Izbor knjiga

Mnogi misle da je duh neki oblik bestjelesnog fantoma koji pluta okolo. Rječnik američkog nasleđa kaže da duh označava „duh mrtve osobe, posebno onaj za kojeg se vjeruje da se pojavljuje u tjelesnom obličju živim osobama ili koji pohađa ranija prebivališta.“ (The American Heritage Dictionary, Ghost) Ali Sveti Duh izvjesno nije duh koji se ovako opisuje. Grčki pojam πνευμα αγιον (pneuma hagion) treba uvijek prevoditi kao „Sveti Duh“, iako u nekim Biblijama na engleskom jeziku nekorektno stoji „Holy Ghost“. U našem jeziku ne postoje različite riječi za duha te je utoliko teže napraviti razliku.

David je pisao: „Kuda da odem od duha tvoga, kuda da pobjegnem od lica tvoga (od tvog prisustva)?“ (Psalam 139:7) Ovdje David koristi hebrejski paralelizam da se izrazi. Misao se izražava na jedan način, a zatim pomoću komplementarne misli na drugi način. Njegova prva misao je: „Kuda da odem od tvog duha?“ A druga koja je ekvivalentna prvoj glasi: „kuda da pobjegnem od lica tvoga?“ Dakle, David govori da je Božji Duh jednak Božjoj prisutnosti. Tako se Sveti Duh najbolje opisuje kao Božja prisutnost i sila.

„U davanju svog Duha, Bog nam daje sebe samog.“ (Ellen G. White, 7 Testimonies 273.1, 1902).

„Božanski Duh koji nam je Iskupitelj svijeta obećao poslati je prisutnost i sila Božja.“ (Ellen G. White, The Signes of the Times, Nov 23, 1891)

Međutim, doktrina o trojstvu tvrdi da je Sveti Duh još jedna osoba zato što Biblija pokazuje da Sveti Duh ima um, volju i osjećanja. Ali ovo je nebiblijska i pogrešna logika. Sveti Duh ima ličnost zato što Bog ima ličnost. U davanju Svetog Duha Bog nam daje samog sebe. Tako je Sveti Duh „Njegov“ um, volja i osjećanja isto kao kod čovjeka.

Duh neke osobe je njegov um, volja i osjećanja. To je ono ko ste vi. Tako duh nije i nikad ne može biti doslovna osoba sam po sebi. Kad bi bio, prestao bi da bude duh. Drugim riječima, da bi Sveti Duh bio osoba, morao bi imati vlastiti duh da bi imao svoj vlastiti um, volju i osjećanja. Tako bismo na kraju završili sa duhom od Svetog Duha. Zajedno sa ovom lažnom teologijom koju je uveo Sotona kako bi mogao primati obožavanje, čovjek je izgleda izgubio svaki dodir sa realnošću šta duh jeste. Međutim, dok je naš duh unutar nas, Božji Duh je na kvalitativno mnogo više nivou, što znači da može djelovati onako kako naš ne može. (Ipak, razložno je vjerovati da je i stanje ljudskog duha prije pada u grijeh bilo na mnogo većem nivou u smislu duhovnih sposobnosti i odnosa sa drugim živim bićima.) Bog može uslovno rečeno poslati svoj Duh svugdje.

Knjiga o Jovu kaže: „Zaista, duh u čovjeku smrtnom, dah Svemoćnog jeste ono što mu razum daje.“ (Jov 32:8) Duh je dio osobe koji se može ožalostiti. Danilo objašnjava: „Zbog toga se meni, Danilu, uznemirio duh, a vizije koje su mi prolazile glavom su me uplašile.“ (Danilo 7:15) Duh je dio osobe koji može percipirati ili razumjeti stvari. U Markovom jevanđelju čitamo: „Isus je odmah prepoznao u duhu da tako razmišljaju u sebi, pa im je rekao: ‘Zašto tako razmišljate u svojim srcima?’“ (Marko 2:8) Duh je dio osobe koji se može uznemiriti. Kralj Vavilona je imao san i on je rekao svojim mudracima: „Usnio sam jedan san i moj se duh uznemirio, jer hoću da saznam šta sam sanjao.“ (Danilo 2:3) Tako nalazimo da je naš duh naš um, volja i osjećanja. Ali to ne čini naš duh drugom osobom.

Šta biste pomislili kad bi vam neko rekao: „Znam da smo se upoznali ranije, ali da li si upoznao moj duh? Volio bih da te upoznam sa svojim duhom koji sjedi preko puta na onoj stolici.“ Očito biste pomislili da ta osoba ima izvitoperen koncept o tome šta je duh. To nije neka druga osoba koja se odvaja i distancira od nas. Naš duh je ko smo mi te otuda naš um, volja i osjećanja.

Biblija pominje nekoliko tipova duhova. Tako nalazimo „zli duh“, „duh nijemog“, „nečisti duh“, „prljavi duh“, „ponizni duh“, „vrsni duh“, „dobri duh“, „slomljeni duh“, „povrijeđeni duh“, „vjerni duh“, „oholi duh“, itd. Svi ovi duhovi se razlikuju po pridjevu koji ih opisuje kao dobre, prljave, ponizne, itd. Mi znamo da Bog Otac ima duh (Matej 10:20) i Njegov Duh naravno ne može biti ništa drugo sem Svet. Riječ „Sveti“ je takođe pridjev bilo na grčkom ili na našem jeziku. Tako „Sveti Duh“ nije ime, već opis Božjeg Duha. (Gramatički, pojam „pneuma hagion“ pravilno bi trebalo pisati malim početnim slovima, ali kad znamo da se radi o Božjem jedinstvenom duhu, takođe je ispravno obje riječi pisati velikim početnim slovima, kao što radimo u slučajevima kad se nešto smatra jedinim te vrste.)

Bog Otac i Njegov Sin Isus Hrist imaju različita imena i titule u Bibliji zato što su oni lična bića. Kad bi Sveti Duh bio lično biće su-jednako sa Ocem i Sinom kao što uči doktrina o trojstvu, zašto onda ne bi imao i vlastito ime? „Duh“ nije ime, on je to što jeste. „Sveti“ je samo pridjev koji opisuje Božjeg Duha, a drugi termini kao „Duh Božji“ isto nijesu ime već označavaju šta Duh jeste. To je Duh Božji! Takođe je nazvan „Duhom vašeg Oca“, što opet samo govori šta je. Dakle, ako je Sveti Duh zaista personalno biće zašto onda nema lično ime?

Pošto je duh naš um, volja i osjećanja, grčka ili hebrejska riječ za „duh“ takođe se nekad prevodi kao „um“, što je normalno očekivati. Strongov rječnik kaže: dah, figurativno život, duh (uključujući njegov izraz i funkcije), um.

Sada razmotrite sledeći stih u Rimljanima 11:34 gdje Pavle citira Isaiju 40:13. Mi znamo da je Pavle razumio da Duh Gospodnji takođe znači um našeg Gospoda. I naravno nečiji um nije različita osoba od njega ništa više nego je to duh, a to takođe uključuje i Boga kao što Pavle otkriva. Dakle, još jednom nalazimo da je naš duh naš um, volja i osjećanja, što važi ne samo za ljude već i za Boga. Grčka riječ „pneuma“ je ekvivalentna hebrejskoj riječi „ruah“ koja se takođe naizmjenično prevodi kao „duh“ ili „um“ u različitim prevodima. U Bibliji Kralja Džejmsa, „ruah“ je preveden kao „um“ šest puta.

„Ko usmjerava Gospodnji Duh? Ko ga kao savjetnik može nečemu poučiti?“ (Isaija 40:13, NRP)

„Ko je usmjerio Duh Gospodnji? Ili ko je bio njegov savjetnik?“ (Isaija 40:13, KJV)

„Jer ko je upoznao Gospodnji um, ko je njegov savjetnik?“ (Rimljanima 11:34)

Kako, dakle, može um Gospodnji biti drugo biće? Činjenica je da ne može.

U stvari nije ni bio do maja 381. godine n.e. kad je novokršteni imperator, sa malo ili nimalo teološkog znanja, prihvatio ideju tri Kapadokijca da je Duh Božji doslovno i odvojeno biće. Svako ko se nije slagao bio je etiketiran kao glupavi ludak i jeretik s kojim se postupalo shodno tome! Tako je ovo katoličko vjerovanje dogmatski plovilo kroz mračne vjekove do protestantske Reformacije i protestantskih crkava ne dovodeći ga u pitanje kao i doktrina o trojstvu. Otuda je samo na osnovu pretpostavke ili predrasude smatrano ispravnim. Ali kao što smo već vidjeli, ova nebiblijska logika bi takođe značila da je duh u nama isto osoba i odvojen od nas.

Da li biste povjerovali nekom ako vam kaže da je duh neke osobe drugo doslovno biće? Napokon, duh neke osobe može se uznemiriti, kao što Biblija opisuje da je bio slučaj sa duhom kralja Nebuhadnezara: „…duh se moj uznemirio“ (Danilo 2:3). Isto iskustvo imao je Danilo: „Meni se uznemirio duh.“ (Danilo 7:15) Osobni duh može govoriti i moliti: „Jer ako se molim na drugom jeziku, moli se Duh koji sam dobio, ali moj um je neplodan.“ (1. Korinćanima 14:14) Osobni duh se može radovati: „I duh moj kliče Bogu.“ (Luka 1:47) Osobni duh može takođe služiti: „Jer svjedok mi je Bog, kome u svom duhu služim…“ (Rimljanima 1:9) Lični duh može imati mir ili nemir: „Nijesam imao mira u mom duhu jer nijesam našao Tita…“ (2. Korinćanima 2:13) Dakle, nalazimo da osobni duh ima um, volju i osjećanja. Da li stoga treba da zaključimo da osobni duh mora biti drugo doslovno biće? Svako normalan će kazati da je to glupost, ali to je upravo ista logika kojom se sugeriše da je Sveti Duh doslovno biće!

Neki će odgovoriti: „Ali to je različito sa Božjim Duhom.“ No nije tako. Ne samo da Biblija otkriva da nema razlike i da je princip u stvari isti sa jednom jedinom razlikom. Naš Duh je unutar nas a Bog može poslati svog Duha bilo gdje. Ako Biblija ne kaže da je Sveti Duh doslovno biće, onda ne treba da pretpostavljamo da govori nešto što ne govori. Zar ne prepoznajete u tim idejama zavjeru Sotone i njegovih palih anđela kojima sasvim odgovaraju takva okultna vjerovanja da bi lakše obmanjivali ljude proizvodeći duhovno sljepilo i oštećenja zdravog razuma? Kombinacija izopačene duhovnosti i oštećenog razuma nikad ne može dati zdravu i smislenu religioznost i uopšte zdrav život već samo bolesnu ideologiju i fanatizam u svojim različitim oblicima. Trinitizam su nametnuli pseudo autoriteti i ta dogma se brani pseudo argumentima, pseudo logikom, silom (lažnih) autoriteta i silovanjem zdravog razuma. Jedna od najvećih duhovnih pošasti svih vjekova je spiritualizam koji kao uporište ima pagansko vjerovanje o odvojenosti i nezavisnoj egzistenciji „duše“ (duha) i tijela. Pristajanje na trinitizam kao neminovan ishod takođe ima spiritualizam, i tu promjenu možemo zapaziti na primjeru današnje Adventističke crkve koja je nekad bila ne-trinitistička.

I kao što smo vidjeli u Svetom Pismu, Bog i Njegov Sin i sva živa bića imaju duh koji je ono što nam daje jedinstvenu ličnost sa našim umom, voljom i osjećanjima. Tako bi „Duh Božji“, da bi bio „doslovno biće“ kao što se pogrešno vjeruje, morao imati svoj vlastiti duh koji se razlikuje od Oca i Sina. Ali tada bi bili prinuđeni da vjerujemo u „duha Duhovog“, i ako Sveti Duh nema duh sam od sebe, onda nikako ne može imati odvojenu ličnost te otuda ni vlastiti um, volju i osjećanja!

Duh svakog živog bića ima ličnost zato što je naš duh u stvari naša ličnost! Tako i Sveti Duh ima ličnost jer Bog je Osoba i ima ličnost. U davanju svog Svetog Duha Bog nam daje samog sebe. To nije drugo biće i nije neka bezlična sila. Ako bih vam ja mogao dati svoj duh, čiju ličnost biste imali? Moju! Tako Božji Duh ima Božju ličnost. Isto je primjenljivo na činjenicu da je Duh božanski jer Bog je božansko biće. Podsjetimo se da je Bog duh a ipak personalno biće. „Bog je Duh, i oni koji mu služe obavezani su da mu služe u duhu i istini.“ (Jovan 4:24)

Sveti Duh nije neka sila ili drugo biće već sam Bog. „U davanju svog Duha, Bog nam daje samog sebe, čineći sebe izvorom božanskih uticaja, da dâ zdravlje i život svijetu.“ (Ellen G. White, 7 Testimonies 273.1, 1902). „Bog je duh, pa ipak je On personalno biće, jer čovjek je načinjen po Njegovom obličju.“ (Ellen G. White, 8 Testimonies 263.1, 1904)

Zapatite da Pavle poređuje duh čovječji sa Duhom Božjim, zakivajući tako poslednji ekser u kovčeg ove laži. I naravno vaše misli dolazi iz vašeg uma i otuda su proizvod vašeg uma, volje i osjećanja.

„Jer ko od ljudi zna šta je u nekom čovjeku, osim duha čovečijeg koji je u njemu? Isto tako, niko ne zna šta je u Bogu, osim Duha Božjeg.“ (1. Korinćanima 2:11)

Ovdje je duh čovječji poređen sa Duhom Božjim. Baš kao što čovjek ima duh, Bog takođe ima Duh na isti način, i Sveti Duh je dio Njega, spojen sa Njegovim mislima i osjećanjima isto kao kod čovjeka. U Efescima 4:30 stoji da je Sveti Duh „sveti Duh Božji“ i da ne žalostimo Njegovog Duha. Baš kao što se duh čovječji može ožalostiti tako može i Božji. Ako vam kažem da sam ožalošćen u svom duhu, da li biste pomislili da je moj duh odvojena osoba? Očito ne. I Pavle je konstatovao da nema razlike sa Bogom i Njegovim Duhom u tom pogledu. Božji Duh pripada Bogu, baš kao što naš duh pripada nama. Tako, kao što je Pavle rekao, Duh Božji zna misli Božje zato što je to Njegov Duh i otuda ima Njegov um, volju i osjećanja baš kao kod čovjeka. Ovdje se opet trebamo podsjetiti teksta iz jevanđelja po Marku u kojem stoji da „dan i čas“ Hristovog drugog dolaska ne zna apsolutno niko sem Bog Otac. Ako je tačno ovo što Pavle izjavljuje, i ako pretpostavimo da je Sveti Duh još jedna zasebna osoba, onda ni Isusova izjava u Marku nikako ne bi mogla biti tačna. Pavle je takođe otkrio u Rimljanima 11:34 da su duh i um u korelaciji. On dalje prikazuje ovaj odnos u Efescima 4:23 gdje poziva da se „obnovimo u duhu uma svojega“. Ovo je biblijska egzegeza, ali kazati da Sveti Duh ima um, volju i osjećanja te stoga mora biti doslovno i zasebno biće je nebiblijska pretpostavka i egzegeza. Pavle u 1. Korinćanima 2:11 pokazuje da je razlika u tome što je duh čovječiji u nama ali ne kaže to o Duhu Božjem pošto Bog može poslati svog Duha bilo gdje. Takođe ne postoji nijedan biblijski tekst koji kaže da je Sveti Duh Bog.

Pogledajte sledeće primjere kako se „Sveti Duh“ koristi u Bibliji. „Kad se krstio, Isus odmah izađe iz vode, a nebesa se otvoriše i on ugleda Božijeg Duha kako silazi kao golub i spušta se na njega.“ (Matej 3:16) I u paralelnom stihu u Luci 3:22: „I Sveti Duh je sišao na njega u tjelesnom obliku kao golub.“ Ova dva paralelna stiha pokazuju da je Sveti Duh Duh Božji.

Evo još jednog jasnijeg primjera u Luci 12:11,12: „Kad vas dovedu na saslušanje i pred poglavarstva i vlasti, ne brinite se kako ćete se braniti ili šta ćete reći, jer će vas Sveti Duh u tom času poučiti šta treba da kažete.“ Zapazite isti izvještaj u Mateju i kako on naziva Svetog Duha: „A kad vas predaju, ne brinite se kako ćete i šta ćete reći jer će vam tog časa biti dato šta da govorite. Nećete, naime, govoriti vi, nego će u vama govoriti Duh vašega Oca.“ (Matej 10:19,20) Isus ovdje naziva Sveti Duh „Duhom vašeg Oca“, tako da to nije drugo biće već Božji Duh, zbog čega se i zove Duh Božji. Ne zove se „Bog Duh“. Njegov Duh je naravno svet i zato se takođe naziva Sveti Duh.

Zato Sveti Duh ima sve karakteristike Oca budući da je Njegov Duh. Čijim Duhom je Isus pomazan na Njegovom krštenju? „Kad se krstio, Isus odmah izađe iz vode, a nebesa se otvoriše i on ugleda Božijeg Duha kako silazi kao golub i spušta se na njega.“ (Matej 3:16) Silom čijeg Duha je Isus izgonio demone? „Ali, ako ja u Duhu Božjem istjerujem demone, onda vam je došlo Božije kraljevstvo.“ (Matej 12:28) Apostoli su činili mnoga čuda slično kao Isus što je radio silom čijeg Duha? „Govorim… o onome što je Hristos učinio preko mene… silom čuda i znakova, snagom Svetog Duha, tako da sam od Jerusalima pa uokolo sve do Ilirika temeljno propovijedao dobru vijest o Hristu.“ (Rimljanima 15:18,19) Sledeći stih nedvojbeno govori da je Sveti Duh Božji Duh: „Prema tome, ko to odbacuje, ne odbacuje čovjeka, nego Boga, koji vam daje svoj Sveti Duh.“ (1. Solunjanima 4:8) Čiji duh prebiva u nama? Da li druga osoba ili sam Bog preko svog Duha? „Po tome znamo da u Njemu stojimo, i On u nama, što nam je dao od Duha svog.“ (1. Jovanova 4:13) Postoji više od dvadeset pet stihova koji otkrivaju ovu jednostavnu istinu. Evo još jednog: „I ne žalostite Božji Sveti Duh, kojim ste zapečaćeni u dan otkupljenja.“ (Efescima 4:30)

Ako bi Sveti Duh bio zasebno biće koje prebiva u nama, tada bismo mogli govoriti o posjednutosti. To je upravo ono što Sotona i demoni žele kako bi ljudi opsjednutost proglašavali „prisustvom“ ili „darovima“ duha.

Dok Sveto Pismo koristi termin „Duh Božji“, ono nikad ne koristi termin „Bog Duh“ jer je njegovo značenje netačno. Gramatička pravila kazuju nam da izraz „Bog Duh“ znači da je to Duh koji je Bog, dok „Duh Božji“ znači da je to Duh koji pripada Bogu. Kao što možete vidjeti, postoje različita značenja a samo jedno može biti ispravno. Koje? Naravno ono koje se nalazi u Bibliji! Drugo je došlo iz katoličke crkve i ima pagansko porijeklo. Fraze kao „Bog Duh“ ili „Bog Sveti Duh“ su katolički trinitarski termini koji je nadahnuo Sotona kroz ljude koji su 381. godine n.e. ozvaničili svoja paganska vjerovanja i Duha Božjeg obratili u Boga Duha. Zašto? Jer tako Sotona može ući kroz svoju kreaciju i primiti obožavanje kao božanstvo upravo onako kako je on uvijek želio. Otuda su ovi crkveni termini smišljeni da odgovaraju doktrini koju su oni napravili i nikad se ne javljaju u Svetom Pismu pošto su bukvalno pogrešni. Dakle, zašto Biblija nikad ne koristi izraz „Bog Duh“? Zato što Božji Duh nije još jedan Bog! Ona koristi „Duh Božji“ jer je Sveti Duh Božji vlastiti Duh. To je logičan koncept. Nijedan iskreni hrišćanin nikad ne bi trebao da bude uhvaćen u upotrebi nebiblijskih termina kao „Bog Duh“ jer bi tako išao stopama antihrista. Termini kao „Božji Duh“, „Duh Božji“, „Duh Hristov“, „Moj Duh“, „Njegov Duh“ i „Sveti Duh“ su biblijski i ispravni. Isto tako, Sveto Pismo nam nikad ne govori da se „molimo“ ili „obožavamo“ Duha. Zašto bi Biblija to zanemarivala ako je Sveti Duh su-jednaki Bog trojstva? Rečeno nam je da se molimo „za“ Duha, ali nikad Duhu.

Isto je primjenljivo na Hrista. Da li Biblija naziva Isusa „Bogom Sinom“ kao što katolici i trinitarci čine ili Ga naziva „Sinom Božjim“? Sveto Pismo u stvari uvijek naziva Isusa „Sinom Božjim“ sa dobrim razlogom, jer On upravo to i jeste. Ako koristite katoličke fraze „Bog Sin“ ili „Bog Duh“, koje nikad ne potiču iz Pisma, tada slijedite papsku crkvu i antihrista, ne nadahnute riječi Božje.

Neki se takođe pozivaju na tekst iz Postanja 1:2 koji kaže da je „duh Božji treperio nad površinom voda“ kao na navodnu podršku da je Sveti Duh doslovno biće. Ali stoji li u ovom izvještaju da se zasebna osoba Bog Duh kretao nad površinom voda ili tekst kaže Bog kroz svog Duha, što znači da se Njegovo lično prisustvo kretalo nad površinom voda?

Takođe valja spomenuti da se u Starom Savezu izraz „Sveti Duh“ koristi 3 puta, „Duh Božji“ 14 puta i „Duh Gospodnji“ 26 puta. Svi ovi izrazi su sinonimi i nijedan od ova 43 stiha ne ukazuje da je Sveti Duh Bog ili stvarno odvojeno biće već jednostavno Sveti Duh Božji. Jevrejski skolari koji su istraživali reference o Svetom Duhu u Starom Savezu nikad nijesu definisali Svetog Duha kao nešto drugo sem prisutnosti i sile Božje.

Print Friendly, PDF & Email

Pitaj ili komentariši

Arhiva članaka