Izbor knjiga

Prava biblijska religija po svojoj suštini je praktična i prožima naš svakodnevni život. Nasuprot tome nalazi se formalizam koji kroz sudjelovanje u određenim vjerskim radnjama, običajima ili pokoravanju nalozima religijskih autoriteta, u funkciji je samozadovoljavanja nečiste savjesti i osjećanja odgovornosti.

Jedan od najmoćnijih argumenata koje istorija pruža kritičarima religije svakako je saučesništvo ili čak vođstvo različitih crkava i religija u svakovrsnim progonima, nasilju i zločinima nad neistomišljenicima.

Kada je u pitanju hrišćanstvo, da li su nepobitni zločini hrišćanske crkve proizašli iz same biblijske nauke i Hristovih učenja, ili su oni upravo posledica udaljavanja crkvenih vođa i većine njihovih sledbenika i od Biblije i od Hrista?

Upravo je institucionalno hrišćanstvo krivo za jedan krupni nesporazum. Ono je sebi načinilo svojevrstan „korpus“ koji su prihvatile praktično sve hrišćanske zajednice, a koji nema ništa zajedničko s biblijskom porukom, bilo da se radi o onome što nazivamo „Stari zavjet“ ili o Jevanđelju i ranom hrišćanstvu. Sve su crkve skrupulozno poštovale državne vlasti, a ponekad ih i podupirale, konformizam su pretvorile u glavnu vrlinu, tolerišući društvene nepravde i međusobno izrabljivanje ljudi (objašnjavajući jednima da je postojanje gospodara i slugu Božja volja, a drugima da je društveno-ekonomski uspjeh spoljašnji znak Božjeg blagoslova). Na kraju su sve crkve uspostavile „kler“ u čijim se rukama navodno nalaze znanje i moć. Ovo je protivno biblijskoj misli. U početku hrišćanstva postojala je izražena svijest o tome, što pokazuje činjenica da su svi istaknuti radnici i vođe bili zapravo služitelji u „službi“, dakle oni koji služe drugima.

Osim uglednih imena, intelektualaca, teologa, ne treba zaboraviti ni stalno istorijsko prisustvo narodnih pokreta, sačinjenih od poniznih ljudi – koji su živjeli drugačiju vjeru i drugačiju istinu od onih koje su isticale crkve, i koji su crpli neposredno iz Jevanđelja, a da nikad nijesu prerastali u kolektivni pokret – tih poniznih svjedoka koji su gajili istinsku i živu vjeru, koju im je bilo u određenoj mjeri dozvoljeno da praktikuju, a da ih ne progone kao krivovjerce, sve dok se zvanična religija ne pronađe ugroženom. Uvijek je bilo ljudi koji su se zalagali za istinu, iako je u pitanju bio mali broj najčešće anonimnih osoba (čiji su nam tragovi ipak poznati). Svaki istinski vjernik u takvim ljudima prepoznaje svoje duhovne pretke, umjesto poistovjećivanja sa zvaničnim crkveno-državnim ili nacionalnim religijama. Njih bi, međutim, uvijek na kraju zasjenilo autoritarno i službeno hrišćanstvo crkvenih dostojanstvenika. Ukoliko bi i uspjeli da sprovedu svoju reformu, vrlo brzo bi se pokret koji su pokrenuli na zasadima Jevanđelja i cijele Biblije izopačio i vratio na put službenog konformizma. Za posmatrače spolja i zvaničnu istoriju oni kao da nijesu ni postojali. Mi vidimo i poznajemo samo pompu velike Crkve, papine enciklike ili politička stajališta ovoga ili onog protestantskog autoriteta.

U praktičnom životu ovu nepravdu možemo iskusiti na vrlo neposredan način. Kad nekome pokušamo objasniti pravu nauku i poruku Biblije, oni će kao po pravilu kazati da je to naše subjektivno viđenje i mišljenje, da to nijesu čuli ni od koga drugog, a ono što su čuli u crkvama ili što uči zvanični obrazovni sistem upravo je suprotno od toga! Međutim, činjenica je da je u svim vjekovima postojala vjerna struja koja se silom prilika nalazila u ilegali (utoliko neprimjetnija što je bila vjernija!) koja je bila u skladu s biblijskom istinom. Sve je drugo pompa, spektakl, službene izjave – naprosto pitanje utvrđivanja hijerarhije (dok Isus očigledno nikada nije stvorio nikakvu hijerarhiju), institucionalne moći (dok proroci nikad nisu posjedovali institucionalnu moć) i pravnog sistema. Ono što je dostupno javnom pogledu samo je društveni i institucionalni vid religije i ništa više. Međutim, za svijet koji sve to posmatra, to očito jeste crkva koju povezuju sa hrišćanstvom i religijom, i zato im se ne može zamjeriti na ozbiljnim primjedbama i osudom.

Naša životna ideologija i praksa moraju da međusobno korespondiraju. Naša dužnost i privilegija je da kroz individualno i porodično osposobljavanje u skladu sa Božjom voljom pokažemo bližnjima i svijetu put u život. Prava riječ u pravo vrijeme, nesebična pomoć i dobar savjet često mogu iz korjena da preusmjere nečiji život u pozitivnom pravcu.

Duhovna priprema:

Pavle Simović: NEKA VAŽNA ŽIVOTNA PITANJA I ODGOVORI (pdf)

Pored izgradnje i kultivisanja naše duhovnosti, veoma je važno i adekvatno tretiranje našeg tijela kroz pravilnu ishranu, higijenu i drugo. Dr Walter Veith, jedan od vodećih nutricionista u svijetu, objašnjava čistu i nečistu mesnu hranu sa savremenog naučnog gledišta:

ČISTO I NEČISTO (video)
BIBLIJSKA PODJELA RIBA, PTICA I ŽIVOTINJA NA ČISTE I NEČISTE (pdf)

Mi se takođe moramo edukovati i osposobiti da prepoznajemo kakvoću naše mentalne i duhovne hrane kako bismo preventivno reagovali na različite vidove trovanja naše ličnosti i karaktera:

Uticaj medija na ljudski mozak (video)

Hrišćanska služba drugima jedan je od najvećih zadataka ikad povjeren čovjeku saradniku u Božjem djelu. Kako to treba da izgleda u praksi, najbolje savjete naći ćete u knjizi sa donjeg linka:

Elen G. Vajt: Hrišćanska služba (pdf)

Print Friendly, PDF & Email

Arhiva članaka