„Mi koji znamo da se čovjek nikako ne opravdava djelima zakona, već kroz vjeru Hrista Isusa, i mi smo povjerovali u Hrista Isusa, da se opravdamo vjerom Hristovom, a ne djelima zakona, jer se djelima zakona nijedno tijelo neće opravdati.“ (Gal. 2:16)

„Stoga iz djela zakona ni jedno tijelo se neće opravdati u njegovim očima.“ (Rim. 3:12)

„Dakle, budući opravdani vjerom, imamo mir s Bogom kroz našeg Gospoda Isusa Hrista, kroz koga vjerom imamo pristup ovoj blagodati u kojoj stojimo, i radujemo se u nadi da ćemo biti učesnici u Božjoj slavi.“ (Rim. 5:1)

Prema biblijskoj teologiji, opravdanje vjerom je pravednost koju Bog daruje čovječanstvu kroz Plan spasenja koji se realizuje u Hristovoj posredničkoj misiji u korist palog ljudskog roda. Zašto je rečeno da se opravdavamo vjerom? Jer je to stvar vjerovanja ili povjerenja u spasenje koje realizuje Bog kroz blagodat koju imamo u Isusu Hristu Spasitelju. I pošto se niko od nas ne može spasiti vlastitim činjenjem i naporima, tj. djelima Zakona, logično je da se opravdavamo vjerom kroz ono što nije u domenu našeg učinka i moći. „Opravdati“ znači „proglasiti pravednim“, što svakako ukazuje na zakonske i sudske konotacije. Ukratko, opravdanje vjerom ima sledeće karakteristike: 1) ono se manifestuje nezavisno od Zakona ili tačnije od djela Zakona (Rim. 3:20; 4:6); 2) o pravednosti Božjoj svjedoče Zakon i proroci; 3) pravednost Božja dolazi kroz vjeru Isusa Hrista; 4) pravednost pripada svima i primjenjiva je na sve koji vjeruju, jer su svi bez razlike sagriješili i lišeni su Božje slave, plus lični grijesi za koje se treba pokajati; 5) opravdanje je dar; 6) opravdavamo se spasonosnom blagodaću Božjom; 7) blagodat dolazi kroz iskupljenje u Hristu; 8) Hrist je žrtva pomirenja; 9) pomirenje se ostvaruje tj. postaje djelotvorno kroz vjeru u Njegovu krv (krv = život); 10) primanje te pravednosti donosi nam oproštenje pređašnjih grijeha, čime se pokazuje dugo Božje strpljenje s nama i Njegova pravednost; 11) Bog može da opravda sve koji su vjere Isusove, što znači da je takva vjera neophodna za opravdanje. Plan spasenja je Božja inicijativa, Božja priprava i realizacija i Božji dar kroz Hrista (vidi: Jev. 2:14-17; Rim. 8:32-34; 1. Kor. 15:45), te stoga vjera nije naša vjera (jer je mi nismo ni proizveli), već Hristova i kao takva neprikosnovena, neotuđiva i nepromjenljiva u svojoj objektivnoj dimenziji. (Subjektivna dimenzija zavisi od progresa naše spoznaje istine i poslušnosti istini.)

Kako je Isus omogućio pravednost kroz vjeru?

  • Bio je savršeno pravedan pobijedivši grijeh u ljudskoj prirodi kao što je naša: „On nikakav grijeh nije počinio.“ (1. Petrova 2:22).
  • Preuzeo je na sebe čovjekove grijehe: „On je u svom tijelu ponio naše grijehe.“ (1. Petrova 2:24).
  • Umro je posredničkom smrću za čovjekove grijehe koje je preuzeo na sebe: „Hrist je umro za naše grijehe.“ (1. Korinćanima 15:3).

Savršenim bezgrešnim životom i umrijevši bez grijeha, Hrist je pobijedio smrt koja je posledica grijeha (Jev. 2:14). Uspješan završetak Hristove misije na zemlji bio je garancija Njegovog uskrsenja, što Ga je istovremeno kvalifikovalo za drugi dio spasilačke misije: posredovanje u nebeskoj Svetinji za pokajanje grijehe te konačno čišćenje i pomirenje koje prethodi vraćanju Božje slave spasenima o Njegovom Drugom dolasku.

Zašto je značaj Hristovih zasluga važan za čovjeka? Zato što je Hrist sve to uradio kao jedini kvalifikovani Zastupnik ili Predstavnik čovječanstva pred Bogom i Božjim zakonom, i na taj način se Hristove zasluge uračunavaju svima koji vjerom pristanu, saglase se i obavežu na saradnju sa Bogom na svom spasenju.

Hrist je kao Zastupnik čovječanstva svojim zaslugama iskupio čovjeka od osude i prokletstva Zakona (Galatima 3:13). Ta činjenica donosi sledeće blagodati svima koji vjeruju:

1) Poistovjećivanjem vjerom sa smrću Hristovom, vjernik umire starom životu i ustaje u novi – krštenje (Rimljanima 6:1-18), čime dobija oproštaj pređašnjih grijeha i uračunatu Hristovu pravednost. U teologiji postoji još termin date pravednosti. Osnova našeg spasenja je uračunata i dodijeljena pravednost. Uračunata pravda je Hristov savršeni život na zemlji i Njegova smrt na krstu. To je zalog za naše opravdanje. Dodijeljena pravda je naše posvećenje, priprema da budemo podesni za Nebo kroz Hristov život na Nebu i posredovanje za nas, dobra djela koja čini kroz nas tj. našu saradnju sa Bogom. Sveto Pismo prepoznaje ove dvije strane Hristove pravednosti: „Jer ako smo, dok smo još bili neprijatelji, bili pomireni s Bogom smrću njegovog Sina [uračunata pravda] koliko ćemo više sada, kad smo pomireni biti spaseni njegovim životom [dodijeljena pravda].“ (Rim. 5:10) „Jer nas je prije postanka svijeta izabrao u njemu, da bismo bili sveti [dodijeljena pravda] i bez mane pred njim u ljubavi [uračunata pravda].“ (Efes. 1:4) Na Božjem sudu, naše djela vjere i ljubavi svjedočiće o stvarnosti opravdanja vjerom i našeg jedinstva sa Hristom (Efes. 2:10), ali to nisu „djela zakona“ niti nikakva zaslužna djela s naše strane kojim doprinosimo svom spasenju mimo Hrista (Gal. 2:16).

2) Kroz to isto „umiranje“, mi umiremo i Zakonu kao „legalnom mužu“ (zapazite da Zakon nije taj koji umire) da bismo mogli pripasti Hristu (Rimljanima 7:1-6)! Zakon je sam po sebi svet, pravedan i dobar, ali naša nesreća je što Zakon osuđuje grešnika na smrt. Dakle, nije problem u Zakonu niti se Zakon može promijeniti (Rim. 7:7-25), već u odvajanju grešnika od grijeha, kako bi grešnik mogao biti spasen, a grijeh uništen! To je osnovni cilj Hristove misije (Mat. 1:21)!

3) Pokajani grešnik u Hristu stiče pravo da podijeli Hristovo iskustvo uskrsenja na vječni život, jer je Hrist kao čovjekov Zastupnik i pobjednik nad grijehom, pobijedio smrt i uskrsnut je na vječni život (1. Kor. 15:20-23; Rim. 5:17-19).

Veoma je važno razumjeti da Hristovo opravdanje nije jednokratan čin žrtvovanja na krstu; On to čini za nas i u nebeskoj Svetinji, sve do kompletnog očišćenja, dok uporedo svojim zaslugama čisti hram duše na zemlji i preslikava svoj karakter u zajednici pozvanih (Dj. 15:9; Efes. 4:11-16; Titu 2:14; Jev. 9:13,14; 1. Jov. 1:7; Mal. 3:3). Pod Starim savezom, opravdanje vjerom je bilo dostupno kroz tipsku službu u zemaljskom svetilištu, koje je svoj vrhunac imalo u Danu pomirenja.

Jevanđelje se propovijedalo u svim vjekovima, i pravednost od Boga u vjeri je bila dostupna u svim vjekovima: prvo kroz obećanje (1. Mojs. 15:6; Rim. 4:2-8; Ps. 32:1,2; 85:2; 3. Mojs. 16:30; Isa. 44:22; Ezek. 36:25; Gal. 3:5-29), a zatim u Hristu kao istorijskom Spasitelju (Djela 3:19).

Jevanđelje nam omogućava da pripadnemo Hristu u kojem imamo slobodu od svega čemu smo robovali: grijehu (Jovan 8:32-36; Rimljanima 8:3), smrti (Jovan 5:24; Jevrejima 2:14,15; 2. Timoteju 1:10; 1. Jovanova 5:12; Otkrivenje 20:6), Sotoni (Jovan 12:31; 16:11; Jevrejima 2:14), osudi (Rimljanima 8:1), prokletstvu Zakona (Galatima 3:13).

„Zato znajte, braćo, da vam se kroz njega objavljuje oproštenje grijeha, i da je u njemu svako ko vjeruje opravdan od svega od čega po Mojsijevom zakonu niste mogli biti opravdani.“ (Djela 13:38,39)

Opravdanje ima zakonske i sudske konotacije. Svako ko poriče zakonsku osnovu otkupljenja čini nepravdu prema Bogu. Bog nas nije mogao prosto spasti zato što nas je volio. Božja ljubav i pravednost morale su se sresti i to se dogodilo na krstu. „A sada je on [Isus] dobio službu koja je uzvišenija od one prethodne, pa je postao posrednik saveza koji je isto tako bolji od onog prethodnog, saveza koji je zakonski utemeljen na boljim obećanjima.“ (Jevrejima 8:6) Plan iskupljenja zakonski je zasnovan pod oba saveza, jer, između ostalog, daje legalni okvir djelu Božjem. Ne postoji oproštenje bez plaćanja cijene za oproštaj. „Bez prolivanja krvi nema oproštenja.“ (Jev. 9:22) Hrist je utvrdio Zakon tako što je ispunio savršenu zakonsku pravednost (živio bez grijeha pod Zakonom) i napravio bajpas za sudsku pravdu Zakona koji traži smrt prestupnika. Mi sami nismo bili u stanju ispuniti ni jedan ni drugi zahtjev, i to je ono što apostol Pavle i cijela Biblija podrazumijevaju pod opravdanjem vjerom. Mi možemo imati apsolutnu sigurnost u Hristu kroz opravdanje vjerom, jer u Hristu: 1) Bog nije protiv nas; 2) Zakon nije više protiv nas. Mi vjerom utvrđujemo Zakon, ali ne fiktivnom vjerom, već vjerom u ono što je Hrist već obavio u utvrđivanju Zakona.

Vjera je, na žalost, predmet velikih zloupotreba. Zbog toga moramo biti izuzetno oprezni kad slušamo i primamo doktrinu o opravdanju vjerom. Najprije, biblijska vjera nije vjera koju je izmislio čovjek. Da bismo imali pravu vjeru, mi moramo znati pravu istinu. „Ako ostanete u mojoj riječi, zaista ste moji učenici, i upoznaćete istinu i istina će vas osloboditi.“ (Jovan 8:31,32)

U Rimljanima 1:5 Pavle pominje „poslušnost vjere“, a u Rimljanima 6:17 konstatuje: „Hvala Bogu što ste, premda ste bili robovi grijeha, od srca postali poslušni učenju koje vam je predato.“ Dakle, prava vjera je neodvojiva od poslušnosti istini.

Opravdanje vjerom je mnogo više od pravosnažne objave oslobađajuće presude; ono mijenja srce. Grešnik je sada primio očišćenje koje ga je izmirilo sa Bogom. Istinsko opravdanje vjerom ima za posljedicu pokoravanje Božjoj volji. Gospod upisuje svoj Zakon u srcu vjernika tako da poslušnost proizilazi iz ljubavi. To daje novu motivaciju koja nadmašuje strah od izgubljenosti ili nadu u nagradu za spasenje (i jedna i druga motivacija mogu se naći u Pavlovoj frazi „pod zakonom“).

Napokon, valja napomenuti da je opravdanje vjerom objektivna biblijska istina, ali i jedno od najvažnijih subjektivnih iskustava. Ali zdravo vjersko iskustvo se uvijek bazira na objektivnim istinama koje ne smijemo relativizovati ili izopačiti svojim ličnim subjektivnim pogledima koji možda poriču druge biblijske istine ili imaju tendenciju preuveličavanja i pretjerivanja.

____________________________

Pavle Simović: BIBLIJSKO JEVANĐELJE (pdf)

Istine i zablude o opravdanju vjerom

Zablude o opravdanju vjerom