Izbor knjiga

U 2. glavi jevanđelja po Marku zabilježen je događaj kad su Isusu, dok je u Kapernaumu u jednoj kući podučavao narod Riječi Božjoj, doveli paralizovanog čovjeka. Zbog velike gužve i nemogućnosti pristupa Isusu, ljudi koji su nosili paralizovanog pronašli su rješenje tako što su raskrili dio krova da bi ušli unutra. Isus je pohvalio njihovu vjeru i rekao paralizovanom: „Sine, oprošteni su ti grijesi.“ (Marko 2:5) Tu su bili i neki predstavnici zvaničnog judaizma. Umjesto da se raduju Božjoj blagodati, njihova reakcija je bila negodovanje: „A tamo su bili neki književnici, koji su sjedili i razmišljali u svojim srcima: ‘Zašto ovaj tako govori? On huli. Ko može da oprašta grijehe osim jednoga Boga?’“ (Marko 2:6,7)

Dakle, ovdje vidimo osporavanje da još neko osim Boga može opraštati grijehe. To je izazvalo Isusovu reakciju.

„Isus je odmah prepoznao u duhu da tako razmišljaju u sebi, pa im je rekao: ‘Zašto tako razmišljate u svojim srcima? Šta je lakše? Reći paralizovanome: Grijesi su ti oprošteni, ili reći: Ustani, uzmi svoja nosila i hodaj?’“ (Marko 2:8,9)

Isusovo činjenje čuda bilo je usko povezano sa činom opraštanja grijeha. Isusovo pitanje navodnim poznavaocima Pisma sadržalo je u sebi poziv na dokaz da ono što On čini ima Božji pečat odobravanja. Logično, lakše je reći: grijesi su ti oprošteni. Ali konkretni dokaz da je to zaista slučaj došao je u činu koji je uslijedio:

„Tada je rekao paralizovanome: ‘Tebi govorim, ustani, uzmi svoja nosila i idi kući.’ I on je ustao, odmah uzeo svoja nosila i izašao pred svima. Svi su se zadivili i slavili su Boga, govoreći: ‘Tako nešto nikada nismo vidjeli.’“ (Marko 2:11,12)

Ovaj obrazac povezanog duhovnog i fizičkog iscjeljenja možemo pratiti sve vrijeme Isusove misije na zemlji. To je suština Božje inicijative prema ljudskom rodu kroz Plan spasenja: da se čovjek uz posredovanje Spasitelja duhovno (o)čisti od grijeha nakon čega može uslijediti kompletno iscjeljenje i povratak Božjeg obličja. Ali vratimo se spornom pitanju.

Isus je konstatovao: „Ali znajte da Sin čovječiji ima vlast da oprašta grijehe na zemlji!“ (Marko 2:10)

Zapazimo da Isus na sebe primjenjuje zvanje „Sin čovječiji“. To znači da On kao Čovjek ima autoritet da to radi. Kako to? Kao bogočovjek možda? Trinitarci će se ovdje nadovezati na farisejsko tumačenje Biblije, uskočiti sa svojom pričom i kazati: Evo još jednog dokaza da je Isus Bog, jer grijehe niko ne može opraštati osim Boga.

Već smo rekli da nije slučajno Isus ovdje upotrijebio termin „Sin čovječiji“. Pogledajmo kako to Božja Riječ savršeno povezuje u logičnu cjelinu.

„Ali kad se vrijeme navršilo, Bog je poslao svog Sina, rođenog od žene i rođenog pod Zakonom, da iskupi one koji su pod Zakonom, kako bismo mogli dobiti posinaštvo.“ (Galatima 4:4,5)

Bog je ovlastio svog jedinorodnog Sina da kao Čovjek, u punom smislu tog izraza (Jevrejima 2:14; vidi takođe Jevrejima 2:17), zastupa palo čovječanstvo na zemlji.

„Zato je Isus rekao: ‘Kad jednom podignete Sina čovečijeg, tada ćete znati da sam ja ono što kažem da jesam i da ništa ne činim sam od sebe, nego govorim onako kako me je Otac naučio. Onaj koji me je poslao sa mnom je. Nije me ostavio samog, jer ja uvijek činim ono što je njemu ugodno.’“ (Jovan 8:28,29)

„Dok je on još govorio, zasjeni ih sjajan oblak, i iz oblaka se začu glas koji reče: ‘Ovo je moj voljeni Sin, koji je po mojoj volji! Njega slušajte!’“ (Matej 17:5)

Mogli bismo navesti još mnoštvo tekstova koji potvrđuju biblijsko učenje o Bogu Ocu kao Izvoru svega i Vrhovnom autoritetu koji kroz nasleđe koje je dao svom Sinu prenosi blagoslove čovječanstvu. Ali ne samo blagoslov već i autoritet.

Posle svog uskrsenja, Isus je kazao učenicima: „Data mi je sva vlast na nebu i na zemlji.“ (Matej 28:18) Prvo, ako je Isus zaista „drugo lice Božanstva“, zašto bi mu se davalo nešto što sam po sebi ima. Drugo što je ovdje vrijedno zapaziti je činjenica da Bog posle uspješno obavljene misije na zemlji opunomoćava uskrslog Isusa za potpunu realizaciju Plana spasenja koji se ne odnosi samo na Zemlju već na kompletnu Božju tvorevinu i poredak!

„On je prije svega, i sve je u njemu objedinjeno. On je glava tijela, zajednice pozvanih, koji je početak, prvorođeni iz mrtvih, da u svemu bude prvi. Jer je [Očeva] volja bila da sva punina prebiva u njemu; pomirivši njegovom krvlju na krstu sve u njemu – pomiri sa sobom sve, bilo na zemlji bilo na nebesima.“ (Kološanima 1:17-20)

„Jer Otac ne sudi nikome, nego je sav sud povjerio Sinu, da bi svi poštovali Sina kao što poštuju Oca. Ko ne poštuje Sina, ne poštuje ni Oca koji ga je poslao.“ (Jovan 5:22,23)

Da li je zaista nužno da uništavamo ličnost i nasleđe Sina Božjeg i Sina čovječjeg da bismo po svaku cijenu dokazivali jednakost Oca i Sina zarad paganske dogme o „trojedinom Bogu“?

Hajdemo sada opet da se vratimo izvještaju iz jevanđelja po Marku 2. glava. Kad god čitate o nekom događaju iz jevanđelja, uvijek je dobro da konsultujte paralelne izvještaje u drugim jevanđeljima, jer ćete vjerovatno naći još detalja. Tako je i u ovom slučaju.

„Kad je narod to vidio, ispuni se strahom pa poče da slavi Boga što je ljudima dao takvu vlast.“ (Matej 9:8)

Dakle, prisutni su ispravno shvatili da je Bog taj koji ljudima daje takvu vlast. U Isusovom slučaju ova istina ima puni smisao i značaj iz razloga Njegovog jedinstvenog mesijanskog poslanja i potpune pokornosti Očevoj volji. Očito je da su fariseji zloupotrebljavali Bibliju i takođe to isto čine trinitarci. Činjenica da je Isus mogao opraštati grijehe ne znači da je po automatizmu On Bog. On je, kao što se jasno vidi, imao ovlašćenje i poslanje od Oca. Onaj koji dodjeljuje nasleđe i autoritet nikako ne može biti ista osoba sa onim koji to prima. Ako je Isus zaista Bog, zar bi bilo potrebe da prima nešto od nekoga? Bog Otac izvjesno ne prima bilo kakva ovlašćenja od bilo koga, jer On je konačni autoritet i samopostojeći Izvor svega. Međutim, Sin Božji djeluje kao Kanal života i blagoslova od Boga. Na sličan način, svi oni koji su zaista vjerni Bogu i Njegovoj Riječi djeluju kao pod kanali blagoslova Plana spasenja: „Kao što je Otac mene poslao, tako i ja šaljem vas.“ (Jovan 20:21) „Zato idite i naučite sve narode, krsteći ih u moje ime, i učeći ih da drže sve što sam vas uputio.“ (Matej 28:19,20) „A sve je od Boga, koji nas je pomirio sa sobom kroz Isusa Hrista i dao nam službu pomirenja.“ (2. Korinćanima 5:18)

Samo na ovaj način, Isusovi sledbenici i sami imaju ovlašćenje da opraštaju grijehe: „Ako nekome oprostite grijehe, oprošteno mu je, a ako ih nekome zadržite, biće zadržani.“ (Jovan 20:23; uporedi sa Matej 16:19) Očigledan primjer kako se to događa u praksi je prilikom krštenja: „A Petar im reče: ‘Pokajte se i neka se svako od vas krsti u ime Isusa Hrista za oproštenje svojih grijeha, i primićete dar Svetog Duha.’“ (Djela 2:38) Da li su apostoli možda bili skloni ideji da sebe smatraju bogovima zbog čuda iscjeljenja, opraštanja grijeha ili duhovnih darova? Naravno da nijesu bili blizu ni primisli o nečem sličnom (vidi Djela 10:26; 14:14,15)! Ali u kasnijim vjekovima u lažiranom crkveno-državnom hrišćanstvu, crkveni poglavari su sebi pripisivali slične božansko-ljudske atribute kao i paganski vladari-sveštenici. Najdalje u tome je otišao „Pontifeks Maksimus“ tj. „Hristov vikar“. Logično, u religiji koja ne može proći test Božje Riječi sva navodna ovlašćenja njenih predstavnika pred Bogom su ništavna, bez obzira na silu i uticaj koje mogu imati na zemlji (vidi: 2. Solunjanima 2:7-12; Otkrivenje 13:2-8, 12-17; Otkrivenje 16:1-8).

Možemo, dakle, zaključiti da je Isus primio autoritet od Oca da oprašta grijehe i da je Božjom silom to potvrđivao čudesnim iscjeljenjima koja su pratila duhovna iscjeljenja u vjeri.

Nema ništa gore što se može desiti ljudima od zastranjivanja od izvorne religije. Ako prihvatimo jeresi, mi ćemo neminovno postati vojnici i branioci svoje crkve/sekte a neprijatelji Boga i Njegove Riječi. Imaćemo „potrebu“ da podređujemo Sveto Pismo učenjima crkve/sekte, da selektivno tražimo „potvrdu“ svojih vjerovanja u određenim tekstovima (koje ćemo „tumačiti“ kako nam odgovara), dok ćemo druge ignorisati, izbjegavati ili izvrtati njihovo značenje i poruku. Takođe ćemo sa oštećenim zdravim razumom atakovati na razum drugih u cilju njihovog vrbovanja. Laž, lukavstvo i kompromis će postati naši trajni saveznici. Bavićemo se preuveličavanjem ili pogrešnim prikazivanjem stvari, pravićemo razne konstrukcije koje ne stoje. I sve to zarad prolaznih, obično tuđih, interesa, sujete i ponosa. Stoga se pošten i dosledan odnos prema istini od Boga, pa makar to bilo i našu ličnu štetu i po cijenu ovog prolaznog života, s ničim ne mogu nadomjestiti. Posebno je tragično vidjeti ljude velikih potencijala kako padaju u iste zamke.

„Ko od vas, kad želi da gradi kulu, najprije ne sjedne i proračuna trošak da vidi da li ima čime da je dovrši?“ (Luka 14:28)

Print Friendly, PDF & Email

Pitaj ili komentariši

Arhiva članaka