstvu. Ostale teze nastavljaju da razrađuju temu sopstva. U tezama koje objašnjavaju čovjekov razvoj ličnosti, glavno pitanje je razvoj self-koncepta i napredovanje od nediferenciranog sopstva do toga da bude potpuno diferencirano. Definicija self-koncepta:
„Self-koncept… organizovana pouzdana apstraktna forma koja se sastoji od percepcija, od karakteristika ‘ja’ ili ‘sebe’ i percepcija odnosa koje to ‘ja’ ima sa drugima i sa različitim aspektima života, zajedno sa vrijednostima vezanim za te percepcije. To je forma koja je dostupna svijesti, iako nije nužno u svijesti. To je prilagodljiva i promjenljiva forma, proces, ali u nekom datom trenutku to je poseban entitet.“[1]
Ako vas zbunjuje ova definicija sopstva, niste jedini. Možda će se to razjasniti kako budemo napredovali u ovom istraživanju.
Najprije treba više da razumijemo šta je to humanizam, a onda da pokušamo da odgonetnemo značenje humanističke psihologije. Ako pretražite enciklopedije ili idete na Internet i pretražujete različite sajtove na temu humanizma, vidjećete da je dostupan veliki broj tekstova na tu temu. Oni pokrivaju istoriju ove misli i terminologije, vraćajući nas do starih grčkih filozofa, starog azijskog i renesansnog humanizma i prateći njegov uticaj nadalje, vode nas do našeg, savremenog doba. Humanizam je svjetovno gledište i moralna filozofija koja ljude stavlja iznad njihovog Boga Stvoritelja. U stvari, on ne prihvata ideju Boga, bez obzira na Stvoritelja Boga. On čovjeka vidi kao centar univerzuma. U drevnim paganskim teorijama iznijetim ranije u ovoj analizi, govorili smo o uvjerenju da je čovjek mikrokosmos makrokosmosa (univerzuma). Prikazali smo figuru čovjeka koji stoji unutar kruga, koji je unutar nekog drugog kruga. Ta figura predstavljala je čovjeka kao centar univerzuma, a pod tim simbolom je u knjizi Morisa Besija (Maurice Bessy) Magija i natprirodno (Magic and the Supernatural), figura 220, napisano:
„Čovjek, kako ga zamišlja astrologija, odražava ritam i strukturu univerzuma, na isti način kao što i univerzum odražava ritam i strukturu samog čovjeka; sve je dio svega.“
U paganskom vjerovanju čovjek ima super-svijest, istinsko sopstvo, sopstvo koje je povezujuća spona (božanstvo u sebi) sa mudrošću univerzuma i kad čovjek poveže „sve je Jedno, a Jedno je sve“, „kako je gore, tako je dole“, dostiže se besmrtnost ili božanstvo. U Frojdovoj i Jungovoj filozofiji i psihologiji, ovaj pristup univerzalnoj mudrosti se postiže kroz podsvesnu i/ili kolektivnu svijest, što odgovara izrazu sopstvo koji su humanisti koristili.
Humanistički manifest I, iz 1933. godine, proglasio je sledbenike religijskim humanistima a, po njihovom viđenju, tradicionalne religije nisu uspijevale da zadovolje potrebe njihovog vremena. Oni su tvrdili da grade religiju koja će zadovoljiti potrebe njihovog vremena.
Humanistički manifest II, iz 1973. godine, navodi da su za nadu u budućnost potrebni vjera i znanje i da tradicionalna religija nanosi štetu čovječanstvu. Manifest II prepoznaje sledeće grupe kao dio svoje naturalističke filozofije: naučni, etički, demokratski, religijski i marksistički humanizam.
Humanistički manifest III, iz 2003. godine – sekularni humanisti smatraju da će svi oblici religije, uključujući i religijski humanizam, biti zamijenjeni sekularnim humanizmom, religijom koja ne vjeruje u Boga. Njihovo gledište je kompatibilno sa ateizmom i agnosticizmom. Oni ne razmatraju metafizička pitanja niti postojanje besmrtnih bića (duhova).
Nije poznato da je Rodžers, tokom većeg dijela svoje karijere, bio umiješan u paranormalnu psihologiju; on poriče da je imao bilo kakva mistična iskustva ili izmijenjeno stanje svesti izazvano uzimanjem droga. Pa ipak, sa godinama, postepeno je počeo da prihvata da zaista postoji nešto u tim iskustvima o kojima su toliki ljudi pisali. Istakao je da su najuvjerljivije potvrde na koje je nailazio bile u izvještajima o paranormalnom od Karlosa Kastanede (Carlos Castaneda) i o susretu ovog čovjeka sa mističnim, preko indijanskog vrača iz plemena Jaki – šamana. Takođe je postepeno promijenio i svoje viđenje toga šta se dešava prilikom smrti, i to od potpunog kraja postojanja neke osobe do vjerovatnoće života nakon smrti. On dalje pojašnjava tu temu, pošto dovodi u vezu okolnosti ženine bolesti i smrti koja je uslijedila.
Helen Rodžers i Karl su posjetili medijuma u poslednjim danima bolesti koja je dovela do njene smrti. Helen je ostvarila kontakt sa preminulom sestrom, a činjenice koje je ona podijelila sa njima, bile su potpuno uvjerljive i za Helen i za Karla.
„Poruke su bile izuzetno uvjerljive i sve su prenijete pomijeranjem teškog stola, pri čemu su se ređala slova. Kasnije, kada je medijum došao u naš dom i kada su poslate poruke preko mog sopstvenog stola u našoj dnevnoj sobi, jedino što sam mogao je da budem otvoren za nevjerovatno i nesumnjivo iskustvo.“[2]
On kaže da je Helen imala snove i vizije o članovima porodice koji su joj govorili da je dobrodošla „na drugoj strani“. Ona je pored svog bolničkog kreveta vidjela prizore zlih likova i đavola. Konačno je izbacila iz glave đavola i on je otišao zauvijek. Imala je viziju bijele svjetlosti koja se približava i podiže je iz kreveta, a onda je vraća u krevet. U večeri njene smrti, Karlovi prijatelji, koji su imali dugo planirani sastanak sa medijumom, održali su seansu. Bio je uspostavljen kontakt sa Helen i ona je odgovarala na njihova pitanja. Rekla im je da je čula sve o čemu se pričalo dok je bila u komi, u noći smrti, i ponovo je vidjela bijelu svjetlost i duhovi su došli po nju. Ona je poprimila obličje mlade žene; umiranje je prošlo bez stresa.
Karl je rekao da su ga ovi događaji u velikoj mjeri zainteresovali za sve vrste paranormalnih pojava. Prihvatio je duhovni život i reinkarnaciju. Smatrao je prilično fascinantnim viđenje da je individualna svijest samo fragment kosmičke svijesti i da će taj fragment biti apsorbovan nazad u kosmičku svijest prilikom smrti tog pojedinca – u suštini, istočnjački pogled na život posle smrti. Rodžers se zainteresovao za to da iskoristi Karlosa Kastanedu i njegovo uvođenje u svijet vračeva, „gdje čovjek znanja ima duhovnog saveznika, gdje se doživljava nemoguće“. Rodžers dalje komentariše:
„Ove i druge priče se ne mogu jednostavno odbaciti sa prezirom ili podsmijevanjem. Svjedoci su suviše iskreni, njihova iskustva su suviše stvarna.
Sve te priče ukazuju na to da izgleda postoji ogromni i tajanstveni univerzum – možda unutrašnja stvarnost, ili možda duhovni svijet čiji smo dio, nesvjesno, i mi.“[3]
Vilijam Kilpatrik (William Kilpatrick) piše da je bio prisutan kada je Rodžers ispričao sledeće. Nakon Helenine smrti, Karl Rožers je imao osjećaj krivice, zato što je ušao u novu vezu tokom ženine bolesti, tako da se, nakon njene smrti, sa grupom ljudi obratio tzv. Ploči duhova – Vidži (Ouija), iako prije toga nije koristio tu ploču. Iznenada su slova počela da ispisuju nešto…
„To je Helen, a njena poruka predstavlja potpuni oproštaj Karlu: ‘Uživaj, Karle, uživaj! Budi slobodan! Budi slobodan!’
‘Hvala Bogu!’ izgovara Rodžers i prelazi rukom preko čela. ‘Kakav talas olakšanja me je preplavio kada sam to čuo.’
Od grupe se može čuti uzvik strahopoštovanja: ‘To je nevjerovatno!’ ‘Fantastično!’
A sada se čini da su svi u grupi imali svoja mistična i kvazi-mistična iskustva: …snove predosjećanja, duhove i susrete sa nečim što je poznato kao „bijela svjetlost“. Kad god se spomene ovo poslednje, svi klimaju glavom u znak prepoznavanja, kao da je bijela svjetlost neki stari prijatelj ili neki novi tehnički proizvod.“[4]
Rodžers u Načinu postojanja izražava svoje prihvatanje izmijenjenih stanja svijesti i vjerovanje u djelotvornost istih. On komentariše osjećaj prevazilaženja iskustva zajedništva, gdje je pojedinačno JA dio čitave sfere viših vrijednosti, poput ljepote, sklada i ljubavi. Postoji taj osjećaj kada si jedno sa univerzumom. On dijeli uvjerenje da mistično iskustvo jedinstva sa kosmosom potvrđuje i pouzdana nauka. On sa čitaocem dijeli svoje iskustvo toga kada je najbliži svom unutrašnjem, intuitivnom JA; on dolazi u dodir sa nepoznatim u sebi. Kada se nalazi u izmijenjenom stanju svijesti, on je sposoban da iscjeljuje i pun je energije i samo njegovo prisustvo u blizini pacijenta prenosi iscjeljujuće dejstvo. On govori o životnoj sili koja postoji u svakom pacijentu i terapeutu, za koju nam kaže da je poput meditativnog iskustva u kojem se on osjeća kao centar svijesti, „u velikoj mjeri dio šire, univerzalne svijesti“.
Na prednjoj strani svoje knjige Karl R. Rodžers je napisao: „Osnivač Pokreta za razvoj ljudskog potencijala osvrće se na istaknutu karijeru“. Čini mi se da se Rodžersov uticaj na polju psihologije zasniva na istim temeljima kao i Frojd, Jung i istočnjačke paganske doktrine, to jest, na laži izrečenoj u Edenskom vrtu, „postaćete mudri kao bogovi“. Imaćete unutar sebe pristup mudrosti univerzuma; on je skriven u vama i mora se razviti. Ova učenja su indoktrinirala svijet kroz uticaj istočnjačke misli i, slično kao i u zapadnom svijetu, u prikrivenoj formi, ponekad, pod zastavom psihologije – nauke o duši.
U nastavku predstavljamo rad psihologa Abrahama Maslova, kako bi se ilustrovao napredak u razvoju sopstva u psihologiji ka otvorenijim spiritualističkim konceptima i praksama.
Abraham Maslov (Abraham Maslow, 1908-1970)
Maslov se smatra jednim od osnivača humanističke psihologije, zajedno sa Karlom Rodžersom. Maslov je humanističku psihologiju smatrao trećom silom u oblasti psihologije; prva sila je bila frojdovska, a druga bihejviorizam. Maslov je doprinio Rodžersovim teorijama konceptom o samoaktualizaciji (samoostvarenju), o dopiranju do tačke najvećeg mogućeg dostignuća za pojedinca. Humanistička psihologija uvela je nekoliko različitih terapija; sve su vođene idejom da ljudi posjeduju unutrašnje resurse za potpuni uspjeh, a terapija je osmišljena tako da pomogne uklanjanju onih stvari koje teže da zaustave ispunjenje toga.
Maslovljeva samoaktualizacija bi mogla da se uporedi sa samorealizacijom joge, i jedno i drugo gledaju u unutrašnje JA, kako bi obezbedili konačan razvoj i usavršavanje duše. Unutrašnje JA je podsvijest kod Frojda, kolektivna svijest kod Junga, self-koncept kod Rodžersa i super-svijest kod istočnjačkih religija – bog u nama.
Maslov je imao mnogo veze sa uspostavljanjem discipline transpersonalne psihologije. Godine 1969, Maslov, Grof i Sutih (Sutich) pokrenuli su objavljivanje Časopisa transpersonalne psihologije (Journal of Transpersonal Psychology). Udruženje za transpersonalnu psihologiju osnovano je 1972. Transpersonalna psihologija se fokusira na duhovne aspekte života, dok se parapsihologija fokusira na psihičke pojave. Transpersonalna psihologija nastoji da opiše i integriše iskustvo misticizma unutar moderne psihološke teorije. Transpersonalna psihologija je povezana sa dogmom Novog doba (nju ejdža). Ova varijanta psihologije se često smatra četvrtom silom psihologije, koja, po Maslovljevim razmišljanjima, sažeto prikazanim na Vikipediji, kao „transpersonalna psihologija“:
„…prevazilazi samoaktualizaciju humanističke psihologije. Za razliku od prve tri škole psihologije, odnosno psihoanalize, bihejviorizma i humanističke psihologije, koje, više ili manje, negiraju tanscendentni (nadčulni) dio duše, transpersonalna psihologija integriše čitav spektar ljudskog razvoja, od praličnosti do transličnosti. Stoga se transpersonalna psihologija može smatrati najpotpunijom psihologijom koja najviše toga u sebi integriše – pozitivnom psihologijom bez premca. Od ličnosti do transličnosti, od uma do razmišljanja, od neuronauke do nirvane – to je potpuno zdrava nauka za sveobuhvatni razvoj i liječenje.“[5]
Razumljivijim terminima mogli bismo reći da je transpersonalna psihologija otvorenije povezana sa načelima neopaganskog – nju ejdž misticizma, nego što su to druge discipline psihologije. Sada ćemo pratiti napredak self-koncepta dalje, ka otvorenijoj nju ejdž teozofiji, kroz psihosintezu (Psychosynthesis) Roberta Asađolija.
Roberto Asađoli (Roberto Assagioli, 1888-1974)
Dr Asađoli je bio italijansko-jevrejski neurolog i psihijatar, koji se obučavao u istoj bolnici za duševne bolesti, kao i K.G. Jung, u Švajcarskoj. Učio je psihoanalizu, ali nije bio zadovoljan tom disciplinom, pošto je smatrao da nije potpuna i nastavio je da razvija ono što je nazvao psihosintezom. Na njega su uticali i Frojd i Jung, a on je smatrao da je Jung bliži njegovoj teoriji. Psihosinteza je široko definisana kao duhovna i holistička primjena psihologije, razvivši se iz psihoanalize. To je pokušaj razvijanja „viših psihičkih funkcija, duhovne dimenzije“.
Godine 1938. Musolini ga je u Italiji uhapsio i zatvorio na mjesec dana, zbog njegovih humanističkih učenja, a on je tih mjesec dana iskoristio da istražuje svoje unutrašnje JA. Asađoli volju – moć izbora vidi u središtu samosvijesti. On kombinuje istočnjački pristup mentalnom zdravlju sa zapadnom psihologijom snažnije nego što su to činili drugi psiholozi. Njegovi spisi se često citiraju u oblasti holističkog zdravlja, kao i mentalnog zdravlja.
Vil Parfit (Will Parfitt), praktičar psihosinteze 40 godina, u članku na internetu, pod naslovom Roberto Asađoli – kabalista, iznosi ono što je poznato o Asađolijevoj vezi sa jevrejskim tajnim društvom Kabala. U Asađolijevoj biblioteci se nalazilo mnogo djela mistične prirode, spisi Geršoma Šolema (Gershom Scholem, osnivač savremenog jevrejskog misticizma), djela Alis Bejli (Alice Bailey) i teozofije, djela Platona itd. Najupečatljiviji su bili psihospiritualni članci koje je napisao Asađoli, opisujući psihu na identičan način kao što je opisuje Kabala. Psiha se dijeli na tri oblasti: niže nesvjesno, srednje nesvjesno i više nesvjesno, a to je duša – sopstvo).
Asađoli je vodio računa da u svojim spisima izbjegne spominjanje Kabale ili njenih doktrina, ali je očigledno da se slagao sa njenim načelima. Kabala je, po svojim doktrinama, panteistička; ona je mistična. Parfit kaže da:
„Psihosinteza se lako povezuje sa kabalističkim Drvetom života, radi stvaranja modela koji se uspješno može primijeniti u mnogim oblastima, naročito na poljima liječenja, savjetovanja i psihoterapije. Zaista, razumijevanje kabalističkog Drveta života korisno je za praktičare svih vrsta terapeutskog rada. Širi, sintetizujući kontekst kabale omogućava uključivanje različitih modela, bez ikakvog kasnijeg gubitka integriteta pojedinačnih sistema.“[6]
Psihosintezijska psihologija Asađolija prevazilazi transpersonalnu psihologiju u tome što je veoma otvorena za istočnjačka spiritualističko-panteistička učenja. Može se vidjeti da se panteističko sopstvo može naći u Frojdovoj, Jungovoj, Rodžersovoj, Maslovljevoj i Asađolijevoj psihologiji te da se, s vremenom, prepoznaje napredovanje ka otvorenosti panteističkog tona.
Iz knjige Razotkrivanje spiritualističke prakse u savremenoj sekularnoj psihologiji, Edwin A. Noyes (adaptirano)
______________________________
[1] Rodgers, Carl (1959). A Theory of Therapy, Personality and Interpersonal Relationships as Developed in the Client-centered Framework. In (ed.) S. Koch, Psychology: A study of Science. Vol. 3: Formulations of the person and the social context, New York: McGraw Hill.
[2] Rogers, Carl R., A Way of Being, Houghton Mifflin Company, New York, New York, (1995), p. 90.
[3] Ibid., p. 91.
[4] Kilpatrick, William Kirk, The Emperor’s New Clothes, Crossway Books, (1985), pp. 176,7.
[5] http://www.psychotherapyuk.com/psychotherapy-london/psychotherapy-london.htm
[6] http://www.willparfitt.com/