Izbor knjiga

U Jovanu 21:17 nalazimo Petrovo priznanje Hristu: „Ti znaš sve“. Kako onda da razumijemo Isusovu izjavu: „A o tom danu ili času niko ne zna, ni anđeli na nebu ni Sin, već Otac.“ (Marko 13:32; uporedi sa Matej 24:36) Tako ovdje imamo problem jer Isus sam priznaje da nešto ne zna. Sveto Pismo takođe navodi: „Isus je rastao, napredovao u mudrosti i uživao sve veću naklonost Boga i ljudi.“ (Luka 2:52) Kako napredujete u mudrosti kad znate sve? I dalje: „Iako je bio Sin Božji, iz onoga što je pretrpio naučio se poslušnosti.“ (Jevrejima 5:8) Da li je Isus bio ograničen ljudskim tijelom pripremljenim za Njega i morao učiti stvari baš kao mi što činimo? Šta je, dakle, Petar mislio? Da li je bio u pravu? Jer Isus mu nije oponirao. Ili je postojao neki način na koji je Isus efektivno znao sve što mu je bilo potrebno?

Odgovor nalazimo u mnogim Pismima kao u Jovanu 14:26: „A utješitelj, Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučiće vas svemu i podsjetiće vas na sve što sam vam govorio.“ Da li to znači da ćemo mi bukvalno znati sve čemu bi nas Duh mogao podučiti? Može li ljudski um ikad sadržati sve neograničeno znanje Božje? To nije realno čak ni u uslovima bez grijeha. Ovdje treba istaći da nema ništa što nas Duh Božji ne može naučiti ili otkriti nama ili Njegovom Sinu. Otac zna sve i tako je Hrist mogao znati SVE ŠTO MU JE BILO POTREBNO kroz silu Svetog Duha, bilo da su to misli drugih ljudi u određenim situacijama ili neko znanje koje mu je trebalo po volji Božjoj (riječ je o SVRHOVITOM ZNANJU, u skladu sa glavnom svrhom Njegove misije na zemlji). Da ne biste shvatili pogrešno, to ne znači da je Isus imao ili upražnjavao sposobnost da ide okolo i čita misli ljudima, nego mu je Bog svojim Duhom davao ono što mu je potrebno za realizaciju Njegove misije onda kad je to bilo zaista potrebno.

I stvar se ne zaustavlja sa sveznanjem Duha Božjeg već se odnosi i na silu u Duhu. U Mateju 12:22-32 nalazimo da je Isus istjerao demona. Fariseji su tvrdili da je to uradio đavolskom silom (što znači da postoji i ta mogućnost kao obmana u obmani od Sotone i demona). Ali Isus, budući u potpunosti čovjek, je rekao da je to učinio Duhom Božjim. Zatim ih je informisao da mogu govoriti protiv Sina čovječjeg i da im bude oprošteno, ali hula na Svetog Duha neće se oprostiti. Zašto? Jer 28. stih kaže da je to učinio silom Svetog Duha. Sjetite se da je Isus bio Riječ koja je načinjena tijelom i da je bio potpuno čovjek. Fariseji nijesu uvrijedili Sina čovječjeg već Duha Božjeg čijom silom je demon bio istjeran te su tako hulili na Svetog Duha pripisujući djelo Duha Božjeg Sotoni. U svakom slučaju, Isus ne bi istjerivao demone silom Svetog Duha da je sam po sebi imao svemoć. Isus je rekao: „Ja ne mogu ništa da učinim sam od sebe.“ (Jovan 5:30)

Zapazite da Matej 12:22-32 otkriva da je neoprostivi grijeh i hula protiv Svetog Duha pripisivanje rada Svetog Duha Sotoni. Neki trinitarci koji ovo ne razumiju zaključuju da hula na Svetog Duha može biti dijeljenje istine o ovom predmetu, što je jasno da nije tako. Ali šta je sa trinitarcima? Da li bi oni u stvari mogli biti krivi zbog hule na Svetog Duha? Šta ako je „Duh Božji“ „Duh OD Boga“ baš kao što Biblija konstatuje, a ne nešto nazvano „bog sveti duh“, što Biblija nikad ne kaže? Ako je doktrina o trojstvu u krivu, tada je Sveti Duh zaista tvorevina Sotone prije nego Duh od Oca i Sina. I ako je kreacija Sotone, kome trinitarci pripisuju rad Svetog Duha? Oni nesvjesno pripisuju rad Duha Božjeg Sotoni, što je u stvari neoprostivi grijeh! Ne možete dopustiti sebi da budete u krivu oko toga.

„Šta sačinjava grijeh protiv Svetog Duha? To je voljno pripisivanje Sotoni djela Svetog Duha.“ (Ellen G. White, 5 Testimonies 634.1, 1889)

Biblija u više navrata otkriva da su čuda koja je Hrist izvodio dok je bio na zemlji činjena od Njegovog Oca na nebesima. Jovan 11:40,41 ukazuje da je Lazar podignut iz mrtvih kroz Isusovog Oca. Svako veliko čudo koje je Isus uradio na sličan način činili su Njegovi učenici ili starosavezni proroci, uključujući hodanje po vodi i podizanje mrtvih (Matej 14:29; Jovan 14:12; Djela 20:9,10; 1: Kraljevima 17:22). Ovo nije znak da su oni imali svu moć već znak da je Bog bio s njima kao što je bio i sa Njegovim Sinom. Nakon što je iscijelio paralizovanog čovjeka, mnoštvo se čudilo i „počelo da slavi Boga što je ljudima dao takvu vlast“ (Matej 9:8). Petar objašnjava: „Naime, o Isusu iz Nazareta, kako ga je Bog pomazao Svetim Duhom i silom, a on je prolazio zemljom čineći dobro i liječeći sve koje je Đavo tlačio, jer je Bog bio s njim.“ (Djela 10:38) Isus takođe objašnjava: „Otac koji stoji u meni čini svoja djela.“ (Jovan 14:10)

„Sva čuda Hrist je vršio za namučene i napaćene silom Božjom, kroz službu anđela.“ (Ellen G. White, Review and Herald, Jan 21, 1873)

Aktivno sudjelovanje anđela u realizaciji Plana spasenja potvrđuje Sveto Pismo na mnogo mjesta, a to je slučaj i kad se radi o posebnim Božjim proročkim otkrivenjima. Da je i Isus u svojoj zemaljskoj misiji zavisio od pomoći Božjih anđela, svjedoči nam On sam prilikom svog hapšenja kad je jedan od učenika posegao za nožem u namjeri da odbrani Isusa: „Zar misliš da ne bih mogao da zamolim Oca da mi sad pošalje više od dvanaest legiona anđela?“ (Matej 26:53) Zašto bi Isus ako je posjedovao božansku prirodu uporedo sa ljudskom za svoje oslobađanje zavisio od intervencije anđela?

Tako Biblija otkriva da je Hrist samo znao ono što je naučio kao čovjek i što mu je Njegov Otac otkrio kroz Duha. Pošto naš Otac na Nebesima zna sve, Hrist je takođe efektivno mogao znati sve što mu je potrebno ako mu Duh Božji otkrije. Stoga ako Isus nije znao dan i čas svog povratka, to je moglo biti samo zato što mu to Njegov Otac nije otkrio, a razlog zašto je to bio slučaj nije nam rečen. Razložno je pretpostaviti da jedno takvo otkriće ne bi bilo u skladu sa Njegovom misijom i Božjim planom, čak i da je to mogao znati kad su ga učenici pitali. Takva informacija bila bi kontraproduktivna ne samo za učenike već i sav Božji narod ubuduće. Osim toga, božansko sveznanje ne podrazumijeva predodređenje. To znači da Bog daje priliku za spasenje svima koja nije uslovljena fiksiranjem budućeg prelomnog trenutka, već primarno zavisi od naše voljnosti ili nevoljnosti da se pokajemo i pomirimo s Bogom, tj. mogućnosti i htjenja koji mogu nepovratno potrošeni ako se saživimo sa grijehom. Dakle, Bog u svom sveznanju ZNA kako i kada će se određene stvari završiti, ali to ne znači da On „šteluje“ događaje u sudbinskom smislu.

Sveto Pismo pokazuje da je Isus znao misli drugih ali da ovo ne bismo pogrešno shvatili kao zloupotrebu moći (što je svojstveno okultizmu) i da bismo bili dosledni biblijskoj nauci, to je moralo biti kroz Svetog Duha. Petar, Eliša i Danilo su takođe u određenim situacijama znali šta drugi misle, što im je bilo otkriveno od Boga (Djela 5:1-4; 2. Kraljevima 5:25-27; Danilo 2:28-30).

Neki će odgovoriti da Isus nije znao neke stvari u Njegovoj ljudskoj prirodi ali je znao u svojoj božanskoj prirodi pošto dogma o trojstvu uči o jednoj osobi koja postoji u dvije prirode. Isus nije mogao imati dva uma, jedan koji je nešto znao i drugi koji to nije znao, naravno ukoliko ne želite izaći sa apsurdnom tvrdnjom da um i tijelo nijesu u korelaciji.

Zašto je tako teško prihvatiti i razumjeti da su učenici i mnogi drugi činili ista čuda kao što je Isus činio silom Svetog Duha (Rimljanima 15:9), i tako kad je Isus došao kao čovjek da ih je činio na isti način? Čini se da većina odbija prihvatiti da je njihov Gospod i Spasitelj ostavio mnogo toga kad je došao kao čovjek, i da ne mogu podnijeti misao da neko vrijeme nije bio sveprisutan, svemoćan i sveznajuć. Takve snažne predrasude, koje uz to atakuju na zdravi razum, mogla je proizvesti samo indoktrinacija dogmom o trojstvu. Većina ipak prihvata da je Hrist ostavio svoju sveprisutnost ali samo zato što nemaju izbora i nikako ne mogu eskivirati tu činjenicu. Međutim, koliko njih je prestalo da razmatra nevjerovatnu ljubav našeg Spasitelja koja se, između ostalog, ogledala i u Njegovom privremenom ostavljanju ovih preimućstava, što čini Njegovu žrtvu mnogo većom, koja je mogla biti kobna u kosmičkim razmjerama. Isus je čak morao ostaviti svoje dostojanstvo i podizati se kao svaka beba tog vremena. Prihvatanjem činjenica iz Svetog Pisma, mi ne moramo tražiti druge tekstove kako da opovrgnemo neku izjavu ili joj izvrnemo smisao. Mi moramo biti u stanju da uskladimo sva Pisma i shvatimo da kad smo prinuđeni da zabijamo kvadratni klin u okruglu rupu tada radimo nešto pogrešno.

Pavle u Filipljanima 2:5-9 govori o žrtvi i poniznosti Hristovoj u pogledu onoga što je ostavio došavši kao čovjek, sve do momenta smrti, i da mi trebamo imati isti um i odnos kao On. Grčki tekst kaže da je On mogao imati obličje ili prirodu Božju ali je ispraznio sebe, što znači da je ostavio po strani one božanske atribute koji bi Ga spriječili da živi i umre kao jedan od nas. Da je zadržao isto obličje i božansku prirodu, On nikad ne bi bio umoran ili podnosio patnju i druge stvari kroz koje je prošao u ljudskom obličju. Isus je imao sve uključujući besmrtnost, i sve je to voljno ostavio i žrtvovao radi nas. Ali On je podnio najveću žrtvu kad je umro kao čovjek jednom od najmučnijih i najtežih smrti koja se može zamisliti. Kad ljudi odbijaju da priznaju šta je Isus napustio, oni takođe propuštaju da priznaju veličinu i dubinu žrtve koju je stvarno podnio za nas i kako to demonstrira nemjerljivu ljubav koju On i Njegov Otac imaju za nas.

Šta je, dakle, Isus dobio nazad kad se vratio Ocu? Činjenica je da nam to nije specifično rečeno. Ali znamo da je povratio svoju sveprisutnost kroz Svetog Duha kao našeg Utješitelja. Na primjer, Isus je rekao: „I evo, ja sam uvijek sa vama, sve do svršetka ovog doba.“ (Matej 28:20) Takođe znamo da je Isus zadržao ožiljke na svojim rukama, stopalima i slabini (Jovan 20:25-27). Iz Njegove izjave: „Data mi je sva vlast na nebu i na zemlji“ (Matej 28:18), pretpostavljamo da je dobio natrag sva ovlašćenja i autoritet, što Ga takođe kvalifikuje za božansko posredovanje ne samo svojim Duhom već u ličnoj službi u Nebeskoj Svetinji. Osim toga, kako se Hristu mogla dati vlast po Njegovom povratku na Nebo ako je to nešto što oduvijek ima sam po sebi? Onaj koji daje vlast i autoritet svakako mora biti veći od onog ko to prima. Tek kad budemo jednom s Njim moći ćemo shvatiti koliko je velika bila žrtva Oca i Sina i nevjerovatna ljubav za nas.

Evo još jednog primjera za razmatranje koji mnogi previđaju. Otkrivenje 1:1 konstatuje: „Otkrivenje Isusa Hrista, koje mu je dao Bog, da pokaže svojim slugama ono što će se uskoro dogoditi. I on je to poslao i pokazao u znacima preko svog anđela svom sluzi Jovanu.“ Ovo otkrivenje je dato Isusu Hristu od Boga. Zašto bi Hrist imao potrebu da mu Njegov Otac otkriva ove stvari ako je sam po sebi su-jednak Bogu Ocu i zna sve?

Sve izloženo nam kazuje da Isus ne može biti jedini pravi Bog Otac, od koga je sve, kao što tvrdi doktrina o trojstvu.

Print Friendly, PDF & Email

Pitaj ili komentariši

Arhiva članaka