Izbor knjiga

Poslednja posjeta apostola Pavla Jerusalimu zabilježena je u Djelima 21. glava. Pavle se vraćao s misionskog puta po Maloj Aziji i žurio da stigne u Jerusalim do praznika Pedesetnice (Djela 20:16). To se događa negdje u periodu 58-60. godine n.e.

U povratku brodom koji je putovao sa teretom za Siriju, Pavle se sa saputnicima zadržao u Tiru sedam dana. Tu je bilo hrišćana koji su imali posebno upozorenje za Pavla pod nadahnućem Božjeg Duha: „A oni su, podstaknuti Duhom, nagovarali Pavla da ne ide u Jerusalim.“ (Djela 21:4) Međutim, Pavle i njegovo društvo su nastavili put, opet brodom, do sledeće luke zvane Ptolemaida i zatim dalje za Cezareju. „Ušli smo u kuću Filipa, pronosioca dobre vesti, koji je bio jedan od sedmorice, i ostali kod njega. On je imao četiri kćeri, djevice, koje su prorokovale. Dok smo tamo boravili dosta dana, iz Judeje je došao jedan prorok po imenu Agav. Došao je k nama, uzeo Pavlov pojas, svezao sebi noge i ruke pa rekao: ‘Ovako kaže Sveti Duh: Čovjeka čiji je ovo pojas ovako će svezati Judejci u Jerusalimu i predati ga u ruke neznabošcima.’“ (Djela 21:8-11)

Luka, pisac knjige Djela apostola, ovako komentariše reakciju na ovo očigledno i vrlo konkretno upozorenje od Boga: „Kad smo to čuli, i mi i ljudi iz tog mjesta, molili smo ga [Pavla] da ne ide u Jerusalim.“ (Djela 21:12) Ali Pavle se nije dao odgovoriti od prvobitne namjere (Djela 21:13,14).

Po dolasku u Jerusalim, okupili su se kod Jakova kod kojeg su bili prisutni i ostali starješine. Pavle ih je izvijestio o napretku Božjeg djela među neznabošcima i svi su to pozdravili. Ali jerusalimski savjet starješina je očigledno primjenjivao drugačiju metodologiju rada u judejskom okruženju. Drugim riječima, tih godina, dakle, već polovinom 1. vijeka, oni su bili u kompromisu sa zvaničnim rabinskim judaizmom tako što su živjeli „po Zakonu“ onako kako je to bilo opšteprihvatljivo. Stoga su Pavlovu reputaciju jevanđeliste i propovjednika Plana spasenja u Hristovoj vjeri među neznabošcima smatrali potencijalnom opasnošću. Šta će reći okruženje? Kako će ljudi reagovati jer će sigurno saznati za Pavlov dolazak? Kako da sačuvamo ugled koji smo stekli da nas opet ne prozovu sektom i progone?

„Vidiš, brate, koliko hiljada vjernika ima među Judejcima i svi se oni revno drže Zakona. Ali čuli su glasine o tebi da sve Judejce koji su među neznabošcima učiš otpadništvu od Mojsija, govoreći im da ne obrezuju djecu i da se ne drže judejskih zakona. Dakle, šta sad da činimo? Oni će svakako čuti da si došao.“ (Djela 21:20-22)

Indikativno je da su kao jedan od argumenta za ubjeđivanje Pavla koristili brojke, koliko ima vjernika Judejaca koji se svi drže Zakona (po judejskom rezonu).

„Zato učini ovo što ti kažemo: Imamo četiri čovjeka koji su pod zavjetom. Povedi te ljude, očisti se s njima i plati za njih da obriju glavu. Tako će svi znati da nema ništa u glasinama koje su čuli o tebi, nego da držiš osnove i da čuvaš Zakon.“ (Djela 21:23,24)

Jakov i starješine savjetovali su Pavla da preduzme javnu akciju tako što će se priključiti ritualu očišćenja i platiti troškove četvorice ljudi koji su očito bili članovi hrišćanske zajednice i bili „pod zakletvom“ (zavjetom). Referenca za „brijanje glave“ ukazuje da su ti ljudi završavali privremeni nazirejski zavjet (vidi: 4. Mojsijeva 6:1-21). Jevreji su pravili takve zavjete samoodricanja za Boga, bilo kao izraz zahvalnosti za prošle blagoslove ili kao dio molbe za buduće blagoslove. Tradicionalno, nazirejski zavjet je trajao mjesec dana. Međutim, na koji način se Pavle trebao „očistiti sa njima“ i kako je on mogao sudjelovati u njihovom očišćenju? Po svom povratku sa neznabožačke teritorije, vjerovatno je Pavlu bio potreban period od 7 dana za ritualno očišćenje prije sudjelovanja u hramskoj službi (4. Mojs. 19:11-13 daje obrazac ovog očišćenja; vidi: Djela 21:27). U procesu kompletiranja svog perioda očišćenja, Pavle je mogao pomoći ovoj četvorici siromašnih nazireja da kompletiraju njihovo očišćenje ili period odvajanja tako što će im platiti troškove. Svršetak ove dvije različite vrste očišćenja/odvajanja tako se mogao vremenski poklopiti. Plaćanje troška prinosa za ove ljude prilikom njihovog oslobađanja od zakletve smatrao bi se pobožnim činom dobročinstva sa Pavlove strane. Brijanje kose narasle u periodu nazirejskog zavjeta bio je ključni aspekt zaključivanja rituala.

To je bio plan Jakova i starješina. Prema njihovom mišljenju, tako bi svi znali da nijesu istinite priče o Pavlu kao „učitelju otpadništva od Mojsijevog zakona“, čime bi potvrdio svoju privrženost Zakonu, naravno na način kako su judaisti gledali na Zakon.

Znajući dobro Pavlove stavove o odnosu jevanđelja i Zakona, te imajući u vidu njegovo duboko razumijevanje Hristove antitipske službe u smislu ispunjenja obrednog zakona i praznika, što se naročito jasno vidi u poslanici Jevrejima, može nas iznenaditi njegov pristanak i saradnja u jednom takvom predlogu. Ali ako uzmemo u obzir koliko često se hrišćani nalaze razapeti između vjernosti istini i ljudskih obzira u pokazivanju poštovanja prema drugima, neće nam biti teško da razumijemo Pavla. On je pristao na ljudski kompromisni savjet koji se činio kao dobar plan. Osim toga, želio je pokazati respekt prema starješinama u Jerusalimu, hramu i svom jevrejskom nasleđu.

Na žalost, plan jerusalimskih starješina se pokazao kao vrlo loš savjet i Pavla praktično predao u ruke njegovim neprijateljima. Ostatak svog života Pavle je proveo kao zarobljenik.

 

Pitanja koja se nameću

Da li je bio Božji plan da Pavle bude zarobljen u Jerusalimu? Naravno da nije, jer Bog je svojim Duhom prethodno upozoravao Pavla da ne ide u Jerusalim. To je istovremeno potvrda da je kompromisni plan jerusalimskih starješina sa Pavlom kao „držaocem judejskog Zakona“ bio ništa više od ljudske „mudrosti“. Jerusalimski hrišćani bili su na putu ponovne asimilacije i povratka u judaizam. Takav scenario najavljen je i desetak godina ranije na saboru u Jerusalimu kada su takođe starješine odlučile da jedni kriterijumi važe za hrišćane Jevreje a drugi, manje zahtjevni, za hrišćane obraćenike iz neznaboštva (vidi: Djela 15. glava). Pavle u poslanici Galatima ovakvo ponašanje naziva licemjernim i dvoličnim, jer u suštini predstavlja odricanje od Hrista zbog straha od tradicionalista (Galatima 2:9-16).

Ali Bog je svojim proviđenjem i dalje vodio Pavla. Bog se ne može iznenaditi nikakvim ljudskim potezima, iako su okolnosti pod kojima je Pavle dalje živio i radio postale neuporedivo teže.

Kao što vidimo iz ovog primjera, apostoli nijesu bili nikakvi „supermeni“ niti su to postali nakon Pedesetnice. Oni nijesu bili nepogrešivi niti je to bio Pavle kao ni nijedan heroj vjere prije njih. Svako od njih pojedinačno ili čak udruženo mogli su povlačiti određene pogrešne poteze koji su imali svoje konkretne loše posledice. Bog nikad ne poništava našu slobodnu volju niti vrši nasilje nad savješću. Ali sve dok iskreno, pošteno i razumno pristajemo na put istine i spasenja, Bog će nam pomagati, raditi sa nama, kroz nas i za nas.

U neznabožačkim mjestima Pavle je imao težak zadatak da odvoji novoobraćene pagane od navika i običaja koje su primili u svojoj sredini. Ali među Jevrejima, ortodoksnim Judejcima, Hristovo jevanđelje izazivalo je takav otpor i pritisak okruženja da je to bilo skoro nepodnošljivo. Kroz rabinska učenja i nacionalni fanatizam, oni su od Zakona napravili snažnu tradiciju, vjeru koja je postala sama sebi svrha. Za njih je Mesija mogao biti samo oslobodilac od okupatora i onaj ko će uspostaviti jevrejsku dominaciju nad narodima. Ali o Mesiji koji će ispuniti tipsku službu, zakone, uredbe i praznike koji se tiču tretmana grijeha nijesu htjeli ni da čuju. „Mojsijev zakon“, onako kako su ga oni vidjeli, bio je nedodirljiv. Svetinja, u fanatičnom smislu tog pojma.

Da li je Pavle zaista bio kršitelj Zakona? Naravno da nije. On je to objasnio pred namjesnikom Festom u Cezareji, pomenuvši i razloge svog dolaska u Jerusalim (vidi: Djela 24:10-21). „Ali priznajem ti da živim po učenju koje oni nazivaju ‘sektom’, i po tom učenju služim Bogu svojih praočeva, vjerujući sve što je izneseno u Zakonu i napisano u Prorocima,“ naglasio je Pavle. Pavle je kao obraćen čovjek imao zdravu i razumnu vjeru, za razliku od vjerskih fanatika koji su ga optuživali i radili mu o glavi. Zapazite Pavlovu odbranu: „Nisam se ogriješio ni o judejski Zakon, ni o hram, ni o cezara.“ (Djela 25:8) Pavle je poštovao hram u Jerusalimu koji je izgrađen po Božjoj promisli i vjekovima bio izabrano svetilište u kojem je prebivala Božja prisutnost. Zbog toga je Pavle kao vrstan poznavalac Zakona znao da ne može tek tako da pristupi u hram da bi sproveo plan jerusalimskih starješina. On je sam morao da se prethodno ritualno očisti po zakonu kako bi mogao sudjelovati u kompletiranju nazirejskog zavjeta pomenute četvorice judejskih hrišćana (vidi: Djela 24:17,18).

I danas ovaj izvještaj izaziva kontroverze. Projevrejski nastrojeni vjernici će pomenuti događaj vidjeti kao priliku da istaknu kako je Pavle navodno i dalje sudjelovao u prinosima i žrtvama po obrednom zakonu te da je prinio žrtvu. To, međutim, nije tačno, jer bi to značilo odricanje od Velike stvarne Žrtve za grijehe čovječanstva koja je jednom zauvijek prinesena (Jevrejima 7:27; 9:26-28) i Hristove jedinstvene službe u nebeskoj Svetinji (Jevrejima 9:11-14), što ukida hramsku žrtvu za grijeh (Jevrejima 10:28; uporedi sa Kološanima 2:16-18).

I dok s jedne strane nalazimo one koji vjeruju da je kompletni Zakon trajno obavezujući, praveći tako od svoje religije legalistički sistem samospasenja, u drugoj krajnosti se nalaze oni koji smatraju da je cijeli Zakon bio samo tipskog karaktera i privremen, uključujući Dekalog. Svaka duhovna devijacija, svako zastranjivanje od istine, svaki kompromis, imaju svoje neminovne posledice. Da bismo odražavali Božji karakter, i mi samo moramo biti „savršeni“ (zreli) u svom domenu (vidi: Matej 5:48). To podrazumijeva zdravi sklad i balans između ljubavi, istine, pravednosti i milosti. Jedan od najvećih, biblijski provjerljivih dokaza, da smo na pravom putu je vjernost istini kakva je objavljena u Svetom Pismu. To je istovremeno dokaz prave duhovnosti koja je zaista od Boga. „Ali kad dođe Duh istine, uputiće vas u svu istinu.“ (Jovan 16:13) Ovo nije moguće bez profinjenja svih Bogom datih sposobnosti i vrlina ljudskog bića, a ponajviše razuma i dobre savjesti.

Print Friendly, PDF & Email

Pitaj ili komentariši

Arhiva članaka