Izbor knjiga

Na slici ispod je tzv. Štit Trojstva. Precizno porijeklo ovog tipa dijagrama je nepoznato, ali se smatra da je nastao pod uticajem eksperimenata u 12. vijeku u simbolizovanju trojstva u apstraktnoj vizuelnoj formi. Ovo je Bog koji se obožava u rimo-katoličkom sistemu. Oni obožavaju Boga koji je tri u jednom i jedan u trojici. Jasno je da taj koncept ne potiče iz Biblije već se može pratiti unatrag sve do Vavilona. Uprkos tome što je porijeklo Štita Trojstva nepoznanica, lako je zapaziti upadljive sličnosti u simbolizmu iz Vavilona tako da apsolutno porijeklo ovog dijagrama seže mnogo dalje u prošlost. Zapazite da i ovdje nalazimo jednakostranični trougao i tri kruga koji predstavljaju ove bogove, uz razliku što sada imamo i krug u sredini koji pokazuje da su sva tri boga navodno jedan bog. Ovaj koncept o sva tri bića u jednom bogu je iz Vavilona i ne nalazi se u Bibliji niti pripada učenju apostola ili Hrista.

Doktrina o trojstvu predstavljena ovim dijagramom pokazuje da Isus nije Sin Božji već je On takođe Bog i prema tome svoj vlastiti Sin. A naš nebeski Otac nije samo naš Otac već takođe Bog te otuda Bog je svoj vlastiti Otac. To takođe znači da je Bog poslao samog sebe u svijet, umro da pomiri svijet sa samim sobom, podigao samog sebe iz mrtvih, vaznio samog sebe na Nebo, da se moli sam pred sobom na nebesima da pomiri svijet sa sobom, i da je jedini posrednik između čovjeka i samog sebe. To bi takođe značilo da se Bog u Getsimanskom vrtu molio samom sebi, da Ga, ako je to moguće, mimoiđe čaša koju je namijenio sam sebi. Da li vas ovo zbunjuje? Biblija pak kaže: „Bog nije Bog nereda (zbrke).“ (1. Korinćanima 14:3) Sotona jeste. Treba li da očekujemo nešto drugo od ove doktrine koja nije biblijska već dolazi iz Vavilona (što znači zbrka) i u stvarnosti je obožavanje Sotone?

I ako zaista razumijemo implikacije tri u jedan doktrine trojstva tada nam neće biti teško da povežemo stvari ko se tu zapravo obožava.

„Puranas, jedna od hinduističkih biblija od prije više od 3.000 godina, sadrži sledeći pasus: ‘O vi tri Gospoda! Znajte da ja poznajem samo jednog Boga. Informišite me, stoga, koji od vas je pravo božanstvo, da mu mogu samom iskazati svoju odanost.’ Tri boga, Brama, Višnu i Šiva, počeli su mu se manifestovati, odgovorivši: ‘Nauči, o bogomoljče, da nema stvarne razlike između nas. Ono što ti izgleda tako je samo privid. Jedno biće se javlja pod tri oblika putem djela stvaranja, očuvanja i uništenja, ali on je jedan.’ Otuda je trougao bio prihvaćen od svih antičkih naroda kao simbol Božanstva… Među svim paganskim nacijama trojka se smatrala kao poglavar mističnih brojeva, zato što, kao što Aristotel primjećuje, ona sadrži u sebi početak, sredinu i kraj. Otuda nalazimo da ona označava neke atribute skoro svih paganskih bogova.“ (Sinclair, pp. 382, 383)

Na ovoj slici vidimo preplitanje tri kruga ili njihovih sekcija. Ovo je poznato kao triketra gdje se tri povezane sekcije mogu zamijeniti za cjelinu tako da se može koristiti dio svakog kruga umjesto cjeline. Ovaj simbol koji i dalje predstavlja trojedinog boga sunca se nalazi kroz različite kulture i razne paganske vjerske ustanove, i ovaj sistem je i dan danas itekako živ. Često ćete vidjeti triketru u raznim oblicima u hramovima, svetilištima, na crtežima, rezbarijama i gravurama.

„Triketra je satanski simbol koji ima svoje porijeklo u okultizmu. Uvijek je povezana sa paganskim vjerovanjima, satanskim praksama i vještičarenjem. Triketra se sastoji od tri šestice koje se preklapaju. Ovaj logo je drevni simbol paganskog trojstva. Taj simbol je opet popularizovan preko sataniste Alistera Kroulija za Kraljevski luk (Lucifera) ili treći stepen masonskog reda.“ (New King James Omissions A.V. Publications.)

Drugim riječima, ovaj simbol koriste i danas različita tajna društva. A kroz istoriju možemo vidjeti njegovu progresiju tokom vremena. Na primjer, možete naći ovaj simbol na nekim vrlo interesantnim mjestima. Evo nekih.

Na prvoj slici vidite vikanske putire ili pehare koje koriste vještice u svojim praksama. I koji je simbol na njima? 666, Sotona ili triketra. Zbog čega? Jer vještice komuniciraju sa Sotonom i demonima. Stoga nije iznenađenje što tu nalazimo takav simbol.

Sledeći je iz jedne TV serije o tri vještice, ne četiri, već tri vještice, što je samo po sebi intrigantno. I u tom pravcu ide i simbol koji one koriste koje je simbol boga sunca ili trojedinog boga. Izgleda da se svijet obučava da prihvati nešto tako da moramo biti veoma oprezni šta gledamo i čemu se izlažemo.

Evo još nekih na knjigama Vodolijska zavjera (The Aquarian Conspiracy) sa tri povezane šestice, Vještina The Craft), koju ako pažljivije pogledate ima malu triketru na sredini korica. I poslednja je vještičja Knjiga sjenki (The Book of Shadows). Još jednom nalazimo simbol boga sunca, tri u jednom boga, simbol za Sotonu. Vještice ne kriju kome su lojalne.

Koliko god to može biti šokantno, naći ćete ovaj simbol i na nekim izdanjima King James Biblije i New International Version Biblije. Tako je ovaj simbol čak našao svoj put na Bibliji gdje ne pripada. To nije simbol biblijskog Boga već boga sunca. Kad čitate unutar korica Biblije, ako ima triketre na njima, u opisu stoji da je to antički simbol trojstva. Ali ovi simboli pripadaju Sotoni i trojedinom bogu sunca, što je simbolika obožavanja đavola.

Ovo su korice nekih (navodno hrišćanskih) knjiga, uključujući adventističku knjigu o trojstvu gdje autori uče vjernike te crkve nebiblijskoj i paganskoj doktrini o trojstvu. Takođe se u mnogim sličnim izdanjima mogu vidjeti ilustracije koje otkrivaju satanističko porijeklo tih doktrina gdje se koriste sunčevi diskovi ili oreoli oko glava koji navodno predstavljaju Oca, Sina i Svetog Duha.

Takođe se mogu zapaziti trouglovi oko glava na nekim slikama ili tri kruga koja očito predstavljaju sunce ili drugi sa jednim krugom sunca sa zracima. Paganski likovi su toliko očigledni i pojavljuju se mnogo puta na svakoj slici tako da je slučajnost nemoguća. Bog je u starom Izraelu nalagao da se takvi paganski likovi unište: „Uništite sve njihove kamene kipove i sve njihove livene likove, i opustošite sve njihove svete uzvišice.“ (4. Mojsijeva 33:52)

Trinitarci, kao oni koji su pisali ovakve knjige, će poreći i izmijeniti istinu kako bi podržali svoje vjerovanje i kazati da trojstvo nema korjene u paganizmu, ali težina dokaza je ogromna i ne može se izbjeći. Kao što svi stručnjaci kažu, tri u jedan bog se ne može naći u Svetom Pismu ali se nalazi u paganizmu u obožavanju boga sunca. Biskupi koji su formulisali doktrinu o trojstvu imali su početke u papskoj crkvi koja je odbacila držanje Subote u korist nedjelje koja dolazi iz obožavanja sunca, kao i niz drugih učenja koja imaju svoje korjene u paganizmu. Biskupi koji su formulisali doktrinu o trojstvu bili su zastranili u grčkoj i platonskoj filozofiji i ne može biti nikakve sumnje da je to uticalo na njihove religijske poglede i učenja.

Paganski vavilonski sveštenici imali su prvosveštenika koji je nosio titutlu Pontifeks Maksimus (prevedeno na latinski, što znači da su imali vrhovnog paganskog poglavara ili doslovno Najvećeg Pontifa).

Ko je, dakle, Pontifeks Maksimus ili glavni sveštenik sadašnjeg Vavilona? Papa! On ima broj 666. Treba li onda da nas iznenadi što nalazimo satanski simbol zvani triketra na papskoj mitri?

„Za ovo je potrebna mudrost: Ko je razuman, neka izračuna broj zvijeri, jer je to čovjekov broj, a njen broj je šesto šezdeset i šest.“ (Otkrivenje 13:18) Bog nam je dao ovu informaciju koju mnogi propuštaju da razumiju jer su previše zauzeti obožavanjem bogova Vavilona.

Do drugog vijeka, vjerni članovi istinske Božje zajednice uveliko su bili rasijani pod talasima smrtnog progonstva i nalazili su se uglavnom u ilegali. Oni su se čvrsto držali biblijske istine o Isusu Hristu i Bogu Ocu koja je sve više bila izložena pritisku kako zvaničnog judaizma s jedne strane tako paganizma i nominalnog hrišćanstva koje je stremilo ekumeni i kompromisima. Crkva koja je rasla pred svijetom u moći i uticaju gradila je na otpadu u ljudskoj mudrosti i za nekoliko kratkih vjekova postala dominantna u moćnoj Rimskoj imperiji. Da li vjerujete da je bio moguć takav rast i uticaj u svijetu za koji Božja Riječ konstatuje da se nalazi pod Zlim bez izdaje istine i suptilne zamjene biblijskog Boga paganskim božanstvima?

Sotona je želio da bude obožavan kao Najviši (Isaija 14:12-14) i želio je da ima svoj dan bogosluženja. Tako je služba suncu pokrenula svetkovanje nedjelje u crkvi umjesto pravog dana bogosluženja koji je sedmi dan u sedmici, i danas poznat kao Subota. Uporedo i u uskoj vezi s tim, lansirana je paganska doktrina o trojstvu. Paganizam je napokon počeo da se miješa sa hrišćanstvom i zvanično je usvojen od strane papske crkve. Mnogi katolici poriču da se to ikad dogodilo ali njihova crkva i istorija ih demantuju.

„Upotreba hramova, i onih posvećenih određenim svecima, zatim ukrašavanje granama drveća u određenim prilikama; tamjan, svijeće i kandila; zavjetni prinosi za oporavak od bolesti; sveta vodica; utočišta; praznici i vremena, upotreba kalendara, procesije, blagoslovi na poljima; svešteničke odežde, brijanje tjemena glave, vjenčani prsten, okretanje prema istoku, kasnije i ikone ili kipovi, možda i crkvene pjesme, i Gospode, smiluj se (Kyrie Eleison), sve je paganskog porijekla i posvećeno njihovim usvajanjem u Crkvu.“ (An Essay on The Development of the Christian Doctrine John Henry “Cardinal Newman” p. 373)

„Često se čuje optužba… da je katolicizam prekriven mnogim paganskim premazima. Katolicizam je spreman prihvatiti tu optužbu i čak od nje načiniti sebi hvalu… veliki bog Pan nije stvarno mrtav, on je pokršten.“ (The Story of Catholicism, p. 37)

„Zanimljivo je zapaziti koliko često se naša Crkva služila praksama koje su u opštoj upotrebi među paganima… Istina je, dakle, u izvjesnom smislu, da su neki katolički rituali i ceremonije reprodukcija onih iz paganskih vjerovanja…“ (The Externals of the Catholic Church, Her Government, Ceremonies, Festivals, Sacramentals and Devotions, by John F. Sullivan, p. 156, published by P.J. Kennedy, NY, 1942)

Iznenađujuće je da su mnogi protestanti prihvatili paganska nasleđa Katoličke crkve zdravo za gotovo iako je sasvim jasno da potiču od obožavanja sunca ili službe Sotoni iz Vavilona. Kad bi samo hrišćani željeli da saznaju pravu istinu umjesto što brane ono što je Sotona uveo u crkvu.

„Većina hrišćana pretpostavlja da je nedjelja biblijski odobren dan bogosluženja. Katolička crkva protestvuje jer je ona prenijela hrišćansko bogosluženje sa Šabata (subote) na nedjelju tako da je svaki pokušaj sporenja i dokazivanja da je ta promjena napravljena u Bibliji i nepoštena i poricanje katoličkog autoriteta. Ako protestantizam želi da zasniva svoja učenja samo na Bibliji, treba da služi Bogu subotom.“ (Rome’s Challenge, www.immaculateheart.com/maryonline, Dec 2003)

„Naši oponenti ponekad tvrde da nijedno vjerovanje ne treba držati dogmatski koje nije eksplicitno navedeno u Svetom Pismu… Ali protestantske crkve su i same prihvatile takve dogme, kao što je trojstvo, za koje nema takvog preciznog autoriteta u Jevanđeljima.“ (Assumption of Mary, Life magazine, Oct 30, 1950, p. 51)

Pitanje je postavljeno u Katoličkom Katehizmu.

P: Šta je nedjelja, ili Dan Gospodnji uopšteno?

O: To je dan posvećen od apostola u slavu najsvetijeg Trojstva, i u sjećanju da je Hrist naš Gospod ustao iz mrtvih u nedjelju i poslao svetog Duha u nedjelju te se stoga naziva Gospodnjim danom. Takođe se naziva nedjeljom od starog rimskog naziva Dies Solis, dan sunca, kojima je bio svet.“ (The Douay Catechism of 1649, p. 143)

Iz ovih interesantnih izjava vidimo da „svetkovanje nedjelje“ i „doktrina o trojstvu“ oboje dolaze od obožavanja sunca i Sotone u Vavilonu, i oboje je u hrišćanstvo unijela Katolička crkva koju Bog u Bibliji naziva Vavilonom ili Majkom bludnicama.

 

Porijeklo doktrine o trojstvu u crkvi

Sada znamo apsolutno porijeklo doktrine o trojstvu ali rijetki razumiju kako je ona postala prihvaćena od crkve nekoliko vjekova nakon što je Biblija kompletirana. I kao što ste već vidjeli, njeni korjeni idu mnogo dalje u istoriju. Krajem prvog vijeka, kao što možemo zapaziti iz 3. Jovanove 1:9,10, uslovi su postali tako strašni da su lažni poslanici otvoreno odbijali da prime predstavnike apostola Jovana i ekskomunicirali prave hrišćane iz Zajednice!

O ovom turbulentnom periodu pisao je Edvard Gibon, čuveni istoričar, u svom klasičnom djelu Istorija propadanja i pada Rimske imperije kao o „tamnom oblaku koji je nadvio nad crkvom prvog vijeka.“ (Edward Gibbon, The History of the Decline and Fall of the Roman Empire, 1821, Vol. 2, p. 111)

Nije prošlo dugo dok su istinske sluge Božje postali marginalizovana i rasijana manjina među onima koji su sebe nazivali hrišćanima. Vrlo različita religija, sada u kompromisu sa mnogim konceptima i praksama ukorijenjenim u drevnom paganizmu (takvo miješanje religijskih vjerovanja poznato je kao sinkretizam, uobičajen u Rimskom carstvu tog vremena), uzela je maha i preobrazila vjeru utemeljenu od Isusa Hrista.

Istoričar Džes Harlbat kaže o ovom vremenu transformacije: Poslednju generaciju prvog stoleća, od 68. do 100. godine, nazivamo ‘Dobom sjenki’, dijelom zbog tame progonstva koja se nadvila nad crkvom, ali i naročito i zato što od svih tih perioda u njenoj istoriji, to je onaj o kojem najmanje znamo. Mi više nemamo jasnu svjetlost knjige Djela apostolska da nas vodi; i nijedan autor iz tog doba nije ispunio tu prazninu u istoriji…

Pedeset godina nakon što je život sv. Pavla navukao zavjesu nad crkvom, kroz koju bismo uzalud htjeli pogledati; i kad se ona napokon podigla, oko 120. godine, sa učenjima najranijih crkvenih otaca, nalazimo crkvu koja se u mnogim aspektima vrlo razlikuje od one u danima sv. Petra i sv. Pavla.“ (Jesse Hurlbut, The Story of the Christian Church, 1970, p. 33)

Ova „vrlo različita“ crkva rasla je u moći i uticaju, i za nekoliko kratkih vjekova postala dominantna čak i u moćnoj Rimskoj imperiji! Do drugog vijeka, vjerni članovi Zajednice, Hristovo „malo stado“ (Luka 12:32) uveliko je bilo rasijano talasima smrtnog progonstva. Oni su se čvrsto držali biblijske istine o Isusu Hristu i Bogu Ocu, iako su bili progonjeni od rimskih vlasti i hrišćana po imenu koji su u stvarnosti propovijedali „drugog Isusa“ i „drugo jevanđelje“.

 

Različite ideje o Božanstvu vode u konflikt

Ignjacije iz Antiohije bio je učenik apostola Jovana kome je Bog povjerio knjigu Otkrivenje. Vidjećemo iz poslanice ovog Jovanovog učenika da su se različite zablude uvlačile u ranu Zajednicu. Da li bi Jovan ispravio Ignjacija da je bio u zabludi? I što je još značajnije, zapazite da Ignjacije nije vjerovao da su Otac, Sin i Sveti Duh jedan Bog ili da je Isus su-vječan sa Ocem.

„Oni su predstavili Boga kao nepoznato Biće; oni pretpostavljaju da je Hrist nezačet; … Neki od njih kažu da je Sin bio prosto čovjek, i da su Otac, Sin i Sveti Duh zapravo jedna ista osoba, i da je stvaranje djelo od Boga, ne preko Hrista, već nekom drugom stranom silom. Budite stoga na oprezu od takvih osoba.“ (The Epistle of Ignatius to the Trallians, Chapter VI – Abstain from the Poison of Heretics)

Zapazite da je ovo poglavlje naslovljeno „Suzdržavanje od otrova jeresi“. Koliko su stvari danas drugačije. Oni koji odbacuju pagansko načelo trojedinog boga u „hrišćanskom“ svijetu se nazivaju jereticima, dok je u Jovanovo vrijeme sasvim obrnuto. Nikad ne treba potcijeniti moć Sotone da istinu obrati u zabludu a zabludu u istinu.

Sledeća četiri stiha koja ćemo navesti iz Jovanovih poslanica su jedina mjesta u cijeloj Bibliji gdje se koristi riječ antihrist. Primijetićete da Jovan kaže da su ljudi koje naziva antihristima bili dio rane Zajednice ali su otpali i otišli vlastitim putem i bili aktivni za njegovog života. Oni su, dakle bili deklarativni hrišćani, ali su počeli učiti nešto što je pogrešno. Koju su to zabludu učili što je navelo Jovana da ih nazove antihristima. Vidjećemo da Jovan govori da su oni poricali Oca i Sina i da je Isus došao u tijelu. Ali kako hrišćanin može poreći Oca i Sina? Čitaćemo da otkrijemo pošto je ovo pitanje spasenja.

1. Jovanova 2:18,19: „Djeco, poslednji je čas, i kao što ste čuli, dolazi Antihrist, ali već sada su se pojavili mnogi antihristi. Po tome znamo da je poslednji čas. Izašli su od nas, ali nisu bili od nas, jer da su bili od nas, ostali bi s nama. Ali izašli su da bi se vidjelo da nisu svi od nas.“

1. Jovanova 2:22,23: „Ko je lažljivac ako ne onaj ko poriče Isusa kao Hrista? To je Antihrist, onaj koji poriče Oca i Sina. Ko god poriče Sina, nema ni Oca. Ko priznaje Sina, ima i Oca.“

1. Jovanova 4:2,3: „Po ovom prepoznajte Duha Božijeg: svaki duh koji priznaje da je Isus Hristos u tijelu došao, od Boga je; a svaki duh koji ne priznaje da je Isus Hristos u tijelu došao, nije od Boga: i to je duh antihrista, za kog čuste da dolazi, i sad je već na svijetu.“

2. Jovanova 1:7: „Jer su mnoge varalice izašle u svijet. Onaj koji ne priznaje dolazak Isus Hrista u tijelu je varalica i antihrist.“

Jovan je imao dva učenika od kojih je jedan bio Ignjacije. Pod Jovanovim vođstvom i smjernicama, oni su učili da je Isus doslovni Sin Božji. Kao što smo već vidjeli, Ignjacije je konstatovao da su neki pogrešno učili da su sve troje jedan Bog, baš kao što doktrina o trojstvu uči danas. Koga, dakle, Jovan naziva antihristom? One koje su učili da troje jedan bog. Zašto je to antihrist? Zato što učenje da su troje jedan isti bog poriče da postoje doslovni Otac i Sin i tako poriče i Oca i Sina. Doktrina o trojstvu da je jedan Bog igrao ulogu Sina koji je umro na krstu i otuda poriče da je Isus došao u tijelu kao Sin Božji. Poricanjem da je Isus Sin Božji takođe se poriče da je Bog Otac, što znači poricanje Oca i Sina. To je ono što je rečeno u 1. Jovanovoj 2:22,23.

Doktrina o trojstvu tvrdi da je bio jedan Bog koji je umro na krstu a ne doslovni Sin Božji te tako poriče da je Isus došao u tijelu kao Sin Božji. Ovo je zapanjujuće otkrivenje koje otkriva istinu i ozbiljnost stvari.

Ovo je glavni razlog zašto Biblija uči da je papska crkva antihrist. Antihrist nije samo jedan čovjek, iako to papa može biti kao neko ko se postavlja umjesto Hrista. To je prvenstveno cijeli sistem lažiranog hrišćanstva na čelu sa Katoličkom crkvom. Oni kažu: „Misterija trojstva je centralna doktrina katoličke vjere. Na njoj su bazirana sva ostala učenja crkve.“ (Handbook for Today’s Catholic, p. 11) To je antihrist jer poriče Isusa tako što poriče da je On zaista doslovni Sin Božji koji je došao u tijelu.

Ovakvo poricanje Oca i Sina ne samo što direktno atakuje na Božji identitet, već takođe ruši kompletan Plan spasenja i pravi ga fikcijom. Ovo je, dakle, pitanje spasenja i nije uopšte nevažno kako bi ga neki željeli predstaviti u pokušaju stvaranja kompromisa.

„I Petar, opisujući opasnosti kojima će se crkva izložiti u poslednjim danima, kaže da kao što je bilo lažnih proroka koji su naveli Izrael u grijeh, tako će biti lažnih učitelja koji će ‘neprimjetno uvesti razorne jeresi i odreći će se Gospodara koji ih je otkupio… I mnogi će se povesti za njihovim besramnim djelima.’ 2. Petrova 2:1,2. Ovdje je apostol ukazao na jednu od glavnih karakteristika spiritualističkih učitelja. Oni su odbijali da priznaju Hrista kao Sina Božjeg. Što se tiče takvih učenja, voljeni Jovan objavljuje: ‘Ko je lažljivac ako ne onaj ko poriče Isusa kao Hrista? To je Antihrist, onaj koji poriče Oca i Sina. Ko god poriče Sina, nema ni Oca. Ko priznaje Sina, ima i Oca.’ 1. Jovanova 2:22,23. Spiritualizam, poričući Hrista, poriče i Oca i Sina, i Biblija to proglašava manifestacijom antihrista.“ (E.G. White, Patriarchs and Prophets, p. 686)

Ovo je konzistentno s onim što je apostol Jovan rekao, ovi spiritualistički učitelji su hrišćani koji poriču Oca i Sina, što je istovremeno poricanje Isusa kao Sina Božjega.

Elen Vajt je takođe kazala: „‘Ko je lažljivac ako ne onaj ko poriče Isusa kao Hrista? To je Antihrist, onaj koji poriče Oca i Sina. Ko god poriče Sina, nema ni Oca. Ko priznaje Sina, ima i Oca.’ (Par. 17) … Onaj ko poriče ličnost Boga i njegovog Sina Isusa Hrista, poriče Boga i Hrista. ‘ Ako ono što ste u početku čuli ostane u vama, i vi ćete ostati u Sinu i u Ocu.’“ (E.G. White, RH, March 8, 1906, p. 9)

Koje, dakle, pogrešno vjerovanje poriče ličnost Boga i Njegovog Sina, što je poricanje Boga i Hrista? Njen muž je objasnio: „Ovdje možemo pomenuti trojstvo koje poništava ličnost Boga i Njegovog Sina Isusa Hrista.“ (James White, RH, December 11, 1855, p. 85).

Ovo se, dakle, veoma tiče doktrine o trojstvu. U ranim decenijama nakon službe, smrti i uskrsenja Isusa Hrista i u rasponu od nekolika sledeća vijeka, pokrenule su se razne ideje o Njegovoj tačnoj prirodi. Da li je On bio čovjek? Da li je bio Bog? Da li je bio Bog koji se pokazao kao čovjek? Da li je On bio iluzija? Da li je bio prosto čovjek koji je postao Bog? Da li je bio stvoren od Boga Oca, ili je postojao vječno zajedno sa Ocem?

Sve ove ideje imale su svoje zagovornike. Jedinstvo vjerovanja prvobitne Zajednice bilo je izgubljeno kada su nova vjerovanja, mnoga pozajmljena ili usvojena iz paganskih religija, zamijenila učenja Isusa i apostola. Ono što malo ljudi shvata je činjenica da kada je došlo do intelektualnih i teoloških debata u ranim vjekovima koje su dovele do formulacije trojstva, istinska Božja Zajednica bila je uveliko odsutna sa scene i konačno gurnuta u podzemlje. Iz ovog razloga, u tom turbulentnom periodu često vidimo debate ne između istine i zablude, već između jedne zablude sa drugom zabludom. To je činjenica koju će rijetko priznati mnogo savremeni učenjaci.

Klasičan primjer ovoga je rasprava o Hristovoj prirodi koja je navela rimskog imperatora Konstantina Velikog da sazove Sabor u Nikeji (današnja zapadna Turska) 325. godine n.e. Sam Konstantin je, premda ga mnogi smatraju prvim hrišćanskim rimskim carem, u stvari bio obožavalac sunca koji je bio samo pokršten na svojoj samrtnoj postelji. Tokom njegove vladavine ubijeni su njegov najstariji sin i žena. On je takođe bio ostrašćeni antisemita, što potvrđuje jedan od njegovih edikata u kojem stoje iskazi poput „gnusna jevrejska svjetina“ i „običaji ovih najzločestijih ljudi“, običaji koji su u stvari ukorijenjeni u Bibliji i praktikovani od Isusa i apostola koji su bili Jevreji. Mnogi su takođe neobaviješteni da su Jevreji antitrinitarci i da su to uvijek bili! Šta je to, dakle, značilo u vezi Isusa i apostola?

Kao imperator u periodu velike bune unutar Rimskog carstva, pred Konstantinom se našao izazov da održi imperiju ujedinjenom. On je prepoznao vrijednost religije u ujedinjavanju svog carstva. To je bila u stvari njegova primarna motivacija za prihvatanje i odobravanje „hrišćanske“ religije koja se, do tog vremena, veoma udaljila od učenja Isusa Hrista i apostola i bila hrišćanska samo po imenu.

Ali sada se Konstantin suočio sa novim izazovom. Religijski istraživač Karen Armstrong objašnjava u knjizi Božja istorija da je „jedan od prvih problema koji se morao riješiti bila doktrina o Bogu… nova opasnost se podigla koja je podijelila hrišćane u ogorčene ratne logore.“ (A History of God, 1993, p. 106)

 

Atanasije protiv Arija na Saboru u Nikeji

Konstantin je sazvao Sabor u Nikeji 325. godine n.e. ponajviše iz političkih razloga radi religijskog ujedinjavanja u imperiji. Primarno pitanje tog vremena postalo je poznato kao arijevski sukob.

„U nadi da osigura podršku za svoj prijesto od rastućeg hrišćanskog tijela prema kojem je pokazao značajnu naklonost, u njegovom interesu je bilo da ima jaku i ujedinjenu crkvu. Arijevski sukob je prijetio tom jedinstvu i slabio mu snagu. Stoga je on odlučio da okonča tu nepriliku. Vjerovatno mu je španski biskup Hosijus koji je bio uticajan na dvoru, sugerisao da ako bi se sinod sastao kao predstavništvo cijele crkve i istoka i zapada, bilo bi moguće obnoviti sklad.

Sam Konstantin naravno niti je znao niti se brinuo o tom pitanju u raspravi ali bio je nestrpljiv da privede sukob kraju, a Hosijusov savjet činio mu se razumnim.“ (Arthur Cushman McGiffert, A History of Christian Thought, 1954, Vol. 1, p. 258)

Arije je bio sveštenik iz Aleksandrije u Egiptu koji je navodno učio da je Hrist, pošto je bio Sin Božji, morao imati početak i stoga je bio začet ili stvoren ili uspostavljen. Dalje, ako je Isus bio Sin, nužno je da Otac mora biti stariji. Kao opozicija Arijevom učenju bio je Atanasije, đakon takođe iz Aleksandrije. Njegov pogled je bio rani oblik trinitizma gdje su Otac, Sin i Sveti Duh bili jedno ali u isto vrijeme različiti jedan od drugog.

Odluka koji će pogled crkveni sabor prihvatiti bila je u velikoj mjeri arbitražna. Karen Armstrong objašnjava u Božjoj istoriji: „Kad su se biskupi maja 325. godine okupili da riješe krizu, vrlo malo njih je dijelilo Atanasijev pogled na Hrista. Većina je držala poziciju između Atanasija i Arija. (p. 110)

Kao car, Konstantin je bio u neobičnoj poziciji odlučivanja o crkvenoj doktrini iako on u stvarnosti nije bio hrišćanin. (Sledeće godine ubio je svoju ženu i sina, kao što je ranije pomenuto.)

Sol Invictus (Nepobjedivo Sunce)

Istoričar Henri Kadvik svjedoči: „Konstantin je, poput svoga oca, obožavao Nepobjedivo Sunce.“ (Henry Chadwick, The Early Church, 1993, p. 122). U pogledu Konstantinovog primanja hrišćanstva, Kadvik priznaje: „Njegovo obraćenje ne treba tumačiti kao unutrašnje iskustvo blagodati… To je bila vojna stvar. Njegovo shvatanje hrišćanske doktrine nikad nije bilo jasno.“ (p. 125)

Kadvik kaže da Konstantinovo krštenje na samrtnoj postelji samo po sebi „ne ostavlja sumnje o njegovom hrišćanskom vjerovanju,“ jer je bilo uobičajeno za vladare da odgađaju krštenje da bi izbjegli odgovornost za stvari kao što su mučenja i pogubljivanje kriminalaca. (p. 127) Ali ovo opravdanje uistinu ne doprinosi skidanju sumnje u istinsko obraćenje imperatora.

Norbert Broks, profesor crkvene istorije, potvrđuje da Konstantin nikad zaista nije bio obraćeni hrišćanin: „Konstantin nije iskusio nikakvo obraćenje; nema znakova promjene vjere u njemu. On nikad za sebe nije kazao da se obratio drugom bogu… U vrijeme kad se okrenuo hrišćanstvu, za njega je to bio Sol Invictus (bog Nepobjedivo sunce).“ (Norbert Brox, A Concise History of the Early Church, 1996, p. 48)

Vezano za Nikejski sabor, Enciklopedija Britanika konstatuje: „Sam Konstantin je predsjedavao, aktivno vodio diskusije i lično predložio… odlučujuću formulu koja izražava odnos Hrista i Boga u kredu koji je izdao sabor… Zastrašeni od imperatora, biskupi, sa samo dva izuzetka, potpisali su kredo, mnogi od njih uveliko protiv sopstvenih sklonosti.“ (1971 edition, Vol. 6, “Constantine,” p. 386)

Uz odobrenje imperatora, Sabor je odbacio Arijev manjinski pogled i, ne imajući ništa čime bi to definitivno zamijenili, odobrio Atanasijev pogled koji je takođe bio u manjini. Od te tačke nadalje, crkva je ostavljena u raskoraku zvanične podrške odluci donesenoj u Nikeji da stane iza vjerovanja koje je držala samo manjina prisutnih. Konstantin je takođe vjerovao da treba poslati u egzil one koje su odbili da prihvate Nikejski kredo, počevši od samog Arija, đakona Euzojosa i libijske biskupe Teonasa iz Marmarike i Sekundusa iz Ptolemesa. On je takođe prognao biskupe koji su potpisali kredo ali su odbili da se priključe osuđivanju Arija, Euzebija iz Nikomedije i Teognisa iz Nikeje. Međutim, nema dokaza da je Konstantije II koji je bio njegov sin i naslednik bio prognan zato što je bio arijevski hrišćanin. Imperator je takođe naredio da se spale svi primjerci Talije, knjige u kojoj je Arije izrazio svoja učenja. Temelji za zvanično prihvatanje trojstva bili su sada postavljeni, ali trebalo je više od tri vijeka nakon smrti i uskrsenja Isusa Hrista da zaživi ova nebiblijska doktrina.

Nekoliko godina kasnije Konstantin je postao blaži prema onima koje je osudio i protjerao na saboru. Prvo je dozvolio da se vrati Euzebiju iz Nikomedije koji je bio štićenik njegove sestre, a zatim Teognisu kad je potpisao neku neodređenu izjavu vjere. Njih dvojica i drugi Arijevi prijatelji radili su zajedno na Arijevom povratku. 335. godine oni su iznijeli optužbe protiv Atanasija tako da je sada Konstantin izopštio Atanasija! Iste godine, Sinod u Jerusalimu pod Konstantinovom upravom ponovo razmotri da se primi Arije u zajednicu 336. godine. Tako se Arije vratio iz egzila ali je iznenada umro na putu od neke nepoznate bolesti. Neki istoričari učenjaci vjeruju da je Arije bio otrovan od strane svojih oponenata i pitaju se da li je to priredio Atanasije. Kako god, Konstantin koji je sada bio arijevac naredio je Atanasijevo progonstvo. Euzebije i Teognis ostali su u naklonosti imperatora, i kad je Konstantin na samrtnoj postelji primio krštenje, to je obavio Euzebije iz Nikomedije.[1]

___________________________________

[1] Izvori za prethodna dva pasusa: Edward Gibbons, The Decline and Fall of the Roman Empire, Chapter 21, (1776–88), Jonathan Kirsch, God Against the Gods: The History of the War Between Monotheism and Polytheism, 2004, and Charles Freeman, The Closing of the Western Mind: The Rise of Faith and the Fall of Reason, 2002.

Izvor: http://www.trinitytruth.org/paganoriginsofthetrinity.html

Print Friendly, PDF & Email

1 odgovor na Pagansko trojstvo (2)

  • slobodan kaže:

    U navedenim stihovima iz Jovanovih poslanica navode se kao antihristi oni koji negiraju Hrista kao Sina. U Jovanovo doba nije bilo reči o trojstvu, pa bi trebalo da glagol nije u prošlom vremenu, Jovanovom dobu. Odnosi se na rečenicu: ‚‚One koje su učili da troje jedan bog‚‚.

Pitaj ili komentariši

Arhiva članaka