Izbor knjiga

Jezik potiče od Tvorca. Gospod je stvorio Adama sa znanjem jezika u početku. Adam je slušao i razumio Gospodnje riječi i upute koji su mu bili dati vezano za Drvo života i Drvo poznanja dobra i zla. Adam je davao imena životinjama nakon završenog stvaranja. On je takođe dao ime Evi na dan kad su bili stvoreni. Zadatak davanja imena sam po sebi demonstrira zapanjujuće verbalno znanje i vještinu. Adam je imenovao svu stoku, ptice i poljske životinje (Postanje 2:19,20). Izbor stotina ili hiljada imena prototipova Stvoriteljove prvobitne menažerije je impresivan jezički podvig.

Od Stvaranja do Potopa prošlo je 1656 godina (egzaktan biblijski podatak), a prema najpribližnijoj rekonstrukciji poslepotopne hronologije Vavilonska kula se gradila 1996. godine, računajući od Stvaranja, tj. nešto manje od 350 godina posle Potopa. U vrijeme gradnje Vavilonske kule, cijela populacija[1] je govorila istim jezikom (Postanje 11:1,6). To je samo po sebi logično, jer pretpotopni jezik su sačuvali Noje i njegova porodica (ukupno 8 ljudi). Ono što je svakako dodatno išlo u prilog očuvanju jednog izvornog jezika prije Potopa bila je dugovječnost patrijarha te samo 10 generacija od Adama do Noja. Samo 126 godina je prošlo od Adamove smrti i Nojevog rođenja. Adam je živio 930 godina, što se preklapa sa 243 godine suživota sa Nojevim djedom Metuzalemom koji je umro u godini Potopa. Dalje, Nojev život se preklapa sa Metuzalemovih 600 godina. Ovi fakti isključuju mogućnost jezičkih promjena prije Potopa.

 

Vavilonska kula i pometnja jezika

Ponovno naseljavanje opustošene zemlje krenulo je od Nojeve porodice i tri njegova sina – Šema (Sima), Hama i Jafeta. Događaji koji su neposredno uslijedili uveliko su trasirali put tri glavne linije ili uslovno rečeno rase odakle se razvilo cijelo čovječanstvo. Pod božanskim nadahnućem Noje je prorekao sudbinu ovih rasa u generalnim smjernicama. Karakter koji su razvili ovi ljudi usmjerio je ne samo njihov put već i njihovog potomstva. Šemova linija postala je izabrani Božji narod, uz dijeljenje blagoslova sa Jafetovim potomcima.

Kako je vrijeme prolazilo i populacija se umnožavala, oni koji su bili skloni da zaborave svog Stvoritelja i Njegov zakon odlučili su da se odvoje od pobožnih. Otpad je uvijek uzrok koji dovodi do podjela. Te grupe su se iz planinskih predjela, gdje se bila zaustavila Nojeva barka, spustile prema jugu i istoku do ravnice Senar na obalama Eufrata (Postanje 11:2). Tu su odlučili da izgrade grad sa kulom koja bi svojom visinom i izgledom bila tretirana kao svjetsko čudo. Ovo otkriva snažan duh pobune i otpadništva od Boga, ne samo zbog Božje namjere i naloga da se populacija rasije svuda po zemlji, već prije svega u njihovoj želji za demonstracijom moći kroz dostignuća i samodokazivanje. Drugim riječima, oni su sami željeli graditi svoj identitet, odričući i poričući onaj od Boga. Uz ideju o samodovoljnosti i oslanjanja na sopstveni rezon, to je glavno obilježje pobunjenog čovječanstva kroz sve kasnije vjekove i uzrok zbrke duhovnog Vavilona. To je bio prvi pokušaj uspostavljanja centralizovane vlasti nezavisno od Boga. Okosnica njihovih planova bila je izgradnja metropole koja bi centralizovala vlast i upravu nad zemljom i postala moćna sila koja bi dalje kontrolisala sve poslove na zemlji, uključujući vjeru, protjerala pravdu i oduzela mir i slobodu. Kula je imala služiti na slavu svojim projektantima i graditeljima i kao zaštita za političko-duhovnu „elitu“ od eventualnog novog Potopa. Ova „elita“, baš kao i sledeće u narednim vjekovima do danas, očito nije vjerovala u Božji savez i Njegovo obećanje da neće biti novog globalnog potopa. Oni su se radije držali svog programa.

I dok su radovi na kuli uspješno napredovali, došlo je do iznenadnog zastoja. Gospod se sa svojim anđelima umiješao u namjere graditelja (Postanje 11:5-9). Dalji radovi su obustavljeni tako što je došlo do pometnje jezika te se graditelji nijesu mogli međusobno razumjeti i prenositi instrukcije drugim grupama. Ovi nesporazumi izazvali su svađe i međusobno optuživanje za nastale probleme. Božje nezadovoljstvo graditeljima ispoljilo se i u gromovima koji su srušili gornje djelove kule.

Kao što je već rečeno, do tog vremena cijela populacija je govorila istim jezikom. Pometnja jezika uslovila je pregrupisavanje naroda u zajednice ljudi koji su se međusobno razumjeli te zatim njihovo odvajanje i raseljavanje u različitim pravcima. Tako je Gospod ispunio svoju namjeru za raseljavanje ljudi po svoj zemlji koristeći upravo ona sredstva kojima su se graditelji kule namjeravali suprotstaviti Njegovoj volji. Ali to je imalo svoju strašnu cijenu. Da su poslepotopne generacije ostale vjerne Bogu, oni bi se raselili po zemlji noseći sa sobom dragocjenu svjetlost istine o Bogu i Planu spasenja. Pobunjenici su, međutim, bili odlučni u namjeri da istinu zamijene svojim „viđenjima“ stvari. Osim manje grupe Nojevih i Šemovih potomaka, svijet je od tada sve dublje padao u mrak paganstva, idolatrije, nemorala i bezbožnosti svake vrste. Većina se odvratila od Boga i jasnih uputa iz Njegovih otkrivenja i kasnije pisane Riječi i gradila svoj kredo na ljudskim špekulacijama i ugodnim bajkama. Oni su pokazivali na svoje „kule“ kao način da se dopre do nebesa. Kroz različite složene i konfuzne vjerske sisteme, uz vještinu elokvencije, ljudska mudrost je uzdignuta iznad Božje. Duhovna i svaka druga zbrka sve do danas unijela je u svijet međusobno suprotstavljena kreda i mnoštvo sekti koje Biblija sve zajedno predstavlja terminom „Vavilon“.

Vavilonska kula je bila mamutsko zdanje i predstavlja središnji događaj koji je usmjerio ljudsku istoriju u pravcu čije posledice pratimo sve do danas. Svako od nas se susreće sa problemom nerazumijevanja stranog jezika ili poteškoća da se nauči neki od njih. Sve te zabune i zbrke dugujemo našim neposlušnim precima ali jako malo ljudi razmišlja od uzroka do posledice.

Napokon, interesantno je zapaziti da se kolovođi pobune, Nimrodu, u okultnom svijetu tajnih društava poznatom kao Hermes Trismegistos, između ostalih sposobnosti pripisuje tumačenje jezika. Hermes se smatrao glasnikom bogova. Izraz „hermeneutika“ odnosi se na vještinu tumačenja ili prevođenja, objašnjenja doktrina, prenošenja znanja ili simboličkog izražavanja. Filozofske i humanističke nauke počivaju na platformi hermeneutike. Sa stanovišta biblijski religiozne osobe, mogli bismo kazati da je „Hermes“ (Nimrod) bio prvi poslepotopni doktor za izvrtanje istine.

 

Na koji način je Bog proizveo pometnju jezika?

Opasna kombinacija ujedinjenih intelektualnih i fizičkih moći u službi pobune protiv Boga znatno je osujećena pometnjom jezika te time čovječanstvo pošteđeno neuporedivo većeg zla od onog kojem svjedoči istorija.

Iako je ulazak u razumijevanje mehanizama koje Bog koristi uvijek opasan teren i nepotrebno znanje za čovjeka, da bismo se uopšte bavili pometnjom jezika najprije moramo biti svjesni činjenice da je jezik Božji dar čovjeku, zajedno sa svim drugim sposobnostima i osobinama koje su naši praroditelji dobili prilikom stvaranja. Gospod i anđeli su očito djelovali na centar za govor, nerve i mozak u svrhu postizanja promjena koje su rezultirale trenutnom funkcionalnošću novih jezika. Da je to moguće potvrđuje i izvještaj iz Djela apostolskih 2:4 kada je Bog svojim duhom osposobio apostole da propovijedaju jevanđelje na stranim jezicima okupljenih ljudi iz dijaspore koje prethodno nijesu ni znali ni učili. Da i pali anđeli mogu uticati na centar za govor svjedoci smo i danas kroz djelovanje harizmatskih zajednica i nekih paganskih sekti gdje se upražnjava govorenje potpuno nepoznatim jezicima.

Različiti jezici istovremeno znače i različite obrasce razmišljanja, umnog sklopa, poimanja i objašnjavanja stvari. Stoga ne treba da nas čudi što je projekat Vavilonske kule morao biti obustavljen.

 

Koji je bio zajednički jezik ljudskog roda?

Elementarna logika, termini i imena upućuju svakako na hebrejski jezik iako on nije sačuvan u svom prvobitnom obliku ili je sačuvan samo malim dijelom. Dakle, biblijski hebrejski je izvjesno najbliži jezik onome kojim je govorio Noje. Nerazumno bi bilo pretpostaviti da sva imena koja su davana u pretpotopnom periodu imaju određena značenja na hebrejskom jeziku ili srodnim semitskim jezicima ako to nijesu bile urođene hebrejske riječi.

Na primjer, Het, otac Hetita, naveden je kao jedan od Hamovih potomaka (Postanje 10:15). Het znači „strašan“ na semitskim jezicima, ali nema poznato značenje na hetitskom. To naravno sugeriše da je ime dobio kad je stari hebrejski ili neki vrlo srodan jezik bio zajednički jezik.

Slično tome, Noje (Noa) znači „počinak“. Metuzalem (ili Metuselah) znači „kad on umre, doći će“ (vjerovatno potop). Enoh znači učitelj. Posebno su značajni primjeri „igre riječi“ na hebrejskom koje povezuju imena sa određenim stvarima, karakteristikama i događajima: Adam – prašina, tlo (Postanje 2:7), Eva – živa (Postanje 3.20), Kain – dobijen (Postanje 4:1)…

Pisani izvještaji takođe ukazuju na hebrejski. Mojsije je autor prvih pet knjiga Biblije. Mojsije je bio sudionik događaja zapisanih od druge do pete Mojsijeve knjige, ali što se tiče knjige Postanja on je tu pod božanskim nadahnućem više radio kao urednik ili kompilator prethodnog znanja koje je predato čovječanstvu od Adama, Noja, Šema, Tare, Avrama i drugih. Indicije da je zaista tako nalazimo u stihovima kao što su Postanje 5:1; 6:9; 10:1; 11:10 i drugim. Autentičnost ovih izvještaja je lako mogla biti očuvana imajući u vidu dugovječnost patrijarha i njihove umne sposobnosti. Isto tako i jezik u periodu od oko 1900 godina od Stvaranja do Vavilonske kule.

 

Da li lingvistika i nauka potvrđuju ili negiraju izvještaj o Vavilonskoj kuli?

Za svjetovne lingviste postojanje oko dvadeset jezičkih porodica u svijetu danas je zagonetka. To se pokušava prikazati u vezi sa genetikom ali je malo genetskih veza koje bi to potvrdile. Ako je kao što ateisti vjeruju čovjek evoluirao od čovjekolikih majmuna, čovjek je jednom morao steći sposobnost govora. To bi značilo da su svi jezici genetski povezani ali očito nijesu.

Samo biblijski izvještaj daje kredibilno objašnjenje. Bog je od Vavilonske kule dao ljudima nove jezike i grupacije koje su govorile istim jezicima i prirodno se držale zajedno. Ti jezici kasnije su se razvili u druge do oko šest hiljada koliko ih nalazimo danas, dok su neki izumirali ili mijenjali oblike.

Danas nije lako dokazivati postojanje zajedničkog jezika u prošlosti. Na primjer, holandski student koji uči hindi možda ne shvata da su to dva srodna jezika koja pripadaju indo-evropskoj jezičkoj porodici. Štaviše, do kasnog 18. vijeka, do Ser Vilijama Džonsa koji je sugerisao da su grčki, latinski i sanskrit nezavisno razvijeni iz nekog zajedničkog izvora, ova ideja nije bila razmatrana. On je takođe sugerisao da keltski i njemački jezici, iako sasvim različiti, takođe mogu biti povezani na isti način. Odatle se razvila komparativna i istorijska lingvistika.

Klasifikacija jezika se vrši na nekoliko načina.

Genetska klasifikacija podrazumijeva osnovni vokabular tj. riječi za koje se smatra da su pretrpjele najmanje promjene tokom vremena i koje su slične u različitim jezicima. Između ostalog, to se odnosi na termine za djelove tijela, brojeve i lične zamjenice.

Osnovni vokabular između povezanih jezika nikad nije identičan, već sličan, te su stoga te riječi srodne. Riječi su srodne kad pokazuju da su dosljedne obrascu fonetske promjene koje se desila u prošlosti. Identifikacija srodnih riječi svakako nije lak zadatak. Neke od njih su gubile prva ili poslednja slova ili spajale dva suglasnika u jedan.

Nakon decenija lingvističkih istraživanja došlo se do sledećih jezičkih grupa:

  1. Evropske i azijske porodice;
  2. Pacifičke porodice;
  3. Afričke porodice;
  4. Američke porodice.

U ovoj klasifikaciji nalazimo nekih dvadesetak glavnih porodica. Međutim, slika je i dalje nekompletna. Lingvisti koji vjeruju u tačnost biblijskog izvještaja nijesu iznenađeni jer prvobitni zajednički jezik i pometanja jezika nakon Vavilonske kule su fakti do kojih će na kraju dovesti svako pošteno istraživanje koje se ne sukobljava sa činjenicama i zdravim razumom.

Zašto ljudi odbacuju biblijski izvještaj o pometnji jezika? Prosto jer je on kontradiktoran nekim teorijama o porijeklu jezika. Na primjer, neki učenjaci sugerišu da se jezičke grupe nijesu pojavile iznenada već su postepeno evoluirale iz jednog „maternjeg jezika“. Drugi vjeruju da se nekoliko prvobitnih jezika razvilo nezavisno, napredujući od jednostavnog mumlanja do kompleksnog govora.

Svakako da nam arheološki i drugi nalazi mogu pomoći u rješavanju nekih nedoumica. Postoji ono što možemo nazvati „lingvističkim fosilima“. Nova Enciklopedija Britanika objašnjava: „Najraniji zapisi pisanog jezika, jedini lingvistički fosili koje se čovjek može nadati da ima, idu unazad ne više do oko 4.000 ili 5.000 godina.“ Gdje su arheolozi otkrili ove „lingvističke fosile“? U donjoj Mesopotamiji – lokaciji drevnog Senara. To je u očiglednom skladu sa biblijskim izvještajem.

Kao jedna od posledica vjerovanja u evoluciju čovječanstva iz primitivnih i nižih oblika života nastale su teorije o „evoluciji jezika“. Međutim, činjenice govore o retrogradnoj evoluciji ljudskog roda. To znači da je jezik degradirao posle pometnje jezika, umjesto da se usavršavao. Mnoštvo jezika možemo porediti sa mnoštvom sekti u religijskom domenu. Nerazumno bi bilo pretpostaviti da jezik kojim je govorio Adam nije bio savršen kao što je bila kompletna tvorevina. To savršenstvo razumijevanja, jezičke kreativnosti i verbalne komunikacije izvjesno je narušeno ulaskom grijeha u svijet, ali se, zbog prethodno izloženih argumenata ipak očuvao jedan jezik sledećih gotovo 2.000 godina.

Današnja kompleksnost jezika ima i drugu strane medalje. Uporedo sa rastom problematike ljudskog roda u svim aspektima egzistencije, kao i akumulacijom znanja, moderni jezici su „prinuđeni“ da prate te trendove. Iz tog ugla možemo govoriti o vještačkoj ili prinudnoj kompleksnosti jezika koja sama po sebi ne oplemenjuje ljudsko biće. Zapravo većina nesporazuma u životu potiče iz nesposobnosti razumijevanja ili pogrešnog razumijevanja stvari.

Brz i iznenadan razvoj starih civilizacija posle Potopa svjedoči o kompleksnim znanjima tih naroda, što svakako uključuje jezike. Kembridžska Enciklopedija jezika konstatuje: „Svaka kultura koja je istražena, bez obzira kako ‘primitivna’ mogla biti u kulturološkim terminima, pokazuje da je imala potpuno razvijen jezik, sa kompleksnošću poredivom sa onima tzv. civilizovanih naroda.“ U svojoj knjizi „Jezički instinkt“ harvardski profesor Stiven Parker izjavljuje: „Ne postoji nešto takvo kao jezik Kamenog doba.“

 

Legende kao svjedočanstvo o zajedničkom prvobitnom jeziku

„Jednom u vremenu svi ljudi su živjeli u jednom velikom selu i govorili jednim jezikom.“ Tako glasi jedna priča u brdskom plemenu Mjanmara. Dok su gradili veliku kulu, graditelji su „postepeno stekli različite manire, običaje i načine govora, te na kraju bili rasuti po svoj zemlji.“ Slične legende postoje među urođenicima u Africi, istočnoj Aziji, Meksiku i drugdje.

Postoji sumerski mit nalik biblijskom izvještaju o Vavilonskoj kuli zvani „Enmerkar i Gospodar Arate“. Različite slične tradicije nalaze se u centralnoj Americi.

Još jedna priča iz Arizone koja se pripisuje Tohono O’odham narodu kazuje da je Montezuma izbjegao veliki potop i zatim postao zao i pokušao da izgradi kuću koja doseže do neba, ali je Veliki Duh razorio gromovima.

Tragovi slične priče nađeni su i među narodom Taru iz Nepala i sjevernoj Indiji.

Prema Dejvidu Livingstonu, Afrikanci koje je upoznao blizu jezera Ngami 1849. godine imali su takvo predanje ali sa graditeljima čije glave su razbijene skelama.

 

Božje obećanje o budućnosti jezika

U kontekstu završnog suda na Zemlji, u knjizi proroka Sofonije, nalazimo jedno vrlo zanimljivo Božje obećanje:

„Jer ću tada narodima dati čist jezik, da bi svi prizivali Gospodnje ime i služili mu rame uz rame.“ (Sofonija 3:9)

_________________________________

[1] Ako uzmemo stopu priraštaja od 3,5% i računamo po formuli:
((1+S) ^ G) * P [S=stopa rasta; G=broj godina; P=populacija]
dolazimo do brojke od 920.000 stanovnika.

Print Friendly, PDF & Email

Pitaj ili komentariši

Arhiva članaka